Poslovni broj: Us I-1010/2026-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja KONOBA ŽAKAN d.o.o. Otok Ravni Žakan br. 8. Murter, OIB:20127776440, zastupan po direktoru IL a on po opunomoćeniku Darku Marjanoviću, odvjetniku u Zagrebu, Pavla Hatza 10, protiv tuženika, Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Zrinsko-Frankopanska 60,zastupanog po opunomoćenici LL, zaposlenici tuženika, radi naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (u daljnjem tekstu naknada s obilježjem naknade za koncesiju), nakon neposredne i javne rasprave zaključene 14.svibnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, 16. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/24, URBROJ: 513-02-8008/9-26-1 od 08. travnja 2026. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Upravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-471- 01/26-07/24, URBROJ: 513-02-8008/9-26-1 od 08. travnja 2026. godine tužitelj je u bitnom naveo: da tužitelj nije koristio pomorsko dobro za gospodarsku djelatnost pružanja usluga privezišta plovila svojih gostiju i da nije postupao protivno članku 12. stavak 1. Zakona o koncesijama; da za pružanje gospodarske (ugostiteljske) djelatnosti u restoranu "Konoba Žakan" tužitelj nije trebao imati koncesiju jer tu djelatnost pruža na dijelu koje nije pomorsko dobro; da tuženik nije niti pokušao utvrditi i dokazati koju je to površinu pomorskog dobra tobože tužitelj zauzeo, osim što je naveo podatak iz tobožnje zauzete površine pomorskog dobra od 14.841 m2 koja se navodi u Zahtjevu tužitelja za ishođenje koncesije za gospodarsko korištenje privezišta, a da o tom zahtjevu još nije odlučeno, posebice ako se uzme u obzir da je isti Zahtjev podnesen niti mjesec dana prije zadnjeg dana nadziranog razdoblja, ali da to ne znači da je time tužitelj priznao da je predmetnu površinu bez koncesije koristio prije ili nakon podnošenja zahtjeva; da apsolutno nema mjesta da se prilikom obračuna stalnog dijela naknade s obilježjem naknade za koncesiju kao "zauzeta površina" uzima površina od 14.841 m2; da jedina površina koja se je mogla uzeti u obzir je površina dotičnog privezišta (mula), ukoliko su ispunjeni uvjeti za donošenje odluke da je tužitelj odgovoran za plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju, a koji uvjeti prema stavu tužitelja nisu ispunjeni; da je za primjenu članka 89. Zakona o koncesijama potrebno da tužitelj obavlja (gospodarsku) djelatnost pružanja usluga priveza plovila što obuhvaća i ostvarivanje prihoda od te djelatnosti; da je sam tuženik utvrdio da tužitelj nije naplaćivao privez plovila i da nije ostvarivao prihode s naslova obavljanja djelatnosti i pružanja usluga privezišta plovila na pomorskom dobru; da je potpuno neosnovano razdoblje tobožnjeg korištenja privezišta bez koncesije utvrđivati prema podacima iz aplikacije PURH-e-Portal jer se ti podaci odnose na početak i završetak izdavanja računa povodom obavljanja djelatnosti u ugostiteljskom objektu, a ne na izdavanje računa za tobožnje obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru, jer tužitelj nije ostvarivao nikakav prihod, niti je u postupku dokazano da je tužitelj privezivao plovila i poduzimao radnje radi osiguranja priveza gostiju restorana; da niti jednim djelom rješenja nije prikazan kamatni račun, niti je prikazana kamatna stopa niti bilo što drugo osnovom čega bi se mogao ispitati obračun kamata; da ne bi bio točan navod o tobožnjem postupanju u skladu s člankom 125. Općeg poreznog zakona, da je prije sastavljanja zapisnika s odgovornom osobom tužitelja obavljen zaključni razgovor u kojem su raspravljene sporne činjenice, pravne ocjene, zaključci i njihovi učinci na utvrđenje obveze, već da se radilo o telefonskom pozivu upućenom odgovornoj osobi tužitelja koju se samo ukratko obavijestilo o tobožnjoj odgovornosti tužitelja za plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Tužbenim zahtjevom je zatraženo da se poništi osporeno rješenje tuženika od 08. travnja 2026. godine.

2.Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod obrazloženja osporenog rješenja. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da on u konkretnom slučaju nije odlučivao je li tužitelj naplaćivao privez plovila, već da sama činjenica da tužitelj koristi pomorsko dobro u gospodarskoj funkcionalnoj vezi s obavljanjem ugostiteljske djelatnosti i time ostvaruje gospodarsku korist bez koncesije, predstavlja osnovu za primjenu članka 89. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 69/17. i 107/20, dalje: ZoK-a). Navodi da tužbeni navod da tužitelj ne obavlja gospodarsku djelatnost pružanja usluge priveza plovila i da po toj osnovi ne ostvaruje prihode, da isti navodi nisu od utjecaja na drugačije utvrđenje činjeničnog stanja. U vezi sa navedenim tuženik ističe da privezište nedvojbeno omogućuje besplatan privez gostima ugostiteljskog objekta "Konoba Žakan" i to isključivo radi stjecanja gospodarske koristi u svom ugostiteljskom objektu; da privezište predstavlja funkcionalnu pretpostavku povećanog obujma poslovanja ugostiteljskog objekta; da iako tužitelj gostima navedenog ugostiteljskog objekta koji dolaze na navedeno privezište ne naplaćuje trošak privezivanja plovila kao ni druge troškove u vezi s tim, da je nesporno da korištenjem predmetnog privezišta tužitelju donosi benefit kroz povećanu konzumaciju ugostiteljskih usluga, povećava financijski promet, zaradu, odnosno da time tužitelj ostvaruje financijske probitke. Radi navedenog da je pravilno utvrđeno da tužitelj koristi pomorsko dobro u gospodarske svrhe bez koncesije. Stoga kako tužitelj korištenjem predmetnog privezišta ispred svog ugostiteljskog objekta ostvaruje financijske koristi od korištenja privezišta, pa je sukladno članku 89. st. 1. ZoK-a obvezan platiti naknadu za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (naknadu s obilježjem naknade za koncesiju). U odnosu na tužbeni navod da tuženik nije niti pokušao utvrditi i dokazati koju je to površinu pomorskog dobra tužitelj zauzeo, osim što je naveo podatak o zauzetoj površini pomorskog dobra od 14.841 m2 koji se navodi u tužiteljevom Zahtjevu za ishođenje koncesije za gospodarsko korištenje privezišta, o kojem zahtjevu još nije odlučeno, tuženik je naveo da se navedeni podatak koristio tek nakon što nije bilo moguće sa preciznošću utvrditi stvarno zauzetu površinu pomorskog dobra; da je u navedenim okolnostima tuženik bio ovlašten primijeniti procjenu sukladno članku 92. Općeg poreznog zakona jer je procjena dopuštena kada se stvarna površina ne može precizno utvrditi, odnosno što je to u konkretnoj situaciji bilo jedino razumno i razmjerno rješenje jer je tužitelj u navedenom Zahtjevu jasno definirao obuhvat korištenja pomorskog dobra; da je procjena izvršena na način da je kao relevantna površina uzet obuhvat korištenja koji je sam tužitelj definirao u zahtjevu za koncesiju, budući da je to jedini službeni dokument iz kojeg proizlazi prostorni opseg korištenja pomorskog dobra; da drugi objektivni podaci o prostornom opsegu korištenja nisu postojali radi čega podaci navedeni u označenom Zahtjevu predstavljaju jedinu vjerodostojnu i provjerljivu osnovu za utvrđenje porezne osnovice; da je navedenim tuženik postupao na najmanje restriktivan i za tužitelja najpovoljniji način, jer je primijenio podatke koje je sam tužitelj službeno naveo u navedenom Zahtjevu. U odnosu na tužbeni navod da apsolutno nema mjesta prilikom obračuna stalnog dijela naknade s obilježjem naknade za koncesiju kao zauzetu površinu uzimati površinu od 14.841 m2, da jedina površina koja se mogla uzimati u obzir je površina dotičnog privezišta (mula), tuženik je istakao da je u postupku utvrđivanja zauzete površine pomorskog dobra uzeo podatke koje je sam tužitelj naveo u Zahtjevu za ishođenje koncesije za gospodarsko korištenje privezišta koji zahtjev je tužitelj podnio Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture; da iz navedenog Zahtjeva nedvojbeno proizlazi da predmetno korištenje obuhvaća ne samo ( i isključivo privezište (mul), već i pripadajući kopneni i morski prostor koji čine funkcionalnu cjelinu. Slijedom navedenog da je neosnovan tužbeni navod da se u obračun naknade mogla uzeti isključivo površina samog privezišta (mula), budući da se stvarno korištenje pomorskog dobra odnosi na širi obuhvat koji uključuje i akvatorij i obalni dio, kako je i sam tužitelj naveo u navedenom Zahtjevu za ishođenje koncesije za gospodarsko korištenje privezišta. U odnosu na tužbeni navod da je za primjenu članka 89. Zakona o koncesijama potrebno da tužitelj obavlja (gospodarsku) djelatnost pružanja usluga priveza plovila što obuhvaća i ostvarivanje prihoda od te djelatnosti, tuženik ističe da navedeno tumačenje i stav tužitelja nije u skladu sa svrhom i sadržajem odredbe članka 89. Zakona o koncesijama; da je u postupku nadzora utvrđeno da se pomorsko dobro koristi u funkcionalnoj vezi s obavljanjem ugostiteljske djelatnosti, čime tužitelj ostvaruje gospodarsku korist, neovisno što se usluga priveza plovila ispred ugostiteljskog objekta ne naplaćuje zasebno; da je svrha odredbe članka 89. ZoK-a sprječavanje nezakonitog gospodarskog korištenja pomorskog dobra bez koncesije i osiguranje jednakog tržišnog položaja svih subjekata koji obavljaju djelatnost na pomorskom dobru. Stoga, kako je utvrđeno da u konkretnom slučaju tužitelj korištenjem pomorskog dobra (privezišta), bez koncesije, ostvaruje gospodarsku korist (financijske koristi-probitke), što je dostatno za primjenu članka 89. Zakona o koncesijama. U odnosu na tužbeni navod da je potpuno neosnovano razdoblje tobožnjeg korištenja privezišta bez koncesije utvrditi prema podacima iz aplikacije PURH-Portal jer se ti podaci odnose na početak i završetak izdavanja računa u djelatnosti koja se obavlja u ugostiteljskom objektu, a ne na izdavanje računa za tobožnje obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru (vezano za korištenje privezišta), tuženik ističe da navedeni podaci predstavljaju objektivne pokazatelje poslovne aktivnosti tužitelja u navedenom restoranu u navedenom razdoblju, i da se ti podaci koriste isključivo kao vremenski okvir korištenja pomorskog dobra a ne kao dokaz naplate priveza. U odnosu na tužbeni navod da niti jednim dijelom rješenja nije prikazan kamatni račun, niti je prikazana kamatna stopa, slijedom čega bi se mogao ispitati obračun kamata, tuženik da prigovor na prikaz kamata ne dovodi u pitanje zakonitost rješenja, budući da je osnovica, razdoblje i način obračuna jasno razvidno iz spisa predmeta; da je kamatni obračun proveden sukladno važećim propisima, na temelju utvrđene osnovice i razdoblja zaduženja; da zakonom nije propisana obveza posebnog grafičkog ili tabličnog prikaza kamatnog računa u obrazloženju rješenja, već da je odlučno da je obračun pravno utemeljen i provjerljiv iz spisa predmeta; da je obračun kamata sastavni dio spisa i da su iz njega razvidni svi relevantni elementi za kontrolu pravilnosti obračuna. U odnosu na tužbeni navod da da ne bi bio točan navod o tobožnjem postupanju u skladu sa člankom 125. Općeg poreznog zakona da je prije sastavljanja zapisnika s odgovornom osobom tužitelja obavljen zaključni razgovor, već da se radilo o telefonskom pozivu upućenom odgovornoj osobi tužitelja, tuženik ističe da je on postupao sukladno s člankom 125. OPZ-a, a da zakonom nije propisan način održavanja zaključnog razgovora, pa da se isti može provesti i telefonskim putem, što je uobičajena praksa radi ekonomičnosti; da je o obavljenom zaključnom razgovoru sastavljena službena bilješka koja se nalazi u spisu; da je kod navedenog bitno da je tužitelj bio upoznat s utvrđenim činjenicama, pravnim ocjenama i mogućim posljedicama kao i sa svojim pravima u daljnjem postupku, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, čime je tužitelju omogućeno očitovanje na utvrđene činjenice i pravne ocjene. Tuženik je predložio da se odbije tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje osporenog rješenja tuženika.

3.Osporenim rješenjem tuženika od 08. travnja 2026. godine, u točki I.1. do 3. izreke rješenja tužitelju je utvrđena obveza naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblja od 07. travnja do 28. srpnja 2023. godine, razdoblje od 29. srpnja do 17. listopada 2023. godine, te razdoblje od 04. travnja do 22. kolovoza 2024. godine, (stalni dio), koji se odnosi na privezište, u iznosima kako su navedeni u osporenom rješenju., te kamate zbog neplaćene naknade u navedenim iznosima. Točkom II. (1. – 3.) izreke rješenja naložena je uplata utvrđene naknade i kamata. Ostalim točkama izreke rješenja naloženo je da tužitelj obračun daljnje kamate, provede odgovarajuća knjiženja, da rješenje izvrši u roku od 8 dana od dana dostave rješenja, uz upozorenje da u slučaju neizvršene uplate po rješenju, da će se naplata izvršiti ovrhom, a da tužba izjavljena protiv rješenja ne odgađa izvršenje istog.

4.Opunomoćenik tužitelja je dana 08. lipnja 2026. godine dostavio podnesak kojim se je očitovao na navode iz odgovora na tužbu koji mu je dostavljen uz poziv za raspravu. u navedenom podnesku opunomoćenik tužitelja je u bitnom ostao kod svih tužbenih navoda te se u podnesku detaljnije osvrće na navode iz odgovora na tužbu, te obrazlaže svoje stavove-navode iznijete u tužbi, sve kako je sadržano u istome podnesku.

5.Sud je u predmetu održao glavnu raspravu na koju je pozvao stranke te im omogućio da iznesu svoje stavove i da se očituju o stavovima protivne stranke. Na ročištu od 03.srpnja 2026. godine zamjenik opunomoćenika tužitelja je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe, dokaznih prijedloga i tužbenog zahtjeva. priložio je troškovnik kojim je popisao trošak sastava tužbe, trošak sastava podneska od 08. lipnja 2026. godine te trošak zastupanja na ročištu, za svaku radnju u iznosu od po 1.000,00 eura, sve uvećano za PDV-a od 25 % ili ukupno 3.750,00 eura, te je još zatražio trošak puta radi pristupa na raspravo održanu dana 03. srpnja 2026. godine i to za 818 km (u oba smjera x cijena eurosupera 100 (INA) od 1,98 E/l- 30 % = 0,66 eura x 818 + cestarina u oba smjera u iznosu od 52,80 eura, u iznosu od 543,60 eura, uvećano za PDV od 25 %, u iznosu od 135,90 eura.

Opunomoćenica tuženika je iskazala da u cijelosti ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja. Navela je da je u obrazloženju osporenog rješenja i odgovoru na tužbu sve detaljno obrazloženo te da nema potrebu da se dodatno očituje po navodima iznesenim u podnesku tužitelja od 08. lipnja 2026. godine.

6.Sud je odbio prijedlog da se u upravnom sporu sasluša IL direktor tužitelja, kako je predloženo, jer je ocijenjeno da je predloženo saslušanje nepotrebno i da se s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze u spisu može donijeti pravilna i zakonita odluka bez provođenja vještačenja. Naime saslušanjem direktora tužitelja prema ocjeni suda ne bi se došlo do novih (drugačijih) saznanja, bitnih za donošenje odluke. Kod navedenog je istaći da se činjenice bitne za utvrđivanje obveze po osnovu naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuju prvenstveno temeljem pisanih dokaza a samo iznimno u posebnim slučajevima kada je to opravdano i saslušanjem.

7.U dokaznom postupku pregledana je tužba, osporeno rješenje od 08. travnja 2026.godine, odgovor na tužbu, podnesak tužitelje od 08. lipnja 2026. godine, te se pregledao sudski spis i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

8.Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je osporenim rješenjem zakonito tužitelj za razdoblja 2023. i 2024. godine obvezan na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ( stalni dio) u iznosima navedenim u rješenju.

10.Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, podugovora i ugovora s takvim svojstvom koje je sklopljen s koncesionarom, a koji su formalno/sadržajno vezani za ugovor o koncesiji te obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije, ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 22.kolovoza 2024. godine, kod tužitelja, o čemu je sastavljen zapisnik od 15. siječnja 2026. godine, na koji je tužitelj izjavio prigovor.

11.Među strankama je prvenstveno sporno da li je tuženik zakonito proveo postupak, zakonito utvrdio sve činjenice bitne za donošenje predmetnog rješenja i da li je tužitelju zakonito utvrđena obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju za navedeno razdoblje i u iznosima navedenim u rješenju.

12.Člankom 12. stavak 1. ZoK-a, propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dane koncesije.

13.Člankom 89. st. 1. ZoK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Prema stavku 6. istog članka utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

Stavkom 7.istog Zakona propisano je da ako posebnim propisom nije drugačije propisano, imovinska korist ostvarena nezakoniti obavljanjem djelatnosti oduzet će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procijeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

14.Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj vlasnik ugostiteljskog objekta – restorana naziva" Konoba Žakan" koja se nalazi na Otoku Ravni Žakan broj. 6, Murter u kojoj obavlja ugostiteljsku djelatnost. Obavljajući ugostiteljsku djelatnost u objektu naziva "Konoba Žakan" tužitelj gospodarski koristi dio pomorskog dobra a nema koncesiju za gospodarsko korištenje tog dijela pomorskog dobra.

15.Iz spisa proizlazi da je tužitelj 18. srpnja 2024. godine Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture podnio Zahtjev kojim je zatražio dobivanje koncesije za gospodarsko korištenje privezišta, sukladno članku 223. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 83/2023), po kojem zahtjevu nije odlučeno ali je prema sadržaju istog zahtjeva nesporno da je tužitelj iskazao obuhvat pomorskog dobra u ukupnoj površini od 14.841 m2 kojeg za koju površinu traži dodjelu koncesije.

16.Prema navedenom zahtjevu tužitelja pomorsko dobro na kat. čest. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], za koju je tužitelj zatražio koncesiju uključuje pomorsko dobro - morski dio, na dijelu privezišta (mula), koja je u zemljišnim knjigama upisana kao "obala" dok je u vlastovnici za istu česticu upisano pomorsko dobro, te također uključuje i dio obale, ukupne površine 14.841 m2.

Dakle, u navedenom zahtjevu za dodjelu koncesije za gospodarsko korištenje privezišta na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] tužitelj je zatražio dodjelu koncesije za ukupnu površinu od 14.841 m2 na rok od 5 godine, a koja površina uključuje pomorsko dobro pripadajući morski akvatorij (morski dio ), te uključuje i dio obale.

17.Predmetno privezište se nalazi izvan naselja i čini funkcionalnu cjelinu s ugostiteljskim objektom naziva "Konoba Žakan" te navedeno privezište (mul) nije povezano s drugim ugostiteljskim objektima, a pred navedeni ugostiteljski objekt moguće je pristupiti jedino morem.

18.Tužitelj osporava navod tuženika da on gospodarski koristi pomorsko dobro navodeći da on od privezišta koje se nalazi neposredno ispred predmetnog ugostiteljskog objekta – "Konobe Žakan" ne ostvaruje nikakve prihode, da gostima "konobe Žakamn" ne naplaćuje vezivanje plovila na navedenom privezištu, kao ni druge usluge u tom djelu, niti se uopće obavlja gospodarsku djelatnost priveza plovila uz navedeno privezište.

U vezi sa navedenim navodima tužitelja je navesti da u konkretnom slučaju nije odlučno odlučivao je li tužitelj naplaćivao privez plovila, već da sama činjenica da tužitelj koristi pomorsko dobro u gospodarskoj funkcionalnoj vezi s obavljanjem ugostiteljske djelatnosti i time ostvaruje gospodarsku korist bez koncesije, predstavlja osnovu za primjenu članka 89. Zakona o koncesijama. Navedeno privezište koje se nalazi neposredno ispred tužiteljevog ugostiteljskog objekta je funkcionalno povezano sa navedenim ugostiteljskim objektom te gostima ugostiteljskog objekta "Konoba Žakan" omogućuje besplatan privez plovila, gostima ugostiteljskog objekta "Konoba Žakan", tako da privezište predstavlja funkcionalnu pretpostavku povećanog obujma poslovanja navedenog ugostiteljskog objekta tužitelja.

19.Tužitelj prigovara načinu utvrđivanja zauzete površine od 14. 841 m2 iz stanja spisa proizlazi (što je naprijed i obrazloženo) je vodljivo da je tužitelj u Zahtjevu za ishođenje koncesije koji zahtjev je podnio Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, jasno definirao obuhvat korištenja pomorskog dobra u ukupnoj površini od 14.841 m2. Stoga, kako je to jedini službeni dokument iz kojeg proizlazi prostorni opseg korištenja pomorskog dobra i da drugi objektivni podaci o prostornom opsegu korištenja nisu postojali, tuženik je bio ovlašten da koristeći metodu procijene sukladno članku 92 OPZ-a, u konkretnom slučaju taj Zahtjev kao službeni tužiteljev dokument u vezi obuhvata koncesije koristi za utvrđivanje zauzete površine

20.Tužitelj prigovara da nije bilo osnova za utvrđivanje obveze po osnovi plaćanja naknade za koncesiju jer ja on ne obavlja (gospodarsku) djelatnost pružanja usluga priveza plovila niti stog osnova ostvaruje prihode istaći je da u konkretnom slučaju nije odlučno odlučivao je li tužitelj naplaćivao privez plovila, već da sama činjenica da tužitelj koristi pomorsko dobro u gospodarskoj funkcionalnoj vezi s obavljanjem ugostiteljske djelatnosti i time ostvaruje gospodarsku korist bez koncesije, predstavlja osnovu za primjenu članka 89. Zakona o koncesijama. Tuženik je u odgovoru na tužbu se detaljno očitovao o navedenom prigovoru tužitelja a koje navode tuženika sud u potpunosti prihvaća i ne nalazi potrebu da iste ponovo u presudi iznosi.

21.Tužbenim navodima tužitelj osporava način na koji je tuženik utvrđivao korištenje privezišta te što je korištenje privezišta utvrđivao prema podacima iz aplikacije PURH-Portal prigovarajući da se ti podaci odnose na početak i završetak izdavanja računa u djelatnosti koja se obavlja u ugostiteljskom objektu, a ne na izdavanje računa za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru (vezano za korištenje privezišta istaći je da je tuženik navedene podatke iz spomenute aplikacije koristio jer se iz tih podataka vidljivo razdoblje poslovne aktivnosti tužitelja u navedenom ugostiteljskom objektu – "Konobi Žakan", a kako je za obavljanje ugostiteljske djelatnosti i tom objektu funkcionalno vezano korištenje privezišta, osnovano je tuženik koristio navedene podatke, kao vremenski okvir korištenja pomorskog dobra a ne kao dokaz naplate priveza.

22.Tužbeni navod da u rješenju nije prikazan kamatni račun i da se ne može ispitati obračun kamata tuženik je valjano otklonio navodeći da je kamatni obračun proveden sukladno važećim propisima, na temelju utvrđene osnovice i razdoblja zaduženja te da zakonom nije propisana obveza posebnog grafičkog ili tabličnog prikaza kamatnog računa u obrazloženju rješenja, već da je odlučno da je obračun pravno utemeljen i provjerljiv iz spisa predmeta.

23.Tužbeni navod da prije sastavljanja zapisnika nije s odgovornom osobom tužitelja na pravilan način nije obavljen zaključni razgovor već da je sa istim samo obavljen telefonski razgovor tuženik je osnovano otklonio navodeći da zakonom nije propisan način održavanja zaključnog razgovora, što znači da se isti može provesti i telefonskim putem.

Kod navedenog je bitno da je tužite u obavljenom telefonskom razgovoru bio upoznat s utvrđenim činjenicama, pravnim ocjenama i mogućim posljedicama kao i sa svojim pravima u daljnjem postupku.

24.Sagledavajući sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je tuženik zakonito je tužitelju sukladno članku 12. stavak 1. i članku 89.ZoK-a, utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju (stalni dio), za razdoblja 2023.i 2024.godine, za privezište, u iznosu navedenim u rješenju tuženika.

25.Istaći je da je u sličnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, vezano za primjenu odredbi Zakona o koncesijama (čl. 12. i 89.) ovaj sud već donio više presuda u kojima je iznesen istovjetan stav vezano za obvezu plaćanja koncesijske naknade i da su u postupku po žalbi tužitelja te presude potvrđene presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

26.Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

27.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, pa je slijedom navedenog riješeno kao u izreci pod točkom II. izreke.

U Splitu 16. srpnja 2026.

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, Odvjetničko ured Darko Marjanović, Zagreb, Pavla Hatza 10,

- tuženiku Ministarstvu financija RH, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Zrinsko-Frankopanska 60,

- u spis.