Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-260/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Virovitici sucu Arsenu Vaneku, u pravnoj svari tužitelje ŽP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog, po punomoćniku Filipu Vukadinoviću odvjetniku i Virovitice , protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217 radi ništetnosti ugovora, i isplate, 16. srpnja 2026.
r i j e š i o je
I. Općinski sud u Virovitici oglašava se mjesno nenadležnim za postupanjem u navedenom parničnom predmetu.
II. Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se dostaviti na postupanje Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu.
Obrazloženje
1. Tužitelj je kod ovog suda 22. travnja 2026. pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnim odredbe čl. 5.1 Ugovor o kreditu br.294083 od 3.kolovoza 2016 sklopljenog između pravnog prednika tuženika Sberbank d.d., Zageb, Varšavska 9, OIB 78427478595, kao kreditora i tužitelja ŽP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Jednokratno 0,00%(nulacijelanulaposto) od iznosa kredita, maksimalno 800,00 kuna (osamstokunainulalipa) naplaćuje se prilikom naplate kredita ", kao i radi povrata ne osnovano plaćenog iznos izvršenog temeljem tako preuzete ugovorene obveze (1.373,68 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 04.lipnja 2016 do isplate). U odgovoru na tužbu ( 48-53) tuženik je istaknuo između ostaloga i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ( toč 2 odgovora na tužbu) navodeći da je čl. 10.4 navedenog ugovora o kreditu između stranaka spora sporazumno ugovorena ( u slučaju nastalog spora ) mjesna nadležnost suda u Zagrebu ( Općinskog građanski sud u Zagrebu) argumentirajući osnovanost svojih navoda sa pozivom na odredbu čl. 70 Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91- 146/25 dalje ZPP-a) obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku za koji je propisana isključiva mjesna nadležnost, smatra da je valjan takav sporazum ugovornih stranaka ( sada stranaka spora) zbog čega bi za suđenje u nastalom sporu prema njegovom stavu postojala sporazumno ugovorena nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.
2. Stoga je ovaj sud kako bi omogućio tužitelju da se očituje na dostavljeni odgovor na tužbu pa tako i istaknuti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti dostavio predmetni odgovor na tužbu tužitelju, dopisom (123), a na koji se na isti očitovao podneskom ( 125-129) gdje se u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tuženika u dijelu svoga podneska ( toč 3 navoda , list 126 spisa) očitovao na način kako slijedi cit" Isto tako, tužitelj ističe kako je u neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici. Naime, prema odredbi čl. 19.1. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o parničnom postupku".
3. Ocjenjivanje nadležnosti po čl. 15/1 Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91- 155/23 dalje ZPP-a) obavlja se na temelju navoda tužbe i činjenica koje su sudu poznate. Iz činjeničnih navoda tužbe na kojima se temelji postavljeni tužbeni zahtjev koji se u kondemnatornom dijelu odnosi na ostvarenje prava tužitelja na povrat ne osnovano plaćenih iznosa temeljem u jednom dijelu ništetne odredbe čl. 5. toč. 5.1 sklopljenog Ugovora o kreditu od 3.kolovoza 2016 godine ( 8-15) sklopljenog između prednika tuženika ( Sberbank d.d.) kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, tužitelj prema iznesenim činjeničnim navodima ( budući se u argumentaciji osnovnosti navoda tužbe iznesenim pod toč III i IV tužbe u dijelu gdje obrazlaže ništetnost odredbe iz čl. 5 5.1 Ugovor o kreditu,( list 8-15 spisa ) poziva na čl. 49 st 1 Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14-14/19 dalje ZZP-a/14) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora) polazi od teze da u navedenom ugovornom odnosu ima svojstvo potrošača ( toč.III i IV navoda tužbe) jer ostvarenje svoga prava temelji na zaštiti prava koja mu su mu zajamčena mjerodavnim odredbama ZZP-a važećeg u vrijeme sklapanja navedenog ugovora i Direktivi vijeća Europe 93/13EEZ od 05.travnja o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima . Budući mu navedenu činjenicu ( svojstvo potrošača), u tome pogledu u dostavljenom odgovoru na tužbu ne spori niti tuženik tako utvrđena činjenica predstavlja osnovu onoga na temelju čega se ima ocjenjivati između ostaloga nadležnost suda po čl. 15 st 1 ZPP-a.
4. Odredbom čl. 49/1. ZZP-a, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva), i koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.).
5. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Ž Editores SA protiv ŽPJ i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
6. S tim u vezi valja ukazati (i) na Zaključak sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020 da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti ( pitanje činjenične naravi) .
7. Dakle može se zaključiti da je navedeni zaključak VSRH upravo i donesen na temelju stava suda Europske unije koji je je iskazan u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima ( navedeno pod toč V obrazloženja ove odluke).
8. Da bi odredba čl. 10. 10.4. Ugovora o kreditu ( 12) u konkretnom slučaju bila nepoštena ona mora biti unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tužene ( njegova prednika) , da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
9. Iako su u konkretnom slučaju po ocjeni ovog suda nije pregovaralo o konkretnoj odredbi kojom je za slučaj nastalih sporova ugovorena mjesna nenadležnost suda u sjedištu tuženika ( njegova prednika, Sberbank d.d., Varšavska 9, Zagreb) tu odredbu koju je ovaj sud razmatrao kao pitanje činjenične naravi ( questio facti) u okolnostima konkretnog slučaja, nije ocijenio nepoštenom smatrajući da nije uzrokom pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu pravnu i sudsku zaštiti niti takva nadležnost isključuje bilo kakvu mogućnost potrošaču da sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima na temelju Direktive 93/13. Tako ugovorena odredba bi pretjerano ograničavala prava potrošača u situaciji kada bi udaljenosti suda pred kojim bi se parnica vodila ( u konkretnom slučaju sporazumno ugovorena mjesna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu) primjerice bila previše udaljena od njegovog prebivališta pa bi mu prouzročila prevelike troškove putovanje koje ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak (presuda Suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp. Z o.o. od 3. travnja 2019. broj C266/18). Slijedom navedenog u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja ( o čemu će sud detaljnije dati svoj kritički osvrtu u nastavku obrazloženja ove odluke) sama primjerice cestovna udaljenost kao i prometna povezanost javnim prijevozom koja se razmatrala ( autobusne linije) na relaciji [adresa] ( kada mjesta registriranog prebivališta tužitelja)- [adresa], potencijalni troškovi putovanja , okolnost da je tužitelj angažirao punomoćnika u ovom postupku iz reda odvjetnika dakle polazeći od toga da je već izložen plaćanju troškova odvjetničkog zastupanja temeljem sklopljenog Ugovora o nalogu , vodeći računa o vrijednosti predmeta spora koju ovaj sud suprotno stavu tužitelja u konkretnom slučaju gdje je postavljeni deklaratorni zahtjev odlučan samo glede osnovnosti postavljenog zahtjeva za isplatu zbog čega ovaj sud vrijednost predmet spora utvrđuje u visini iznosa postavljenog kondemnatornog zahtjeva ( 1.373,68 Eur-a, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05- 2 od 13. prosinca 2005., tako i ŽS Zagreb u svojoj odluci Poslovni broj Gž-1926/2025- 2 od 06.svibnja 2025), nisu takvi razlozi po ocjeni ovog suda koji ga mogu objektivno odvratiti kao potrošača od upuštanja u ovaj postupak. Ovakav zaključak temelji se na razlogu što u svojem očitovanju u odnosu na dostavljeni mu odgovor na tužbu pa tako i u odnosu na dostavljenim mu prigovor mjesne nenadležnosti ( citiran od strane suda pod toč. 2 obrazloženja ove odluke) , tužitelj na kojem je bio teret dokaza činjenice da bi mu ugovorena nadležnosti suda u sjedištu banke kao kreditora ( Zagreb) iz čl. 10 toč 10.4 Ugovora ( list 12 spis) , pretjerano ograničavala pravo pristupa na sud zbog kojeg bi mu izazvala velike troškove dolaska na sud u Zagreb, ili predstavljala razlog ne mogućnost bilo kakvog pristupa na taj sud iz nekog drugog razloga ( npr. lošeg materijalno-financijskog stanja, prirode postojanje njegova zaposlenja i organiziranog načina rada kod poslodavca, obiteljskog statusa, zdravstvenog stanja ili postojanja nekog drugog osobitog razloga koji bi predstavljao bitan uzrok narušene pravične ravnoteže u procesnopravnom položaju ugovornih / parničnih stranaka,) u dostavljenom očitovanju ( 125-129) tužitelj svoje tvrdnje u tome smislu ne samo da nije argumentirao kao istaknuti činjenični navod kojim pobija osnovanosti istaknutog prigovara mjesne nadležnosti ovog suda izjavljenog po tuženiku nego u tome pogledu uopće nije niti iznio bilo kakve navode pa tako i konkretne razloge koji su primjerice ( egzemplativno) po stavu VSRH iz njegova zaključka ( vidjeti toč 6 obrazloženja ove odluke) navedeni kao razlozi koje sud kao pitanja činjenične naravi (questio facti) ima cijeniti u slučaju ispitivanja zakonitosti ( valjanosti) ugovorene prorogacijske klauzula ( sporazuma o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti) kada je ista ugovorena u korist registriranog sjedišta banke a o kojoj se nije posebno pregovaralo zbog čega bi ista bila ništetna samo u slučaju gdje bi se po sudu objektivno utvrdilo da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući posebno u vidu kako to VSRH ističe vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti ( pitanje činjenične naravi), a niti u prilog dokazivanja navedenih okolnosti prilaže odgovarajuće materijalne dokaze niti predlaže svoje saslušanje na takve okolnosti.
10. Sud je na dan pisanje ove odluke osim toga sa Internet stranice Bus.hr i Virail ( pribavio određene podatke na okolnost utvrđenje činjenice prometne povezanosti javnim linijskim autobusnim prijevozom na dionici [adresa] kao i utvrđenja činjenice cijene takve karte ( list 150-161)) iz kojih pribavljenih podataka se može zaključiti da cestovna udaljenost u jednom smjeru iznosi oko 155 km, da postoje uredno evidentirani autobusni ( noćni, jutarnji, prijepodnevni i poslijepodnevni, te večernji polasci) od kojih se za potrebe argumentacije osnovnosti obrazloženja ove odluke i stava suda oko ocjene osnovanosti istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda tuženika između ostaloga navode polasci iz [adresa] prema Zagrebu u terminima odlaska u 5:00 sati i vremenom dolaska u Zagreb u 8:10 sati, odlaska u 5;45 sati i dolaska u Zagreb u 8;47, odlaska u 7:00 sati i dolaska u Zagrebu u 10:20 sati (155-156), te povratka iz [adresa] u [adresa] sa polascima iz Zagreba u 10:30 i dolascima u [adresa] u 13:50 sati, polascima u 12:00 sati i dolascima u [adresa] u 15:54 sati, polascima iz Zagreba u 13:05 sati i dolaskom u 16:00 sati i polaskom u 16;15 i 18:15 sati i dolaskom u [adresa] u 19.25 i 21:25 sati.
11. Dakle prema izloženom se može zaključiti da postoji dobra prometna povezanost javnom linijskom cestovnim autobusnom prometom na relaciji [adresa] što je razlog koji tužitelja ne ograničava u mogućnosti ostvarenja prava pristupa na sud u Zagrebu kao razlog pretjerano ograničavajuće naravi koja bi ga mogao odvratiti od prava na sud ( pravo pristupa na sud) zbog čega bi ugovorna odredba iz čl. 10 toč 4 Ugovora bila ništetna i razlogom procesne neravnoteže stranaka spora. Cijene karata javnim linijskim autobusnim prijevozom utvrđene su u iznosima od 15,39 eur-a do 21,21 Eur-o ( list 161) , a kako tužitelj nije dokazao da bi mu takav trošak predstavljao izdatak značajne financijske naravi kao jedan od onih razloga koje sud prema zaključku VSRH treba cijeniti kao jedno od činjeničnih pitanja egzemplativno navedenih kod ispitivanja ništetnosti ugovorne ( prorogacijske ) klauzule o mjesnoj nadležnosti a koji bi ga kao moguće utvrđeni razlog pretjerano ograničavao u ostvarenju "prava na pristup sudu u Zagrebu", niti cijena tako javno utvrđene usluge javnog prijevoza nije utvrđena kao osnovani razlog koji bi tužitelja ograničavao u ostvarenju toga "prava na pristup sudu" u Zagrebu, a time i na ostvarenje pravo na pošteno i pravično suđenje iz čl. 6 Europske konvencije za zaštitu ljudskih pravi i temeljnih sloboda ( MU 18/97-13717 dalje Konvencije) koje bi bilo povrijeđeno moguće narušenom procesnom ravnotežom stranaka u ovom postupku.
12. Stoga se može osnovano zaključiti da udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) do Zagreba i natrag ( bez obzira na cestovnu udaljenost koja u jednom smjeru iznosi oko 155,00 km što je utvrđeno uvidom na dostupne Internet stranice Bus,hr,, list 150 spisa,) tužitelja ne bi mogla odvratiti od mogućnosti dolaska na sud u Zagreb i kao takva predstavljala razlog koji bi ga pretjerano ograničavao ili odvratio od bilo kakvog prigovora, pravnog lijeka ili tužbe budući odlučne činjenice koje predstavljaju "qestio facti", dakle činjenično pitanje koje se ima cijeniti od slučaja do slučaja obzirom na opće imovno stanje tužitelja, mogućnost njegova pristupa prijevoznim sredstvima, troškovima kojim ma bi bio izložen u tome slučaju sve to prema zaključku VSRH iz toč. 6 ovog obrazloženja i odluke suda Europske unije citirane u toč 5 obrazloženja ove odluke , po tužitelju na kojem je bio teret dokaza navedenih činjenica u konkretnom slučaju kao takve ostaju nedokazane. Zbog toga se ne može osnovano niti zaključiti da bi odlučne činjenice koje su po tužitelju trebale biti dokazane a nisu bi predstavljale opravdane razloge koji bi ga pretjerano ograničavale u ostvarenju "prava na pristup sudu" a time bile uzrokom povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6 Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, gdje upravo "pravo pristupa na sud" predstavlja sastavni dio "prava na pošteno suđenje" i gdje to pravo ne može postojati kao takvo a bez objektivno utvrđenih uvjeta pod kojima se ono ostvaruje .
13. Obzirom na dio navoda tužitelja citiranog u toč 2 obrazloženja ove odluke putem kojeg daje svoj kritički osvrt osporavajući na taj način osnovanosti istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, sa pozivom na odredbu čl. 19 l.st 1 Zakona o potrošačkom kreditiraju NN 75/09-156/23 dalje ZPK-a) smatrajući da ista predstavlja odredbu Zakona lex specialis u odnosu na odredbu ZPP-a ( pa se tako vjerojatno aludira i na odredbu čl. 70 ZPP-a) treba reći da prema shvaćanju ovoga suda, za ocjenu mjesne nadležnosti u ovom predmetu nema mjesta primjeni odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK-a. Zakon o potrošačkom kreditiranju odredbom čl. 19.l dopunjen je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15), a istom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Dakle, imajući u vidu citiranu odredbu, uz ostale odredbe dodane Glave IV.B Ništetnost i sudski postupci (čl. 19.j. i 19.k), jasno je da je tim člankom uređena nadležnost suda za slučaj spora u vezi ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem, a ne nadležnost u slučaju spora u vezi s ugovorom o kreditu kojeg je potrošač ugovorio s bankom sa sjedištem u [adresa], a nedvojbeno je da se predmetni Ugovor o kreditu ne može smatrati ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem ( tako i Žs Varaždin u odluci Gž-1517/2024-2 od 29.travnja 2025). Nastavno treba reći po ocjeni ovog sud da ispravnost navedenog shvaćanja Žs Varaždin po kojem se navedena odredbe iz čl. 19 l. st 1 ZPK na koju se poziva tužitelj kada osporava osnovanost tuženikovog istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda isključuje iz primjene u ovom sporu ne kolidira niti se dovodi u suprotnosti sa zaključkom VSRH koji je iznesen u toč 6 obrazloženje ove odluke gdje se po najvišem sudu navodi što se po sudu ispituje u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kada su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda za slučaj mogućih nastalih sporova kod ugovora koji imaju značenje potrošačkih ugovora i gdje i kada te pod kojim objektivno utvrđenim okolnostima svoje zahtjeve za ostvarenje povrijeđenih subjektivnih prava koji su im nastali kao posljedica ugovaranja ništetnih ili dijela ništetnih odredbi iz osnovnog Ugovor o kreditu a koji su protivni ZZP-a koji je bio važeći u vrijeme sklapanja tih ugovora mogu podnijeti i pravnu zaštitu svojih povrijeđenih prava kao potrošači mogu ostvariti kod suda nadležnog prema adresi njihova prebivališta ili kod suda koji bi bio nadležan ( mjesno) prema njihovom sklopljenom sporazumu sa protivnom stranom ( čl. 70 ZPP-a), zbog čega je slijedom izloženog odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U Virovitici 16. srpnja 2026.
Sudac:
Arsen Vanek
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu . Žalba se podnosi pismeno u dva primjerka putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka pismenog prijepisa ovog rješenja.
D.N.A.
1. Tužitelj- po punomoćniku Filipu Vukadinoviću, odvjetniku iz Virovitice
2. Tuženik- po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca
3. Općinski građanski sud u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 84, Zagreb, po - pravomoćnosti rješenja
