Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice EC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Josipu Valiću, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. Hrvoju Matiću i dr., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 9. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, a u odsutnosti tuženika, dana 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 316-73/2007 sklopljenog 02.07.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita sa jedne strane i tuženika kao Banke sa druge strane, potvrđenog dana 04.07.2007. godine kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br.: OV-8887/07-1, koja odredba glasi: " Troškovi: Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelipedeset posto) iznosa kredita."

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 636,55 eur, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude, pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

III Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 28. travnja 2026. tužiteljica tvrdi da je između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora, odnosno njegovog prednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s druge strane, sklopljen u Poreču dana 02.07.2007. godine Ugovor o kreditu broj: 316-73/2007, potvrđen dana 04.07.2007.od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića u Poreču pod posl.br. OV-8887/07-1. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da je da je tužitelj dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi: "Članak 5. Troškovi: Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelipedeset posto) iznosa kredita." Tuženik da je od tužitelja 11.07.2007. na ime troškova obrade zahtjeva i odobravanja kredita naplatio iznos 11.513,12 HRK / 1.528,05 EUR. Tuženik da je o predmetnom kreditnom poslu koji da je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu te da se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (članak 49. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014., članak 81. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) i kao takvog dao na potpis tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj istih, što da je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da tužitelj nije bio informiran, niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih je mogao znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za sklapanje ugovora, odnosno, zbog čega takvi troškovi iznose upravo 1,50 % od iznosa odobrenog kredita. Stoga da je citirana odredba nepoštena, odnosno ništetna (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) te da tužitelj ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe. Slijedom svega gore navedenog, tužiteljica zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 316-73/2007 sklopljenog 02.07.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita sa jedne strane i tuženika kao Banke sa druge strane, potvrđenog dana 04.07.2007. godine kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br.: OV-8887/07-1, koja odredba glasi: " Troškovi: Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelipedeset posto) iznosa kredita."

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je dana 2. srpnja 2007. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 316-73/2007 (dalje: „Ugovor“), te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita. Budući da tužitelj ni ne postavlja kondemnatorni zahtjev, za pretpostaviti da je da namjerava po okončanju ovog postupka podnijeti tužbu radi isplate. Slijedom navedenog, radi da se o obijesnom parničenju jer da je tužiteljev isključivi cilj u ovom postupku ostvarivanje prava na odvjetničku nagradu. Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, stoga da sporna odredba članka 5. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.,46/07. – dalje u tekstu: ZZP). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već da ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja da omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji da je predmetna odredba napisana nesporno da daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50 % (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita da ima troškove koji da su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer da tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju da je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju da je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što da obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo da ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost da je puno šira od samog kreditiranja i on da bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik da se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada da je izvor iz kojeg da se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji da je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga da tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene da se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Nadalje, da se sporna naknada ima smatrati dijelom ukupne cijene kredita da proizlazi i iz definicije instituta efektivne kamatne stope. Naime, Hrvatska narodna banka da definira kamatnu stopu kao slijedi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“ Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom

potrebno da je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno da je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što da samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako da tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača da se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj da je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te da je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ da je o naknadi koja da se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj da je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj da je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer da je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav da nije utemeljen na

zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno da je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj da samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga da se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To da je uostalom i potpuno životno logično jer da nije riječ o nekakvoj obvezi koja da je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego da je riječ o jednokratnoj obvezi koja da je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te da je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom da je odobren i isplaćen iznos od 174.600,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti) a sporna naknada da je naplaćena u iznosu od 1,50 %. Iz navedenog da je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik da opreza radi ističe kako bi eventualni navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna, bili neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije da nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a da ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije da je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje da se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije da je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici da je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu da je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje da je Sud Europske unije presudio sljedeće: "1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora." Slijedom navedenog, Sud EU da je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). Opreza radi ukoliko bi se tužitelj pozivao na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito da je kako bi takav zahtjev tužitelja bio neosnovan. Slijedom iznesenoga, nesporno da je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 5. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Slijedom navedenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na tužiteljevo eventualno potraživanje povrata sporne naknade za obradu kredita s obzirom da je ista naplaćena 2007. te da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa da je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, da je bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda da je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu da dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što da predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo da bi se institut zastare, odnosno stvorilo da bi se novo pravno pravilo za koje da ne postoji zakonska odredba. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj da se, u bitnome, ističe: "nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU), načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka, isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU, ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost." Gore citirana shvaćanja Europskog suda da ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koja je predmet ovog spora prošlo više od 19 godina. Razdoblje od 19 godina da znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznoj naknadi. To tim više ima li se na umu kao je ulazna naknada plaćena

neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što da je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade. Stoga, temeljem načela djelotvornosti, na koje da se poziva Europski sud, treba da uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu da je prednik tužitelja i tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti te odredbe, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te da je isto trebalo primijeniti u ovom postupku odnosno, utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Stoga da bi potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu bilo u zastari. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U svojoj replici tužiteljica navodi da je odredbom članka 187. ZPP-a propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (stavak 1.), a takva da se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (stavak 2.). Zahtjev za utvrđenje pravnog posla ništetnim da je tek prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju toga pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Pravni interes za takav deklaratorni zahtjev da ne isključuje sama činjenica što da, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev. Naime, tužitelj da je obvezan utvrditi ništetnom predmetnu odredbu, a sve obzirom na stav Vrhovnog suda koji da je svojom je odlukom (Revd 477/2021-2) odbacio reviziju te iznio stav po kojem da nije nastupila zastara budući da zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora: "Je li u parnicama u kojima tužitelji potražuju isplatu iznosa stečenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem P1401/12, do pravomoćnog okončanja presudom Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž7129/13 od 13.6.2014.g.? Naposljetku, u pogledu četvrtog postavljenog pitanja valja odgovoriti da je ovaj sud izrazio pravno shvaćanje u pogledu početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi u nizu svojih odluka, kao i na sjednici Građanskog odjela ovog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Tužitelj da također ukazuje kako se prije pokretanja ovog postupka obratio tuženiku sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora odnosno opomenom pred tužbu, no tuženik da je istu otklonio. Stoga da se u cijelosti osporavaju navodi tuženika da se radi o obijesnom parničenju obzirom da je tuženik bio pozvan na vansudsko rješenje spora. Nadalje, na predmetni Ugovor o kreditu primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji da u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ti kriteriji da moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi, što da je u ovom slučaju neupitno ispunjeno. Odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Odredba članka 3. Direktive 93/13 da glasi: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe da uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Što se tiče ništetnosti sporne odredbe, sporna odredba da je neodređena i neodrediva te kao takva suprotna Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. U predmetnom ugovoru sporna odredba da ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ova jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ova naknada odnosi. Predmetna odredba ugovora da ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba da je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Za odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva svakako da se može reći da je uočljiva, obzirom da se ista nalazi na vidljivom mjestu. No ova odredba da nikako nije jasna, ni razumljiva niti konkretizirana. Ovdje da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Potrošač da mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, o čemu da se jasno očitovao sud EU u predmetima C-125/18, te C-84/19. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi da se nije pregovaralo, ista da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prilikom odlučivanja o jasnoći, lakoj razumljivosti i lakoj uočljivosti sporne odredbe da treba uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja da predmetni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega da proizlazi da nema pravnih ni ekonomskih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva u usporedbi s tuženikom koji da je sklapanju predmetnog Ugovora pristupio u okviru svoje trgovačke djelatnosti. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora niti je tužitelj imao ikakvu stvarnu mogućnost o istoj pregovarati zbog čega da ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik da tužitelju nije prezentirao koje on to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu objasnio strukturu tih troškova te zašto je iznos te naknade u izravnoj vezi s iznosom kredita koji se traži. Odredba o jednokratnoj naknadi da predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja da je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj da nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba da predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno da čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja da bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio

kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da je sklapati ugovore o kreditu. Dužnost da je banaka da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasni bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj da nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada da do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna, stoga, nikako da se ne može reći da je u ovakvom poslovnom odnosu banka bila "fer" prema potrošačima/korisnicima kredita. Tuženik da je sklapanje ugovora vezao uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu ugovora i pritom da nije bila moguća nikakva promjena. Dakle, radi da se o tzv. "take it or leave it" ugovoru. Poziciju

korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio da je Vrhovni sud RH u odluci Revt-249/14: « ... kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. » Da bi tužitelju bio odobren kredit, isti da je morao platiti jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva, odnosno banka da si je iznos naplatila iz iznosa odobrenog kredita. Da tužitelj nije pristao na plaćanje sporne naknade, isti da prije svega ne bi mogao niti dobiti kredit, a što da je u suprotnosti i s odredbama Zakona o obveznim odnosima. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač da se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio da je sud EU u predmetu broj C-26/13 u kojoj da se navodi: « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … » Obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju da upućuje Direktiva 93/13 u čl. 4. st. 2. i koju da pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula E i dr. Protiv Banca Românească SA, broj C-186/16 da navodi: „...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti...”

Tužitelj da je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto da je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako da valja uzeti u obzir i sudsku praksu

Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu da je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj da se navodi: „ Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti

sud koji je uputio zahtjev.„ Sukladno svemu navedenom, tužiteljica zahtijeva da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-73/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. srpnja 2007. (7-14), dopis tuženika (15-17) i isplatni nalog - obračun (18). Saslušana je tužiteljica. Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se, iako pozvan, nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao. Odbijeni su prijedlozi tuženika za izvođenjem dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

5. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-73/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. srpnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Tužiteljici je odobren stambeni kredit. Ugovor o kreditu u čl. 5. sadrži odredbu koja glasi: "Troškovi: Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita." Ugovor o kreditu je potvrđen dana 04. srpnja 2027. kod javnog bilježnika Đordana Pahovića u Poreču pod posl. br. OV-8887/07-1.

Uvidom u dopis tuženika i isplatni nalog – obračun utvrđeno je da je tuženik od tužiteljice 11. srpnja 2007. na ime troškova obrade (1,50 %) naplatio iznos od 11.513,12 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije, 1.528,05 eur. To ni nije sporno.

Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Tužiteljici je odobren stambeni kredit. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je tužiteljica sklopila taj ugovor u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, odnosno, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica je u ugovoru o kreditu imala svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da se o odredbi iz čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu, kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5% iznosa kredita, nije pojedinačno pregovaralo, da se radilo o odredbi koju je unaprijed formulirao pravni prednik tuženika te da tužiteljica zbog toga nije imala utjecaja na njen sadržaj, kao i da se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora pravnog prednika tuženika. Tužiteljica je o tome dala neposredno uvjerljiv i logičan iskaz na koji nije bilo prigovora, pa sud njen iskaz prihvaća.

Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Prema čl. 84. ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredba ugovora o kreditu iz čl. 5., opisana u t. I dispozitiva, prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, nije lako razumljiva. Ista je uopćena i u njoj se ne navodi zbog čega se ti troškovi točno plaćaju i zašto upravo u navedenom postotku. Shodno tome, dopušteno je ocjenjivati je li ta odredba poštena.

Pritom je za naglasiti i da sama činjenica da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoje troškovi obrade od 1,50 %, niti jasno i nedvosmisleno predočena struktura tih troškova, već su isti određeni u paušalnom postotku od odobrenog kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da time nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv, da su ovime "pokriveni", odnosno, plaćeni stvarni troškovi tada bi ovi troškovi bili ugovoreni u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno, bili bi određeni sukladno stvarnim troškovima koje je tuženik imao.

Kako se o navedenoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (jer je jednostrano nametnuta od jedne strane), ista je nepoštena.

Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Kako je navedena odredba ugovora o kreditu nepoštena, ista je ništava. Po mišljenju suda, ne radi se o zabrani manjeg značenja, pa nema mjesta primjeni čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO).

Za istaći je i da je čl. 1021. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je vidljivo da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakve troškove obrade, a to znači da je tuženik u ugovoru o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna citiranoj zakonskoj odredbi.

Kod utvrđenja ništetnosti ugovora, odnosno, pojedinih njegovih odredbi, nema zastare, budući da se, sukladno čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.

6. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je u cijelosti izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove.

Tužiteljici su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 100,00 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 26,55 eur i za sudsku pristojbu na presudu 110,00 eur, ili ukupno 636,55 eur.

Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava opomene pred tužbu, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da opomena pred tužbu nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe kakva je ona u ovom predmetu. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 25. lipnja 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (njenom prijedlogu iz tog podneska nije udovoljeno), pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 2. srpnja 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogla iznijeti usmeno na ročištu za koje su joj priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinila. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude, jer te troškove nema, budući da na tom ročištu nije bila zastupana (njen punomoćnik nije pristupio na to ročište), pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema, budući da te pristojbe iznose onoliko koliko joj je priznato. Nisu joj priznati troškovi prijevoza njenog punomoćnika na relaciji Pula-Poreč-Pula, jer troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica mogu iznositi samo onoliko koliko bi iznosili i troškovi odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, a taj odvjetnik ne bi imao te troškove. Nisu joj priznati troškovi izbivanja iz pisarnice njenog odvjetnika, jer je njen odvjetnik izbivao iz pisarnice upravo da bi tužiteljicu zastupao na ročištu, zbog čega je ostvario pravo na nagradu za to zastupanje, a za koje ročište su tužiteljici priznati troškovi zastupanja. Nisu joj priznati materijalni troškovi / izdavanje dokumentacije, jer ti troškovi u zahtjevu za naknadu troškova nisu konkretizirani.

Tužiteljici, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekuće od dana donošenja presude do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.

Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna tuženiku naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 16. srpnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.