Poslovni broj: UsI-326/2026-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mirandi Gulišija Jurišić, uz sudjelovanje zapisničarke Radojke Ćupurdija, u upravnom sporu tužitelja Grada Dubrovnika, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB: 21712494719, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Vukovarska 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, Dropčeva 1, Dubrovnik i zainteresirane osobe Turističke zajednice Grada Dubrovnika, Dr. Ante Starčevića 24, Dubrovnik, OIB: 88346172251, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne rasprave održane i zaključene 2. srpnja 2026., objavom odluke na temelju članka 121. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24, 29/36; dalje ZUS), 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Klasa: UP/II-942-01/25-01/53 Urbroj: 514-04-03-01-01/08-25-02 od 21. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/25-01/53 Urbroj: 514-04-03-01- 01/08-25-02 od 21. studenog 2025. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) odbija se tužiteljeva žalba izjavljena na rješenje Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko – pravne poslove u Dubrovačko – neretvanskoj županiji Klasa: UP/I-943-02/21-01/06 Urbroj: 2117/1-11/8-24-05 od 12. prosinca 2024. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje), kao neosnovana.

2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđuje se vlasništvo Republike Hrvatske za 54/90 suvlasničkog dijela na nekretnini zemljišnoknjižno oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja odgovara nekretnini ranije oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja se sastoji od suterena površine 165,47 m[2] , prizemlje površine 125,60 m i potkrovlja površine 92,91 m , pobliže opisano u točki I. rješenja (točka 1.), određena je zemljišnoknjižna provedbe rješenja na način da se na temelju pravomoćnog rješenja na nekretnini opisanoj u točki 1. izreke izvrši uknjižba prava vlasništva u korist Republike Hrvatske za 54/90 dijela uz istovremeno brisanje Grada Dubrovnika (točka 21.), određen je po sili zakona raskid ugovora o zakupu između Grada Dubrovnika i Turističke zajednice Grada Dubrovnika od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2024. u odnosu na suvlasnički dio nekretnine od 54/90 dijela (točka 3.), određeno je da utvrđeni vlasnici ne mogu tražiti predaju u suposjed prije isteka ugovorenog roka iz točke 3. rješenja, a najkasnije u roku od pet godina računajući od dana pravomoćnosti tog rješenja (točka 4.), određeno je da Grad Dubrovnik i Turistička zajednica Grada Dubrovnika nisu dužni predati u suposjed nekretnine u točki 1. izreke sve dok im se ne isplati naknada za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnoj sudskoj odluci, ako se drukčije ne sporazume (točka 5.), određeno je da rješenje ima svojstvo ovršne isprave (točka 6.) te svaka stranka snosi svoje troškove (članak 7.).

3. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj pobija zakonitost osporenog rješenja navodima u kojima tvrdi da je isto doneseno uz povredu pravila postupka i na temelju netočno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene propisa. Predmet povrata može biti samo ono što je oduzeto, dok se u konkretnom slučaju radi o nekretnini na kojoj su učinjene preinake prostora koji ga razlikuju od nekretnine koja je oduzeta. Sporno mu je u postupku provedeno vještačenje u kojem se navodi da o izgledu zgrade u vrijeme oduzimanja nisu nađeni nikakvi drugi podaci osim šturog opisa zgrade iz spisa predmeta nacionalizacije iz 1958. Vještaku nisu bile poznate nikakve druge činjenice o izgledu katnosti, izgrađenosti, rasporedu prostorija. U tom opisu samo se navodi da zgrada služi za poslovne prostorije poduzeća "Veletrgovina" iz Sarajeva, u površini 70 m[2] , dok jedan stan služi za stanovanje. Uz to da je zgrada upotrebljavana kao kafana i restauracija. Smatra da vještak, s obzirom da mu nisu bile poznate činjenice izgleda, katnosti, površine zgrade, nije ni mogao usporediti nekretninu sa sadašnjim stanjem. U vještačenju se navodi da ukupna površina suterena, prizemlja i potkrovlja iznosi 407,96 m[2] , dok se u zapisniku od 24. svibnja 1960,. koji se nalazi u spis nacionalizacije, spominje površina zgrade od 259 m[2] . Iz nalaza i mišljenja nije vidljivo na koji je način došlo do razlike od 149 m[2] od vremena oduzimanja. Tvrdi da suteren i prizemlje nisu postojali u vrijeme oduzimanja. To da je čak vidljivo iz fotografije sa web stranice www.delcamp.net, koju je priložio vještak. Na fotografiji je vidljivo da nema otvora na krovu zgrade, koji bi svakako postojali da se potkrovlje koristilo. Suteren i potkrovlje u današnjem obliku i namjeni nisu postojali. Iz činjenice da se zgrada oduvijek koristila za poslovnu namjenu (kafana i restauracija), da se danas koristi kao uredi Turističke zajednice Grada Dubrovnika, ne može se izvući zaključak da nije nastala nova stvar. U prilog tvrdnji da je došlo do promjena na zgradi odnosno građevinskih radova i nove stvari ističe da je u zgradi ranije postojao i stan, kojeg danas nema. Sam vještak navodi da se sve uslužne, uredske i pomoćne prostrije koje se protežu na sve tri razine zgrade, koje su povezane unutarnjim skalama, zajedno sa prolazom uz njezino zapadno pročelje predstavljaju jednu samostalnu uporabnu cjelinu poslovne namjene, dok se prilikom oduzimanja nije radilo o jednoj samostalnoj uporabnoj cjelinu. U današnjem obliku nije postojalo ni potkrovlje, za kojeg vještak navodi da se ranije vjerojatno koristilo kao spremište. Vještak je naveo da se potkrovlje ne može protumačiti kao da nije postojalo, već je vjerojatno osoba koja je obavljala očevid (DB) pretpostavio da se ne koristi u smislu stanovanja ili poslovne namjene, već predstavlja prostor ispod krovne konstrukcije bez namjene osim za spremište (što se u Dubrovniku naziva šufitom, a ranije i potkupljem). U prilog svojim tvrdnjama poziva se na presudu Upravnog suda Republike Hrvatske Us- 4523/2006 od 9. lipnja 2010. u kojoj je izraženo stajalište da se ne vraća u vlasništvo poslovni prostor koji je rekonstruiran u mjeri zbog koje ta nekretnina postaje nova stvar. Smatra da je tijekom postupka za isprave na talijanskom jeziku pribavljene iz Državnog arhiva trebalo zatražiti prijevod dokumentacije kako bi se ista mogla koristi kao dokaz u postupku. Predlaže osporeno rješenje poništiti.

4. U odgovoru na tužbu, tuženik, pozivajući se na obrazloženje osporenog rješenja, predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti.

5. Temeljem članka 20. stavak 3. ZUS-a u spor je kao zainteresirana osoba uključeno Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku koje u odgovoru na tužbu podržava zaključak tuženika, jer je nakon provedenog građevinskog vještačenja i izvedenih dokaza utvrđeno da je predmetna zgrada i prema sadašnjem stanju zadržala izvorne vanjske gabarite kakve je imala i početkom 20. stoljeća, kao i da su svim naknadim radovima izvedenim unutar prostora osnovne zgrade nastala stanovita poboljšanja u odnosu na stanje zgrade u vrijeme oduzimanja i to u smislu adaptacije unutrašnjosti prostora s obzirom na promjene korisnika i njihove djelatnosti, te redovnog održavanja i nužnog ojačanja međukatne i krovne konstrukcije, odnosno da tim radovima nije nastala nova stvar niti se izmijenila sućutnost zgrade. U istovrsnom predmetu već je doneseno pravomoćno rješenje kojim se ovlaštenicima naknade koji su podnijeli zahtjev daje u vlasništvo preostali dio od 36/90 suvlasničkog dijela prava vlasništva nekretnine koja je predmet i ovog postupka. Iz stava Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovnog broja Usž-1518/2023 od 9. svibnja 2024., protivno mišljenju tužitelja (koji su istovrsni i u ovom predmetu) pravilno je primijenjena odredba članka 49. stavak 1. i 4. mjerodavnog Zakona, bez obzira kako ta nekretnina zbog, u međuvremenu, izvršenih građevinskih ili drugih radova, izgleda u trenutku povrata, zbog čega se ta imovina vraća sa svim fizičkim promjenama koje su na njoj izvršene (adaptacije, rekonstrukcije, sanacije). Imovinskopravni odnosi rješavaju se pred nadležnim sudom. Tužitelj se poziva na presudu poslovnog broja Us-4523/06 od 9. lipnja 2010. koja u ovom slučaju nije primjenjiva jer se ista odnosi na zgradu koja je zbog stupnja dotrajalosti u cijelosti obnovljena, o čemu se ovdje ne radi.

6. Temeljem članka 20. stavak 3. ZUS-a u spor je kao zainteresirana osoba pozvana Turistička zajednica Grada Dubrovnika koja odgovor na tužbu nije dostavila.

7. Tijekom spora održana je rasprava (2. srpnja 2026.), bez nazočnosti uredno pozvanog tužitelja, tuženika i zainteresiranih osoba, na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo.

9. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Stranke spora imaju suprotstavljeno stajalište o tumačenju i primjeni mjerodavnih odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02; u daljnjem testu: Zakon o naknadi) kojim se uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu oduzetu prijašnjim vlasnicima.

12. U suštini razmimoilaženje proizlazi u odnosu na zaključak je li predmetna nekretnina za koju je Republika Hrvatska postavila zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva temeljem članka 77. Zakona o naknadi zbog izvedenih radova postala nova stvar zbog čega se smatra da oduzeta imovina više ne postoji.

13. Tužitelj smatra da osnov za takav zaključak proizlazi iz provedenog vještačenja kojim je utvrđeno da ukupna površina suterena, prizemlja i potkrovlja iznosi 407,96 m[2] , dok u zapisniku od 24. svibnja 1960. iz spisa nacionalizacije proizlazi da predmetna zgrada ima površinu od 259 m[2] , a nalaz vještaka ne objašnjava razliku od 149 m[2] , da suteren i potkrovlje nisu postojali u vrijeme oduzimanja, da je u zgradi (za razliku od današnjeg stanja) ranije postojao stan odnosno stambeni prostor. Osim što je došlo do promjene namjene, uz izvedene građevinske radove, da se radi o novoj stvari.

14. U odnosu na te prigovore tuženik napominje da su ti navodi već razmatrani prilikom ocjene djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko – neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove Klasa: UP/I-943-01/97- 01/1674 Urbroj: 2117-04-01-17-63 od 14. kolovoza 2017. kojim je EB, HB, LB, TB, BB, KB i ŽB kao ovlaštenicima naknade vraćen utvrđeni dio poslovne zgrade na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji odgovara nekretnini ranije oznake čest. zgr. [katastarska čestica] Dubrovnik (u novoj izmjeri k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]). Tuženik je rješenjem Klasa: UP/II-942- 01/17-01/430 Urbroj: 514-04-02-01-01/08-22-02 od 7. siječnja 2022. prihvatio utvrđenja prvostupanjskog tijela, a potom i Upravni sud u Splitu presudom poslovnog broja UsI-432/22-13 od 29. prosinca 2022. kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika. Spor je okončan presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Usž-1518/2023-6 od 9. svibnja 2024. u kojoj se navodi da izvršenim radovima unutrašnjeg preuređenja ojačanjem međukatne konstrukcije i adaptacije prema projektu iz 2007. i arhitektonskom izvedbenom projektu iz 2010. nije izmijenjena bit zgrade niti nastala nova stvar te je zgrada zadržala jednake gabarite kao i u vrijeme nacionalizacije. Uslijed promjene terminologije raniji podrum da se naziva suterenom, prizemlje je ostalo prizemlje, a potkrovlje odnosno prostor ispod krovne konstrukcije nije imao specifičnu namjenu. Razlika kvadrature da je nastala uslijed promjene obračuna površine unutarnjeg prostora, dok se vanjski omotač zgrade od vremena izgradnje nije mijenjao kao ni obujam zgrade.

15. Na okolnost izvedenih promjena stanja predmetne građevine i odgovora na sporno pitanje je li zgrada od oduzimanja promijenila gabarite, jesu li izvedeni radovi adaptacije, dogradnje, rekonstrukcije u mjeri zbog koje bi se smatralo da je nastala nova stvar, obavljeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo Zdravku Niviću koji u nalazu i mišljenu od 17. kolovoza 2015. navodi:

„….promjene na zgradi su takve da su nastala stanovita poboljšanja u odnosu na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji (26. prosinca 1958.) u smislu adaptacije unutrašnjosti prostora s obzirom na promjene korisnika prostora i njihove djelatnosti te redovnog održavanja i nužnog ojačanja međukatne i krovne konstrukcije. Izvedenim radovima nije nastala nova stvar niti se izmijenila sućutnost zgrade.“ 16. Tijekom postupka održana je rasprava 18. travnja 2018. na kojoj je sudski vještak, odgovarajući na primjedbe opunomoćenika tužitelja, potvrdio da predmetna zgrada od oduzimanja nije promijenila vertikalne i horizontalne gabarite.

17. Suprotno stavu tužitelja, ovaj sud smatra da rezultati provedenog postupka daju pouzdanu osnovu za zaključak iz osporenog rješenja. U postupku je utvrđeno da zgrada nije devastirana ni srušena u mjeri zbog koje se nije mogla koristiti te je bez obzira na ulaganja i izmjene zadržala svoj identitet. Na zgradi su učinjeni značajni zahvati, međutim, to ujedno ne znači da ista u smislu prethodno citirane odredbe ne postoji odnosno da je izvedenim radovima nastala nova građevina. Dok god postoji ranija zgrada i bez obzira na ulaganja koja mogu premašiti njezinu vrijednost, ne može se uzeti da je zgrada kao takva prestala postojati.

18. U odnosu na izvršena ulaganja kojom se povećava vrijednost zgrade, zakonom je predviđena mogućnost kojom dosadašnji korisnik može zahtijevati priznavanje uloženih sredstava na način kako je to predviđeno odredbom članka 49. stavak 2. i 3. Zakona o naknadi.

19. Kod izloženog, sud ne nalazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja, niti je ostvaren neki od razloga ništavosti rješenja iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje pazi po službenoj dužnosti, pa se temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

U Splitu, 16. srpnja 2026.

SUTKINJA

Miranda Gulišija Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku

- zainteresiranoj osobi Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku

- zainteresiranoj osobi Turističke zajednica Grada Dubrovnika, Dr. Ante Starčevića 24, Dubrovnik