Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1679/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače, Zagrebačka 17, protiv tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-358/2025-11 od 24. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje točka I., II., III.,IV. i V. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-358/2025-11 od 24. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje točka VI. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: P-358/2025-11 od 24. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetna odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj 9012393634 koji su dana 6. travnja 2007.g sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (točka I. izreke), naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 105,24 eura sa zateznom kamatom od 7. travnja 2007. pa do isplate ( točka II. izreke), utvrđena je ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 9012393634 koji su dana 6. travnja 2007. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor u dijelu u kojem je tužiteljica dužna platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate ( točka III. izreke), naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 138,72 eura sa zateznom kamatom od 29. srpnja 2011. pa do isplate ( točka IV. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 914,82 euro (točka VI. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03.,88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv odluke o trošku sadržane u točki VI. izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točka 1., 2., i 3. ZPP-a. Predlaže da prvostupanjski sud usvoji žalbu tužiteljice i preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da utvrdi vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.571,32 eura i tužiteljici dosudi u cijelosti trošak prema troškovniku, te trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu ili podredno presudu ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati na prvostupanjski postupak.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženika. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužiteljice.

5. Žalba tuženika nije osnovana. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP -a. Navedena bitna povreda postoji ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev. Iz stanja spisa proizlazi suprotno – proizlazi da je prvostupanjski sud odlučivao u okviru postavljenog zahtjeva tužitelja.

8. Isto tako nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Predmet spora je zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi članka 11. stavak 3. i članka 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužiteljice radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade kredita, te isplatu izlazne naknade po osnovi prijevremene otplate kredita.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužen ik kao kreditor sklopili ugovor o namjenskom kreditu 6. travnja 2007. kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 11.653,46 CHF, sa rokom otplate od 84 mjeseci i kamatnom stopom od 5,10 %;

- da se je u članku 11. stavak 3. ugovora o kreditu tužiteljica kao korisnica kredita obvezala tuženiku kao kreditoru platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila;

- da se je u članku 9. ugovora o kreditu tužiteljica obvezala platiti i naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, odnosno tom odredom utvrđeno je pravo tužene kao banke da u tom slučaju naplati jednokratnu naknadu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate;

- da nije sporna visina tužbenog zahtjeva;

- da su tužiteljici naplaćene tzv. ulazna naknada u iznosu od 105,24 EUR i tzv. izlazna naknada u iznosu od 138,72 EUR;

- da se o spornim odredbama ugovora o kreditu u vezi naknada i troškova koje je korisnica kredita dužna platiti nije moglo posebno pregovarati;

- da su sporne odredbe kojima se potrošaču nameće obveza plaćanja tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade bile sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale sa potrošačima;

- da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

11. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženicu da isplati tužitelju naplaćene naknade s osnove tih ništetnih odredbi. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Tuženik u žalbi vezano za naknadu za obradu kredita ističe da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provoditi test poštenosti jer članak 84. ZZP isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni, troškovi obrade kredita da su jasno definirani i da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koja se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

14. Glede istaknutih žalbenih razloga treba reći da iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, jer omogućuje tužitelju da u trenutku zaključenja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", već je riječ o "troškovima obrade kredita", odnosno o drugim financijskim obvezama potrošača, koje podliježu testu poštenosti. Naime, činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi u smislu odredbe članka 53. ZZP, isto ujedno ne znači da je ista poštena, već je za takvo utvrđenje potrebno provesti test poštenosti. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je dređena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2 od 17. siječnja 2024.). Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može se svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP, treba shvatiti u širem smislu, posebno imajući u vidu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, osobito u pogledu razine obaviještenosti (Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024).

15. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužiteljica je u svom iskazu negirala bilo kakve pregovore o toj odredbi, a iz isprava koje dostavio tuženik ne proizlazi da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje. Za navesti je da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužiteljica mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

16. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 11. stavka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, niti ih je tuženik tijekom postupka iznosio i dokazivao, a ti troškovi nisu notorni niti se mogu podrazumijevati, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane 1,50% od iznosa kredita. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

20. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tužen ica na tužiteljicu člankom 11. stavak 3. ugovora o kreditu prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženica de facto oslobođena obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženica nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Tuženik u ovom konkretnom postupku nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita, niti je dokazao da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom udovoljio zahtjevu transparentnosti, a koji zahtjev u konkretnom slučaju znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz dokumentacije u spisu (tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno nije informirana koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih niti o krajnjoj svrsi plaćanja te naknade), u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen. Činjenica da je tužiteljica u svom iskazu navela da da ugovor nije u cijelosti pročitala ne znači a kako to pogrešno tumači tuženik da tužiteljica nije postupala sa dužnom pažnjom, a u kontekstu naprijed iznesenog.

23. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 06. travnja 2007., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11. stavak 3. ugovora o kreditu u dijelu u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

24. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena Ugovorna odredba ništetna, pa je pravilno sud prvog stupnja odredbu članka 11. stavak 3. ugovora izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom.

25. Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita(objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

26. Odredbe članka 1024. stavci 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO-a )predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

27. Tuženik u žalbi tvrdi da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita, te da je riječ o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete. Za navesti je kako bi tuženik imalo pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita ( objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

28. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, to je posljedično za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

29. Nadalje, prema stavu zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP/14) donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

30. Tuženik u ovom konkretnom postupku nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. izlazne naknade, niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom udovoljio zahtjevu transparentnosti- ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz dokumentacije u spisu, a kako je naprijed već navedeno u pogledu ulazne naknade, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen. Prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza pravilno utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz članka 9. ugovora o kreditu, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog ugovora o kreditu tuženice, da tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, te pravilnom primjenom odredbe članku 81. stavak 1. ZZP/03 zaključio da je ista ništetna jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je, i prema stavu ovog suda, tuženica ugovorila prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužiteljica dužan platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih tuženici vezano za prijevremenu otplatu kredita. Pravilno je stoga prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu članka 9. ugovora o kreditu (članka 87. stavka 1. ZZP/2003) .

31. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbe članka 11. stavak 3. i članka 9. ugovora o kreditu ništetnim, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari te udovoljio zahtjevu radi isplate. Stoga tuženik bez osnove tvrdi da bi zastara imala početi teći od trenutka stjecanja predmetnih iznosa od strane tuženika (2007., odnosno 2011. godine), naprotiv zastara počinje teći pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi koji se zaključak zasniva na ustaljenoj sudskoj praksi. Jednako tako, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu.

32. Žalba tužiteljice protiv točke VI. presude, da je prvostupanjski sud pogrešno obračunao trošak prema vrijednosti predmeta spora od 243,96 eura, umjesto prema označenoj vrijednosti predmeta spora od 1.571,32 eura, nije osnovana. Naime, tužiteljica je u tužbi označio kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.571,30 eura. Međutim, tužbeni zahtjev se sastoji od dijela koji se ne odnosi na novčanu svotu (utvrđenje ništetnosti) te dijela koji se odnosi na novčanu svotu (zahtjev za isplatom). Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu (riječ je o deklaratornom tužbenom zahtjevu) u svrhu odlučivanja o zahtjevu za isplatom ukupnog iznosa od 243,96 eura (stjecanje bez osnove).

33. Kod takvog stanja stvari, kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu – isplatu (o čemu se nedvojbeno radi u konkretnom slučaju), takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu – isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 688/2000-2 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008. i broj Revr-31/02 od 9. svibnja 2002.

34. Slijedom navedenog pravilno prvostupanjski je sud obračunao parnični trošak tužitelju prema vrijednosti predmeta spora iznosila 243,96 eura zbog čega je žalba tužitelja neosnovana.

35. Tuženik podnosi žalbu i protiv točke V. presude, pa je ovaj sud primjenjujući odredbu članak 365. stavak 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer je tuženica u žalbi odluku o trošku pobijala samo vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva, ne obrazlažući razloge pobijanja odluke o trošku, odbio žalbu tuženice.

36. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I., II.,III.,IV., i V. izreke presude, te odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice u pobijanoj točki VI. izreke presude , a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. i

II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 16. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras- Ivanišević