Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-246/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Ulica 30. svibnja 1990. broj 30, zastupane po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 16. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj: 3214482622/08 od 20. listopada 2008. godine sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d., Paromlinska 2, Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora i tužiteljice ŠC, [adresa], **.**.1990. broj 30, OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu kojem je ugovorena obveza plaćanja svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Paromlinska 2, Zagreb, OIB: 92963223473, tužiteljici ŠC, [adresa], **.**.1990. broj 30, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 376,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje u razdoblju od 23. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. teku u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom i to na iznose kako slijedi:

- 196,03 eura od 23. listopada 2008. do isplate

- 79,63 eura od 29. srpnja 2011. do isplate

- 100,70 eura od 08. kolovoza 2011. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 486,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od 16. srpnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 12. svibnja 2025. godine podnijela Općinskom sudu u Slavonskom Brodu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je navela da je dana 20. listopada 2008. godine s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 3214482622/08, a kojim Ugovorom se tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 16.546,82 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Odredbom članka 2. Ugovora tužiteljica se obvezala platiti banci sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te je tako na dan isplate kredita, tuženik tužiteljici isplatio iznos od 16.546,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, odnosno 73.849,39 kn, te joj je prilikom sklapanja Ugovora naplaćena tzv. ulazna naknada u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a u iznosu od 1.476,99 kn. Tužiteljica dalje navodi kako joj je naplaćena i naknada za uvećanu otplatu kredita, kao i za prijevremenu konačnu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, i to dana 28. srpnja 2011. godine u iznosu od 758,75 kn i dana 8. kolovoza 2011. godine u iznosu od 600,00 kn. Tužiteljica tvrdi kako s tuženikom nije imala prilike, niti je pregovarala o navedenoj odredbi članka 2. Ugovora, a time ni mogućnosti utjecaja na ovu odredbu koju drži ništetnom, jer joj je Ugovor ponuđen na potpis koji je bio unaprijed sastavljen na tzv. tipskom obrascu od strane tuženika. Dalje, ukazuje kako odredba članka 2. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim bankarskim uslugama, a kada se uzme u obzir da su joj tzv. ulazne i izlazne naknade naplaćene prilikom isplate kredita te prilikom uvećane otplate i konačne otplate kredita, da se ne može očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu da je mogla o njoj pregovarati. Stoga, pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima, navedenu odredbu smatra nepoštetnom, a time ništetnom, jer se, dakle, o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a istom je ugovorena obveza plaćanja bez definiranja o kakvim se troškovima radi, te bilo kakvog kriterija kojima se određuje visina te naknade, čime je ista prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom navedenog, tužiteljica zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 376,36 eura, na ime vraćanja naplaćenih naknada, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana svake pojedinačne naplate, a kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkom I. i II.

2. Povodom zahtjeva Općinskog suda u Slavonskom Brodu za delegaciju predmeta drugom stvarno nadležnom sudu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Gr1-217/2025-2 od 7. srpnja 2025. godine je odredio Općinski sud u Đakovu za postupanje u ovom predmetu.

3. U odgovoru na tužbu, tuženik je, prije svega, naveo kako osporava navode tužbe da bi se sporna ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, dok je naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je prigovorio statusu tužitelja kao potrošača, navodeći kako je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača i predložiti dokaze za to. Dalje je navodio kako je utužena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, radi čega istu nije dopušteno ocjenjivati je li poštena, a da je tuženik tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu, na način da su službenici banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza plaćanja naknade za obradu kredita, te su službenici imali uputu da se takva naknada može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Tuženik je, zatim, navodio kako je naknada za obradu kredita naplaćena u trenutku samog ugovaranja kredita, pa je tužitelj odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama, a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (troškovi rada djelatnika banke), materijalne troškove (uredski materijal i sl.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrade ponude za kredit, obrada zahtjeva, izrada i potpisivanje Ugovora, odlaganje i arhiviranje spisa i sl.). Tuženik je, zatim, ukazivao kako je u Ugovoru jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a da je tužitelju to bilo poznato, te pozivom na više sudskih odluka, tuženik je isticao kako iz istih proizlazi da ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo zabranjeno, a isto tako, da nigdje nije bilo propisano da u takvoj odredbi Ugovora treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik je dalje navodio kako predmetna ugovorna odredba tužitelju nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva, te da nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Konačno, tuženik je istaknuo prigovor zastare, smatrajući da se u predmetnoj stvari ima primijeniti petogodišnji rok, računajući od dana plaćanja, a kako su predmetne naknade naplaćene 2008. i 2011. godine, da je jasno da je nastupila zastara za iste. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane.

4. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužiteljica je podneskom od 30. rujna 2025. osporila navode tuženika da bi se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te je ustrajala u tvrdnji da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača pa da je zbog toga takva odredba nepoštena i ništetna. Isticala je kako je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti ovu odredbu Ugovora, kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze. Također, pozivala se na odredbu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača, na to da predmetna odredba nije transparentna, te je sporila istaknut prigovor zastare od strane tuženika, navodeći kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja presude, pa stoga petogodišnji zastarni rok još nije protekao.

5. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214482622/08 od 20. listopada 2008. godine (str. 5 do 9 spisa), odgovor banke o naplaćenim naknadama od 17. travnja 2025. (str. 10 spisa), izvadak iz Odluke o Tarifi naknade za usluge za 2008. godinu (str. 11 spisa), promet po kreditu (str. 12 do 15 spisa), dopis o traženju dokumentacije od 11. travnja 2025. (str. 16 spisa) te saslušao tužiteljicu kao stranku. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe, kao i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214482622/08 od 20. listopada 2008. godine te zahtjev za isplatom iznosa od 196,03 eura, 79,63 eura i 100,70 eura, odnosno ukupno 376,36 eura, a koji su tužiteljici naplaćeni temeljem navedene odredbe članka 2. Ugovora, na ime naknade i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge banke, prilikom isplate/korištenja kredita te prilikom uvećane otplate i konačne otplate/zatvaranja kredita.

8. Među strankama nije sporno da su temeljem navedenog Ugovora o kreditu, zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužiteljici kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 16.546,84 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 24. rujna 2008. godine, što je predstavljalo iznos od 73.849,39 kn, u svrhu kupnje motornog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca.

9. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, sud nalazi da je u članku 2., između ostalog, propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

10. Među strankama nije sporno da je tužiteljici osnovom navedenog članka 2. Ugovora, dana 22. listopada 2008. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.476,99 kn, dana 28. srpnja 2011. godine naknada za uvećanu otplatu kredita u iznosu od 600,00 kn i dana 8. kolovoza 2011. godine naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 758,75 kn, što je uostalom razvidno iz potvrde banke na strani 10 spisa, a nesporno je da isto sada čini iznos od ukupno 376,36 eura.

11. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je predmetni kredit podizala 2008. godine u svrhu kupnje automobila, da je automobil kupovala za privatne svrhe, te u vrijeme sklapanja Ugovora nije bila vlasnica obrta ili trgovačkog društva, niti se ikada bavila ikakvom privatnom poslovnom djelatnošću. Automobil je kupovala u autokući Vidaković u [adresa], gdje je nakon odluke o kupnji automobila, već u samoj autokući ponuđen predmetni Ugovor o kreditu. Naime, djelatnik autokuće joj je rekao da s bankom tuženika imaju dogovor te su kupcima uručivali već pripremljene obrasce Ugovora o kreditu. Tako je i ona tom prilikom od djelatnika autokuće dobila obrazac predmetnog Ugovora o kreditu, pa u svezi istog nije uopće išla u banku. S djelatnikom autokuće nije razgovarala o pojedinim odredbama Ugovora. Iako je prije potpisivanja Ugovor pročitala, tužiteljica je navela kako iz istog nije uopće bilo razvidno na što se predmetna ulazna naknada odnosi, što se istom podmiruje i u kojem je ona iznosu. Predmetnu tužbu je podnijela upravo iz razloga jer joj je naplaćeno nešto za što ne zna na što se odnosi, a pored ove ulazne naknade za obradu kredita, plaćala je i druge troškove u svezi istog, pa je tako, primjerice, snosila i trošak ovjere Ugovora kod javnog bilježnika. Obzirom na prethodna iskustva s bankom, znala je da se radi o Ugovoru po principu "uzmi ili ostavi" te da se bez naknade Ugovor ne može zaključiti. Ugovor je bio zaključen u švicarskim francima, pa obzirom je došlo do značajnog porasta mjesečnih rata, odlučila se za prijevremenu otplatu i zatvaranje kredita, te joj je banka najprije u srpnju 2011. naplatila naknadu za uvećanu otplatu kredita, da bi joj u kolovozu 2011. naplatila još i naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Tužiteljica je navela kako prethodno nije imala saznanja o tome da se ovakve naknade moraju uopće plaćati. One su joj dane na znanje tek u trenutku kada je u banci vršila uvećanu otplatu kredita i kada je konačno zatvarala kredit pa su joj tek tada rekli da se moraju platiti i ove tzv. izlazne naknade, koje su joj u tom trenutku sračunate. Konačno, navela je kako u Ugovoru uopće nema posebno razgraničeno odredbe o tzv. ulaznoj i tzv. izlaznoj naknadi, već je sve sadržano u istoj odredbi u kojoj se tek navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom kreditora.

12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, na koji nije ni bilo primjedbi od strane tuženika, jer je dan životno, uvjerljivo te u skladu s priloženom materijalnom dokumentacijom u spisu.

13. Iz navedenog, prije svega, proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu i da je tužiteljica u predmetnom Ugovoru o kreditu imala svojstvo potrošača, a da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., dalje ZZP).

14. Na pravni odnos stranaka u ovoj stvari se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine” broj 79/07. (dalje ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine” broj 35/05. (dalje ZOO) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo.

15. U ovom postupku je utvrđeno da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom tipskom obrascu, te da ga je tužiteljica dobila bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženim odredbama, budući su iste bile unaprijed propisane od strane banke kao trgovca te se radilo o Ugovoru "uzmi ili ostavi", koji obrazac Ugovora je tužiteljica dobila već u autokući u kojoj je kupovala automobil, te nije bilo uopće razgovora s djelatnikom banke. Iz navedenog proizlazi kako je u potpunosti izostalo pregovaranje o pojedinim odredbama Ugovora, te je jasno da tužiteljica nije valjano upoznata sa spornom odredbom i njenim značenjem, dok sud iz samog propisanog sadržaja odredbe u Ugovoru o kreditu zaključuje kako u istoj nije jasno određeno koje se to naknade i troškovi naplaćuju, niti se navodi iznos istih, jer je navedeno tek da se naknade i troškovi plaćaju u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora, dok takva odluka nije priložena uz obrazac Ugovora o kreditu. Tužiteljica je tek uz tužbu priložila odgovor banke tuženika, a uz koji je priložen izvadak iz Odluke o Tarifi naknada za usluge za 2008. godinu (str. 11 spisa) u kojemu se navodi da je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva za kupnju motornog vozila 2% od iznosa kredita, a najmanje 150,00 kn. Međutim, tijekom ovog postupka nije dokazivano da je tužiteljici prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu uručena i spomenuta Odluka banke o Tarifi naknada.

16. Obzirom na sadržaj sporne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, sud prihvaća navode tužiteljice kako u Ugovoru nije jasno određeno o kakvim naknadama i troškovima se radi, niti je davatelj kredita propisao i tužiteljici objasnio strukturu tih naknada i zašto bi njihov iznos bio u izravnoj korelaciji s iznosom kredita. Proturječno je opravdanje tuženika da se radi o utemeljenim uobičajenim kreditnim naknadama, kojima se podmiruju troškovi obrade kredita, u situaciji kad istovremeno u Ugovoru postoje i odredbe kojima se tužiteljici kao korisniku kredita nameće obveza platiti i druge troškove kao što je, primjerice, snosila trošak ovjere Ugovora kod javnog bilježnika, pa se postavlja pitanje o kakvim se onda troškovima radi unutar predmetnih naknada koje je tuženik naplatio tužiteljici prilikom davanja kredita te prilikom njegova zatvaranja.

17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a koje se odnose na sklapanje ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, ugovaranje takve naknade nepovoljno je utjecalo na položaj korisnika kredita kao potrošača.

19. U čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 100. ZZP-a ako ugovor na temelju zakona ili sporazuma stranaka mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Na tuženiku, kao trgovcu, je bio teret dokazivanja da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a on u ovom postupku ničim nije dokazao da se o spornoj odredbi čl. 2. Ugovora pojedinačno pregovaralo. Također, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji Ugovora, gdje se upućuje tek da se naknade i troškovi kredita određuju Odlukom banke, dok se visina istih Ugovorom ne propisuje, a Odluka banke samom obrascu Ugovora ne prileži. Tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljicu prije i za vrijeme zaključenja Ugovora, upoznao sa strukturom te naknade, koje se to bankarske usluge njome naknađuju, niti da je tužiteljici uopće objasnio značaj te odredbe.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade koja se potpuno proizvoljno, nedovoljno jasno i bez ikakvog opravdanja veže uz iznos kredita, a na ime obrade kreditnog zahtjeva, ali ne u samom Ugovoru, već u zasebnoj Odluci banke, dok se uopće ne dostavlja Odluka banke kojom bi bile određene naknade za uvećanu otplatu kredita i prijevremenu konačnu otplatu kredita, a koje su tužiteljici naplaćene. Troškovi kredita se, naime, mogu tek pretpostaviti kroz potrošnju uredskog materijala, uporabe informatičke opreme, javnobilježnički trošak i sl., ali koji ulaze u redovne troškove poslovanja banke kao novčarske institucije, i nikako ne mogu korespondirati s iznosom sporne naknade u zavisnosti s visinom kredita. Proizlazi, dakle, da je ovom ugovornom odredbom tužiteljici nepošteno nametnuta obveza plaćanja neobrazložene naknade, pa proizlazi kako sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega je ista ništava.

22. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a svakako ne na spornu odredbu koju tužiteljica objektivno nije mogla ni sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora, s time da banka kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, tužiteljicu nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi.

23. Ovdje je za ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a?", odgovorio da: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a.".

24. Sud je upravo imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, odnosno u ovom sporu konkretno iz odredbi čl. 96., 99. i 100. ZZP/07, slijedom kojih je zaključeno da sporna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti jer nije jasna i lako razumljiva prosječnom potrošaču, a uz to je neodređena, jer iz iste nije uopće razvidna visina naknada, te je u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 nepoštena i time po čl. 102. istog Zakona ništetna.

25. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na navode tuženika kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

26. Navedeno, istina, ne traži nužno da se u Ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je sud imao i navedeno preispitati kroz test poštenosti, koji je u konkretnom slučaju valjalo provesti.

27. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatio takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

28. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da niti sam tuženik ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.

29. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu pri kojem je tužiteljica kao potrošač bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadama, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

30. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda Europske unije koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

31. Pri tome, sama okolnost što pozitivnim propisima nije bilo zabranjeno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu sud zaključuje da tuženik tijekom ovog postupka ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za njega nastala vezano za početnu obradu kredita, kao i za uvećanu otplatu te prijevremenu konačnu otplatu) i njezinu visinu, te imajući u vidu da se radi o troškovima kredita koji su prebačeni isključivo na tužiteljicu, a tuženik nije uopće dokazivao da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da je riječ o naknadama koje su od tužiteljice nepošteno naplaćene, jer se radi o plaćanjima koja ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima banke.

32. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba bila nedovoljno razumljiva i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana i da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bila upoznata s uvjetima i kriterijima određivanja predmetnih naknada, niti su ti uvjeti bili određeni u Ugovoru, a nasuprot tome da je banka tuženika visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg je plasirala potrošačima nudeći im svoje usluge, ista je bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici, na način da ju je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako tuženik to nije učinio, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, pa je ista nepoštena i kao takva ništetna.

33. Također, a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, valja naglasiti da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. usvojen zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

34. Odredbama čl. 1068. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit, da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

35. Tuženik bi, dakle, imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, kao ni prethodnom uvećanom otplatom. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, a kako se o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i uzimajući u obzir sva prethodno navedena utvrđenja, takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega je ista nepoštena, a time ništetna.

36. Stoga, tužiteljica ima pravo potraživati od tuženika one iznose koje je temeljem ništetnih odredbi platila, imajući u vidu da je utvrđenjem spornih ugovornih odredbi ništetnim, stekla subjektivno pravo na restituciju neosnovano plaćenog, i to od trenutka naplate spornih naknada, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. To iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te kao takve ništetne. Slijedom toga, sud je naložio tuženiku da zatezne kamate na utužene iznose plati od dana stjecanja neosnovano naplaćenih iznosa, kako to zahtijeva tužiteljica, a sve sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

37. Tužbeni zahtjev je valjalo prihvatiti i iz razloga jer je prigovor zastare nesnovan. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka u točkama I. i III. ove presude još nisu pravomoćne, to nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev za isplatu zastario.

38. Odluka o parničnom trošku pod točkama III. i IV. izreke temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 138/23., dalje Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), sastava obrazloženog podneska od 30. rujna 2025. kojim se očitovala na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na dva ročišta u iznosu od 100,00 eura svako (Tbr. 9.1. Tarife), pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.3. Tarife) te trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 eura, a ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 13,27 eura, te pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 eura, što je ukupno 486,64 eura. Sud nije priznao tužiteljici trošak pribave podataka od tuženika zahtijevan u iznosu od 50,00 eura, ocjenjujući da isti nije bio nužan za pokretanje ove parnice.

U Đakovu 16. srpnja 2026.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku