Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-407/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Valentine Kovačić, u pravnoj stvari tužitelja IS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnica Božica Petek Vujec, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marijan Fosin i Božica Petek Vujec iz Varaždina protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević& partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 24. lipnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208638434 od 17. ožujka 2007. sklopljen između tužitelja IS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Paromlinska 2, Zagreb OIB: 92963223473, solemniziran po javom bilježniku SS, iz [adresa], pod brojem OV-3821/07 od 20. ožujka 2007. u čl. 2., a koji glasi:

"…redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …

te u čl. 7., a koji glasi:

"… za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.",

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208638434 od 17. ožujka 2007. godine sklopljen između tužitelja IS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223473, solemniziran po javom bilježniku SS, iz [adresa], pod brojem OV-3821/07 od 20.ožujka 2007. u čl. 2., a koji glasi:

"Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF",

te je ništetna i ugovorena u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužitelju ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zakonske zatezne kamate:

− na iznos od 59,89 EUR za razdoblje od 15. listopad 2009. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 70,14 EUR za razdoblje od 12. studeni 2009. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 62,49 EUR za razdoblje od 16. prosinac 2009. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 63,23 EUR za razdoblje od 16. siječnja 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 65,84 EUR za razdoblje od 12. veljače 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 66,09 EUR za razdoblje od 12. ožujka 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 72,57 EUR za razdoblje od 14. travnja 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 71,04 EUR za razdoblje od 13. svibnja 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 74,03 EUR za razdoblje od 17. lipnja 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 36,36 EUR za razdoblje od 13. srpnja 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 138,28 EUR za razdoblje od 11. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 112,38 EUR za razdoblje od 16. rujna 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 39,34 EUR za razdoblje od 12. listopada 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 117,64 EUR za razdoblje od 12. studenog 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 78,71 EUR za razdoblje od 14. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 93,53 EUR za razdoblje od 13. siječnja 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 85,12 EUR za razdoblje od 15. veljače 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 82,87 EUR za razdoblje od 12. ožujka 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 82,87 EUR za razdoblje od 12. travnja 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 84,77 EUR za razdoblje od 11. svibnja 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 100,72 EUR za razdoblje od 15. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 96,96 EUR za razdoblje od 12. srpnja 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 134,13 EUR za razdoblje od 12. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 109,18 EUR za razdoblje od 10. rujna 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 104,29 EUR za razdoblje od 13. listopada 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 103,81 EUR za razdoblje od 12. studenog 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 104,29 EUR za razdoblje od 10. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 109,58 EUR za razdoblje od 12. siječnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 49,14 EUR za razdoblje od 11. veljače 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 111,33 EUR za razdoblje od 14. ožujka 2012. do 30. rujna 2015., − na iznos od 109,68 EUR za razdoblje od 12. travnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 111,63 EUR za razdoblje od 12. svibnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 89,23 EUR za razdoblje od 13. lipnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 111,39 EUR za razdoblje od 11. srpnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 112,12 EUR za razdoblje od 17. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 109,19 EUR za razdoblje od 12. rujna 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 106,25 EUR za razdoblje od 11. listopada 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 109,68 EUR za razdoblje od 16. studenog 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 109,19 EUR za razdoblje od 12. prosinca 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 110,75 EUR za razdoblje od 12. siječnja 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 5,24 EUR za razdoblje od 11. svibnja 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 102,83 EUR za razdoblje od 13. lipnja 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 99,94 EUR za razdoblje od 12. srpnja 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 102,83 EUR za razdoblje od 10. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 105,27 EUR za razdoblje od 11. rujna 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 42,34 EUR za razdoblje od 11. listopada 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 107,23 EUR za razdoblje od 13. studeni 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 108,89 EUR za razdoblje od 12. prosinac 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 108,45 EUR za razdoblje od 11. siječanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 111,14 EUR za razdoblje od 12. veljače 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 112,41 EUR za razdoblje od 11. ožujak 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 111,78 EUR za razdoblje od 11. travanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 110,17 EUR za razdoblje od 10. svibanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 108,75 EUR za razdoblje od 11. lipanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 110,17 EUR za razdoblje od 11. srpanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 112,12 EUR za razdoblje od 19. kolovoz 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 113,07 EUR za razdoblje od 11. rujan 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 101,57 EUR za razdoblje od 19. svibanj 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 116,04 EUR za razdoblje od 11. lipanj 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 116,04 EUR za razdoblje od 1. srpanj 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 116,04 EUR za razdoblje od 12. kolovoz 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 116,04 EUR za razdoblje od 10. rujna 2015. do 30. rujna 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H rvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, u kunskoj protuvrijednosti CHF do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. godine do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 pos totna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu glavnice u iznosu od 5.898,09 eura kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose:

- od 59,89 eura u razdoblju od 2. listopada 2009. do 14. listopada 2009. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 70,14 eura u razdoblju od 2. studenog 2009. do 11. studeni 2009. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 62,49 eura u razdoblju od 2. prosinca 2009. do 15. prosinac 2009. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 63,23 eura u razdoblju od 2. siječnja 2010. do 15. siječnja 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 65,84 eura u razdoblju od 2. veljače 2010. do 11. veljače 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 66,09 eura u razdoblju od 2. ožujak 2010. do 11. ožujka 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 72,57 eura u razdoblju od 2. travanj 2010. do 13. travnja 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 71,04 eura u razdoblju od 2. svibanj 2010. do 12. svibnja 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 74,03 eura u razdoblju od 2. lipanj 2010. do 16. lipnja 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 36,26 eura u razdoblju od 2. srpanj 2010. do 12. srpnja 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 138,28 eura u razdoblju od 2. kolovoz 2010. do 10. kolovoza 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 112,38 eura u razdoblju od 2. rujan 2010. do 15. rujna 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 39,34 eura u razdoblju od 2. listopad 2010. do 11. listopada 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 117,64 eura u razdoblju od 2. studeni 2010. do 11. studenog 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 78,71 eura u razdoblju od 2. prosinac 2010. 13. prosinca 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 93,53 eura u razdoblju od 2. siječanj 2011. do 12. siječnja 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 85,12 eura u razdoblju od 2. veljača 2011. do 14. veljače 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 82,87 eura u razdoblju od 2. ožujak 2011. do 11. ožujka 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 82,87 eura u razdoblju od 2. travanj 2011. do 11. travnja 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 84, 77 eura u razdoblju od 2. svibanj 2011. do 10. svibnja 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 100, 72 eura u razdoblju od 2. lipanj 2011. do 14. lipnja 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 96,96 eura u razdoblju od 2. srpanj 2011. do 8. srpnja 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 134,13 eura u razdoblju od 2. kolovoz 2011. do 11. kolovoza 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 109,18 eura u razdoblju od 2. rujan 2011. do 9. rujan 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 104,29 eura u razdoblju od 2. listopad 2011. do 12. listopada 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 103,81 eura u razdoblju od 2. studeni 2011. do 11. studeni 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 104,29 eura u razdoblju od 2. prosinac 2011. do 9. prosinca 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 109,58 eura u razdoblju od 2. siječanj 2012. do 11. siječnja 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 49,14 eura u razdoblju od 2. veljača 2012. do 10. veljače 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 111,33 eura u razdoblju od 2. ožujak 2012. do 13. ožujka 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 109,68 eura u razdoblju od 2. travanj 2012. do 11. travnja 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 111,63 eura u razdoblju od 2. svibanj 2012. do 11. svibnja 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 89,23 eura u razdoblju od 2. lipanj 2012. do 12. lipnja 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 111,39 eura u razdoblju od 2. srpanj 2012. do 10. srpnja 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 112,12 eura u razdoblju od 2. kolovoz 2012. do 16. kolovoza 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 109,19 eura u razdoblju od 2. rujan 2012. do 11. rujna 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 106,25 eura u razdoblju od 2. listopad 2012. do 10. listopada 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 109,68 eura u razdoblju od 2. studeni 2012. do 15. studeni 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 109,19 eura u razdoblju od 2. prosinac 2012. do 11. prosinca 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 110,75 eura u razdoblju od 2. siječanj 2013. do 11. siječnja 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 5,24 eura u razdoblju od 2. svibanj 2013. do 10. svibnja 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 102,83 eura u razdoblju od 2. lipanj 2013. do 12. lipnja 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 99,94 eura u razdoblju od 2. srpanj 2013. do 11. srpnja 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 102,83 eura u razdoblju od 2. kolovoz 2013. do 9. kolovoza 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 105,27 eura u razdoblju od 2. rujan 2013. do 10. rujna 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 42,34 eura u razdoblju od 2. listopad 2013. do 10. listopada 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 107,23 eura u razdoblju od 2. studeni 2013. do 12. studeni 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 108,89 eura u razdoblju od 2. prosinac 2013. do 11. prosinac 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 108,45 eura u razdoblju od 2. siječanj 2014. do 10. siječnja 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 111,14 eura u razdoblju od 2. veljača 2014. do 11. veljače 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 112,41 eura u razdoblju od 2. ožujak 2014. do 10. ožujak 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 111, 78 eura u razdoblju od 2. travanj 2014. do 10. travnja 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od110,17 eura u razdoblju od 2. svibanj 2014. do 11. svibnja 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 108,75 eura u razdoblju od 2. lipanj 2014. do 10. lipnja 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 110,17 eura u razdoblju od 2. srpanj 2014. do 10. srpnja 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 112,12 eura u razdoblju od 2. kolovoz 2014. do 18. kolovoza 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- 113,07 eura u razdoblju od 2. rujan 2014. do 10. rujan 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- 101,57 eura u razdoblju od 2. svibanj 2015. do 18. svibnja 2015. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- 116,06 eura u razdoblju od 2. lipanj 2015. do 10. lipnja 2015. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 116,04 eura u razdoblju od 2. srpanj 2015. do 10. srpanj 2015. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 116,04 eura u razdoblju od 2. kolovoz 2015. do 11. kolovoz 2015. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 116,04 eura u razdoblju od 2. rujan 2015. do 9. rujna 2015. i od i od 1. listopada 2015. do plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 naknaditi tužitelju IS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.255,65 eura, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja IS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 493,82 eura.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 19,05 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. svibnja 2019. protiv tuženika podnio tužbu pred ovim sudu i to radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208638434 od 17. ožujka 2007. (točka I. tužbenog zahtjeva) i radi isplate iznosa od 5.917,14 eura/44.582,66 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja mjesečnih rata do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva).

2. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom 17. ožujka 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208638434, a ujedno je 18. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima, a sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15).

2.1. Navedenim ugovorom o kreditu od 17. ožujka 2007. tužitelj je tuženiku odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 64.800,32 CHF obračunatom po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Također u članku 2. navedenog ugovora ugovorena je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora od 4,5% godišnje, a promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. U članku 7. istog ugovora bila je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja za švicarski franak. Upravo te dvije odredbe ugovora o kreditu su prema mišljenju tužitelja ništetne jer navedenim odredbama nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe su ništetne temeljem odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima i odredba članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) jer je riječ i o nepoštenim odredbama. Nadalje, tužitelj se poziva i na članak 4., članak 247., članak 269. i članak 270. Zakona o obveznim odnosima. Uz navedeno tužitelj se poziva i na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž - 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

2.2. Što se tiče tužbenog zahtjeva na isplatu, tužitelj smatra da provedena konverzija nije od utjecaja na ništetne odredbe ugovora o namjenskom kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika te ništetnoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana za valutu švicarski franak. Pritom se tužitelj poziva na odredbu članka 236. Zakona o obveznim odnosima navodeći da u konverziji nije nestao uzrok ništetnosti jer konverzijom tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u švicarskom franku zbog promjenjivosti kamatne stope već je u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz provedenih kredita u eurima, pritom nije obračunao zakonsku zateznu kamatu i nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćanja. Uz navedenu zakonsku odredbu tužitelj se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. te iz tog razloga podnosi ovu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i zbog ostvarivanja prava na isplatu koja mu pripada zbog više plaćenog tuženiku.

2.3. Prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva na isplatu tužitelj je izvršio izračun više plaćenog uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita i tečaja švicarskog franka na dan isplate kredita pritom je obuhvatio razdoblje od isplate kredita do prihvaćanja konverzije te je u svom izračunu uračunao i na taj način priznao tuženiku iznos koji mu je tuženik priznao u konverziji i to u visini od 11.223,66 kuna te utvrdio iznos postojeće pretplate zbog ugovorene ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope sukladno odluci tuženika i ništetne ugovorne valutne klauzule u švicarskom franku u visini od 44.582,66 kuna.

3. U odgovoru na tužbu (list 31-43 spis) tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

3.1. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja navodeći da je pojedine uplate vršila JS, a na tužiteljev teret dokaza je da je on izvršio te uplate pritom se pozivajući na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3176/2007. Nadalje, tuženik osporava tužitelju status tužitelja kao potrošača jer je to osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i upravo na tužiteljev teret dokaza da je potrošač. Tuženik ističe i prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a sve i da se primjenjuju drugi zakonski rokovi zastare (pet godina) sva potraživanja tužitelja koja su dospjela prije

21. svibnja 2014. su u zastari.

3.2. Što se tiče konverzije tuženik navodi da su parnične stranke 19. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit konvertiran u kredit u kunama s valutnom klauzulom u eurima odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u kunama s valutnom klauzulom u eurima, tim dodatkom ugovora promijenjena je ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa koja je određeno strukturirana. Zakonom je točno bilo propisano na koji način se vršila konverzije kredita u valuti švicarskog franka i valuti euro. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a na tužitelju je bilo odlučiti želi li izmijeniti osnovni ugovorni odnos ili ne.

3.3. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1014/2018 i odluku Vrhovnog suda poslovni broj Gos- 1/2019, suda Europske unije C-81/2019 od 9. srpnja 2020. i C-243/2020 od 21. prosinca 2021. Uz navedeno tuženik smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit nemaju pravni interes postavljati kondemnatorni zahtjev koji bi se odnosio na bilo kakva obeštećenja.

3.4. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik smatra da tužitelju bi eventualno pripadale zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva odnosno tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda u odluci poslovni broj Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. i u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim.

4. U podnesku tužitelja od 31. svibnja 2022. tužitelj navodi da su svi prigovori tuženika neosnovani. Što se tiče uplata eventualno treće osobe iz prometa po kreditu ne prolazi da postoje uplate koje se ne mogu povezati s tužiteljem, a tuženik je uredno eventualne uplate trećih osoba knjižio na partiju kredita tužitelja, a što se tiče statusa osporavanja svojstva potrošača tužitelj ističe da tuženik prilikom sklapanja ugovora o namjenskom kreditu nije tražio od tužitelja dokaz da je potrošač, na ugovoru o kreditu navodi da je tužitelj kao fizička osoba, a ne obrtnik ili neki drugi oblik profesionalne djelatnosti. Što se tiče prigovora zastare tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. u kojoj je navedeno da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolek tivnih interesa potrošača dakle za promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014., a za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018., u tom smislu tužitelj se poziva i na presudu suda Europske unije broj C-485/2019 od 22. travnja 2021.

4.1. Tužitelj smatra da stav tuženika da je tužitelj s tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu i da je time izvršena konverzije osnovnog kredita stoga je prvotni ugovor o kreditu prestao postojati nije točan. Takvo stajalište prema tužitelju nije osnovano jer konverzijom nije izvršena novacija odnosno tužitelj se nije obvezao na novu činidbu niti na različitu pravnu osnovu. Tuženik prilikom provedbe konverzije nije tužitelju izvršio isplatu kao da je ugovor utvrđen ništetnim. Upravo zato jer su u osnovnom ugovoru bile u primjeni ništetne ugovorne odredbe koje sklopljenim dodatkom nisu mogle postati poštene to tužitelj ovom tužbom traži isplatu zbog plaćanja izvršenog poništenim ugovornim odredbama na način da se primjeni kamata koja je bila prvotno ugovorena i primijeni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Iz tog razloga tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka u tom smislu i odluka Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020. Uz navedeno tužitelj se poziva i na presudu Europskog suda C-452/2018 kao i na domaću prvostupanjsku i drugostupanjsku sudsku praksu.

4.2. Glede zahtjeva za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta ista je zatražena sukladno danu nastalog zakašnjenja tuženika prema tužitelju specificirano po mjesecima u skladu sa sudskom praksom i zakonskim propisima. Tuženik je pao u zakašnjenje prema tužitelju za svaku pojedinu pretplatu od trenutka kada je ona nastala.

5. U podnesku tuženika od 19. kolovoza 2022. (list 295-304 spisa) isti se poziva na sudsku praksu i to odluku suda Europske unije u predmetu C-567/2020, C-118/2017, C-452/2018, praksu Vrhovnog suda izraženoj u odlukama Gos-1/2019, Rev- 1014/2018, Rev-18/18. Ustraje u prigovoru zastare i poziva se na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u kojem članku se spominje naknada štete, a zastarni rok za naknadu štete je tri godine. Uz navedeno za tuženika je sporan i početak tijeka zateznih kamata na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedicu ništetnosti smatrajući da ukoliko se prihvati stav Vrhovnog suda o početku tijeka zastare, kamate počinju teći od idućeg dana od dana dospijeća tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

6. Tijekom postupka sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., dodatak ugovoru o kreditu od 19. veljače 2016., ugovor o namjenskom kreditu od 20. ožujka 2007. (isprave se nalaze u omotu iza tužbe), promet po kreditu (list 64-75 spisa) i članak odvjetnika Ivana Metelka (list 388-392 i 393-396 spisa). Uz navedeno sud je u svrhu dokazivanja saslušao tužitelja (list 597-598 spisa) te je proveo dokaz financijskim vještačenjem nakon čega je vještakinja Natalija Jambrečić dostavila sudu nalaz i mišljenje (list 496-512 spisa). Stranke su tijekom postupka dostavljale sudu brojnu praksu drugostupanjskih sudova, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije u prilog svojim činjeničnim i pravnim stavovima. Drugih dokaznih prijedloga nije bilo.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208638434 od 17. ožujka 2007. iz članka 2. i 7. kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (točka I. tužbenog zahtjeva) te zahtjev za povratom iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni redovne kamate u iznosu od 5.917,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja mjesečnih rata tuženiku do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva). U odnosu na taj Ugovor o namjenskom kreditu stranke su 18. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su konvertirali kredit broj 3208638434 u kredit sa valutnom klauzulom u eurima i sa kamatnom stopom određeno strukturiranom . Zahtjev tužitelja utemeljen je na tvrdnji tužitelja da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u potrošačkom kreditu te na tvrdnji da sklapanje dodatka ugovora o kreditu nema utjecaja na osnovanost njegovog kondemnatornog zahtjeva .

7.1. Ovdje valja reći da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 16. travnja 2026. (list 519-522 spisa) uskladio točku II. tužbenog zahtjeva na način da je zatražio isplatu u iznosu od 5.898,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Tako postavljeni tužbeni zahtjev je manji od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva iz tužbe (5.917,14 eura) što predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje - ZPP) čemu se tuženik nije protivio, slijedom čega je o djelomičnom povlačenju tužbe odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu 17. ožujka 2007. kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 64.800,32 chf po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, da su stranke 18. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; dalje: ZID ZPK/15). Nije sporno ni to da je tuženik priznao tužitelju sve uplate po navedenom kreditu od početka ugovornog odnosa do 30. rujna 2015. i da mu je utvrđena preplata nakon konverzije u iznosu od 11.223,66 kuna.

8.1. Sporno je pravno pitanje je li sklapanje Dodatka Ugovoru od 18. siječnja 2016. ima utjecaj na tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu pretplate koja nije priznata u konverziji konkretno je li provedenom konverzijom tužitelj izgubio pravo tražiti puno obeštećenje preplaćenih iznosa kao razlike između kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora od 4,50% godišnje u odnosu na kamate koje je tuženik tokom otplate kredita jednostrano mijenjao te kao razlike tečaja švicarskog franka koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora i tečaja na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta uz uračunavanje priznatog preplaćenog iznosa u Dodatku Ugovoru o kreditu . Nadalje, sporno je pitanje zastare tražbine tužitelja, je li se presude na koje se poziva tužitelj mogu primijeniti na konkretni predmet, je li tužitelj potrošač, postojanje pravnog interesa, je li tuženik osobno uplaćivao mjesečne rate tuženiku ili netko treći (prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika), tijek zakonskih zateznih kamata kao i visina tužbenog zahtjeva.

8.2. Glede pitanja postojanja pravnog interesa tužitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. zauzeo stajalište da tužitelj u ovakvim parnicama ima pravni interes.

9. Što se tiče točke I. tužbenog zahtjeva glede zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, isti je u cijelosti osnovan.

9.1. Prema čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9.2. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača.

9.3. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i ovdje tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda.

9.4. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija, između ostalih i ovdje tuženika kao tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/09).

9.5. Dakle, u ovome predmetu radi se o parnici koja tematski pripada velikom broju u bitnome istovjetnih parnica, a odnosi se i na pravna pitanja o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj predmet. Pritom ovaj sud polazi od nespornih utvrđenja gore navedenih sudova da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje plaćanja na način da je glavnica vezana za valutu u švicarskom franku bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

9.6. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.7. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

9.8.Točno je da sve naprijed izloženo ne podrazumijeva automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Navedeno tuženik tijekom postupka ne dokazuje.

10. Sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je tužitelj bio informiran o svim bitnim parametrima za sklapanje ugovora, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

10.1. Iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 24. lipnja 2026. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da isti iskazuje životno, te je njegov iskaz ostalim provedenim dokazima – proizlazi: da je kredit kod tuženika uzeo radi adaptacije kuće u kojoj i danas živi, kredit u valuti švicarski franak ponuđen mu je od strane banke pri čemu mu je rečeno da je na tržištu najpovoljnije takav kredit, za termin valuta utočišta nije čuo i nije mu poznato da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj švicarskog franka kao što štiti tečaj kune. U banci mu nisu objasnili o čemu ovisi promjena kamatne stope, kako se mijenja niti da se tečaj valute može mijenjati, pregovarati s bankom nije mogao, u sastavljanju pisanog teksta ugovora o kreditu nije sudjelovao kao niti na izračun konverzije. Stoga, kako iz navedenog iskaza ne proizlazi da bi tužitelj bio informiran o bitnim parametrima za sklapanje predmetnog ugovora i aneksa ugovora (a kako to tvrdi tuženik), niti da bi stranke pregovarale o odredbama ugovora, a tuženik ne dostavlja dokaze o suprotnom, to je propustio dokazati svoje tvrdnje.

10.2. Također, iz iskaza tužitelja sud zaključuje da je isti potrošač i da je namjena kredita bila potrošačka (adaptacija obiteljske kuće). Napominje se da je potrošač, u smislu čl. 3. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako adaptacija kuće, zbog koje namjene je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužitelja te samog ugovora o kreditu, očito predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno, to proizlazi da je tužitelj u konkretnom pravnom odnosu djelovao kao potrošač.

11. Valja naglasiti da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

12. U vrijeme podnošenja ove tužbe 21. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom članak 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, pos tupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

12. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu ranije istaknuta utvrđenja suda te činjenicu da se spomenute presude odnose i na tuženika, proizlazi da su ništetne sporne odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i valutna klauzula vezana uz valutu chf. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke presude i u tom dijelu je usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev.

13. Što se tiče tužiteljevog zahtjeva za isplatu (točka II. tužbenog zahtjeva=) valja reći da su stranke 18. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro, to je cjelokupan iznos koji je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu u euro. Navedeno je sud utvrdio uvidom u nalaz i mišljenje sudske vještakinje Natalije Jambrečić.

13.1. Kako je cjelokupni iznos svih uplata koje je tužitelj izvršio do datuma konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po novom kreditu u eurima, to nije preostao nikakav iznos preplate koji bi se u ovome postupku tužitelju mogao vratiti. Naime, tuženik je na temelju strogih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, a to uključuje i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, 69/26, dalje – ZOO).

13.2. Slijedom navedenog, tražbina tužitelja za povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu je podmirena, jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita, stoga zahtjev tužitelja za isplatu glavnice u iznosu od 5.898,09 eura nije osnovan pa je tužbeni zahtjev za taj iznos odbijen, o čemu je odlučeno u točki III. izreke presude. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

14. Uz zatraženu glavnicu, tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose utvrđene pretplate i to u razdoblju od dana dospijeća mjesečne obveze tuženika na plaćanje rate kredita do dana isplate (uređen tužbeni zahtjev u podnesku od 16. travnja 2026.). Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule. Dan stjecanja svakog pretplaćenog iznosa je dan kada je tužitelj platio svoju mjesečnu ratu kredita, a ne dan dospijeća njegove mjesečne obveze(navedeni dani se mogu ali i ne moraju podudarati) pa je sud datum plaćanja utvrdio uvidom u promet po kreditu/specifikacija uplate koja prileži na listovima 64-75 spisa i to stupac datum prometa. Zatezne kamate teku idući dan od dana stjecanja, odnosno od dana uplate tužitelja tuženiku jer je od tog idućeg dana stjecatelj (tuženik) u zakašnjenju.

14.1. Iz navedenog razloga, sud je u točki II. izreke presude dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate na mjesečne pretplaćene iznose kako ih je izračunala vještakinja Natalija Jambrečić u svom nalazu i mišljenju međutim samo za razdoblje od dana plaćanja tih iznosa tuženiku do 30. rujna 2015., o čemu je odlučeno u točki II. izreke presude, dok je za razdoblje od dospijeća mjesečenih obveza kako su zatražene u podnesku od 16. travnja 2026. do dana plaćanja mjesečne rate zahtjev tužitelja odbijen kao i za razdoblje od 1. listopada 2015. pa nadalje sve do plaćanja, o čemu je odlučeno u točki III. izreke presude.

15. Što se tiče prigovora da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za povratom pretplaćenih iznosa (i zakonskih zateznih kamata na njih), navedeno tuženik nije dokazao osim paušalnog navođenja da je poneke mjesečne rate plaćala JS, ali navedeno nije vidljivo iz dokumentacije koju je dostavio tuženik (promet po kreditu/specifikacija uplate). Neosnovan je i prigovor zastare o čemu je pravno stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. odnosno da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

16. Glede zahtjeva za naknadu troškova postupka, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-1014/18 od 20. listopada 2021., Odluka suda Europske unije C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4029/2013 od 19. prosinac 2017.). Stranke su uspjele u sporu djelomično - tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik u odnosu na zahtjeve za isplatu glavnice. Međutim u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem tužitelj postavlja zahtjev za isplatu zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, obzirom na visinu troškova sukladno vrijednosti predmeta spora, troškovi postupka koje je već snosio tužitelj i oni koje bi morao platiti tuženiku bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl. 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svog vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023., koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Osim toga, o predmetu spora kakav je predmetni - osnovanost zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u chf koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa, pa se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

16.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 250,00 eur, za sastav podnesaka od 31. svibnja 2022., 5. travnja 2023., 16. travnja 2026. prema Tbr. 8. toč. 1. po 250,00 eur, te za zastupanje na ročištima 9. svibnja 2022., 11. prosinca 2025, 24. lipnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. po 250,00 eur, što ukupno iznosi 1.750,00. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 105,65 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 2.255,65 eura koji je dužan naknaditi tuženik tužitelju, o čemu je odlučeno u točki IV. izreke presude.

16. Tužitelj je neosnovano zatražio trošak sastava podneska od 26. rujna 2023. u iznosu od 250,00 eura jer u tom podnesku tužitelj analizira sudsku praksu i ne iznosi činjenične i pravne tvrdnje, kao niti za trošak sastava podneska od 15. prosinca 2025. u iznosu od 62,50 eura jer je riječ o podnesku u kojem tužitelj obavještava sud da je uplaćen predujam. Neopravdano je tužitelj zatražio i trošak kilometrine [adresa] za 11. prosinac 2025. i 24. lipnja 2026. oba puta u iznosu od 28,16 eura jer je riječ o trošku punomoćnika tužitelja, a tuženik ne može snositi trošak koji ima punomoćnik tužitelja prilikom dolaska i odlaska sa sudskih rasprava koje nije prouzročio, navedeno vrijedi i za zatraženi trošak izbivanja iz pisarnice za 11. prosinac 2025. i 24. lipnja 2026. oba u iznosu od 62,50 eura. Ukupno neosnovano zatraženi trošak postupak iznosi 493,82 eura te je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja, o čemu je odlučeno u točki V. izreke presude.

Ivanec, 16. srpnja 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u pisanom obliku putem pošte, sustava e-komunikacije ili neposredno na sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj – e-oglasna ploča

2. tuženik – e-oglasna ploča