Poslovni broj: P-8238/2019-47
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IE iz [adresa], Dušćak 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zlatki Kreber, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačić 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. srpnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Zlatke Kreber, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ĐE, odvjetničkog vježbenika, dana 16. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208021837 od 06.12.2006 između tužitelja ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb u čl. 2 i 6 koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima.
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb isplatiti tužitelju ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj] , iz [adresa], iznos od 1.095,12 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:
– 0,01 EUR teku od 02.01.2007. godine pa do isplate,
– 0,01 EUR teku od 02.02.2007. godine pa do isplate,
– 0,01 EUR teku od 02.03.2007. godine pa do isplate,
– 0,01 EUR teku od 02.04.2007. godine pa do isplate,
– 0,01 EUR teku od 02.05.2007. godine pa do isplate,
– 0,01 EUR teku od 02.06.2007. godine pa do isplate,
– 0,01 EUR teku od 02.07.2007. godine pa do isplate,
– 0,01 EUR teku od 02.08.2007. godine pa do isplate,
– 0,01 EUR teku od 02.09.2007. godine pa do isplate,
– 0,01 EUR teku od 02.10.2007. godine pa do isplate,
– 7,22 EUR teku od 02.11.2007. godine pa do isplate,
– 7,22 EUR teku od 02.12.2007. godine pa do isplate,
– 7,22 EUR teku od 02.01.2008. godine pa do isplate,
– 7,22 EUR teku od 02.02.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.03.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.04.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.05.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.06.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.07.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.08.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.09.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.10.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.11.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.12.2008. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.01.2009. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.02.2009. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.03.2009. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.04.2009. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.05.2009. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.06.2009. godine pa do isplate,
– 10,68 EUR teku od 02.07.2009. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.08. 2009. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.09. 2009. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.10. 2009. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.11. 2009. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.12. 2009. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.01. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.02. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.03. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.04. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.05. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.06. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.06. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.07. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.08. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.09. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.10. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.11. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.12. 2010. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.01. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.02. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.03. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.04. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.05. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.06. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.06. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.07. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.08. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.09. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.10. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.11. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.12. 2011. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.01. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.02. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.03. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.04. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.05. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.06. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.06. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.07. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.08. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.09. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.10. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.11. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.12. 2012. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.01. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.02. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.03. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.04. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.05. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.06. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.06. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.07. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.08. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.09. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.10. 2013. godine pa do isplate,
– 16,70 EUR teku od 02.11. 2013. godine pa do isplate,
– 16,18 EUR teku od 02.12. 2013. godine pa do isplate,
i to do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb isplatiti tužitelju ČE, OIB [osobni identifikacijski broj] , iz [adresa], iznos od 3.990,38 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od
– 3,87 EUR teku od 02.10.2008. godine pa do isplate,
– 10,42 EUR teku od 02.11.2008. godine pa do isplate,
– 14,85 EUR teku od 02.01.2009. godine pa do isplate
– 20,39 EUR teku od 02.02.2009. godine pa do isplate,
– 23,70 EUR teku od 02.03.2009. godine pa do isplate,
– 14,02 EUR teku od 02.04.2009. godine pa do isplate
– 14,86 EUR teku od 02.05.2009. godine pa do isplate,
– 11,50 EUR teku od 02.06.2009. godine pa do isplate,
– 12,89 EUR teku od 02.07.2009. godine pa do isplate
– 9,78 EUR teku od 02.08.2009. godine pa do isplate,
– 12,56 EUR teku od 02.09.2009. godine pa do isplate,
– 8,64 EUR teku od 02.10.2009. godine pa do isplate
– 11,61 EUR teku od 02.11.2009. godine pa do isplate,
– 10,49 EUR teku od 02.12.2009. godine pa do isplate,
– 18,57 EUR teku od 02.01.2010. godine pa do isplate,
– 22,28 EUR teku od 02.02.2010. godine pa do isplate,
– 21,36 EUR teku od 02.03.2010. godine pa do isplate,
– 24,61 EUR teku od 02.04.2010 godine pa do isplate,
– 31,85 EUR teku od 02.05.2010. godine pa do isplate
– 36,53 EUR teku od 02.06.2010. godine pa do isplate,
– 45,21 EUR teku od 02.07.2010 godine pa do isplate,
– 42,48 EUR teku od 02.08.2010. godine pa do isplate
– 59,09 EUR teku od 02.09.2010. godine pa do isplate,
– 51,92 EUR teku od 02.10.2010. godine pa do isplate,
– 54,48 EUR teku od 02.11.2010. godine pa do isplate
– 64,42 EUR teku od 02.12.2010. godine pa do isplate,
– 74,84 EUR teku od 02.01.2011. godine pa do isplate,
– 61,55 EUR teku od 02.02.2011. godine pa do isplate,
– 68,18 EUR teku od 02.03.2011. godine pa do isplate
– 62,80 EUR teku od 02.04.2011. godine pa do isplate,
– 76,55 EUR teku od 02.05.2011. godine pa do isplate,
– 89,18 EUR teku od 02.06.2011. godine pa do isplate
– 106,66 EUR teku od 02.07.2011. godine pa do isplate,
– 130,79 EUR teku od 02.08.2011. godine pa do isplate,
– 97,07 EUR teku od 02.09.2011. godine pa do isplate
– 86,57 EUR teku od 02.10.2011. godine pa do isplate,
– 87,52 EUR teku od 02.11.2011. godine pa do isplate,
– 89,38 EUR teku od 02.12.2011. godine pa do isplate
– 97,90 EUR teku od 02.01.2012. godine pa do isplate,
– 100,74 EUR teku od 02.02.2012. godine pa do isplate,
– 100,32 EUR teku od 02.03.2012. godine pa do isplate
– 97,49 EUR teku od 02.04.2012. godine pa do isplate,
– 99,23 EUR teku od 02.05.2012. godine pa do isplate,
– 101,82 EUR teku od 02.06.2012. godine pa do isplate
– 98,90 EUR teku od 03.07.2012. godine pa do isplate,
– 99,22 EUR teku od 02.08.2012. godine pa do isplate,
– 92,60 EUR teku od 02.09.2012. godine pa do isplate
– 96,62 EUR teku od 02.10.2012. godine pa do isplate,
– 99,58 EUR teku od 02.11.2012. godine pa do isplate,
– 97,09 EUR teku od 02.12.2012. godine pa do isplate
– 98,09 EUR teku od 02.01.2013. godine pa do isplate,
– 93,18 EUR teku od 02.02.2013. godine pa do isplate,
– 93,39 EUR teku od 02.03.2013. godine pa do isplate
– 99,89 EUR teku od 02.04.2013. godine pa do isplate,
– 90,01 EUR teku od 02.05.2013. godine pa do isplate,
– 89,98 EUR teku od 02.06.2013. godine pa do isplate
– 89,34 EUR teku od 02.07.2013. godine pa do isplate,
– 89,73 EUR teku od 02.08.2013. godine pa do isplate,
– 92,02 EUR teku od 02.09.2013. godine pa do isplate
– 95,04 EUR teku od 02.10.2013. godine pa do isplate,
– 95,47 EUR teku od 02.11.2013. godine pa do isplate,
– 99,68 EUR teku od 02.12.2013. godine pa do isplate,
i to do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačić 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.034,44 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.
II. Odbija se prigovor radi prijeboja kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovom sudu podnijela tužbu dana 12. lipnja 2019. godine u kojoj je navela kako je dana 6.12.2026. godine s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208021837 kojim ugovorom je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 31.100,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima od 439,59 CHF. Odredbom čl. 2. Ugovor o kreditu tužiteljica se obvezala tuženiku plaćati redovnu kamatu po godišnjoj stopi od 5,0 % godišnje. U toč. 6. Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena je mjesečna anuitetska otplata u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Kreditor je izvršio isplatu kredita u iznosu kunske protuvrijednosti od 31.100,83 CHF. Tijekom trajanja otplate kredita po Ugovoru po kreditu za kupnju motornog vozila od 6.12.2006. godine kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja. Odredbama čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu u kojima je navedeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika naveden odredbe su utvrđene nepoštenima i ništetnima. Ugovor o kreditu je osim u promjenjivom kamatnom stopom zaključen i s valutnoj klauzulom u CHF. Odlukom Visoko trgovačkog suda Pž-663,/17 od 14.6.2018. godine utvrđeno je da su nepoštene i ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Svoje tumačenje o ugovaranju valutne klauzule dao je Ustavni sud u svojoj odluci. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt-249/14 između ostalog utvrdio kako je korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Predlaže da sud usvoji njen precizirani tužbeni zahtjev u cijelosti zajedno sa pripadajućim troškovima i kamatama.
2. Tuženik je odgovor na tužbu u kojem je naveo da kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj predlaže donošenje rješenja kojim će se tuženiku naložiti dostava isprava te potom tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev kojim je zatražio utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 6. prosinca 2006. u pogledu CHF valutne klauzule te promjenjive kamatne stope te kondemnatorni zahtjev za isplatu neodređenog novčanog iznosa po osnovi navodne preplate temeljem CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, naknadno određenu visinu, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Deklaratorni tužbeni zahtjev je neodređen za raspravljanje. Kad se traži djelomično utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, da bi ono moglo biti podobno za raspravljanje, mora biti precizno označen na koji dio teksta pojedine odredbe se odnosi tužbeni zahtjev, tako da se istodobno može pouzdano utvrditi kako ta odredba glasi nakon eventualnog usvajanja takvog zahtjeva. Tom zahtjevu nije udovoljeno, kad se tužbenim zahtjevom tek načelno ili opisno zahtijeva utvrđenje djelomične ništetnosti pojedine ugovorne odredbe pisanog ugovora, kao u konkretnom slučaju. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 12. lipnja 2014. g. Tuženik daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku. Tužba koju je tužitelj podnio ne ispunjava uvjete za stupnjevitu tužbu iz stavka (3) čl. 186.b. ZPP-a koju je tužitelj očito namjeravao podići, a jednako tako ne ispunjava niti uvjete za „običnu“ kondemnatomu tužbu s određenim novčanim tužbenim zahtjevom. Primjena odredbe članka 186b stavak (3) ZPP podrazumijeva sljedeće: a. da tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev; b. da zahtjev ne može postaviti dok ne dođe do podataka; c. da se mora raditi o podacima koje tuženik ne želi dati prema njima raspolaže; d. da se mora raditi o podacima koje je tuženik dužan dati ili o zajedničkim podacima; 9. Što se tiče gore navedenih pretpostavki iz članka 186b stavak (3) ZPP-a, očito je da te pretpostavke nisu ispunjene. Kao ključnu pretpostavku, tužitelj nije dokazao da tuženik ne želi dati podatke, premda njima raspolaže. Tužitelj tužbi ne prilaže negativan odgovor banke. Da bi stupnjevita tužba bila dopuštena, tužitelj je u obvezi tužbu tako činjenično obrazložiti, da se na temelju tužbe, doista može zaključiti, da tužitelj podacima ne raspolaže ili da do njih ne može doći mimo tuženika. Tužitelj ove okolnosti uopće ne obrazlaže u tužbi niti predlaže dokaze. Tuženik osporava da bi se u takvim okolnostima, automatski mogao primijeniti institut stupnjevite tužbe. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na stavove sudske prakse, u slučajevima neosnovanih stupnjevitih zahtjeva: „Rješenje Županijskog suda u Vukovaru u predmetu pod poslovnim brojem: Gž-52/2020-2 od 10. veljače 2020: „S pravom međutim, tuženik u žalbi navodi da bi stupnjevita tužba bila dopuštena, da je tužitelj u obvezi tužbu tako činjenično i obrazložiti odnosno da se na temelju tužbe stvarno može zaključiti da tužitelj podacima ne raspolaže ili da do njih ne može doći mimo tuženika. Prvostupanjski sud navedene okolnosti uopće nije utvrđivao, a tužiteljica nije dokazala osnovnu pretpostavku da tuženik ne želi dati podatke iako njima raspolaže, tužbi ne prilaže nikakav zahtjev za dostavom dokumentacije upućen tuženiku, a niti je priložila negativan odgovor tuženika.“ Tuženik se, ekonomičnosti radi, očituje na navode iz tužbe. Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Na tužitelju je teret dokaza o suprotnome, jer se potrošačka svrha ne presumira. Tužitelj, koji se poziva na odredbu članka 502. c ZPP-a, u je ovom sporu dužan dokazati svojstvo potrošača, a kako bi se mogao pozivati na utvrđenja iz kolektivnih sporova na koje se poziva. Nadalje, tužitelj nije dao ni jedan relevantan dokaz o tome da je upravo on otplaćivao kredit. Stoga tuženik ovime ističe prigovor nedostatka aktivne materijalno pravne legitimacije. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/20072 od 6. svibnja 2010.g. u kojoj se navodi: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“ Tužitelj nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju u smislu odluke Ustavnog suda broj U-III/3176/20072 od 6. svibnja 2010.g.U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17- 2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini EURopske unije, te je EURopska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. EURopska komisija uputila je 11. travnja 2018. godine EURopskom parlamentu Prijedlog Direktive EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog Direktive"). Članak 11. Prijedloga Direktive glasi:Primjena Prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđena je u okviru popisa propisa koji se nalazi u Prilogu I. Iz navedenog proizlazi kako EURopska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom1, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive.2 Dakle, EURopska komisija u opisanim okolnostima nema u vidu retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora, kao i u članku 18. P) Ugovora gdje se, neposredno prije tužiteljeva potpisa, navodi da je tužitelj: „upoznat s činjenicom da su sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te izrijekom potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne
banke
https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr.en.pd f dostupno je izlaganje Vice-guvernera IEŠ od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i EURa od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. ĐEŠ održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem EURo / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u EURopi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i EURa danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji EURopskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i EURo su sestrinske valute. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Iguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena.ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodio pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a NE prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u EURu ako ta valuta „podivlja“ U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u EURima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko EURizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u EURima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema EURu. U Novom listu od 20.7.2005. se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i NE, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/EURo jer se vrijednost kune i formira prema EURu. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema EURu rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-EURo valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko EURa. U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost EURa u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe NE“ Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EURopske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda EURopske Unije, gdje je u odluci Đ (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda EURopske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
3. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 5-6 spisa), dokumentaciju (list 7, 9, 27-32, 64, 133, 200-202, 215-216 spisa), sudsku praksu (list 33-36, 48-63, 81-130, 137-140 spisa), uvjete poslovanja (list 65-77 spisa), otplatni plan (list 203-214 spisa), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ing. Zrinku Ručeviću (list 244-249 spisa), saslušanjem tužiteljice na ročištu 18.3.2025. godine (list 273-274 spisa).
4. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
5. Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).
6. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208021837 od 06.12.2006. godine (dalje: Ugovor) te je utvrdio da su siti sklopili tužitelj BE kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor. Navedenim Ugovorom se banka obvezala staviti korisniku na raspolaganje iznos od 31.100,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa svrhom kupnje motornog voz.la marke Renault. Početna kamatna stopa je bila 5,00 %, promjenjiva, sukladno odluci banke, a rok otplate 84 mjeseca. Isto tako se korisnik obvezao platiti sve naknade i troškove skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.
7. U svom usmenom iskazu danom na ročištu 18.03.2025. godina tužiteljica je iskazala kako je predmetni kredit podigla u svrhu kupnje osobnog vozila koji je koristila samo za osobne potrebe. Nije imala niti firmu niti obrt. Papire za auto rješavala je u banci. Prilikom podizanja kredita u banci je nisu upozoravali vezano uz promjenjivu kamatna u stopu i valutnu klauzulu te je nisu uprizorili da rizike koja bi na ta dva elementa mogli nastati. Nisu je upozorili na mogućnost da bi kamatna stopa i tečaj za CHF mogli značajnije porasti. Nisu joj spominjali o valuti utočišta. Nisu je upozorili da HNB ne štiti tečaj prema EUR na jednak način kao prema CHF. Nema posebnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Sama je otplaćivala kredit i to misli općom uplatnicom. Kredit je otplatila. Ugovor o kreditu je napisala banka, ona ga je pročitala i razumjela kao laik neke osnove. Početna rata joj je iznosila oko 1.200,00 kn, a porasla je preko 2.200,00 kn. Kada su rate počele rasti nije išla u banku raspitati se o tome. Išla je ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika, a tamo je isto ništa nisu upozoravali, sve se svelo na potpisivanje ugovora. Prilikom podizanja kredita banka joj je ponudila kredit sa valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljnijom, a ona je tu banku odabrala jer je tamo primala plaću. U poslovnici tuženika u Vlaškoj je podigla kredit. Tamo je i potpisan ugovor. Na pitanje da li je imala kakve nejasnoće vezano uz pojedine odredbe ugovora odgovorila je da ne zna kako bi odgovorila. Na pitanje da li je pitala za rizike koji mogu proisteći iz promjene tečajnih odnosa za vrijeme otplate kredita izu čl. 18p Ugovora tužiteljica je odgovorila da je njoj banka ponudila ovaj ugovor kao najpovoljniji za nju te da je ona to prihvatila. Na pitanje da li je od banke zaprimala pisane obavijesti o promjeni kamatne stope odgovorila je da se ne sjeća. Na pitanje da li je u vrijeme sklapanja ugovora nešto znala o valuti CHF odgovorila je da nije. Na pitanje da li zna što je valutna klauzula odgovorila je da ne. Na pitanje da li je u vrijeme sklapanja ugovora značila pojam promjenjiva kamatna stopa odgovorila je njoj službenica banke pojasnila da je to najpovoljniji kredit za nju i da je ona njoj povjerovala i zato ga je i potpisala. Sada zna što je promjenjiva kamatna stopa. Na pitanje je li pitala bankara za objašnjenje tih pojmova promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF odgovorila je da o tome nisu niti razgovarali. Na pitanje tko se sve služio vozilom koje je kupila odgovorila je da ona većinom, a ponekad rijetko suprug no on je imao na raspolaganju službeno vozilo. Na pitanje gdje je ranije radila i gdje sada radi odgovorila je u Sindikatu u administraciji.
8. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da isti ima sva obilježja potrošačkog kredita obzirom da je korisnik privatna fizička osoba te da je njegova namjena kupnja motornog vozila za osobne potrebe tužitelja. Iz iskaza tužitelja proizlazi da u banci tuženika nije dobio nikakva upozorenja uz moguće rizike i opasnosti koje mogu nastati za korisnika kredita tijekom otplatnog razdoblja, a vezano uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatu stopu, a pogotovo ne da bi zbog promjene istih rata kredita mogla značajno porasti kako se to dogodilo u ovom slučaju.
9. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika - banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika - banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik ako banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kako banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika - banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
11. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
12. Nadalje, prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je pošao od slijedećih zakonskih propisa.
13. Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.
15. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
16. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.
17. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
18. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
19. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer predmetni Ugovor o kreditu ne daje nikakve parametre ili precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, a tome u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s nekim objektivnim okolnostima ili parametrima.
20. Sud je nadalje utvrdio kako ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe banke su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora i kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Navedena odredba u ugovor je ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da u ugovoru banka nije utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.
21. Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st. 1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe.
22. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. ĆE Camino od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU.
23. Prema stavu ovoga suda u konkretnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
24. Slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da je odredba čl. 2 Ugovora u dijelu u kojem se utvrđuje da je korisnik kredita obvezan platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ništetna i to vezano uz upravo onaj dio odredbe koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF te da je stoga, a zbog primjene tog ništetnog dijela navedenog članka ugovora između stranaka došlo do stjecanja bez osnove u korist tuženika i to u visini razlike koja je nastala naplatom većeg iznosa uslijed razlike u tečaju za CHF od strane banke na teret tužitelja.
25. Stoga sud smatra da je su ništene i pojedine odredbe čl. 1, 2 i 6 predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak. Ovdje sud naglašava da tužitelj svojim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti samo za čl. 2 i 6, dok je ništetnost čl. 1 sud utvrdio kao prethodno pitanje.
26. Nadalje, sud podsjeća i na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da banke (uključujući i ovdje tuženika) vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima temeljem propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji kave ugovorne odredbe nose.
27. Stoga je vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedeno Ugovora o kreditu, a kako je to utvrđeno kao prethodno pitanje ovom presudom.
28. Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbe čl. 1, 2 i 6 predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji predstavlja razliku između početno ugovorene kamatne stope te iznosa koji je naplaćen temeljem jednostranog povećanog iznosa kamatne stope od strane banke kao i dijela iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli – CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF.
29. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid i pročitao cjelokupnu u dokumentaciju u spisu te je prove financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.
30. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.780,46 CHF, odnosno 1.095,12 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 3.990,38 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.
31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
32. Slijedom naprijed navedenog sud je tužitelju dosudio s osnova promjenjive kamatne stope iznos od 1.095,12 EUR, s osnova razlike tečaja iznos od 3.990,38 EUR.
33. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, ali kako su stranke učinile nespornim i sam tijek kamata na glavnicu to je sud prihvatio taj tijek i isti dosudio.
34. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, a od 01.08.2015. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05.
35. Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 78/15, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 12.06.2019. godine.
36. U svom podnesku tužitelj navodi da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Nadalje, tužitelj se poziva i na tekst presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 i VSRH Rev-2245/17 te se protivi prigovoru zastare tuženika.
37. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4.
38. Nadalje, sud upozorava da je pitanje promjenjive kamatne stope prema odluci banke kao i pitanje valutne klauzule u CHF u odnosu na tuženika konačno riješeno u kolektivnom sporu presudom Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine pa stoga po oba osnova od tog dana počinje teći opći zastarni rok.
39. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12.06.2019. godine, odnosno unutar zastarnog roka od pet godina pa stoga sud prigovor zastare iznijet po tuženiku nije usvojio.
40. Na kraju, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine (Su-IV- 123/2024-5) koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“. Slijedom navedenog sud nije usvojio prigovor zastare tuženika.
41. Tuženik je svojim podnesačkom od 23.12.2025. godine odustao od dokazanog prijedloga da se izračunaju negativne tečajne razlike pa stoga sud prigovor radi prijeboja nije usvojio obzirom da isti nije dokazan.
42. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.).
43.. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 12.06.2019.. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 02.03.2021., 18.09.2023., 01.07.2024., 18.03.2025., 10.06.2025., 17.02.2026. i 08.07.2026. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište 15.01.2024. godine sa 50,00 EUR (tbr. 9/5), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 25.02.2021., 04.06.2021., 13.05.2024. i 28.02.2025. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr 8/1), trošak sastava podneska od 09.01.2024. godine sa 100,00 EUR (tbr. 8/3) ili ukupno 2.550,00 EUR. Tom iznosu valja dodati troškove vještačenja od 431,35 EUR, trošak suske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 3.034,44 EUR. Taj iznos je sud dosudio tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.
44. Odredbom čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st.1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine). Stoga sud nije tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu.
45. Sud tužitelju nije dosudio trošak sastava podneska od 18.06.2019. godine kojim je dostavljena uplatnica kao dokaz da je plaćena sudske pristojba na tužbu obzirom da taj podnesak nije bila potreban za vođenje postupka.
46. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 16. srpnja 2026. godine pa do isplate.
47. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 16. srpnja 2026. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
