Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-1184/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Valentine Kovačić, u pravnoj stvari tužiteljice SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasmina Tot Solina, odvjetnica iz Varaždina protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 17. lipnja 2026., održane u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zakonske zatezne kamate:

− na iznos od 28,00 EUR za razdoblje od 13. travnja 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 50,75 EUR za razdoblje od 11. svibnja 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 64,02 EUR za razdoblje od 12. lipnja 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 57,39 EUR za razdoblje od 14. srpnja 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 97,20 EUR za razdoblje od 12. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 70,66 EUR za razdoblje od 14. rujna 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 149,97 EUR za razdoblje od 12. listopada 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 96,94 EUR za razdoblje od 13. studenog 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 96,33 EUR za razdoblje od 21. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 96,75 EUR za razdoblje od 13. siječnja 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 96,47 EUR za razdoblje od 12. veljače 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 96,12 EUR za razdoblje od 16. ožujka 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 96,33 EUR za razdoblje od 13. travnja 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 96,19 EUR za razdoblje od 13. svibnja 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 96,22 EUR za razdoblje od 11. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 128,84 EUR za razdoblje od 13. srpnja 2011. do 30. rujna 2015., − na iznos od 155,39 EUR za razdoblje od 12. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 296,05 EUR za razdoblje od 13. rujna 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 122,79 EUR za razdoblje od 13. listopada 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 118,15 EUR za razdoblje od 12. studenog 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 124,69 EUR za razdoblje od 13. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 133,26 EUR za razdoblje od 12. siječnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 136,65 EUR za razdoblje od 11. veljače 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 135,25 EUR za razdoblje od 13. ožujka 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 133,72 EUR za razdoblje od 11. travnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,39 EUR za razdoblje od 11. svibnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,28 EUR za razdoblje od 13. lipnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,07 EUR za razdoblje od 13. srpnja 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,00 EUR za razdoblje od 14. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,04 EUR za razdoblje od 13. rujna 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,10 EUR za razdoblje od 12. listopada 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,14 EUR za razdoblje od 11. studenog 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,08 EUR za razdoblje od 12. prosinca 2012. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 129,84 EUR za razdoblje od 15. siječnja 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,06 EUR za razdoblje od 13. veljače 2013. do 30. rujna 2015.

− na iznos od 129,99 EUR za razdoblje od 14. ožujka 2013. do 30. rujna 2015.

− na iznos od 130,00 EUR za razdoblje od 13. travnja 2013. do 30. rujna 2015.

− na iznos od 129,67 EUR za razdoblje od 15. svibnja 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 129,99 EUR za razdoblje od 13. lipnja 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,04 EUR za razdoblje od 12. srpnja 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 104,41 EUR za razdoblje od 11. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 130,01 EUR za razdoblje od 13. rujna 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 129,86 EUR za razdoblje od 16. listopada 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 129,93 EUR za razdoblje od 16. studeni 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 129,97 EUR za razdoblje od 17. prosinac 2013. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 129,70 EUR za razdoblje od 18. siječanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,51 EUR za razdoblje od 12. veljače 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,58 EUR za razdoblje od 11. ožujak 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,59 EUR za razdoblje od 23. travanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 78,86 EUR za razdoblje od 13. svibanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 77,09 EUR za razdoblje od 11. lipanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 77,93 EUR za razdoblje od 11. srpanj 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,53 EUR za razdoblje od 12. kolovoz 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,56 EUR za razdoblje od 13. rujan 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,47 EUR za razdoblje od 15. listopad 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,28 EUR za razdoblje od 12. studeni 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,31 EUR za razdoblje od 12. prosinac 2014. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,29 EUR za razdoblje od 14. siječanj 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 80,19 EUR za razdoblje od 17. veljača 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 89,78 EUR za razdoblje od 14. ožujak 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 90,01 EUR za razdoblje od 11. travanj 2015. do 30. rujna 2015., − na iznos od 90,46 EUR za razdoblje od 14. svibanj 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 90,37 EUR za razdoblje od 16. lipanj 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 91,21 EUR za razdoblje od 11. srpanj 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 92,03 EUR za razdoblje od 11. kolovoz 2015. do 30. rujna 2015.,

− na iznos od 92,71 EUR za razdoblje od 11. rujna 2015. do 30. rujna 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, u kunskoj protuvrijednosti CHF do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. godine do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu glavnice u iznosu od 8.528,11 eura kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose:

- od 28,00 eura u razdoblju od 11. travanj 2010. do 12. travnja 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 50,75 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 64,02 eura u razdoblju za 11. lipanj 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 57,39 eura u razdoblju od 11. srpanj 2010. do 13. srpnja 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja,

- od 97,20 eura u razdoblju za 11. kolovoz 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 70,66 eura u razdoblju od 11. rujan 2010. do 13. rujna 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 149,97 eura u razdoblju za 11. listopad 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 96,94 eura u razdoblju od 11. studeni 2010. do 12. studenog 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 96,33 eura u razdoblju od 11. prosinac 2010. do 20. prosinca 2010. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 96,75 eura u razdoblju od 11. siječanj 2011. do 12. siječnja 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 96,47 eura u razdoblju za 11. veljača 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 96,12 eura u razdoblju od 11. ožujak 2011. do 15. ožujka 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 96,33 eura u razdoblju od 11. travanj 2011. do 12. travnja 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 96,19 eura u razdoblju od 11. svibanj 2011. do 12. svibnja 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 96,22 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 128,84 eura u razdoblju od 11. srpanj 2011. do 12. srpnja 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 155,39 eura u razdoblju za 11. kolovoz 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 296,05 eura u razdoblju od 11. rujan 2011. do 12. rujan 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 122,79 eura u razdoblju od 11. listopad 2011. do 12. listopada 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 118,15 eura za 11. studeni 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 124,69 eura u razdoblju od 11. prosinac 2011. do 12. prosinca 2011. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 133,26 eura u razdoblju za 11. siječnja 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 136,65 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 135,25 eura u razdoblju od 11. ožujak 2012. do 12. ožujka 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 133,72 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,39 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,28 eura u razdoblju od 11. lipanj 2012. do 12. lipnja 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,07 eura u razdoblju od 11. srpanj 2012. do 12. srpnja 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,00 eura u razdoblju od 11. kolovoz 2012. do 13. kolovoza 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,04 eura u razdoblju od 11. rujan 2012. do 12. rujna 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,10 eura u razdoblju za 11. listopada 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,14 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,08 eura u razdoblju za 12. prosinca 2012. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 129,84 eura u razdoblju od 11. siječanj 2013. do 14. siječnja 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,06 eura u razdoblju od 11. veljača 2013. do 12. veljače 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 129,99 eura u razdoblju od 11. ožujak 2013. do 13. ožujka 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,00 eura u razdoblju od 11. travanj 2013. do 12. travnja 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 129,67 eura u razdoblju od 11. svibanj 2013. do 14. svibnja 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 129,99 eura u razdoblju od 11. lipanj 2013. do 12. lipnja 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,04 eura u razdoblju za 11. srpnja 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 104,41 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 130,01 eura u razdoblju od 11. rujan 2013. do 12. rujna 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 129,86 eura u razdoblju od 11. listopad 2013. do 15. listopada 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 129,93 eura u razdoblju od 11. studeni 2013. do 15. studeni 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 129,97 eura u razdoblju od 11. prosinac 2013. do 16. prosinac 2013. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 129,70 eura u razdoblju od 11. siječanj 2014. do 17. siječnja 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,51 eura u razdoblju za 11. veljače 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,58 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,59 eura u razdoblju od 11. travanj 2014. do 22. travnja 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 78,86 eura u razdoblju od 11. svibanj 2014. do 12. svibnja 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 77,09 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 77,93 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,53 eura u razdoblju za 11. kolovoza 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,56 eura u razdoblju od 11. rujan 2014. do 12. rujan 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,47 eura u razdoblju od 11. listopad 2014. do 14. listopad 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,28 eura u razdoblju za 11. studeni 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,31 eura u razdoblju za 11. prosinac 2014. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,29 eura u razdoblju od 11. siječanj 2015. do 13. siječanj 2015. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 80,19 eura u razdoblju od 11. veljača 2015. do 16. veljača 2015. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 89,78 eura u razdoblju od 11. ožujak 2015. do 13. ožujak 2015. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 90,01 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- 90,46 eura u razdoblju od 11. svibanj 2015. do 13. svibnja 2015. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- 90,37 eura u razdoblju od 11. lipanj 2015. do 15. lipnja 2015. i od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 91,21 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 92,03 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja

- od 92,71 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 naknaditi tužiteljici SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.031,79 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 191,53 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. lipnja 2019. protiv tuženika podnijela tužbu pred ovim sudu i to radi isplate iznosa od 8.528,11 eura/64.255,03 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana isplate pojedinog iznosa koji dan će se naknadno precizirati nakon provedenog vještačenja.

2. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika (Societe Generale – Splitska banka d.d.) sklopila ugovor o kreditu broj 41706/06 od 9. svibnja 2006. kojim je tuženik tužiteljici isplatio kredit u iznosu od 62.580,00 švicarskih franaka protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za švicarski franak tečajne liste pravnog prednika tuženika na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je adaptacija nekretnine. U članku 5. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,20% godišnje. Tim ugovorom ugovoreno je da banka može mijenjati redovne kamate na temelju jednostrane odluke po kamatnim stopama pritom nije ugovorena nikakva metoda izračuna tih parametara već je sve prepušteno na dispoziciju banke.

2.1. Stranke su 30. siječnja 2016. sklopile aneks ugovoru o kreditu kojim je valutna klauzula prebačena sa švicarskog franka na euro.

2.2. Pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je da je Societe Generale – Splitska banka d.d. kao pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača i u odnosu na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu.

3. Tužiteljica je izračunala da je pretplatila pored iznosa koji je naveden u konverziji iznos od 64.255,03 kuna stoga taj iznos potražuje u ovom parničnom postupku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana isplate pojedinog iznosa koji dan će se naknadno precizirati nakon provedenog vještačenja.

4. U odgovoru na tužbu (list 46-60 spisa) tuženik izuzev činjenice da je sa tužiteljicom sklopio ugovor o kreditu broj 41706/06 u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je sporno jesu li pojedine odredbe iz ugovora nepoštene pa posljedično ništetne, ističe prigovor zastare potraživanja, utvrđenja iz tzv. parnice potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet odnosno to treba utvrditi dokazivanjem, osporava svojstvo potrošača tužitelju. Nadalje, navodi kako su stranke Dodatkom ugovora o kreditu sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužitelja na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali i valuta uz koju je bila vezana glavnica u valutu euro.

4.1. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi su na lako uočljivim mjestima slijedom čega ocjena poštenosti tih odredbi prema kriterijima iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača nije dopuštena. Uz navedeno te ugovorne odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno ističe da tuženik nije znao niti je mogao znati buduća kretanja tečaja švicarskog franka.

4.2. Što se tiče jednostrane promjenjive kamatne stope tuženik navodi da nije točno da je donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat.

5. Na pripremnom ročištu održanom 15. listopada 2024. tuženik je izjavio prigovor radi prijeboja s osnove eventualnih negativnih tečajnih razlika (list 87 spisa).

6. Tijekom postupka sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to ugovor o kreditu između parničnih stranaka broj 41706/06 od 9. svibnja 2006. (list 4-12 spisa), Dodatak broj I. ugovoru o kreditu broj 41706/06 od 30. siječnja 2016. (list 13-17 spisa). Uz navedeno sud je u svrhu dokazivanja saslušao tužiteljicu (list 92-93 spisa) te je proveo dokaz financijskim vještačenjem nakon čega je vještakinja Natalija Jambrečić dostavila sudu nalaz i mišljenje (list 106-123 spisa). Drugih dokaznih prijedloga nije bilo.

7. Predmet spora je zahtjev za povratom iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni redovne kamate u iznosu od 8.528,11 eura/64.255,03 kune sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja mjesečnih rata tuženiku do isplate. U odnosu na taj Ugovor o namjenskom kreditu stranke su 30. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su konvertirali kredit broj 41706/06 u kredit sa valutnom klauzulom u eurima i sa kamatnom stopom određeno strukturiranom. Zahtjev tužitelja utemeljen je na tvrdnji tužitelja da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u potrošačkom kreditu te na tvrdnji da sklapanje dodatka ugovora o kreditu nema utjecaja na osnovanost njegovog kondemnatornog zahtjeva .

7.1. Ovdje valja reći da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 26. svibnja 2026. (list 158-160 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka na način da je zatražio isplatu u iznosu od 7.153,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća do isplate. Tako postavljeni tužbeni zahtjev je manji od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva iz tužbe (8.528,11 eura) što predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje - ZPP) čemu se tuženik protivio pa sud mora meritorno odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu iz tužbe.

8. Između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu 9. svibnja 2006. kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 62.580,00 chf po prodajnom deviznom tečaju tuženika za chf na dan korištenja kredita, da su stranke 30. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; dalje: ZID ZPK/15). Nije sporno ni to da je tuženik priznao tužitelju sve uplate po navedenom kreditu od početka ugovornog odnosa do 30. rujna 2015.

8.1. Sporno je pravno pitanje je li sklapanje Dodatka Ugovoru od 30. siječnja 2016. ima utjecaj na tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu pretplate koja nije priznata u konverziji konkretno je li provedenom konverzijom tužitelj izgubio pravo tražiti puno obeštećenje preplaćenih iznosa kao razlike između kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora od 4,20% godišnje u odnosu na kamate koje je tuženik tokom otplate kredita jednostrano mijenjao te kao razlike tečaja švicarskog franka koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora i tečaja na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta uz uračunavanje priznatog preplaćenog iznosa u Dodatku Ugovoru o kreditu. Nadalje, sporno je pitanje zastare tražbine tužitelja, je li se presude na koje se poziva tužitelj mogu primijeniti na konkretni predmet, je li tužitelj potrošač, postojanje pravnog interesa i visina tužbenog zahtjeva.

8.2. Glede pitanja postojanja pravnog interesa tužitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. zauzeo stajalište da tužitelj u ovakvim parnicama ima pravni interes.

9. Pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u chf i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi je prethodno pitanje o kojem, između ostalog, ovisi tužiteljevo pravo na isplatu preplaćenog iznosa kojeg u tužbi traži.

9.1. Prema čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znača jnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9.2. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača.

9.3. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i ovdje tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda.

9.4. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija, između ostalih i ovdje tuženika kao tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/09).

9.5. Dakle, u ovome predmetu radi se o parnici koja tematski pripada velikom broju u bitnome istovjetnih parnica, a odnosi se i na pravna pitanja o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj predmet. Pritom ovaj sud polazi od nespornih utvrđenja gore navedenih sudova da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje plaćanja na način da je glavnica vezana za valutu u švicarskom franku bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

9.6. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.7. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

9.8.Točno je da sve naprijed izloženo ne podrazumijeva automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Navedeno tuženik tijekom postupka ne dokazuje.

10. Sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je tužitelj bio informiran o svim bitnim parametrima za sklapanje ugovora, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

10.1. Iz iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 3. lipnja 2025. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da isti iskazuje životno, te je njegov iskaz ostalim provedenim dokazima – proizlazi: da je kredit uzela radi adaptacije vlastite obiteljske kuće, u banci su je uputili na valutnu klauzulu u švicarskim francima davajući joj uvjerenje da je riječ o stabilnoj valuti . Stoga, kako iz navedenog iskaza ne proizlazi da bi tužitelj bio informiran o bitnim parametrima za sklapanje predmetnog ugovora i aneksa ugovora (a kako to tvrdi tuženik), niti da bi stranke pregovarale o odredbama ugovora, a tuženik ne dostavlja dokaze o suprotnom, to je propustio dokazati svoje tvrdnje.

10.2. Također, iz iskaza tužiteljice sud zaključuje da je ista potrošač i da je namjena kredita bila potrošačka (adaptacija obiteljske kuće). Napominje se da je potrošač, u smislu čl. 3. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako adaptacija kuće, zbog koje namjene je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužitelja te samog ugovora o kreditu, očito predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno, to proizlazi da je tužitelj u konkretnom pravnom odnosu djelovao kao potrošač.

11. Valja naglasiti da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

12. U vrijeme podnošenja ove tužbe 13. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom članak 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

12. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu ranije istaknuta utvrđenja suda te činjenicu da se spomenute presude odnose i na tuženika, proizlazi da su ništetne sporne odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i valutna klauzula vezana uz valutu chf.

13. Što se tiče tužiteljičinog zahtjeva za isplatu valja reći da su stranke 30. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro, to je cjelokupan iznos koji je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu u euro. Navedeno je sud utvrdio uvidom u nalaz i mišljenje sudske vještakinje Natalije Jambrečić.

13.1. Kako je cjelokupni iznos svih uplata koje je tužitelj izvršio do datuma konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po novom kreditu u eurima, to nije preostao nikakav iznos preplate koji bi se u ovome postupku tužitelju mogao vratiti. Naime, tuženik je na temelju strogih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, a to uključuje i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, 69/26, dalje – ZOO).

13.2. Slijedom navedenog, tražbina tužitelja za povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu je podmirena, jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita, stoga zahtjev tužitel ja za isplatu glavnice u iznosu od 8.528,11 eura nije osnovan pa je tužbeni zahtjev za taj iznos odbijen, o čemu je odlučeno u točki II. izreke presude (tužbeni zahtjev iz tužbe jer se tuženik protivio smanjenju tužbenog zahtjeva). To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

14. Uz zatraženu glavnicu, tužitelj u tužbi je zatražio zakonske zatezne kamate na "pojedine dijelove gornjeg ukupnog iznosa od dana isplate pojedinog iznosa". Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule. Dan stjecanja svakog pretplaćenog iznosa je dan kada je tužitelj platio svoju mjesečnu ratu kredita, a ne dan dospijeća njegove mjesečne obveze(navedeni dani se mogu ali i ne moraju podudarati) pa je sud datum plaćanja utvrdio uvidom u pregled uplata koja prileži na listovima 131-132 spisa. Zatezne kamate na pretplaćene iznose teku idući dan od dana stjecanja, odnosno od dana uplate tužitelja tuženiku jer je od tog idućeg dana stjecatelj (tuženik) u zakašnjenju.

14.1. Iz navedenog razloga, sud je u točki II. izreke presude dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate na mjesečne pretplaćene iznose kako ih je izračunala vještakinja Natalija Jambrečić u svom nalazu i mišljenju (sa uračunatom pretplatom iz konverzije, međutim tužiteljica nije tražila preotvaranje glavne rasprave ili dopunu nalaza i mišljenja) ali samo za razdoblje od dana plaćanja tih iznosa tuženiku do 30. rujna 2015., o čemu je odlučeno u točki I. izreke presude, dok je za razdoblje od dospijeća mjesečnih obveza do dana plaćanja mjesečne obveze tužitelja kao i za razdoblje od 1. listopada 2015. zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata odbijen, o čemu je odlučeno u točki II. izreke presude.

15. Neosnovan je i prigovor zastare o čemu je pravno stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. odnosno da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

16. Što se tiče prigovora prijeboja, vještakinji je dano u zadatak prilikom izračuna uzeti u obzir i negativne razlike tečaja i kamate stoga je u specifikaciji pojedinačnih iznosa već uračunate negativne razlike tečaja i kamate pa je u skladu s tim tužiteljica nakon provedenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev.

17. Glede zahtjeva za naknadu troškova postupka, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-1014/18 od 20. listopada 2021., Odluka suda Europske unije C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4029/2013 od 19. prosinac 2017.). Stranke su uspjele u sporu djelomično - tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik u odnosu na zahtjeve za isplatu glavnice. Međutim u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem tužitelj postavlja zahtjev za isplatu zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, obzirom na visinu troškova sukladno vrijednosti predmeta spora, troškovi postupka koje je već snosio tužitelj i oni koje bi morao platiti tuženiku bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl. 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svog vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023., koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Osim toga, o predmetu spora kakav je predmetni - osnovanost zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u chf koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa, pa se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

17.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 250,00 eur, za sastav podnesaka od 27. svibnja 2026. prema Tbr. 8. toč. 1. po 250,00 eur, te za zastupanje na ročištima 16. travnja 2024., 15. listopada 2024., 3. lipnja 2025., 17. lipnja 2026 . prema Tbr. 9. toč. 1. po 250,00 eur, što ukupno iznosi 1.500,00 eura. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 131,79 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 2.031,79 eura koji je dužan naknaditi tuženik tužitelju, o čemu je odlučeno u točki III. izreke presude.

18. Tužitelj je neosnovano zatražio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 191,53 eura jer tužitelj nije u obvezi plaćati sudsku pristojbu na presudu u parnicama pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa , o čemu je odlučeno u točki IV. izreke presude.

Ivanec, 16. srpnja 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u pisanom obliku putem pošte, sustava e -komunikacije ili neposredno na sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj – e-oglasna ploča

2. tuženik – e-oglasna ploča