Poslovni broj: P-5117/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Miroslavu Plaščaru, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 15. lipnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužiteljice Maria Hrupeca, odvjetnika te punomoćnice tuženika SA, odvjetničke vježbenice u OD Žurić i partneri, 16. srpnja 2026., objavio je i presudio

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredba Ugovora o kreditu br. 198268 od 30. listopada 2013. sklopljenog između tužitelja i tuženog u dijelu

- čl. 7. kojim je ugovorena obveza tužitelja plaćanja 1,00 % od iznosa kredita prilikom korištenja kredita

- čl. 12. u dijelu u kojem je ugovoreno da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelju naplatiti naknadu od 1,00%.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 595,11 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 346,69 eura od 1. lipnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Vrijednost spora se određuje na 595,11 eura u ovom predmetu.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu s ugovornim odredbama kako glase u izreci. Navodi da su navedene odredbe ništetne jer su povrijeđena potrošačka prava iz razloga što se o toj odredbi nije pregovaralo, ugovor je bio tipski, a obveza nametnuta. Kao dokaze je predložio Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, saslušanje tužiteljice i financijsko vještačenje, od kojeg je odustao kad je tuženik priznao visinu zahtjeva. Zatražio je donošenje presude kako i glasi u izreci.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Priznaje visinu zahtjeva i okolnosti sklapanja ugovora koje je priznao na pripremnom ročištu , ali smatra da je tužba neosnovana te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži troškove.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu i financijsku dokumentaciju te je saslušao tužitelja.

4. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

5. Među strankama nije sporno da su sklopili ugovor o kreditu s ugovornim odredbama navedenim u izreci ove presude. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da je ugovor bio tipski te da se tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama.

6. Sporno je pitanje je li tužiteljica imala status potrošača, te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa te jesu li predmetne ugovorne odredbe ništetne..

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu tužiteljica navela je ugovor o kreditu sklopila sa Splitskom bankom za osobne potrebe i da je riječ o nenamjenskom kreditu kao i da se ne sjeća za što, ali vjerojatno za zatvaranje postojećih obveza. Nikad nije bila vlasnica obrta.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je iskaz dan u skladu s priloženom dokumentacijom, a tuženik ničim nije osporio da bi tužiteljica imala status potrošača u ovom postupku. Iz navedenog je utvrđeno da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao potrošač.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

13. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita kao ni za naknadu prijevremene otplate nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada (konkretne usluge, troškovi i dr.).

14. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

15. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

16. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje t ih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njihovoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njihovoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za traktor koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Stoga je ovaj na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da su sporne odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj i izlaznoj naknadi nepoštene, a time i ništetne te je odlučeno kao u točki I izreke.

19. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO)., u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

20. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO -a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima na temelju citirane odredbe ZOO -a, dužan ih je vratiti tužitelju.

22. Potraživanje tužitelja nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je utvrđena ništetnost tek ovom presudom, zastara još nije istekla.

23. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II izreke s tim da su svi iznosi zbrojeni, jer nema razloga zašto bi se isplata novčanog iznosa pisala u četiri točke.

24. Tužitelj je u tužbi postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada te kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti se radi o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju) pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema podnesenom kondematornom zahtjevu. (Takav je zaključak u skladu sa stavom koji je VSRH zauzeo u predmetima. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004.). Činjenica da je tužitelj tražio da se utvrdio izrekom ono što bi sud ionako utvrđivao kao prethodno pitanje nije razlog da VPS poraste više od 500% kako je to tužitelj naznačio u tužbi, odnosno, bio bi pretjerani formalizam kada bi tako bila određena vrijednost predmeta spora kako je tužitelj predložio.

25. Bez obzira na navedeno, tužitelj je zatražio trošak od 100,00 eura po radnji.

Plus PDV, što odgovara utvrđenom VPS-u.

26. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP - a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife) te trošak pristupa na ročišta 2. veljače 2026. i 15. lipnja 2026. u iznosu od 100,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife) Ukupno je riječ o 300,00 eura što s PDV-om iznosi 375,00 eura.

27. Tužitelju ne pripada trošak podneska od 16. rujna 2025. koji nije bio ni potreban. Sve potrebno za donošenje presude u ovom postupku tužitelj je naveo već u tužbi, a praksa u ovakvim predmetima je ustaljena što je zasigurno poznato punomoćnicima strankama.

28. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 16. srpnja 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno - od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku, uz pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćniku