REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1786/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Mirne Maržić, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Artuković, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska Radiotelevizija, Zagreb, Prisavlje 3, OIB 68419124305, radi isplate autorske naknade, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi izjavljenim protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/2010-44 od 19. prosinca 2012., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4585/2010-50 od 28. siječnja 2013. te dopunskog rješenja istog suda poslovni broj P-4585/2010-49 od 28. siječnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/2010-44 od 19. prosinca 2012., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4585/2010-50 od 28. siječnja 2013., u točki I. njene izreke u dijelu kojim je tužitelju naloženo plaćanje iznosa od 114.272,68 EUR (860.987,50 kn) sa zateznom kamatom po stopi koja se obračunava od dospijeća do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke

- na iznos od 4.645,30 EUR (40.000,00-5.000,00 kn) od 27. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 6.885,00 EUR (60.000,00-8.125,00 kn) od 31. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 62.114,27 EUR (624.000,00-156.000,00 kn) od 31. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 5.270,075 EUR (45.400,00-5.687,50 kn) od 31. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 5.270,075 EUR (45.400,00-5.687,50 kn) od 9. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 5.270,075 EUR (45.400,00-5.687,50 kn) od 20. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 5.270,075 EUR (45.400,00-5.687,50 kn) od 18. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 5.270,075 EUR (45.400,00-5.687,50 kn) od 1. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 5.270,075 EUR (45.400,00-5.687,50 kn) od 4. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 4.250,45 EUR (32.500,00-475,00 kn) od 10. siječnja 2010. do isplate i

- na iznos od 4.645,30 EUR (40.000,00-5.000,00 kn) od 20. travnja 2011. do isplate te u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.382,37 EUR (17.950,00 kn).

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/2010-44 od 19. prosinca 2012., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4585/2010-50 od 28. siječnja 2013., u točki I. njene izreke u dijelu kojim je tužitelju naloženo plaćanje iznosa od 18.554,65 EUR (139.800,00 kn) te u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od

464,53 EUR (3.500,00 kn) i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 18.554,65 EUR (139.800,00 kn) s pripadajućim zateznim kamatama te troška parničnog postupka u iznosu od 464,53 EUR (3.500,00 kn).

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje dopunsko rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/2010-49 od 28. siječnja 2013. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 1.257,55 EUR (9.475,00 kn).

II. Preinačuje se dopunsko rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/2010-49 od 28. siječnja 2013. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 746,57 EUR (5.625,00 kn) i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 746,57 EUR (5.625,00 kn) kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka u iznosu od 3.815,78 EUR (28.750,00 kn) u roku od osam dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom u točki I. izreke naložio tuženiku Hrvatska Radiotelevizija, isplatiti tužitelju ČC iz [adresa], u roku 8 (osam) dana iznos od 160.422,06 EUR (1.208.700,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje za potraživanja dospjela do 30. lipnja 2011., a po stopi od 12% godišnje za potraživanja dospjela od 1. srpnja 2011. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, koje teku:

- na iznos od 45.000,00 kn od 27. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 70.000,00 kn od 31. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 708.800,00 kn od 31. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 50.400,00 kn od 31. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 50.400,00 kn od 9. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 50.400,00 kn od 20. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 50.400,00 kn od 18. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 50.400,00 kn od 1. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 50.400,00 kn od 4. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 37.500,00 kn od 10. siječnja 2010. do isplate i

- na iznos od 45.000,00 kn od 20. travnja 2011. do isplate.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.207,76 EUR (61.841,38 kn), u roku 8 (osam) dana, a u točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.846,44 EUR (44.050,00 kn), kao neosnovan. Dopunskim rješenjem poslovni broj P-4585/10 od 28. siječnja 2013. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka za zastupanje na ročištu od 19. listopada 2012. u iznosu od 2.004,11 EUR (15.100,00 kn) u roku od 8 (osam) dana.

3. Odluka prvostupanjskog suda obrazložena je na način da su utvrđene i nisu sporne činjenice da je rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-4285/09 od 7. listopada 2009. tužitelj proglašen univerzalnim pravnim sljednikom i nositeljem svih autorskih prava iza pokojnog ŽC, a da je tuženik, u razdoblju od svibnja 2009. do siječnja 2010. godine reemitirao autorska djela pokojnog ŽC čime je povrijedio tužiteljeva autorska imovinska prava i to za: TV seriju „Naše malo misto“ - 13. epizoda, 26. svibnja 2009.; režiju TV drame „Kanarinčeva ljubovca“ u prosincu 2009.; režiju i scenarij TV serije „Ča smo mi na ovon svitu“ - osam epizoda, u srpnju i kolovozu 2009.; režiju opere „Ero s onoga svijeta“ 30. svibnja 2009.; režiju opere „Čarobna frula“ 8. kolovoza 2009.; režiju opere „Oganj“ 19. rujna 2009.; režiju opere „Porin“ 17. listopada 2009.; režiju opere „Ekvinocij“ 31. listopada 2009.; režiju opere „Doma i u buži“ 9. siječnja 2010. te režiju opere „Saloma“ 3. listopada 2009., jer tužitelju nije platio autorsku naknadu u skladu s odredbom članka 53. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/03 i 79/07; dalje: ZAPSP). Utvrđeno je da između tužitelja i tuženika nije sklopljen ugovor o iskorištavanju autorskih djela (za reemitiranje u tom razdoblju) i da stoga autorska naknada nije određena pravnim poslom. Tužitelj je prvopostavljenim tužbenim zahtjevom, sukladno Cjeniku naknada za korištenje autorskih i izvođačkih djela i naknada za ostalu programsku suradnju HTV-a, od tuženika potraživao isplatu autorske naknade u iznosu od 202.912,50 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose autorske naknade za svako pojedino reemitirano djelo kako je pobliže navedeno u tužbi. Tijekom postupka tužitelj je povisio tužbeni zahtjev i za iznos od 5.000,00 kn s pripadajućom kamatom jer je, nakon podnošenja tužbe, tuženik ponovno povrijedio autorska prava tužitelja tako da je 19. travnja 2011. emitirao epizodu iz TV serije „Naše malo misto“. Podneskom od 1. kolovoza 2012. tužitelj je ponovno preinačio tužbu te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu autorske naknade u iznosu od 1.208.700,00 kn s pripadajućim kamatama.

4. U odnosu na osnovu tužiteljevog zahtjeva, primjenom odredaba Zakona o autorskom pravu iz 1968. godine, prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o pravu iskorištavanja autorskih djela stvorenih u radnom odnosu ili po narudžbi koje je regulirano odredbama članaka 20. - 26. tog Zakona, te da su djela za čije reemitiranje tužitelj potražuje naknadu antologijska djela od izuzetnog kulturnog značaja, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i iz dopisa Ravnateljstva tuženika od 8. travnja 2010., pa je na konkretan slučaj u pogledu određivanja obveze plaćanja autorske naknade primijenio odredbu članka 23. stavaka 1. i 2. Zakona o autorskom pravu iz 1968. godine prema kojoj na djelu stvorenom u radnom odnosu u radnoj ili drugoj organizaciji, državnom organu ili kod osobe koja vrši zakonom dopuštenu djelatnost, a koje prelazi okvire redovne djelatnosti ili predstavlja duhovnu tvorevinu izuzetnog značenja i vrijednosti, autor zadržava sva autorska ovlaštenja te je radna organizacija, odnosno državni organ ovlašten iskorištavati takvo djelo bez posebne dozvole autora, ali uz plaćanje autorske naknade za iskorištavanje tog djela.

5. U odnosu na spornu visinu autorske naknade prvostupanjski je sud vještačenje povjerio stručnoj ustanovi - Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu koja je odredila osobu vještaka - dr. sc. Snježanu Banović, čiji je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio, a u kojem je primjerena naknada za reemitiranje navedenih djela izračunata korištenjem maksimalnih iznosa sadržanih u Cjeniku tuženika ocijenivši pritom da se radi o djelima koja su „neprocjenjiv dio naše cjelokupne kulture i identiteta“ te primijenio odredbu članka 53. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 125/11, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17 i 96/18; dalje: ZAPSP).

6. Ovaj je sud presudom poslovni broj Pž-3258/2013-5 od 23. prosinca 2015. u točki I. izreke potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje iznosa od 27.594,73 EUR (207.912,50 kn). U točki II. izreke je preinačio točku I. njezine izreke i odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 132.827,46 EUR (1.000.788,50 kn) zajedno s pripadajućim kamatama te je odbijen tužiteljev zahtjev da mu tuženik u roku od osam dana naknadi troškove u iznosu od 2.846,90 EUR (21.450,00 kn). Rješenjem je preinačeno dopunsko rješenje poslovni broj P-4585/10 od 28. siječnja 2013. i odbijen je tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka za zastupanje na ročištu od 19. listopada 2012. u iznosu od 2.004,11 EUR (15.100,00 kn).

7. Povodom revizije tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Revt-188/2016-2 od 22. rujna 2020., kojom je revizija tužitelja u pogledu merituma spora odbijena, a u pogledu troškova postupka odbačena. Navedena revizijska odluka ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-5625/2020 od 26. rujna 2024. i predmet je vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, uz utvrđenu povredu prava na pravično suđenje zajamčenu odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14; dalje: Ustav). Razlozi ove povrede ocijenjeni su u odnosu na preinačavanje prvostupanjske presude prihvaćanjem žalbe tuženika i pritom neprihvaćanja nalaza vještaka na kojem se temeljila prvostupanjska presuda bez jasno izraženih razloga. Nadalje se navodi da je sud drugog stupnja pravnu ocjenu da je ukupan iznos naknade za korištenje autorskog djela trebalo umanjiti za troškove koje je tuženik imao izvršio u okolnostima kada tuženik nije iznio argumentirane prigovore da bi takve troškove imao, dok je prigovor o nepotpunosti nalaza vještaka iznio tek u žalbi protiv prvostupanjske presude.

8. U ponovnom je postupku revizijski sud rješenjem poslovni broj Rev-1341/2024-5 od 25. ožujka 2026. u točki I. izreke prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo točku II. izreke presude i rješenje ovog suda poslovni broj Pž -3258/2013-5 od 23. prosinca 2015. i predmet vratio ovom sudu drugog stupnja (rješenje o ispravku Rev-1341-9 od 7. travnja 2026.) na ponovno suđenje. U točki II. izreke je naveo da se odluka o troškovima povodom revizije ostavlja za konačnu odluku. Dakle, presuda ovog suda pravomoćna je u točki I. izreke kojim je tuženik obvezan platiti tužitelju iznos od 27.594,73 EUR s pripadajućim kamatama te trošak postupka u iznosu od 5.360,86 EUR (40.391,38 kn).

9. Stoga je predmet ovog žalbenog postupka odlučivanje o dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 132.827,46 EUR (1.000.788,50 kn) i troškovima postupka, uključujući i troškove revizije.

10. Prvostupanjskom je presudom taj iznos dosuđen tužitelju, a protiv navedene presude i dopunskog rješenja žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući posljedično i odluku o trošku, a posebnom žalbom pobijao je i dopunsko rješenje kojim je dosuđen parnični trošak tužitelju. U bitnom ističe, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, da su djela koja su nastala prije 1978. godine i to TV serije „Ča smo na ovon svitu“ (stvoreno 1973. godine) i „Naše malo misto“ (stvoreno 1970. godine) te opere „Čarobna frula“ (stvoreno 1974. godine) i „Porin“ (stvoreno 1968. godine) stvorena u vrijeme kada je pokojni ŽC bio u radnom odnosu s tuženikom te je tuženik stekao neograničeno pravo iskorištavanja tih djela na temelju odredbe članka 21. tada važećeg Zakona o autorskom pravu („Službeni list SFRJ“ broj 30/68). U cijelosti je osporavao nalaz i mišljenje vještaka ističući njegovu nepravilnost pri utvrđenju o kakvim djelima se radi i pri utvrđenju visine primjerene naknade koja je šest puta viša od one koju je tužitelj zatražio u tužbi. Predlaže pobijanu presudu dopunjenu rješenjem o trošku preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

11. Protiv odluke o troškovima postupka u točki III. izreke tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga s tim da je žalba sadržavala i prijedlog za donošenje dopunskog rješenja u dijelu odbijenog zahtjeva za naknadu parničnih troškova koji se odnose na troškove zastupanja na ročištu od 19. listopada 2012., o čemu je riješeno dopunskim rješenjem poslovni broj P-4585/10 od 28. siječnja 2013. Zatražio je i trošak žalbenog postupka u iznosu od 419,74 EUR (3.162,50 kn). O tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv odluke sadržane u točki III. izreke pobijane prvostupanjske presude odlučeno je u točki I. drugostupanjske presude koja nije ukinuta.

12. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

13. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

14. Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu na temelju odredaba iz članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud ocjenjuje da je pobijana presuda pravilna i osnovana na zakonu u dijelu kojim je odlučeno o osnovanosti zahtjeva za isplatu autorske naknade za ponovljeno emitiranje predmetnih djela dok je u odnosu na dosuđenu visinu naknade ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Predmet spora je zahtjev nositelja autorskih prava za isplatu autorske naknade za korištenje autorskih djela autora ŽC s pripadajućom zateznom kamatom s osnove naknade za reprizno emitiranje u razdoblju od svibnja 2009. do siječnja 2010. na Hrvatskoj radio televiziji. Nije sporno da je tužitelj nositelj autorskih prava iza svojeg pokojnog oca koji je autor dramskih i dramsko - muzičkih djela koja su stvorena na način sličan kinematografiji, dakle audiovizualnih djela, koja su sva stvorena u radnom odnosu kod tuženika. Nije sporno da je tuženik reemitirao u razdoblju od svibnja 2009. do siječnja 2010.: 13. epizodu televizijske serije „Naše malo misto“ 26. svibnja 2009. (režija ŽC); TV dramu „Kanarinčeva ljubovca“ u prosincu 2009. (režija ŽC); TV serije „Ča smo mi na ovon svitu“ - osam epizoda, u srpnju i kolovozu 2009. (režija i scenarij ŽC); operu „Ero s onoga svijeta“ 30. svibnja 2009. (režija ŽC); operu „Čarobna frula“ 8. kolovoza 2009. (režija ŽC); operu „Oganj“ 19. rujna 2009. (režija ŽC); operu „Porin“ 17. listopada 2009. (režija ŽC); operu „Ekvinocij“ 31. listopada 2009. (režija ŽC); operu „Doma i u buži“ 9. siječnja 2010. (režija ŽC), te opere „Saloma“ 3. listopada 2009. (režija ŽC) i epizodu televizijske serije „Naše malo misto“ pod nazivom „Hidalgo gre u raj“ 5. svibnja 2011. (režija ŽC).

16. Kako je već u postupku utvrđeno i kako je već navedeno u presudi ovog suda poslovni broj Pž-3258/2013 od 23. prosinca 2015. pravilan je stav prvostupanjskog suda da tuženik za djela nastala prije 1978. godine, TV seriji „Ča smo mi na ovon svitu“ (iz 1973. godine), „Naše malo misto“ (iz 1970. godine) te opere „Čarobna frula“ (iz 1974. godine) i „Porin“ (stvoreno 1968. godine), nije stekao sva prava iskorištavanja bez traženja dozvole od zaposlenika i bez plaćanja naknade za korištenje sukladno odredbi članka 21. tada važećeg Zakona o autorskom pravu („Službeni list“ broj 30/68; dalje: ZAP/68). Kako nije sporno da su predmetna djela („Ča smo na ovon svitu“, „Naše malo misto “ „Čarobna frula“ i „Porin“) nastala u radnom odnosu, a s obzirom na činjenicu da se tuženik poziva na stečena prava vezano na pravo iskorištavanja tih autorskih djela stvorenih u radnom odnosu ili po narudžbi, relevantne su odredbe članaka 20. do 26. tada važećeg ZAP/68 vezano na nespornu činjenicu vremena nastanka predmetnih autorskih djela. Odredba članka 21. ZAP/68 propisuje (1) da radna ili druga organizacija, državni organ ili osoba koja samostalno vrši zakonom dopuštenu djelatnost ima isključivo pravo da, u okviru svoje redovne djelatnosti, iskorištava autorsko djelo koje je u izvršenju svoje radne obveze stvorio radnik te organizacije ili organa, odnosno radnik zaposlen kod osobe koja samostalno vrši zakonom dopuštenu djelatnost (djelo stvoreno u radnom odnosu) bez traženja dozvole od radnika - autora tog djela i bez plaćanja naknade za korištenje, (2) radnik - autor djela stvorenog u radnom odnosu zadržava na to djelo ostala autorska prava. Člankom 28. istog Zakona propisani su oblici iskorištavanja djela; osobito: objavljivanje, prerađivanje, reproduciranje, umnožavanje, obrađivanje, prikazivanje, izvođenje, prenašanje i prevođenje djela. Odredbom članka 23. ZAP/68 propisao je da (1) ako je radnik koji je u radnom odnosu u radnoj ili drugoj organizaciji, državnom organu ili zaposlen kod osobe koja samostalno vrši zakonom dopuštenu djelatnost stvorio autorsko djelo koje prelazi okvire redovne djelatnosti te organizacije, organa ili osobe koja samostalno vrši zakonom dopuštenu djelatnost, ili ako je stvorio djelo koje predstavlja duhovnu tvorevinu izuzetnog značenja i vrijednosti, on kao autor zadržava sva autorska ovlaštenja na tako stvorenom djelu. (2) U slučaju iz stavka 1. ovog članka radna organizacija odnosno državni organ može takvo djelo iskorištavati bez potrebne dozvole autora, ali uz plaćanje naknade za iskorištavanje toga djela, a može ukoliko je to predviđeno općim aktom te organizacije odnosno tog organa, obračunati koristi koje ja autor imao od toga što je u stvaranju toga djela koristio sredstva i druge pogodnosti te organizacije odnosno organa. Dakle, tom je odredbom propisan izuzetak od načela iz članka 21. ZAP/68 kod autorskih djela koja predstavljaju duhovnu tvorevinu izuzetnog značaja i vrijednosti.

17. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se radi o antologijskim djelima od izuzetnog kulturnog značaja, koja pravno relevantna činjenica nesporno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (pismeni nalaz na str. 122. – 124. spisa i iskaz na str. 148. – 149. spisa) koji je prvostupanjski sud pravilno prihvatio, kao i iz dopisa Ravnateljstva tuženika od 8. travnja 2010. (str. 74 . spisa), kojim dopisom tuženik potvrđuje da se radi o antologijskim djelima za, između ostalog, režije opera „Čarobna frula“ i „Porin“ Žalitelj niti ne osporava ono što jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja i dopisa Ravnateljstva tuženika od 8. travnja 2010., a općepoznata je činjenica da predmetna djela, a pogotovo televizijska serija „Naše malo misto“ zauzimaju mjesto najvećih dostignuća hrvatskog TV stvaralaštva. Argumentacija žalitelja kojom pokušava osporiti utvrđenja suda da režije ranije navedenih opera, a pogotovo „Čarobna frula“ i „Porin“ na spadaju u kategoriju antologijskih djela nije osnovana.

18. Nalaz i mišljenje vještaka pravilno je prihvaćen u pogledu utvrđenja činjenice o umjetničkom značaju i doprinosu pojedenih predmetnih djela hrvatskoj kulturi i identitetu, koja pravno relevantna činjenica upućuje na primjenu odredbe članka 23. stavka 2. ZAP/68.

19. Dakle, navedena djela, koja je tuženik nesporno reprizno emitirao i to televizijske serije kao i režije opera, spadaju u duhovne tvorevine izuzetnog značenja i vrijednosti hrvatskog TV stvaralaštva, a budući da su nastala za vrijeme radnog odnosa autora ŽC (režisera), tuženik je ovlašten iskorištavati navedena djela bez posebne dozvole autora (nositelja prava) i reprizno ih emitirati, ali uz plaćanje autorske naknade za iskorištavanje tog djela za sva djela koja su nastala tijekom važenja pravnog režima tada važećeg ZAP/68. Ovaj je sud već izrazio stav da se, sukladno načelu stečenih prava i zabrani retroaktivnosti iz odredbe članka 90. Ustava Republike Hrvatske, tuženik, kao poslodavac, ima pravo koristiti se predmetnim autorskim djelima i reprizno ih prikazivati, ali uz plaćanje naknade za iskorištavanje toga djela. Dakle, postoji ovlast tuženika koristiti djela, ali za takvo korištenje tuženik je u obvezi platiti autorsku naknadu za reprizno prikazivanje.

20. Kako je povreda imovinske komponente autorskopravnog ovlaštenja tužitelja neplaćanjem naknade za iskorištavanje putem ponovnog prikazivanja predmetnih autorskih djela (režija i scenarij), počinjena u razdoblju od svibnja 2009. do siječnja 2010., na pravo tužitelja na isplatu naknade imaju se primijeniti odredbe članka 53. u vezi s člankom 202. stavka 1. ZAPSP/03, imajući pritom u vidu sadržaj i opseg tuženikovih stečenih prava u pogledu prava korištenja (bez posebne dozvole) i tužiteljevog prava na autorske naknade.

21. Tuženik nije tijekom postupka dokazivao niti ukazivao na koristi koje je autor imao od toga što se koristio sredstvima i drugim pogodnostima tuženika kao poslodavca i producenta (članak 23. stavak 2. ZAP/68.).

22. Odredbom članka 53. ZAPSP/03 propisano je da ako visina naknade nije određena pravnim propisom, ili je njena visina određena neprimjereno ili nije određena prema članku 162. ZAPSP-a, autor ima pravo na primjerenu naknadu, a to je ona naknada koja se u pravnom prometu pošteno mora dati u trenutku zaključenja pravnog posla s obzirom na vrstu i opseg korištenja autorskog djela, uzimajući pritom u obzir i financijski uspjeh u korištenju autorskog djela, vrstu i obujam autorskog djela, trajanje korištenja, postojanje sporazuma između odgovarajuće udruge autora i odgovarajućeg udruženja korisnika kojim se utvrđuje visina primjerene naknade, kao i druge elemente na temelju kojih se može donijeti odluku o primjerenoj naknadi.

23. Nije sporno ni da tuženik tužitelju nije isplatio, niti ponudio isplatiti naknadu za ponovno prikazivanje djela koja su predmet spora. Tužitelj ne osporava tuženikovo pravo na ponovljeno emitiranje predmetnih djela.

24. Nije sporno da je autorske naknade za autorska djela tuženik regulirao svojim internim aktom i to Cjenikom naknada za korištenje autorskih i izvođačkih djela i naknada za ostalu programsku suradnju HTV-a. Tim su Cjenikom, između ostalog, propisani iznosi autorskih naknada za sinopsise - pisana djela, scenarije - pisana djela, režiju i dr. Međutim, tuženikov Cjenik ne predstavlja sam po sebi isključivi kriterij na temelju kojeg se određuje visina autorske naknade koja pripada tužitelju.

25. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odluku donio na temelju nalaza i mišljenja vještaka u odnosu na visinu autorskih naknada za ponovljena emitiranja, koja se u pravnom prometu pošteno mora dati u času zaključenja pravnog posla s obzirom na vrstu i opseg korištenja autorskog djela s osnova naknade za režiju i scenarij predmetnih djela. Tužitelj je postavio konačno tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a vještak navodi da je izračun naknade sačinjen sukladno Cjeniku naknada za korištenje autorskih i izvođačkih djela i naknade za ostalu programsku suradnju HTV-a (dalje: Cjenik), kojim je propisana autorska naknada, uzimajući u obzir značaj predmetnih djela.

26. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, osnovan tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 141.867,41 EUR (1.068.900,00 kn) s osnove autorskog djela scenarija i režije, a zatezne kamate dosuđene su od dana emitiranja djela koji nisu bili sporni između stranaka. Kako je s te osnove pravomoćnom točkom I. izreke presude ovog suda poslovni broj Pž-3258/2013 od 23. prosinca 2015. potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos 27.594,73 EUR (207.912,50 kn) valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 114.272,68 EUR (860.987,50 kn).

27. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja s osnove naknada za knjige snimanja, sinopsisa i „treatmenta“ budući da tužitelj potražuje naknadu za ponovno emitiranje već ranijeg stvorenih djela, te mu autorska naknada ima pripasti na temelju režije i autorstva jednog scenarija („Ča smo na ovon svitu“). U tom smislu žalitelj osnovano prigovara urednosti i pravilnosti vještačenja u pogledu visine i načina obračuna naknade za ponovljena prikazivanja jer se u konkretnom slučaju ne može raditi o naknadi za proizvodnju djela, budući da parametri kao što su uvećanja naknade za knjigu snimanja, sinopsisa i „treatmenta“ predstavljaju materijale koji prethode proizvodnji, odnosno, stvaranju djela i nisu od značenja pri utvrđivanju visine pravične naknade autoru za ponovljeno prikazivanje.

28. Naime, sinopsis i knjiga snimanja mogu se smatrati zasebnim autorskim djelima ako ispunjavaju zakonski kriterij originalnosti, ali da bi se ostvarilo pravo na naknadu trebalo bi dokazati da su ta autorska djela bila predmet samostalnog iskorištavanja u smislu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Sama činjenica da određeno djelo uživa autorskopravnu zaštitu ne znači da svako naknadno iskorištavanje drugog djela nastalog na njegovoj osnovi automatski proizvodi i pravo na zasebnu autorsku naknadu za to prethodno djelo. Naime predmet repriznog prikazivanja jest dovršeno audiovizualno djelo, u konkretnom slučaju televizijska serija ili opera. Emitiranjem se javnosti priopćava isključivo audiovizualno djelo kao jedinstvena autorska cjelina, a sinopsis i knjiga snimanja nisu predmet emitiranja niti su dostupni javnosti kao sastavni dio televizijskog programa. Oni predstavljaju razvojne i produkcijske dokumente koji služe stvaranju audiovizualnog djela, ali se njihov sadržaj repriznim emitiranjem ne reproducira niti se oni kao zasebna autorska djela ponovno iskorištavaju. Stoga se ne može izjednačiti iskorištavanje audiovizualnog djela s iskorištavanjem svih pojedinačnih autorskih doprinosa koji su prethodili njegovu nastanku. Takvo bi tumačenje dovelo do situacije u kojoj bi se za jedan jedinstveni čin iskorištavanja – reprizno emitiranje televizijske serije – ostvarivalo više zasebnih naknada za autorska djela koja nisu predmet tog iskorištavanja. Time bi došlo do dvostruke ili višestruke naknade za isti oblik korištenja, bez izričite zakonske ili ugovorne osnove. Dakle, pravo autora na naknadu ne proizlazi iz same činjenice autorstva, već iz konkretnog oblika iskorištavanja njegova autorskog djela. Slijedom toga, teret dokazivanja leži na tužitelju, koji mora dokazati ne samo da je autor sinopsisa i knjige snimanja, nego i da su upravo ta djela bila predmet samostalnog iskorištavanja za koje zakon ili ugovor predviđa pravo na posebnu naknadu (primjerice objava u knjizi). U situaciji kada je jedino utvrđeno i nesporno da je reprizno emitirana televizijska serija ili opera, bez istodobnog reproduciranja, objavljivanja, distribucije ili drugog oblika samostalnog korištenja sinopsisa i knjige snimanja, nisu ispunjene pretpostavke za dosuđenje zasebne autorske naknade za ta djela.

29. Slijedom navedenoga, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti kao neosnovan zahtjev za zasebnu naknadu zbog repriznog prikazivanja sinopsisa, treatmenta i knjige snimanja u iznosu od 18.554,65 EUR (139.800,00 kn).

30. Budući da je pobijana presuda preinačena u pogledu odluke o glavnom zahtjevu, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku, te je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno o troškovima cijelog postupka.

31. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti (100%) uspio u pogledu osnovanosti zahtjeva, a u odnosu na visinu zahtjeva u omjeru 87%, dakle ukupan uspjeh u sporu iznosi 93%.

32. Ovaj je sud ocijenio osnovanim obračun prvostupanjskog suda, na temelju zahtjeva tužitelja (str. 151. spisa), koji se odnosi na troškove zastupanja po odvjetniku i to sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 148/09; dalje: Tarifa), troškovi sastava podnesaka od 4. studenoga 2011. i 1. kolovoza 2012. u iznosima od po 500,00 kn za svaki (Tbr. 8. t. 3. Tarife) te troškove zastupanja na ročištima 9. studenoga 2011., 24. siječnja 2012. u iznosu od 2.500,00 kn, 26. rujna 2012. i 4. prosinca 2012. u iznosima od po 10.680,00 kn, ukupno 29.860,00 kn, uvećano za PDV od 7.465,00 kn, što ukupno iznosi 37.325,00 kn, predujam i razliku predujma za vještačenje (13.636,38 kn) te troškove sudske pristojbe na tužbu (2.380,00 kn) i na presudu (5.000,00 kn), pa ukupni trošak tužitelja iznosi 7.743,23 EUR (58.341,38 kn).

33. Budući da je prvostupanjskom presudom tužitelju naloženo plaćanje troškova postupka u iznosu od 8.207,76 EUR (61.841,38 kn), da je u točki I. drugostupanjske presude potvrđeno da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 5.360,86 EUR (40.391,38 kn) pa proizlazi razlika u iznosu opravdanog troška tužitelja u iznosu od 2.382,37 EUR (17.950,00 kn), valjalo je potvrditi točku II. prvostupanjske presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje parničnih troškova u iznosu od 2.382,37 EUR (17.950,00 kn), a preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 464,53 EUR (3.500,00 kn).

34. U odnosu na dopunsko rješenje o trošku za zastupanje na ročištu 19. listopada 2012. tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno dopunsko rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/2010-49 od 28. siječnja 2013. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 1.257,55 EUR (9.475,00 kn). Uzimajući u obzir iznos osnovanog tužbenog zahtijeva preinačeno je navedeno rješenje u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 746,57 EUR (5.625,00 kn) i u tom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan.

35. Odluka o daljnjem trošku postupka odnosi se na trošak revizijskog postupka, pri čemu je uzeto u obzir da tužitelj reviziju pobija u odnosu na iznos odbijajućeg dijela drugostupanjske odluke iz točke II. izreke presude poslovni broj Pž-3258/2013, te mu je, sukladno postavljenom zahtjevu, valjalo dosuditi iznos od 3.815,78 EUR (28.750,00 kn).

Zagreb, 16. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić