REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-580/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Andreju Garić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po punomoćniku Goranu Suiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Maržić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 11. lipnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Andreja Garića, odvjetnika, i za tuženika zamjenika punomoćnika SV, odvjetničke vježbenice iz Slavonskog Broda , 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 12. st.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9012538147, sklopljenog 28. svibnja 2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % (slovima: jedno cijelih dvadesetpet posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 141,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2007. po kamatnoj stopi koja je do 31.prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 1. st. 4. Ugovora o kreditu br. 9014705801, sklopljenog 3.prosinca 2009. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 3,00 % od iznosa kredita.“

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 58,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. prosinca 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 13. st.2. Ugovora o kreditu br. 9017492167, sklopljenog 20. svibnja 2013. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70 % (slovima: jedno cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita.“

VI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 213,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 516,36 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio tri Ugovora o kreditu.

1.1. Navodi da su 28. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 9012538147 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 85.000,00 HRK, na rok otplate kredita u trajanju od 120 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.2. Nadalje da su 3. prosinca 2009. sklopili Ugovor o kreditu br. 9014705801 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 2.000,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita u trajanju od 36 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.3. Ta da su 20.svibnja 2013. sklopili Ugovor o kreditu br. 9017492167 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 12.500,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita u trajanju od 96 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.4. Ističe da je predmetnim tipskim Ugovorom o kreditu br. 9012538147 od 28. svibnja 2007. u točki 12. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,25 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita, tako da je tuženik prilikom isplate kredita 29. svibnja 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.062,50 HRK, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR iznosi 141,02 EUR.

1.5. Nadalje, da je predmetnim tipskim Ugovorom o kreditu br. 9014705801 od 3. prosinca 2009. u članku 1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,00 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita, tako da je tuženik prilikom isplate kredita 3. prosinca 2009. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 438,60 HRK, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR iznosi 58,21 EUR.

1.6. Tipskim Ugovorom o kreditu br. 9017492167 od 20. svibnja 2013. u točki 13. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,70 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita , tako da je tuženik prilikom isplate kredita 22. svibnja 2013. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.607,56 HRK, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR iznosi 213,36 EUR.

1.7. Ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirane u tipskim ugovorima na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja i tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje.

1.8. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak.

1.9. Zaključno, tužitelj navodi da s obzirom da je tuženik temeljem gore naveden ih nepoštenih odredbi o ulaznoj naknadi u predmetnim ugovorima iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.10. Predlaže da se u ovom postupku utvrdi ništetnost ugovorn ih odredbi o ulaznoj naknadi i tuženik obaveže na povrat stečenog bez osnove sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja i pripadajućim parničnim troškovima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

2.1. Prije svega, ističe prigovor zastare navodeći da je tužba podnesena 19.9.2025. a da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim što u konkretnom slučaju znači da je za sva eventualna potraživanja tužitelja nastala prije 19.9.2020. nastupila zastara. Nadalje, da opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, sukladno čl. 215. ZOO-a počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno, u konkretnom slučaju kada je tužitelj mogao imati saznanja o eventualnoj ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a time i mogućnosti ostvarivanja povrata.

2.2. Navodi da čak i u slučaju kada bi bio utemeljen stav tužitelja da bi odredbe ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita bile ništetne, a čemu se tuženik izričito protivi, tužitelj je već u trenutku sklapanja ugovora bio upoznat s predmetnom ugovornom odredbom, koja je bila jasno istaknuta i nedvojbeno određivala obvezu plaćanja predmetnih troškova odnosno naknade, a takva je ulazna naknada i naplaćena.

2.3. Stoga, a obzirom su predmetni Ugovori o kreditu zaključeni 2007., 2009. i 2013. godine te su iznosi tzv. ulaznih naknada naplaćeni 2007., 2009. i 2013. godine, kako je tužba tužitelja podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina te se takvu tužbu i tužbeni zahtjev predlaže odbiti u cijelosti.

2.4. Poziva se na odluku Suda Europske unije u predmetu C-561/21 u kojem je odlučivao o pitanju početka tijeka zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve potrošača plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

2.5. U nastavku navodi da su naknade koje osporava tužitelj bile ugovorene jasno, unaprijed određene i prihvaćene od strane potrošača i nisu bile protivne tada važećim zakonima i drugim propisima. Nadalje, da je tužitelj za eventualnu nezakonitost naplaćenih ulaznih i izlaznih naknada mogao saznati davno , da je 14. lipnja 2018. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu u kolektivnom postupku pod posl. br. P - 1401/12, kojom su određene ugovorne odredbe banaka u ugovorima o kreditima proglašene ništetnima i nepoštenima, te da iako je taj postupak formalno obuhvatio ugovore u CHF valuti, u bitnom dijelu se odnosio na institut nepoštenih ugovornih odredbi u kreditnim ugovorima uopće. Time su se potrošači mogli već tada upoznati s bitnim pravnim zaključcima navedene presude.

2.6. Glede procesnih i materijalnih pretpostavki vezanih za ovlast tužitelja na vođenje ovoga postupka tuženik ističe obzirom je u odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, to tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti, sve obzirom deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu, kako to određuje ZPP u čl. 187. st. 2., nadalje da tužitelj nije dokazao status potrošača, da nije ovlašten isticati ništetnost odredbi o nakadi za obradu kredita obzirom na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a i da tužitelj ne navodi određeno u čemu bi se sastojala nepoštenost odnosno ništetnost sporne odredbe, niti navodi konkretne dokaze .

2.7. Tuženik ističe i kako navodi tužitelja o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita nisu osnovani.

2.8. Ukazuje da temeljem ranije važećeg čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (NN 84/02 – na snazi do 2009.), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zakonito su zaračunavane jednokratne naknade, uključivo i naknadu za obradu kredita, te da je i Zakon o kreditnim institucijama, kao sljednik ranijeg Zakona o bankama, dopuštao je ugovaranje predmetnih naknada. Da je Ministarstvo financija RH donijelo Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14), kojim se detaljnije razrađuju vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača pa tako, u čl. 3. cit. Pravilnika, i naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu itd., dok se u st. 2. uređuje ovlast vjerovnika na naplatu i drugih naknada pod uvjetom da je ista bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora.

2.9. Obzirom je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao u skladu s tada važećim propisima i regulatornim okvirom, to je više no značajan pokazatelj da je djelovao u dobroj vjeri u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ističe da se kriterij dobre vjere ocjenjuju i kroz usklađenost s pozitivnim pravom, da su korisniku kredita stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a, slijedom čega nije razumno zaključiti da bi tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.10. Vezano uz uzrokovanje značajne neravnoteže u pravima i obevzama ugovornih strana, tuženik ukazuje na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača kao ključni preduvjet razmatranja eventualne nepoštenosti ugovorne odredbe. Ističe da ulazne naknade koje su ugovorene između tužitelja i tuženika 2007., 2009. i 2013. godine, nipošto nisu dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naknade su jasno i nedvosmisleno ugovorene, njihov iznos i svrha unaprijed su bili poznati tužitelju te su bile ugovorene i naplaćene razmjerno tada pružanim uslugama tužitelju. Poziva se na odluku Suda EU od 3. listopada 2019., Gyula Kiss i CIB Bank, C-621/17. u kojoj je zauzet stav da čl.4.st.2 i čl.5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojim se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Zaključno, tuženik smatra da odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, kao što je to slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu, ali tuženik, kao kreditna institucija, ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, a krajnja svrha naknade tužitelju je nesporno poznata, što nedvojbeno proizlazi već iz samog naziva naknade. Nadalje da ugovaranje ulazne naknade u postotku od iznosa uplate ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, već se temelji na načelu razmjernosti. Navedeno je i logično obzirom stvarni troškovi pružanja usluge niti ne moraju biti obračunati u apsolutno točnom iznosu, obzirom je praktično nemoguće svaku administrativnu ili operativnu radnju precizno razlomiti na pojedinog potrošača.

2.11. Prilikom provođenja testa nepoštenosti, nužno je uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

2.12. Tuženik ističe da nisu postojale nikakve otegotne okolnosti koje bi ograničavale tužitelja u razumijevanju ili prihvaćanju predmetne odredbe, da ugovor nije bio sklopljen u žurnosti, naknada nije bila skrivena u općim uvjetima niti je predstavljala neočekivani trošak. Stoga nije moguće zaključiti da je odredba ugovora dovela do neravnoteže na štetu potrošača, već naprotiv, da je ona bila transparentna i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.13. Tuženik posebno osporava i dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na traženu isplatu kamata. U slučaju ništetnosti ugovorne odredbe obveza na povrat može nastati tek kada sud pravomoćno naloži restituciju. Do tada postoji valjana pravna osnova na temelju kojega je naknada uredno naplaćena. Slijedom navedenog, kamate se u takvom slučaju ne bi mogle zahtijevati retroaktivno od dana uplate, nego tek od dana kada banka dospije u zakašnjenje s izvršenjem svoje obveze, a to je od dana presude kojom bi povrat bio eventualno naložen.

2.14. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U nastavku postupka stranke su u bitnome ostale kod svojih prvotnih navoda.

4. Tužitelj se u podnesku od 22. travnja 2026. očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu .

4.1. Vezano uz istaknuti prigovor zastare tužiteljevog potraživanja navodi da je VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrdio kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, a da na to ukazuje i priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja.

4.2. Vezano uz osporavanje tuženika navoda tužitelja o nedopuštenosti odredbe o ulaznoj naknadi ukazuje kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4.1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO -a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovarnju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

4.3. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju se nije pojedinačno pregovaralo o odredbi o troškovima tzv ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovim odredbama obzirom da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njihov sadržaj.

4.4. U odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ističe da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača . Poziva se na presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka iz točke 12. st.3. Ugovora o kreditu br. 9012538147, sklopljenog 28.svibnja 2007. u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % (slovima: jedno cijelih dvadesetpet posto) od iznosa kredita.“, odredbe iz članka 1. st.4. Ugovora o kreditu br. 9014705801, sklopljenog 3. prosinca 2009. u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 3,00 % od iznosa kredita.“, i iz odredbe točke 13. st.2. Ugovora o kreditu br. 9017492167, sklopljenog 20.svibnja 2013. u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70 % (slovima: jedno cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita.“, te povrat stečenog bez osnove skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana stjecanja do isplate.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su ovdje parnične strane 28. svibnja 2007. sklopile Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9012538147 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 85.000,00 HRK, (članak 1.),

-da je u točki 12.3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,25 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita,

- da je tuženik prilikom isplate kredita 29. svibnja 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.062,50 HRK, sada 141,02 eura,

- da su ovdje parnične strane 3. prosinca 2009. sklopile Ugovor o kreditu br. 9014705801 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 2.000,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke na dan korištenja kredita

- da je u članku 1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,00 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita,

- da je tuženik prilikom isplate kredita 3. prosinca 2009. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 438,60 HRK, sada 58,21 eura,

- da su ovdje parnične strane 20. svibnja 2013. sklopile Ugovor o kreditu br. 9017492167 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 12.500,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke na dan korištenja kredita

- da je u točki 13. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,70 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita,

- da je tuženik prilikom isplate kredita 22. svibnja 2013. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.607,56 HRK, sada 213,36 eura.

- da je su krediti odobreni kao nenamjenski.

7. Sporno je da li su odredbe kojima je ugovoreno plaćanje jednokratnih naknada ništetne. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9012538147 od 28. svibnja 2007. (str. 50-52 spisa), u knjigovodstvenu karticu kredita ( str. 8-17 spisa), u Ugovor o kreditu br. 9014705801 od 3. prosinca 2009. (str. 32-33 spisa) , u knjigovodstvenu karticu kredita ( str. 18-22 i str. 34 spisa), u Ugovor o kreditu br. 9017492167 od 20. svibnja 2013. ( str. 35-42 spisa), u knjigovodstvenu karticu kredita ( str. 23-31 i str. 43-45 spisa), u podneske tužitelja od 21. kolovoza 2025. (str. 47-49 spisa), u dopis tuženika od 3. rujna 2025. ( str. 46 spisa), te je proveden i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2007., 2009. i 2013. realizirao predmetne kredite kao nenamjenske u svrhu dovršenja i adaptacije obiteljske kuće koju koristi za privatne potrebe te da na sebi nije imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu, da je u to vrijeme bio zaposlen pri hrvatskoj vojsci, a da je danas umirovljenik. Istakao je da je kredite realizirao nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otpla te, da je u cijelosti otplatio sva tri kredita ustegom na plaći. Istakao je da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znao da će banka nešto ustegnuti, ali da mu nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Visinu štete odnosno stečenog bez osnova temelji na potvrdi koju mu je izdala banka, kao i knjigovodstvenoj kartici kredita iz kojeg je jasno vidljivo kolike iznose po svakom od kredita je banka ustegla. Sva tri kredita je otplatio u cijelosti, a misli da je plaćao trajnim nalog na svojoj plaći. Posebno je istakao da se prodajni razgovor svodio samo na prikupljanje dokumentacije potrebne za realizaciju kredita i s tim u svezi njegove kreditne sposobnosti. Iskazao je da je ugovor pročitao u dijelu u kojem ga je zanimao i znao je koji iznos realizira i na koji rok ali da nije bilo nikakvog pojašnjavanja i razgovora vezanog uz ugovorne odredbe a posebno ne uz odredbe o naknadi za obradu kredita. Ne osporava da je mogao postavljati pitanja službeniku banke, pa da je tako i pitao kolika će mu biti rata i na koji rok otplaćuje kredit. Ne osporava i da mu je uručena otplatna tablica.

11. Iz iskaza tužitelja nesporno je utvrđeno da je realizirao kredit koji je utrošio u svrhu dovršenja i adaptacije obiteljske kuće koja mu se služila za osobne potrebne, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sam otplaćivao kredit od svoj ih primanja tako da je i aktivno legitimiran za postavljanje tužbenog zahtjeva. Nesporno je da je on osobno stranka u ugovornom odnosu sa bankom i kao takav bio obveznikom plaćanja obveza iz ugovora.

13. Kako je tužitelj stranka u ugovorima u kojima pojedine odredbe smatra ništetnim, nesporno je postojanje njegovog interesa za postavljanjem predmetnog tužbenog zahtjeva.

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o sporn im ugovornim odredbama o ulaznoj naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz visinu kredita i period otplate, uz potrebnu dokumentaciju za dokazivanje kreditne sposobnosti, da mu nije pojašnjeno na što će se naknade trošiti, te da su odredbe o naknadi bile predviđene na unaprijed sačinjenom tipskom ugovoru.

15. Temeljem provedenih dokaza u postupku, ovaj sud smatra da su sporne odredbe ugovora o kreditu kojima su regulirane naplate naknada za obradu kredita ništetne u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Tuženik nije s uspjehom osporio navode tužbe tako da nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbama o ugovornoj naknadi za obradu kredita, niti mu je pojašnjeno kako se iste formiraju i koji troškovi su njima obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovornih naknada u naznačenim visinama.

18. Uvidom u ugovore o kreditu nesporno je da u odredbama vezanim uz naknadu ništa nije navedeno osim da će se naknade naplatiti kao trošak kredita u visini koja je navedena u postotku odobrenog kredita. Tužitelj je takvom odredbom imao informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada ali ne i razlozima koji opravdavaju plaćanje istih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), odnosno nije imao informaciju o njihovoj krajnjoj svrsi.

19. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

20. Pojedine direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

21. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

22. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa su odredbe o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorene. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornih ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ih je naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.

23. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj kao djelatna vojna osoba zasigurno nije imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

24. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredbe ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknada prema mišljenju suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

25. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporn ih odredbi o naknadi za obradu kredita ni oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer su mu predmetni ugovori ponuđeni kao takvi, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takve ugovore koje je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetnih ugovornih odredbi tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

27. Kako se o odredbama o plaćanju naknade za obradu svakog pojedinog kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe, iako jasne i uočljive, bile unaprijed formulirane od strane banke, jer na njih tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknada), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I.,

III. i V. izreke presude.

28. Vezano uz visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz uvid u knjigovodstvenu karticu kredita ( str. 8-17 spisa), u knjigovodstvenu karticu kredita ( str. 18-22 i str. 34 spisa), u knjigovodstvenu karticu kredita ( str. 23-31 i str. 43-45 spisa) i u dopis tuženika od 3. rujna 2025. ( str. 46 spisa) iz koje dokumentacije je vidljivo da je da je tuženik prilikom isplate kredita br. 9012538147 , dana 29. svibnja 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.062,50 HRK, sada 141,02 eura, da je prilikom isplate kredita br. 9014705801, dana 3. prosinca 2009. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 438,60 HRK, sada 58,21 eura i da je prilikom isplate kredita br. 901749216, dana 22. svibnja 2013. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.607,56 HRK, sada 213,36 eura, tako da je nesporno da postavljena visina tužbenog zahtjeva predstavlja iznos koji je banka stekla bez osnova. To potvrđuje i iskaz tužitelja.

29. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

30. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

31. Tuženik je u postupku istakao i prigovor zastare postavljanja deklaratornog zahtjeva kao i zahtjeva za isplatom.

32. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO -a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorn ih odredbi o naknadama i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II., IV. i VI. izreke presude.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

36. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 516,36 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora , priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 21.4.2026. u zatraženom iznosu od 50,00 eura i ročištu 11.6.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 22.4.2026. kao očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura (Tbr.9/3 Tarife) kao i trošak zahtjeva za dostavom dokumentacije u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 32. Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 450,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (33,18 eura i 33,18 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 516,36 eura, kako je to i odlučeno pod VII. izreke presude.

37. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP -a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 16. srpnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Andrej Garić, Slavonski Brod,

2. OD Maržić i partneri, Zagreb.