Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj: Gž R-33/2026-3
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Matić Majkovica, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Tež trgovina d.o.o., Zagreb, Pavla Radića 9, OIB: 52845458400, zastupanog po punomoćniku Ivanu Stakoriću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2202/2022-25 od 23. listopada 2025., u sjednici 16. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2202/2022-25 od 23. listopada 2025., u točki I. i III. izreke.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.101,34 eura bruto, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.987,50 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke).
2. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude žalbu je podnio tuženik, sadržajno iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč.2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 153/23.,dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda „ukine, preinači ili vrati na ponovno suđenje#.
3.Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode te predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane, uz naknadu žalbenog troška tužitelju.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od siječnja 2019. do lipnja 2022., na ime neosnovano isplaćene umanjene plaće.
6. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.
7. Prvostupanjski sud nespornim među strankama te na temelju izvedenih dokaza utvrđuje:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu,
- da je tužiteljev ugovor o radu (kao i drugih radnika) višekratno aneksiran na način da je mijenjan pripadajući koeficijent u svrhu zadržavanja iste visine bruto plaće koja je isplaćivana, a uslijed povećanja visine minimalne plaće od strane Vlade Republike Hrvatske,
- da u određenom trenutku više nisu sklapani aneksi ugovora o radu, već je tuženik vršio obračune plaće prilagođavajući koeficijente visini minimalne plaće, a u svrhu zadržavanja ranijeg iznosa bruto plaće,
- da razlika između plaće koja bi tužitelju bila obračunata primjenom koeficijenta 2,9479 i plaće koja je tužitelju obračunata u utuženom razdoblju od siječnja 2019. do lipnja 2022., uz osnovicu za izračun plaće od siječnja 2021. do lipnja 2022. u visini propisane minimalne plaće u Republici Hrvatskoj, ukupno iznosi 11.101,34 eura bruto.
8. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je u utuženom razdoblju u odsustvu aneksa ugovora o radu došlo do jednostranog umanjenja plaće tužitelja zbog izmjene koeficijenta pa da tužitelj osnovano potražuje razliku plaće sukladno koeficijentu iz važećeg ugovora o radu. Kako utvrđena razlika plaće iznosi 11.101,34 eura bruto, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev i obvezuje tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa pripadajućim zateznim kamatama.
9. Pri tome, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio upoznat i pristao na po tuženiku izvršen obračun plaće za utuženo razdoblje, kao i da se čl. 3. Sporazuma od 11. svibnja 2022. kojim su stranke ugovorile da nemaju daljnjih potraživanja ne odnosi na spornu tražbinu zbog umanjenja plaće, a niti je podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora u ovom predmetu procesna pretpostavka za podnošenje tužbe budući da je riječ o novčanoj tražbini.
10. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st.5. i čl. 155. ZPP-a pa dosuđuje tužitelju troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).
11. Prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan.
12. Sukladno čl. 10. i 15. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje:ZR) radnik i poslodavac sklapaju ugovor o radu kojim reguliraju međusobna prava i obveze, između ostalog i visinu plaće.
12.1. Prema čl. 90. st.3. ZR-a poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću iz stavka 1. ovoga članka, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
13. U konkretnom slučaju, nije sporno je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 29. travnja 2004. kojim su stranke između ostalog ugovorile plaću tužitelja prema koeficijentu složenosti poslova (tada 1,99) i osnovici u visini propisane najniže bruto plaće u Republici Hrvatskoj, kao i da su stranke u narednom razdoblju sklopile više aneksa ugovora o radu kojima su izmijenile koeficijent složenosti poslova tužitelja i utvrdile u to vrijeme propisanu najnižu bruto plaću. Također, nije sporno da je posljednjim Aneksom ugovora o radu od 31. siječnja 2018. između stranaka ugovorena plaća sa koeficijentom od 2,9479 i utvrđena tada propisana najniža bruto plaća. Nije sporno niti da je tuženik za utuženo razdoblje isplaćivao tužitelju plaću prema manjem koeficijentu od ugovorenog posljednjim aneksom ugovora o radu odnosno prema koeficijentu 2,7, odnosno 2,5 odnosno 1,00) i propisnoj najnižoj plaći u tom razdoblju.
14. S obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik za utuženo razdoblje isplatio tužitelju plaću obračunatu prema koeficijentima manjim od ugovorenog posljednjim Aneksom Ugovora o radu od 31. siječnja 2018., a čime je jednostrano izmijenio ugovorenu plaću tužitelja, što u smislu čl. 10. i 15. ZR-a nema pravnog učinka budući da radnik i poslodavac međusobnim ugovorom reguliraju prava i obveze iz radnog odnosa, između ostalog i visinu plaće. Naime, ugovor o radu je dvostrano obvezni pravni posao koji se može mijenjati samo suglasnom voljom ugovornih strana, a što je u konkretnom slučaju izostalo budući da stranke nakon posljednjeg aneksa iz 2018. nesporno nisu sklopile novi aneks ugovora o radu kojim bi izmijenile prethodno ugovorenu visinu plaće, a niti je izvedenim dokazima utvrđeno da se tužitelj suglasio sa smanjenjem koeficijenta složenosti poslova za utuženo razdoblje kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
15. Stoga je tuženik na temelju čl. 90. st.3. ZR-a bio u obvezi isplatiti tužitelju plaću sukladno sklopljenom ugovoru o radu, dakle prema koeficijentu ugovorenom posljednjim Aneksom Ugovora o radu od 31. siječnja 2018. koji iznosi 2,9479, što nesporno nije učinio pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu razlike plaće tužitelju obračunate prema tom koeficijentu i osnovici u visini najniže propisane bruto plaće u utuženom razdoblju u ukupnom iznosu od 11.101,34 eura bruto, visinu kojeg iznosa tuženik žalbom niti ne osporava.
16. Žalbeni navodi tuženika kako je tužitelj bio upućen u tehničke detalje obračuna plaće i stalnu visinu plaće u brutto iznosu od 10.140,13 kuna u kojem mu je cijelo vrijeme isplaćivana, nisu osnovani. To iz razloga jer stranke nisu ugovorom o radu niti sklopljenim aneksima ugovorile plaću u određenom brutto iznosu, već prema ugovorenom koeficijentu složenosti poslova i propisanoj najnižoj bruto plaći u Republici Hrvatskoj pa je tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju plaću sukladno ugovorenom, a što u utuženom razdoblju nije učinio s obzirom da je plaću isplatio prema koeficijentu manjem od ugovorenog.
17. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da tužitelj nije podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude, budući da je riječ o novčanoj tražbini pa sukladno čl. 133.st.3. ZR-a prethodno obraćanje poslodavcu nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe.
18. Žalbeni navodi kako su se stranke sporazumnim raskidom ugovora o radu suglasile da nemaju daljnjih međusobnih potraživanja (osim određenih) nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, s obzirom da nije utvrđeno da bi predmetom tog sporazuma bila i utužena razlika plaće kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
19. Budući da tuženik žalbenim navodima nije osporio pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka, primjenom čl. 365. st.2. ZPP-a prvostupanjska presuda u tom dijelu nije ispitivana.
20. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368.st.1 ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao u točki I. izreke.
21. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan, s obzirom da nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, pa je odlučeno kao u točki II. izreke.
U Rijeci 16. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Milena Vukelić-Margan
