REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-970/2024-43.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., odvjetnicima iz Garešnice, V. Nazora 4, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., odvjetnicima iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 2. lipnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 16. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan a koji glasi: "Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju od dana 03. srpnja 2024. godine, posl. broj Ovr-1858/2024-2, a koja ovrha je određena na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica]/A, u naravi ORANICA U VIDOVCU, površine 375 čhv, 1349 m2, k. č. br. [katastarska čestica]/A, u naravi ORANICA U VIDOVCU, površine 345 čhv, 1241 m², k. č. br. [katastarska čestica], u naravi LIVADA U KOLODVORSKOJ ULICI, VOĆNJAK U KOLODVORSKOJ ULICI, ukupne površine 995 čhv, 3579 m², od čega LIVADA U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 887 čhv, 3190 m² i VOĆNJAK U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 108 čhv, 388 m², k. č. br. [katastarska čestica], u naravi STAMBENA GRAĐEVINA KBR. 100 U KOLODVORSKOJ ULICI, DVIJE GOSPODARSKE GRAĐEVINE U KOLODVORSKOJ ULICI, DVORIŠTE U KOLODVORSKOJ ULICI, ukupne površine 303 čhv, 1090 m², od čega STAMBENA GRAĐEVINA KBR. 100 U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 42 čhv, 151 m², DVIJE GOSPODARSKE GRAĐEVINE U KOLODVOJSKOJ ULICI 41, površine 41 čhv, 147 m² i DVORIŠTE U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 220 čhv, 791 m², sveukupne površine 2018 čhv, 7259 m2."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak postupka u iznosu od 2.108,09€ zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

U tužbi navodi je zaključkom ovoga suda dana 18. listopada 2024. godine, posl. broj Ovr-1858/2024-11 upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Sud je dana 03. srpnja 2024. godine donio rješenje o ovrsi posl. broj Ovr- 1858/2024-2 na nekretninama tužitelja upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica]/A, u naravi ORANICA U VIDOVCU, površine 375 čhv, 1349 m2, k. č. br. [katastarska čestica]/A, u naravi ORANICA U VIDOVCU, površine 345 čhv, 1241 m², k. č. br. [katastarska čestica], u naravi LIVADA U KOLODVORSKOJ ULICI, VOĆNJAK U KOLODVORSKOJ ULICI, ukupne površine 995 čhv, 3579 m², od čega LIVADA U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 887 čhv, 3190 m² i VOĆNJAK U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 108 čhv, 388 m², k. č. br. [katastarska čestica], u naravi STAMBENA GRAĐEVINA KBR. 100 U

KOLODVORSKOJ ULICI, DVIJE GOSPODARSKE GRAĐEVINE U KOLODVORSKOJ ULICI, DVORIŠTE U KOLODVORSKOJ ULICI, ukupne površine 303 čhv, 1090 m², od čega STAMBENA GRAĐEVINA KBR. 100 U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 42 čhv, 151 m², DVIJE GOSPODARSKE GRAĐEVINE U KOLODVOJSKOJ ULICI 41, površine 41 čhv, 147 m² i DVORIŠTE U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 220 čhv, 791 m², sveukupne površine 2018 čhv, 7259 m2.

Tužitelj ističe prigovor prava na dom.

Prema stajalištu Ustavnog suda svakoj se osobi, ako tijekom postupka pred građanskim sudovima istakne prigovor miješanja (zadiranja, uplitanja) u njezino pravo na poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti da nezavisni sud ocjeni razmjernost i razumnost takve predložene mjere. Dakle, na redovnim sudovima je, koji najbolje poznaju činjenice predmeta, zadaća da ispituju razmjernost i nužnost predložene mjere te polazeći od osobitih okolnosti konkretnog slučaja ocjene može li se miješanje u pravo na dom opravdati razlozima javnog interesa, odnosno postoji li za njega prijeka društvena potreba. Navedeno stajalište Ustavni sud zauzeo je u odlukama broj: U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014. godine (NN broj 41/14) i U-III- 5917/2013 od 23. svibnja 2014. godine.

Nadalje, dom je u smislu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda fizički definirani prostor u kojem se odvija osobni i obiteljski život (Udovičić protiv Hrvatske, br. 27310/09, 136., presuda od 24. travnja 2014. godine; Oluić protiv Hrvatske, br. 61260/08, 44, presuda od dana 20. svibnja 2010. godine), a s kojim je stanar razvidno „dovoljne i trajne veze” moraju postojati u vrijeme kada je došlo do navodnog miješanja (Zahi protiv Hrvatske, br. 24546/09, 55., odluka od 18- ožujka 2014. godine; Perolas protiv Hrvatske, br. 74936/12, . veljače 61, odluka od 22. ožujka 2016. godine; Gustovarac i dr. protiv Hrvatske, br. 60223/09, 22., odluka od. Godine; Mckay-Kopecka protiv Poljske, br. 45320/99, odluka od 19. rujna 2006. godine).

Člankom 8. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te da se javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Republika Hrvatska ratificirala je Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 7. studenoga 1997. i ona je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona.

Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz članka 34. stavak 1. u svezi članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava RH prema kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Sukladno svemu navedenom, razvidno je kako je iseljenje u potpunosti suprotno odredbama Konvencije, a koja je u Republici Hrvatskoj po pravnoj snazi iznad zakona. Tužitelj ističe kako je u konkretnom slučaju, narušena pravična ravnoteža između interesa tužitelja i tuženika.

Nadalje, tužitelj ističe prigovor zastare.

U konkretnom slučaju radi se o potraživanju iz ugovora o kreditu iz 2007. godine za koje je došlo do zastare potraživanja. Naime, tražbine iz takvih ugovora zastaruju u roku od 5 godina.

Tužitelj isto tako ističe da se tražbina koja je predmet ovršnog postupka Ovr- 1858/2024 temelji na ugovoru o kreditu koji je ništetan.

Iz spornog ugovora o kreditu vidljivo je da je isti zaključen uz anuitetnu otplatu i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, što taj ugovor čini ništetnim pravnom poslom. Sa tim više što isti sadrži i odredbu o valutnoj klauzuli koja je vezana uz valutu CHF koja je isto tako ništetna. Stoga se na temelju ovakvog ugovora ne može zahtijevati, a niti određivati ovrha.

Ugovorna formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna i takva formulacija čini odredbu ugovora o cijeni neodređenom. U smislu članka 270. Zakona o obveznim odnosila kad je činidba neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan. Nadalje, kod anuitetne otplate, što znači da kod svake promjene kamatne stope opada udio glavnice u anuitetu i otplata kredita se usporava.

Iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

Bitna činidba kod ugovora o kreditu, prije svega, odnosi se na novčani iznos koji kreditor isplaćuje korisniku kredita, a koji je korisnik kredita dužan vratiti kreditoru putem mjesečnih anuiteta te ujedno platiti i ugovorenu kamatnu stopu kao cijenu korištenja novčanog iznosa.

Visina tih mjesečnih anuiteta, putem utjecaja valutne klauzule, direktno ovisi i izračunava se primjenom tečaja ugovorene strane valute naspram kunske protuvrijednosti na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Stoga, bitan sastojak i glavni predmet ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom nije samo „određeni iznos novčanih sredstava“, kako to „na prvu“ proizlazi iz (pre)uske interpretacije zakonske odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, već i onaj sastojak koji direktno utječe na bitnu činidbu - visinu obveze dužnika kako dospijevaju mjesečni anuiteti, a to je već spomenuta zaštitna klauzula, odnosno tečaj po kojem se obračunavala kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta po njegovom dospijeću. Kao što je poznato, utjecaj valutne klauzule CHF na mjesečne anuitete korisnika kredita bio je vrlo značajan, svakako do razine bitnog.

Naime, njezin nepobitni značaj i utjecaj na odobreni novčani iznos korisniku kredita proizlazi iz činjenice da je ukupan iznos kredita, iako isplaćen i otplaćen u kunama, bio izražen u valuti CHF.

Potom je iznos koji je korisnik kredita plaćao kako su anuiteti dospijevali, obračunavan temeljem tečaja CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedenih tečaj CHF spram kune eksponencijalno je rastao u doba globalne recesije započete krajem 2008. godine, samim time i rate mjesečnih anuiteta potrošača.

Konačno, kamatne stope koja su se primjenjivale na kredite sa valutnom klauzulom CHF bile su niže od bilo kojih stopa predviđenih za drugu valutu, uključujući i kune, što je nerijetko bilo od presudnog utjecaja na odluku potrošača da sklopi ugovor sa upravo takvom valutnom klauzulom.

Zbog svega navedenoga, valutna klauzula u slučaju CHF kredita predstavlja jedan od stupova spornih ugovora o kreditu, obilježivši činidbe potrošača enormnim povećanjem mjesečnih anuiteta o njihovom dospijeću.

Kao takva, neminovno je obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“, odnosno bitnim sastojkom ugovora o kreditu uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija ugovora više nije moguća

Slijedom svega navedenog, činidba je neodređena i neodrediva te suprotna načelu savjesnosti i poštenja, koja je ujedno izazvala očitu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, zbog čega je takva ugovorna odredba ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima.

Slijedom svega navedenog, jasno je da dugovanje tužitelja s Naslova spornog ugovora o kreditu prema tuženiku ne postoji.

Obzirom na sve izneseno, predlaže da sud donese presudu kojom se proglašava nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju od dana 03. srpnja 2024. godine, posl. broj Ovr-1858/2024-2, a koja ovrha je određena na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica]/A, u naravi ORANICA U VIDOVCU, površine 375 čhv, 1349 m2, k. č. br. [katastarska čestica]/A, u naravi ORANICA U VIDOVCU, površine 345 čhv, 1241 m², k. č. br. [katastarska čestica], u naravi LIVADA U KOLODVORSKOJ ULICI, VOĆNJAK U KOLODVORSKOJ ULICI, ukupne površine 995 čhv, 3579 m², od čega LIVADA U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 887 čhv, 3190 m² i VOĆNJAK U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 108 čhv, 388 m², k. č. br. [katastarska čestica], u naravi STAMBENA GRAĐEVINA KBR. 100 U KOLODVORSKOJ ULICI, DVIJE GOSPODARSKE GRAĐEVINE U KOLODVORSKOJ ULICI, DVORIŠTE U KOLODVORSKOJ ULICI, ukupne površine 303 čhv, 1090 m², od čega STAMBENA GRAĐEVINA KBR. 100 U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 42 čhv, 151 m², DVIJE GOSPODARSKE GRAĐEVINE U KOLODVOJSKOJ ULICI 41, površine 41 čhv, 147 m² i DVORIŠTE U KOLODVORSKOJ ULICI, površine 220 čhv, 791 m², sveukupne površine 2018 čhv, 7259 m2, te kojom se nalaže tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak postupka zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Sud je dostavio tuženiku tužbu na odgovor a koji se očitovao u pismenom podnesku od 11. prosinca 2026. godine u kojem navodi da u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

Tužitelj tužbu temelji u bitnome na prigovorima da je tužitelju povrijeđeno pravo na dom, kako je tražbina u odnosu na koju se provodi ovrha zastarjela, te kako ugovor o kreditu iz kojeg izvire tražbina tuženika sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Tuženik u cijelosti osporava sve navode tužitelja.

U odnosu na tvrdnje tužitelja kako mu je ovrhom povrijeđeno pravo na dom te pozivanje tužitelja na Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda za odgovoriti je da ukoliko je na nekretnini koja je predmet ovrhe ovršenik (ovdje tužitelj) dobrovoljno zasnovao založno pravo radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu zbog koje prisilne naplate tražbine se provodi ovrha, tada ovršenik (ovdje tužitelj) nema pravo u tom ovršnom postupku isticati prigovor prava na dom. Isto potvrđuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd 33/2023-2 od 20. prosinca 2023. godine:

„Vezano na navode predlagatelja da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na dom zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda za ukazati je da se o pravu na naplatu tražbine u slučaju dobrovoljnog zasnivanja založnog prava radi osiguranja tražbine izjasnio Europski sud za ljudska prava u Odluci Nikola Frlan protiv Republike Hrvatske od 20. rujna 2016. (zahtjev broj 2545/14) u kojoj je uz ostalo navedeno da se založni dužnik ne može pozivati na ograničenja ovrhe (u tom slučaju radi zaštite prava na dom), u slučaju dobrovoljnog zasnivanja založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, a to shvaćanje glasi:

„32. Podnositelj je u ovom predmetu prigovarao da je isplata njegovog duga bila izvršena prodajom njegovog doma. Sud napominje da je podnositelj dobrovoljno koristio svoj dom kao instrument osiguranja kredita. Na taj način, podnositelj je pristao da, u slučaju neisplate, vjerovnik može naplatiti dug prodajom njegove kuće.

33. (…) Podnositelj je stoga morao biti svjestan da će kuća biti prodana radi isplate nepodmirenih dugovanja, ukoliko ih ne otplati.

34. Prodaja podnositeljeve kuće u ovršnom postupku bila je posljedica neispunjavanja njegovih ugovornih obveza. Štoviše, to je bila posljedica na koju je izričito pristao.

35. Stoga se može zaključiti da je podnositelj pristao i prihvatio da će se isplata njegovog nepodmirenog duga izvršiti prodajom njegove kuće.“.

Stoga ovaj sud ovaj sud ocjenjuje da predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na dom, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“

Navedeno potvrđuje Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u odluci posl. br. Gž Ovr-740/2020-2 od 8. travnja 2021. godine:

„Po sadržaju ovršenik je istaknuo prigovor prava na dom zajamčen čl. 34. Ustava Republike Hrvatske te čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst i 8/99.-ispravak, 14/02. i 1/06- dalje: Konvencija).

Međutim, u konkretnom slučaju nesporno je da je od strane ovršenika na nekretnini koja je predmet ovrhe dobrovoljno zasnovano založno pravo radi osiguranja tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu, a ovrha se vodi jer su obveze prema korisniku predmetnog kredita B. d.o.o. dospjele i nisu podmirene.

Budući da je ovršenik dobrovoljno koristio predmetnu nekretninu kao instrument osiguranja kredita i na taj način izričito pristao da se ovrhovoditelj naplati prodajom založene nekretnine, ovršenik je bio svjestan mogućnosti da će se ovršni postupak pokrenuti na predmetnoj nekretnini ako kredit ne bude otplaćen pa stoga nema pravo isticati prigovor na dom u žalbi protiv ovog rješenja o ovrsi.“

Isto potvrđuje Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u odluci posl. br. Gž Ovr-516/2019-2 od 6. svibnja 2019. godine:

„Što se, pak, tiče pozivanja ovršenika na činjenicu da je predmet ovrhe nekretnina koja je u naravi stan koji je njegov dom i njegovog pozivanja na pravo na dom, treba reći da se ovršenik ne može pozivati na pravo na dom u situaciji kada je ovršnom ispravom, a koju u ovom predmetu predstavlja ugovor o kreditu, dobrovoljno pristao da se u slučaju nevraćanja kredita ovrhovoditelj namiri prodajom predmetne nekretnine u ovršnom postupku.“

Stoga tvrdnje tužitelja o tome kako mu je povrijeđeno pravo na dom nisu osnovane niti proizlaze iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda što je potvrdio sam Europski sud za ljudska prava u Odluci Nikola Frlan protiv Republike Hrvatske od 20. rujna 2016. (zahtjev broj 2545/14).

Tužitelju je kredit otkazan zbog neplaćanja u prosincu 2022. godine kada je cjelokupna nedospjela glavnica dospjela na naplatu pa tražbina tuženika (ovrhovoditelja) ne može biti u zastari.

Tuženik ističe kako je odredbom čl. 379. ZOO određeno je da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, zastarijevaju za 10 godina pa i ona potraživanja za koja inače zakon predviđa kraći rok.

Prema odredbi čl. 21. toč. 4. Ovršnog zakona ovršne isprave jesu ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava. Prema Ovršnom zakonu ovršne isprave su kvalificirane javne i privatne isprave na temelju kojih se po zakonu može tražiti prisilno ostvarenje tražbina koje su u njima utvrđene. Dakle, snagu ovršne isprave imaju i kvalificirani sporazumi stranaka sklopljeni pred sudom, na temelju čl. 263. ili 274. Ovršnog zakona odnosno takvi sporazumi sklopljenim u obliku javnobilježničkog akta ili solemizirane privatne isprave (čl. 269. i čl. 279. Ovršnog zakona).

Kako je u konkretnom slučaju bilo propisano da Ugovor o kreditu ima snagu ovršne isprave, to isti predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se može pokrenuti ovrha na nekretnini dužnika.

U pogledu prigovora zastare valja reći da zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom nije nastupila jer nije istekao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO budući je riječ o potraživanju koje je utvrđeno pravomoćnom ovršnom ispravom, a prijedlog za ovrhu podnesen je 2024. godine.

Isto potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1413/14-2 od 28. listopada 2014. godine:

„Odredbom čl. 379. ZOO određeno je da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, zastarijevaju za 10 godina pa i ona potraživanja za koja inače zakon predviđa kraći rok.

Prema odredbi čl. 21. toč. 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ) ovršne isprave jesu ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava.

Prema Ovršnom zakonu ovršne isprave su kvalificirane javne i privatne isprave na temelju kojih se po zakonu može tražiti prisilno ostvarenje tražbina koje su u njima utvrđene. Dakle, snagu ovršne isprave imaju i kvalificirani sporazumi stranaka sklopljeni pred sudom, na temelju čl. 263. ili 274. OZ, odnosno takvi sporazumi sklopljenim u obliku javnobilježničkog akta ili solemizirane privatne isprave (čl. 269. i čl. 279. OZ).

Kako je u konkretnom slučaju bilo propisano da potpisani Sporazum o zasnivanju založnog prava ima snagu ovršne isprave, to navedeni Sporazum suprotno shvaćanju II. tužitelja predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se može pokrenuti ovrha na nekretnini dužnika.

U pogledu prigovora zastare valja reći da zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom od 18. studenoga 1998. nije nastupila već zato jer nije istekao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO budući je riječ o potraživanju koje je utvrđeno pravomoćnom ovršnom ispravom, a prijedlog za ovrhu podnesen je 16. srpnja 2007.“

Stoga tražbina tuženika (ovrhovoditelja) ni u kojem slučaju nije zastarjela. Tuženik ističe kako tužitelj odnosno ovršenik nije pokrenuo niti jedan postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, stoga, takve odredbe Ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima i valjane su te proizvode sve pravne učinke jer presude donesene u kolektivnom sporu „Franak“ nemaju izravan učinak na pojedinačne odnose i Ugovore o kreditu pa tako niti na konkretan Ugovor o kreditu.

Isto potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 1279/2022 od 14. veljače 2023.:

„...17. stajalište je ovog suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, u kojima sud ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe, sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca, uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.“

Nadalje, tuženik ističe kako se u žalbi protiv rješenja o ovrsi ne mogu se s uspjehom isticati okolnosti kojima se pobija materijalno pravna zakonitost i pravilnost javnobilježničke isprave kao ovršne isprave, a istaknuti razlozi eventualne ništetnosti Ugovora o kreditu odnosno odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, koja se tek treba utvrditi ili ne utvrditi, ne predstavljaju niti jedan od žalbenih razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 9. - 11. OZ-a zbog kojih može doći do upućivanja u parnicu, pa je zbog toga tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan Isto potvrđuje i praksa Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-357/2019 od 8. rujna 2021. godine.

„16. Rješenjem o upućivanju u parnicu, tužiteljice su izrekom rješenja upućene u roku od 15 dana od pravomoćnosti pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz kojih su izjavile žalbu, dok je u obrazloženju toga rješenja sud navedene žalbene razloge podveo pod citirani članak 50. stavak 1. točka 7. OZ-a 17. Stoga je sud prvog stupnja u ovom slučaju bio vezan i mogao je raspravljati samo o navedenom opugnacijskom razlogu iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a povodom kojeg je došlo do upućivanja u parnicu, prema članku 55. stavak 3. OZ-a u vezi s člankom 52. stavak 5. OZ-a, osnovanost kojeg tužiteljice nisu dokazale, pa je radi toga razloga tužbeni zahtjev pravilno ocijenjen neosnovanim.

18. Neovisno o tome, kada se ima u vidu sadržaj žalbe tužiteljica, koju su kao ovršenice podnijele protiv rješenja o ovrsi, proizlazi da iste ukazuju kako je Ugovor o kreditu zaključen s deviznom klauzulom u CHF radi čega da je tuženik trebao tužiteljicama ponuditi konverziju kredita sukladno članku 19.a - 19.i ZoPK-a jer je stupio u sva prava i obveze kreditora P. b. Z. d.d. sukladno članku 84. ZOO-a te nastavno ističu prigovore kako je prednik tuženika jednostranim odlukama u više navrata podizao kamatne stope te izložio tužiteljice valutnom riziku na njihovu štetu, ukazujući sadržajno na nepošteno postupanje kreditora kao vjerovnika prema potrošaču i ništetnost takvih odredbi Ugovora o kreditu.

19. U činjeničnom dijelu podnesene tužbe u ovoj parnici tužiteljice iznose identične navode kao u žalbi na rješenje o ovrsi te u konačnici predlažu da se ovrha proglasi nedopuštenom primjenom odredbe članka 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i članka 324. stavak 1. ZOO-a, dakle ukazuju na djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu vezano za ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

20. U žalbi protiv rješenja o ovrsi ne mogu se s uspjehom isticati okolnosti kojima se pobija materijalno pravna zakonitost i pravilnost javnobilježničke isprave kao ovršne isprave a istaknuti razlozi eventualne ništetnosti Ugovora o kreditu odnosno odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, koja se tek treba utvrditi, ne predstavljaju niti jedan od žalbenih razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 9. - 11. OZ-a zbog kojih može doći do upućivanja u parnicu, pa se ujedno i zbog toga tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim.“

Stoga, tuženik predlaže odbiti prigovor tužitelja u odnosu na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu jer je tužitelj mogao, u slučaju da smatra da je bilo koja odredba Ugovora o kreditu ništetna pokrenuti odgovarajući postupak radi utvrđenja ništetnosti takve odredbe Ugovora o kreditu.

Tuženik također ističe kako su presude iz kolektivnog spora „Franak“ postale pravomoćne u lipnju 2014. godine (kamatna stopa) odnosno lipnju 2018. godine (valutna klauzula) i tužitelj ne može tvrditi da se radi o činjenici koju nije mogao istaknuti u ovršnom postupku jer je tužitelj imao skoro 10 godina da pokretne postupak radi utvrđenja ništetnosti kamatne stope i više od 6 godina radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli što tužitelj nije učinio pa samim time se ne može sada, u fazi ovrhe, pozivati na ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje nisu utvrđene ništetnima niti u jednom postupku.

U skladu s napisima odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica, sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-970/2024, tj. uvid u zaključak ovoga suda pod poslovnim brojem Ovr-1858/2024-11. od 18. listopada 2024. godine (list 12-16), u sudsku praksu (list 18-19, 25-272), u izvadak iz zemljišnih knjiga zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 22-23), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 303), u pregled prometa po kreditu (list 304-309), u zapisnik o uručenju (list 310-312), u dostavu otkaza ugovora o kreditu (list 313-315), u izvadak iz poslovnih knjiga (list 316), u potvrdu javnog bilježnika Martine Dujmović o uručenju otkaznog pisma za otkaz ugovora (list 324-326), u rješenje ovoga suda Ovr-1858/2024-12. od 14. studenog 2024. godine (list 328-331), u pregled prometa po kreditu (list 333-349), u stanje kredita (list 352-359), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Josipa Rašića (list 391-446), u dopunu nalaza i mišljenja istog vještaka (list 457-459), u ovršni spis ovoga suda Ovr-1858/2024.

Izveo dokaz saslušanjem svjedoka PO (list 472-473) i stranaka

– tužitelja OO (list 473-474).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu članka 8. ZPP-a.

5. Cijeneći izvedene dokaze sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i uvidom u ovršni spis ovoga suda pod poslovnim brojem Ovr-1858/2024, da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak podnoseći prijedlog za ovrhu dana 28. lipnja 2024. godine protiv ovršenika a ovdje tužitelja OO ovrhom na nekretninama ovršenika i to temeljem ovršne isprave Ugovora o namjenskom kreditu broj 209239308 broj kreditne partije 7103663490 od 18. svibnja 2007. godine solemniziranog po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara pod poslovnim brojem OV-8050/07 dana 29. svibnja 2007. godine a radi naplate tražbine ovrhovoditelja a ovdje tuženika u iznosu od 27.676,97CHF u protuvrijednosti u EUR obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate i iznosa od 83,77€ sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. listopada 2023. godine do isplate.

Isto tako, iz spisa proizlazi da je ugovor o namjenskom kreditu od 18. svibnja 2007. godine zaključen između tuženika kao kreditora i pravnih prednika tužitelja, LO kao korisnika kredita te GO kao založnog dužnika te da je ugovoren kredit s rokom otplate od 228 mjeseci sa promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,90% godišnje. Stranke su ugovorile osiguranje povrata kredita zasnivanjem založnog prava na nekretninama sada tužitelja a ranije GO kao založnog dužnika, te je i uknjiženo založno pravo na nekretninama upisanim u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] rješenjem Z-633/07 od 29. svibnja 2007. godine.

Nadalje iz navedenog spisa proizlazi da je sud donio rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-1858/2024-2. dana 3. srpnja 2024. godine, a isto tako proizlazi iz izvatka iz poslovnih knjiga da kao dužnika tuženik navodi LO te da isti duguje na dan 4. listopada 2023. godine dospjelu glavnicu u iznosu od 22.305,99CHF u protuvrijednosti EUR te dospjelu redovnu kamatu u iznosu od 2.647,85CHF u protuvrijednosti EUR, zateznu kamatu u iznosu od 2.723,13CHF u protuvrijednosti u EUR ili ukupno dospjelu tražbinu bez troškova koja iznosi 27.676,97CHF u protuvrijednosti EUR te troškove 83,77EUR.

Tužitelj je kao ovršenik podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi ovoga suda Ovr- 1858/2024-2. i prijedlog za odgodu ovrhe u kojoj, između ostalog, navodi da je osnovni ugovor o kreditu ništetan iz razloga što su bitne odredbe tog ugovora ništetne s obzirom da sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa tražbina ne odgovara iznosu za koji je ovrha pokrenuta jer je tražbina i nastala zbog primjene tih ugovornih odredbi koje su ništetne te ističe da se ovrha provodi radi ostvarenja netočno utvrđene i nepostojeće tražbine i to na nekretnini koja predstavlja jedini dom ovršenika.

Sud je odlučujući o žalbi tužitelja kao ovršenika proveo ročište na kojem je saslušao ovršenika te je svojim zaključkom od 18. listopada 2024. godine Ovr- 1858/2024-11. ovršenika uputio na parnicu radi utvrđenja da je ispunjenje tražbine makar i na određeno vrijeme odgođeno, zabranjeno izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku u smislu čl. 50. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona te radi utvrđenja da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka u smislu čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona te je odlučio da će o ostalim žalbenim razlozima odlučiti županijski sud.

Isto tako, sud je prihvatio prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe te je odgodio ovrhu do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka, te je Županijski sud u Slavonskom Brodu svojom odlukom Gž Ovr-283/2024-2. od 2. siječnja 2025. godine odbio žalbu ovršenika i potvrdio rješenje o ovrsi ovoga suda Ovr-1858/2024-2. od 3. srpnja 2024. godine.

Dakle, iz navedenog ovršnog spisa utvrđuje se da su nekretnine koje su predmetom ovrhe služe za osiguranje tražbine ovrhovoditelja a ovdje tuženika a koje su bile u vlasništvu pravnog prednika tužitelja LO koji je i zaključio ugovor o namjenskom kreditu sa tuženikom te da su zakonski nasljednici LO prodali nekretnine tužitelju zajedno sa založnim pravom.

7. Tužitelj u tužbi ističe da je tražbina koja je predmetom ovršnog postupka u predmetu Ovr-1858/2024 a koja se temelji na ugovoru o kreditu podmirena i da ne duguje ništa tuženiku imajući u vidu da je ugovor o kreditu zaključen uz anuitetnu otplatu i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi smatrajući da su navedene odredbe ništetne budući da su navedene odredbe nepoštene o valutnoj klauzuli koje su vezane uz valutu CHF ništetne kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja čini odredbu ugovora o cijeni neodređenom.

8. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj 3209239308 kreditna partija: 7103663490 od 14. svibnja 2007. godine a koji prileži ovršnom spisu ovoga suda Ovr- 1858/2024, utvrđuje se da je ugovor zaključen između Zagrebačke banke kao kreditora i LO kao korisnika kredita i GO kao založnog dužnika, te da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 39.680,00CHF. Isto tako, u čl. 2. stranke su ugovorile da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti navedeni iznos u anuitetima i redovnu kamatu u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Isto tako, ugovorili su da redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke i na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje.

Također su stranke ugovorile da redovna kamatna stopa u razdoblju dvije godine od dana stavljanja kredita u otplatu je fiksna.

Stranke su ugovorile rok otplate 228 mjeseci.

Stranke su također u čl. 7. ugovorile da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važeće na dan plaćanja za CHF i da prvi anuitet iznosi 265,48CHF, a koji iznos sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmjenama iznosa anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita.

10. Uvidom u pregled kamatnih stopa po navedenom kreditu, utvrđuje se da je kamatna stopa na dan odobrenja kredita 14. svibnja 2007. godine bila 4,90% a anuitet 265,48CHF, da bi došlo do promjene kamatne stope pa onda i visine anuiteta tako da je 1. listopada 2007. godine kamatna stopa bila 5,55% a anuitet 281,76CHF, 1. veljače 2008. godine 6,30% a anuitet 298,17CHF, 1. srpnja 2009. godine 6,80% a anuitet 308,69CHF, 1. srpnja 2011. godine 6,55% a anuitet 303,72CHF, 1. siječnja 2014. godine 3,23% a anuitet 249,67CHF, i 1. srpnja 2014. godine 3,23% a anuitet 249,67CHF.

11. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

12. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

13. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

15. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Korisniku kredita nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te korisniku kredita kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

17. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Isto tako, čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetnih odredbi i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća ponuda zbog koje je ugovor sklopljen. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa i valuta koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

18. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 18. svibnja 2007. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je korisnik kredita utjecao na sadržaj istih, čime je korisniku kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

19. U odnosu na promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visini kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka.

Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor korisniku kredita u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope.

20. Da bi se utvrdilo da li je tužitelj podmirio cjelokupnu tražbinu nastalu temeljem ugovora o namjenskom kreditu a primjenjujući visinu kamatne stope kao i tečaj valute u vrijeme zaključenja ugovora na dan 31. prosinca 2022. godine kada je tuženik otkazao ugovor o kreditu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Naime, stranke u postupku nisu dostavile dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je tužitelj preuzeo obvezu iz ugovora o kreditu koji je zaključio raniji korisnik kredita LO, niti kasnije po njegovim zakonskim nasljednicima nakon što je isti preminuo ali iz dokumentacije je uočljivo da je tužitelj podmirivao obveze temeljem ugovora o kreditu koji je preuzeo ranije LO.

21. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Josipa Rašića proizlazi da je LO **.**.2007. godine sklopio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209239308 (list spisa Ovr-1858/2024 od lista 5 do 15) sa bitnim obračunskim elementima:

- Ugovoreni iznos: 39.680,00 CHF

- Ugovorena kamatna stopa: 4,90 % (godišnje)

- Rok otplate: 228 mjeseci

- Način otplate : u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF.

- tečaj CHF na važeći uplate kredita 30.05.2007. godine (spis P-970/2024 list 333) - Tečajna lista HNB br.: 104, utvrđena na dan: 29.5.2007., primjenjuje se od: 30.5.2007. godine 1 CHF = 4,431610 HRK

Prema pregledanoj dokumentaciji a to je prije svega sveobuhvatni dokument Prometi po kreditu / Specifikacija uplata (spis P-970/2024 od lista 333 do 349 ) uočeno je da je u periodu od 01.12.2009. do 01.09.2010. zaustavljena otplata kredita pa je u tom smislu i prilagođen obračun vještaka. Unutar spisa nije uočio dokument, aneks ugovora, odluku ili slično koja bi detaljnije objašnjavala o čemu se radi.

Utvrđenje kreditnog tijeka - tijek obračunatog i plaćenog kredita i tijek kredita bez primjene ugovornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u periodu za vrijeme otplate kredita

Ono što je bitno napomenuti je da tužitelj nije redovito otplaćivao dospjele rate kredita radi čega je od strane kreditora (tuženika) kredit i otkazan u prosincu 2022. godine. To je uveliko bila i otegotna okolnost za izračune koje je kao vještak sačinio u nalazu.

U ugovoru je naznačeno da je za obračun plaćanja tužitelja primjenjiva kunska protuvrijednost po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNBe važeće na dan plaćanja. Datumi uplate pojedinih anuiteta utvrđeni su na način da su specificiranim uplatama kredita iz dokumenata Specifikacija uplata (spisa P-970/2024 list od 304 do 309) kao i dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplata (spis P-970/2024 od lista 333 do 349 ) zatvarane dospjele obveze za kreditne anuitete.

Pri obračunu zatvaranja dospjelih obveza uzete su u obzir i obračunate i naplaćene zatezne kamate

U tom smislu utvrdio je primjenjive tečaje za obračun na dane plaćanja pojedinih anuiteta, te je sve prikazano u Tablici 1.

Navedenim obračunom obuhvaćene su uplate tužitelja izvršene do 27.12.2022. godine, istim uplatama zatvorene su u cijelosti dospjeli anuiteti do 01.11.2017. godine, kao i dio anuiteta koji je dospio 01.12.2017. godine. Daljim uplatama zatvarani su iznosi obračunatih zateznih kamata.

Do datuma zadnje uplate tuženik je tužitelju obračunao i naplatio iznos troškova i zateznih kamata prikazan u Tablici na str. 13-15, tako da je ukupno platio 1.984,05CHF / 13.680,92HRK.

Na temelju podataka iz dokumenata Prometi po kreditu / Specifikacija uplata (spis P-970/2024 od lista 333 do 349) te obračuna kreditnog tijeka po početnom otplatnom planu sačinio je pregled u Tablici 2.

Vještak je sačinio izračun pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjenjive kamate i iznosa koje bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

Na temelju prikazane radne tablice (Tablica 2.) usporednog tijeka kredita izračunao je i prikazao razlike između iznosa koje je tužitelj platio na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja ugovora o kreditu a što je prikazao u Tablici 3.

Na prikazani način utvrđeno je da je u razdoblju povrata kreditne obveze do mjeseca prosinca 2022. godine tužitelj platio banci 1.867,29 CHF, odnosno 8.275,13 kuna, više kamata, na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan odobrenja kredita, sve prikazano u stupcu 12. i stupcu 13. tablice 3.

Prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđene razlike kamata iznose 1.098,29 EUR (stupac 14. tablice 3.)

Utvrđene razlike kamata u CHF iskazane su u kunama prema početnom tečaju za valutu CHF – dan odobrenja kredita, s obzirom da tužitelj pored razlike kamate potražuje i tečajne razlike.

Vještak je izvršio izračun pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu

Na temelju podataka iz Tablice 1. i Tablice 2. utvrđivanje utjecaja promjene tečaja izvršeno je kao iznalaženje razlike između stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po tekućem tečaju (na dan uplate anuiteta) i stvarne uplate kamate i glavnice u valuti po početnom tečaju (na dan uplate kredita 30.05.2007. godine) a što je prikazao u Tablici 4.

Tako je na prikazani način utvrđen preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u obliku pozitivnih razlika u razdoblju otplate kredita do mjeseca prosinca 2022. godine, u iznosu 48.046,89 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 4. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita.

Isto tako uzeo je u obzir kretanje tečaja u oba smjera, pa je tako u stupcu 10. tablice 4. nalaza naznačio negativne iznose tečajnih razlika u periodu otplate kredita koji su nastali u mjesecima otplate u kojima je tečaj plaćanja dospjele kreditne obveze bio niži od tečaja na dan odobrenja kredita, a iste iznose -27,48 kuna.

Ukoliko bi kod izračuna ukupnih tečajnih razlika uzeli u obzir (prijeboj) negativnih iznosa tečajnih razlika tada bi ukupne tečajne razlike iznosile 48.019,41 kuna, a iste su iskazane u stupcu 11. tablice 4..

Iste razlike iskazane prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 6.373,21 EUR (stupac 12. tablice 4.)

Tako je utvrđeno da je tužitelj do mjeseca prosinca 2022. godine ukupno s temelja više plaćenih kamata i tečajnih razlika platio 56.294,54 kune, odnosno preračunato prema tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK ukupno 7.471,50 EUR. Vještak je iskazao visinu duga na dan otkaza ugovora o kreditu da su se primjenjivale početno ugovorene odredbe u odnosu na kamatu i valutu. Da bi sačinio iskaz visine duga na dan otkaza o kreditu da su se primjenjivale početno ugovorene odredbe u odnosu na kamatu i valutu vještak je napravio slijedeće: 1. Uplate tužitelja iskazane u kunama izrazio u odnosu na tečaj 30.05.2007. godine 1 EUR = 4,431610 HRK.

2. Sa tako dobivenim iznosima napravio je zatvaranje anuiteta prema njihovom dospijeću sa uplatama.

3. Odredio saldo dugovanja tuženika na dan 31.12.2022. godine te je prikazao obračun kunskih uplata tužitelja u CHF u Tablici 6, iz čega proizlazi da je tužitelj uplatio do dana 31. prosinca 2022. godine iznos od 46.394,75CHF / 205.603,17HRK. Sa prikazanim uplatama zatvarao je anuitete iz otplatnog plana kredita sačinjenog pod pretpostavkom neprimjenjivanja odredbi o promjeni kamatne stope i valutne klauzule i prikazao u Tablici 7.

Isto tako, vještak je tijek zatvaranja kredita do 31. prosinca 2022. godine prikazao u Tablici 8., te je na temelju podataka i obračuna iz Tablice 7. i Tablice 8. utvrdio stanje dospjelog duga tužitelja na dan 31.12.2022. godine koji iznosi 2.641,09HRK / 350,53EUR, te je prikazao i obračunate a neplaćene zatezne kamate to 31. prosinca 2022. godine u iznosu od 28,50HRK / 3,78EUR.

Odnosno, da su se primjenjivale početno ugovorene odredbe u odnosu na kamatu i valutu u predmetnom ugovoru (tijek kredita bez primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), a s obzirom na dinamiku izvršenih uplata (obračunatih prema početnom tečaju) tužitelj bi na dan 31.12.2022. godine s temelja dospjelih a neplaćenih kreditnih obveza bio dužan tuženiku 2.641,09 kuna (595,97 CHF), odnosno 350,53 EUR iskazano prema tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK. S temelja obračunatih a nenaplaćenih zateznih kamata tužitelj bi na da 31.12.2022. godine bio dužan 28,50 kuna (6,43 CHF). Odnosno 3,78 EUR EUR iskazano prema tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK.

Dakle, iz mišljenja vještaka proizlazi da je u razdoblju povrata kreditne obveze do mjeseca prosinca 2022. godine tužitelj platio tuženiku 1.867,29 CHF, odnosno 8.275,13 kuna, više kamata, na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan odobrenja kredita, sve prikazano u stupcu 12. i stupcu 13. tablice 3.

Prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđene razlike kamata iznose 1.098,29 EUR (stupac 14. tablice 3.)

Utvrđene razlike kamata u CHF iskazane su u kunama prema početnom tečaju za valutu CHF – dan odobrenja kredita, s obzirom da tužitelj pored razlike kamate potražuje i tečajne razlike.

Utvrđen je preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u obliku pozitivnih razlika u razdoblju otplate kredita do mjeseca prosinca 2022. godine, u iznosu 48.046,89 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 4. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita. Isto tako uzeo je u obzir kretanje tečaja u oba smjera, pa je tako u stupcu 10. tablice 4. nalaza naznačio negativne iznose tečajnih razlika u periodu otplate kredita koji su nastali u mjesecima otplate u kojima je tečaj plaćanja dospjele kreditne obveze bio niži od tečaja na dan odobrenja kredita, a isti iznosi -27,48 kuna.

Ukoliko bi kod izračuna ukupnih tečajnih razlika uzeli u obzir (prijeboj) negativnih iznosa tečajnih razlika tada bi ukupne tečajne razlike iznosile 48.019,41 kuna, a iste su iskazane u stupcu 11. tablice 4..

Iste razlike iskazane prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 6.373,21 EUR (stupac 12. tablice 4.)

Tako je utvrđeno da je tužitelj do mjeseca prosinca 2022. godine ukupno s temelja više plaćenih kamata i tečajnih razlika platio 56.294,54 kune, odnosno preračunato prema tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK ukupno 7.471,50 EUR. Da su se primjenjivale početno ugovorene odredbe u odnosu na kamatu i valutu u predmetnom ugovoru (tijek kredita bez primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), a s obzirom na dinamiku izvršenih uplata (obračunatih prema početnom tečaju) tužitelj bi na dan 31.12.2022. godine s temelja dospjelih, a neplaćenih kreditnih obveza bio dužan tuženiku 2.641,09 kuna (595,97 CHF), odnosno 350,53 EUR iskazano prema tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK. S temelja obračunatih a nenaplaćenih zateznih kamata tužitelj bi na 31.12.2022. godine bio dužan 28,50 kuna (6,43 CHF). Odnosno 3,78 EUR EUR iskazano prema tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK.

22. Vještak je sačinio i dopunu nalaza i mišljenja u svom pismenom podnesku od 17. studenog 2025. godine a očitujući se na prigovore tužitelja u pogledu utvrđivanja tretmana obračunatih i naplaćenih zateznih kamata i troškova opomena koje su tužitelju zaračunate do 31.12.2022. godine.

U svom nalazu i mišljenju je u poglavlju f) istog utvrdio novčani tijek predmetnog kredita da su se primjenjivale početno ugovorene odredbe u odnosu na kamatu i valutu te na dan 31.12.2022. godine rekapitulirao dug tužitelja.

U svom nalazu ukazao je na obračunati i naplaćeni iznos zateznih kamata i troškova opomene od strane tuženika do 31.12.2022. godine u iznosu 1.984,05 CHF, odnosno 13.680,92 HRK.

S obzirom na utvrđeni kreditni tijek predmetnog kredita sačinjen na pretpostavci da su se primjenjivale početno ugovorene odredbe u odnosu na kamatu i valutu očito je da do obračuna zateznih kamata i troškova opomena u istom nije došlo. Ukoliko bi obračunate i naplaćene troškove opomene i zatezne kamate isključili iz prikazanog stanja duga na dan 31.12.2022. godine proizašlog iz tijeka kredita sačinjenog na temelju pretpostavke da su se primjenjivale početno ugovorene odredbe u odnosu na kamatu i valutu, kako to predlaže tužitelj, tada bi bio utvrđen dospjeli dug tužitelju na dan 31. prosinca 2022. godine 602,40CHF/2.669,59HRK/354,31EUR, naplaćeni troškovi opomene i zatezne kamate do 31. prosinca 2022. godine su 1.984,05CHF/13.680,92HRK/1.815,77EUR, te se onda utvrđuje preplata na dan 31. prosinca 2022. godine od strane tužitelja u iznosu od 1.381,65CHF/11.011,33HRK/1.461,46EUR.

Isto tako, vještak je dao završno mišljenje iz kojeg proizlazi da ukoliko utvrđeno stanje dugovanja na dan 31.12.2022. godine umanjimo za obračunate i naplaćene iznose troškova opomena i zateznih kamata dobijemo situaciju preplate kreditne obveze od strane tužitelja na dan 31.12.2022. godine u iznosu 11.011,33 kuna odnosno iskazano u EUR valuti u iznosu 1.461,46 EUR.

23. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka s obzirom da je isti dan prema pravilima struke i iscrpno i s obzirom da je odgovorio na sve zadatke suda i prijedloge stranaka a s kojim nalazom i mišljenjem te dopunom se suglasio tužitelj dok se tuženik nije posebno očitovao.

24. Dakle, kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da u situaciji da se primjenjuje početna kamatna stopa kao i početni tečaj kakav je bio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu a uvažavajući sve uplate koje je vršio tužitelj kao i njegov pravni prednik, utvrđeno je da tužitelj ne bi imao nikakve obveze po navedenom kreditu, to onda sud smatra da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja i da je ovrha nedopuštena.

25. Tužitelj je osim prigovora da tuženik neosnovano potražuje tražbinu koja je predmet ovršnog postupka istakao i prigovor prava na dom pozivajući se na odredbe čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda čijim odredbama je propisano da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te da javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

26. Radi odlučivanja o navedenom prigovoru, u postupku je saslušan svjedok PO kao i tužitelj.

27. Iz iskaza svjedoka PO proizlazi da je tužitelj njegov djed i ima saznanje da živi u [adresa], a on živi u drugoj kući u blizini u susjedstvu. Tužitelj živi s njegovom bakom a osim te kuće nema drugih kuća a tužitelj je tu kuću kupio od ranijeg vlasnika i istu je kupio kreditom od Zagrebačke banke prije 15 godina Tužitelj je vršio otplatu kredita dok je radio obustavom od plaće u Hrvatskim šumama i onda je otišao u mirovinu prije 10 godina i onda su mu uzimali cijelu mirovinu radi podmirenja tog kredita i nije imao od čega živjeti i onda su mu isključi struju jer nije imao čime platiti. Međutim oni su stalno uzimali njegovu mirovinu radi podmirenja tog kredita i banka je sama prestala vršiti otplatu s njegove mirovine. Nakon par mjeseci je došla ovrha radi prodaje tih nekretnina koje je njegov djed, a ovdje tužitelj kupio. Nema saznanja koliko je tužitelj ostao dužan banci. Nije mu nitko mogao pomoći u to vrijeme za otplatu kredita već mu sad pomaže jer je u to vrijeme išao u školu. Tužitelj i dalje živi s bakom u toj kući i ima sada struju.

28. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je raniji vlasnik LO umro i onda je njegova supruga odlučila prodati kuću jer nije mogla otplaćivati kredit jer je i raniji vlasnik kupio kuću na kredit. Onda je on kupio tu kuću od njih. Kupovina kuće je bila na način da je on samo preuzeo otplaćivati kredit koji su raniji vlasnici podigli i da podmiri dug koji su oni imali prema banci , odnosno taj dug koji je imao raniji vlasnik odnosno supruga LO je sama platila a to je bilo 5.000 kn banci, a on je dalje nastavio otplaćivati rate jer je otišao u banku i prenio je kredit na sebe i svaki mjesec je plaćao 1.500,00 kn. Nije dobivao nikakvu obavijest da je veće rata od 1.500,00 kn već je uvijek plaćao 1500,00 kn, svaki mjesec je sam plaćao 1.500,00 kn kada je dobio plaću . Tu kuću je kupio ima 15 godina i 10 godina je plaćao kredit uvijek taj iznos i kada je prestao raditi odnosno kada je bio na čekanju dobivao je naknadu sa zavoda za zapošljavanje 3.000,00 kn i onda mu je banka uzela sav taj novac za otplatu kredita. I kada je otišao u mirovinu uzeli su mu cjelokupnu mirovinu i zaostatke i ništa nije dobio to je banka uzimala sama s njegovog računa, a ne zna koje je to godine bilo. Bez obzira na svoju tešku materijalnu situaciju uvijek je plaćao kredit ali nije mogao druge obveze plaćati, režiju kao što je struja pa su mu iskopčali struju a kredit je plaćao jer su mu uzimali sami i onda su mu predložili da si napravi zaštitni dodatak kako bi mogao dobivati neki dio novaca s mirovine i onda je to napravio tako da su pola uzeli mirovine banka a drugo je dobio zaštitni dodatak za život. Banka je dvije godine uzimala s njegove mirovinu pola rata, a pola je dobivao od mirovine na zaštićeni dodatak. Dobio je od Zagrebačke banke da je kredit gotov i da može dignuti kredit ponovno i onda je on rekao da neće, a to je dobio pismeno. Tek nakon godinu- dvije krenula je ovrha na kuću da je on dužan njima na temelju tog kredita kojeg je podigao, te dvije godine prije toga ništa nije plaćao jer su mu rekli u banci da je kredit otplaćen. Nije dobivao ništa kući o promjeni visine rate, kamata i slično kada je otplaćivao taj kredit, a niti opomene da je dužan da plati. Kredit je podigao bivši vlasnik u iznosu od 150.000,00 kn, a on je nastavio samo otplaćivati taj kredit u tom iznosu s tim da je bivši vlasnik platio samo 5.000,00 kn. Nema druge nekretnine osim te koju je kupio od LO i koji je otplaćivao dugi niz godina. Kuća ima struju ali nema vodu, odnosno ima vodu provedenu iz bunara, ali često se to kvari i mora kupovati pumpu koja sada nije u funkciji, a kuća je i starije gradnje.

29. Cijeneći izvedene dokaze, sud nalazi da je prigovor tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na dom neosnovan.

Naime, u konkretnom slučaju nesporno je da je na nekretnini tužitelja a ranije ovršenika, na nekretnini koja je bila predmetom ovrhe zasnovano založno pravo i to dobrovoljno po ranijem pravnom predniku tužitelja radi osiguranja tražbine koja je bila predmetom ugovora o kreditu i da se ovrha upravo pokreće budući da po stajalištu tuženika kao kreditora tužitelj kao korisnik kredita nije podmirio dospjele obveze. Budući da je ovršenik dobrovoljno koristio nekretninu kao instrument osiguranja kredita i na taj način izričito pristao da se ovrhovoditelj naplati prodajom založene nekretnine, pravni prednik ovršenika je bio svjestan mogućnosti da će se ovršni postupak pokrenuti na predmetnoj nekretnini ako kredit ne bude otplaćen pa zbog toga ne može niti isticati prigovor prava na dom.

Iako tužitelj nije bio sudionik ugovora o namjenskom kreditu kao korisnik kredita, već je ugovor o kreditu zaključio njegov pravni prednik LO, a budući da je založno pravo na nekretnini bilo uknjiženo u zemljišnim knjigama i prije nego je tužitelj istu nekretninu kupio, pa onda svakako se tužitelj ne može ispričavati da nije imao saznanja da je na kupljenoj nekretnini zasnovano založno pravo i da u slučaju da se kredit ne otplaćuje, može doći do naplate ovrhom na navedenoj nekretnini.

30. Isto tako, tužitelj je u tužbi istakao i prigovor zastare tražbine ističući da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz ugovora o kreditu iz 2007. godine za koji je došlo do zastare potraživanja jer tražbine iz takvih ugovora zastarijevaju u roku od 5 godina, međutim, ovaj sud smatra da se tužitelj ne može pozivati na prigovor zastare u ovom postupku s obzirom da takve razloge nije istakao u prigovoru na rješenje o ovrsi temeljem kojih bi bio upućen na parnicu.

31. Naime, uvidom u ovršni spis ovoga suda Ovr-1858/2024 utvrđuje se da je tužitelj kao ovršenik protiv rješenja o ovrsi Ovr-1858/2024-2. od 3. srpnja 2024. godine podnio žalbu, međutim u navedenoj žalbi nigdje ne ističe prigovor zastare da je tražbina zastarjela pa onda sud u svom zaključku odlučujući o žalbi tužitelja kao ovršenika istoga nije niti uputio na pokretanje parnice da je tražbina zastarjela temeljem odredbi čl. 50. toč. 11. Ovršnog zakona, već je tužitelj kao ovršenik upućen na parnicu iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1 toč. 9. i 10. Ovršnog zakona.

32. Stoga, kako tužitelj kao ovršenik nije upućen na parnicu radi utvrđenja iz razloga da je tražbina zastarjela s obzirom da isti razlog nije naveo u žalbi protiv rješenja o ovrsi, to onda iste razloge ne može niti isticati u ovom parničnom postupku, pa onda sud nije niti razmatrao prigovor zastare koji je tužitelj naveo u tužbi.

33. Međutim, kako je sud utvrdio, a uvažavajući nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka, da bi tražbina tužitelja u cijelosti bila podmirena čak štoviše tužitelj bi bio u preplati temeljem ugovora o kreditu iz 2007. godine da se nisu primjenjivale odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i promjeni tečaja, odnosno da uz primjenu visine kamatne stope kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu kao i tečaja, to je onda sud prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i odlučio kao u izreci.

34. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP- a, s obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužiteljima priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda a koji se odnose na sastav tužbe 200,00€, naknadu za zastupanje na ročištima 19. veljače 2025. godine, 26. ožujka 2026. i 2. lipnja 2026. godine za svako ročište 200,00€, za sastav obrazloženih podnesaka od 7. studenog 2025. godine, 18. prosinca 2025. godine za svaki podnesak 200,00€, trošak PDV-a 300,00€, predujam za vještačenje 500,00€, sudsku pristojbu na tužbu 53,09€ koliko je tužitelj i platio te na presudu 55,00€ budući da je tužitelj oslobođen od plaćanja troškova sudskog postupka u visini 50% rješenjem Bjelovarsko-bilogorske županije Klasa: UP/I-701-01/25-02/13, Ur.broj: 2103-22-25-2 od 5. svibnja 2025. godine, a budući da je sudska pristojba na presudu 110,00€ ili sveukupno 2.108,09 € pa je naložio tuženiku da navedeni trošak naknadi tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

Sud nije priznao tužitelju kao opravdan i potreban trošak a koji se odnosi na sastav podnesaka od 28. travnja 2025., 29. travnja 2025., 13. svibnja 2025. i 26. svibnja 2025. godine.

U Grubišnom Polju, 16. srpnja 2026. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 16. srpnja 2026. godine. Žalba se podnosi putem ovog suda a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.