Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1271/2024-29

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja,a u odsutnosti tuženika, po objavi od 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 396- 156/2007 sklopljenog 21. svibnja 2007.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te ZORANA IMPERA kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita

- u članku 13 Ugovora pod naslovom Obveze korisnika kredita kojom je navedeno da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

II-Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

-iznos od 198,96 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 30. svibnja 2007.g. pa do isplate;

-iznos od 202,82 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 30. svibnja 2007.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III-Odbija se tuženi zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 396-156/2007 sklopljenog 21. svibnja 2007.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te ZORANA IMPERA kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržana:

- u članku 5. kredita pod naslovom TROŠKOVI kojom je navedeno da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. "

IV-Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 46,06 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 30. svibnja 2007.g. do isplate."

V-Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.859,24 € (slovima: tisuću osamsto pedeset i devet eura i dvadeset i četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI-Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška, sve preko iznosa utvrđenog u točki V izreke ove presude.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 21. svibnja 2007. godine sklopio s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 396-156/2007 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Visina odobrenog kredita iznosila je 22.631,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 100.187,44 kn (13.297,16 EUR) dana 28. svibnja 2007.godine. Radi se o potrošačkom kreditu, za kupnju motornog vozila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca). Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 5. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. Člankom 13 predmetnog Ugovora pod Naslovom: „Obveze korisnika kredita“ ugovoreno je da se Korisnik kredita obavezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. Riječ je, između ostalog, o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Tako ugovorena naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.U konkretnom slučaju, članak 3. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu, premiju osiguranja i za trošak upisnika. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja. Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Upravo je Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. utvrđeno je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, utvrđeno je, između ostalog, da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi. Upravo se iz predmetne odredbe vidi da je ista, kako je navedeno, unaprijed sastavljena i umetnuta u ugovor, ne sadrži objašnjenje na što se odnosi naplaćena naknada. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, odlučeno je: Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi, Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“ „Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.““ Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi:

a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu;

c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita.

Za naglasiti je kako je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. Nadalje, ulazna naknada i naknada za premiju osiguranja i trošak upisnika ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnogg Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, činjenica da je Tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom Tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu. Zaključno, za napomenuti je kako se između tužitelja i tuženika vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji spor se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci, stalna služba u Opatiji pod poslovnim brojem: P – 688/2019, a koji je okončan pravomoćnom Presudom kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.762,10 kuna (632,04 EUR) na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 29.883,28 kuna (3.966,19 EUR) na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu pod posl.br. Gž – 3235/2022 dana 22. studenog 2022. godine. Konkretno, u sudskom postupku je radi utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, odnosno iznosa preplate na ime gore navedenih ništetnih odredbi, proveden dokaz financijskim vještačenjem. U Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Ivane Damjanović, mag. oec., od 14. prosinca 2021. godine, utvrđeno je na numeriranoj stranici 3. kako je vještak sam zatražio konkretan datum isplate kredita te kunskoj protuvrijednosti isplaćenog kredita, no takav podatak vještaku nikada nije dostavljen. S tim u vezi, vještak se sam pozvao na Obračun preliminarnog vještaka, a koji je bio dostavljen uz Tužbu u naprijed navedenom postupku, a iz kojeg je razvidno da je datum isplate kredita 28. svibanj 2007. godine, te je tečaj na dan isplate iznosio: 4,42700 (22.631,00 CHF = 100.187,44 HRK). Također, Tužitelj u prilogu Tužbe prilaže i dokaz o naplati predmetnih troškova od strane tuženika. Naime, iz Obavijesti o dospijeću prvog anuiteta tuženika, razvidno je kako je tuženik tužitelju naplatio iznos na ime ulazne naknade u visini od 339,47 CHF što bi iznosilo po tečaju kojeg je naveo vještak u naprijed navedenom postupku 1.502,83 HRK odnosno 199,46 € računajući po fiksnom tečaju za valutu euro. Slijedom činjenice kako je između tužitelja i tuženika već donesena pravomoćna presuda u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a vezano za sklopljeni ugovor o kreditu koji je obuhvaćen polaznom tužbom, te uvažavajući činjenicu kako je sproveden dokaz financijskog vještačenja u kojem Nalazu i mišljenju su utvrđeni iznosi preplate, na način da je utvrđeno da je tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio 4,427000, to je tužitelj izračunao iznos koji mu je tuženik naplatio na ime ulazne naknade. Naime, modus operandi na koji način je tuženik izračunao ulaznu naknadu je da je od ukupnog iznosa kredita koji je isplaćen na dan 28. svibnja 2007. godine, dakle 100.187,44 kn (što je utvrđeno u naprijed navedenom Nalazu i mišljenju) obračunao postotak od 1,50 %, slijedom čega dolazimo do iznosa od 1.502,83 kuna, odnosno 199,46 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju. Tužitelj opetovano naglašava kako je činjenica naplate iznosa na ime ulazne naknade utvrđena u samoj Obavijesti o dospijeću prvog anuiteta, a koja Obavijest prileži uz Tužbu. Isto je vidljivo i iz Otplatnog plana kao i Obračun jednokratnih troškova iz kojih je razvidna naplata iznosa u visini od 347,02 kn / 46,06 € na ime provedbe upisa fiducije u Upisnik. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i naknaditi parnični trošak tužitelju.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj dana 7. kolovoza 2024. godine podnio naslovnom sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 396-156/2007 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 21. svibnja 2007. godine (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), a koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 13. Ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje premije osiguranja; isplatu iznosa od 199,46 €, te iznosa od 46,06 € i 200,00 € zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva u cijelosti, te visinu tužbenog zahtjeva koja se odnosi na iznos od 200,00 EUR s osnove naplate premije osiguranja kao i iznos od 46,06 EUR s osnove naplate naknade za upis fiducija. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva koja se odnosi na iznos od 199,46 EUR koja se odnosi na ulaznu naknadu. Tuženik opreza radi ovdje ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz toč. (ii) tužbenog zahtjeva. Naime, iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita, premiju osiguranja i naknadu za upis fiducije 29. svibnja 2007. godine, dok je tužbu u navedenom predmetu podnio dana 7. kolovoza 2024. godine dakle čak sedamnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Očigledno je nastupila zastara potraživanja iz toč. (ii) tužbenog zahtjeva sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen, što tužitelj nije dostavio uz tužbu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog nastupjele zastare Podredno, u nastavku obrazlaže iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Nesporno je da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, kao i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita, a čl. 13. obveza plaćanja premije osiguranja. Sporno je među parničnim strankama da li je naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u EUR ništetna, odnosno odredba o plaćanju premije osiguranja, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita i premiji osiguranja. Tužitelj u tužbi navodi kako je odredba čl. 5. i čl. 13. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelu pravednosti i poštenja praksi Suda Europske unije te da se o toj odredbi nije posebno pregovaralo. Naposljetku, tužitelj navodi kako je navedena odredba čl. 5. i čl. 13. Ugovora o kreditu nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“). Tuženik ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane. Naime, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Također, odredba ugovora o kreditu u kojoj je jasno navedeno da se premija osiguranja kredita plaća u iznosu od 1,50% iznosa kredita uvećano za kamate nije ništetna. Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Navedeno se odnosi i na odredbu čl. 13. Ugovora o kreditu. Spomenuti čl. 5. Ugovora o kreditu glasi: „Troškovi“, „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.“ Također, odredba čl. 13. Ugovora o kreditu glasi da se „Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.“ Tužitelj načelno osporava da bi tuženik imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi. Tužitelj vrlo površno i paušalno ističe iz kojeg razloga smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan, pritom ne obrazlažući i ne temeljeći svoje navode na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala. Tužitelj se pri tome poziva na načela Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br. 35/2005, (u daljnjem tekstu: ZOO/2005) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03, (u daljnjem tekstu: ZZP/2003). Tuženik smatra da je uvodno potrebno podsjetiti da je u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, (dalje u tekstu: ZPK), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome „ukupni troškovi kredita za potrošača“ uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/2003 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Budući da tuženik ima pravo uz kamatu naplatiti i naknadu troškova, u daljnjem dijelu podneska ćemo obrazložit pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita iz članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu. Troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2007. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužiteljica. Slijedom navedenog, u potpunosti su neosnovane tvrdnje kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna odnosno da tužitelj ima pravo na povrat navodno naplaćenog iznosa od 199,46 €. Osim toga, tužitelji nije pružio nijedan dokaz kojim bi dokazao da su navedeni troškovi obrade kredita naplaćeni, kada su naplaćeni i u kojem iznosu. U odnos u na navodnu ništetno odredbe čl. 13. Ugovora o kreditu kojoj je ugovorena premija osiguranja kredita, tuženik ističe kako je navedena odredba potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na potraživanje isplaćene premije osiguranja jer je ista isplaćena osiguratelju,a ne tuženiku. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te da istu obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

3.Proveden je dokazni postupak u Ugovor o kreditu roj 396-156/2007 (list 12 do 17 spisa), u Obavijest o dospjeću prvog anuiteta (list 18 spisa), u Obračun jednokratnih troškova nastalih temeljem upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika (list 19 spisa), u otplatni plan (list 20 i 21 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za raučnovodstvo i financije Ivane Damjanović od 14. prosinca 2021. (list 22 do 39 spisa), u proceduru za rad u Lom@s-u (list 75 do 130 spisa), te je saslušan tužitelj (list 221 i 222 spisa).

4.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 12. studenog 2024. (list 137do 143 spisa), od 30. rujna 2025. (list 238 i 239 spisa), od 15. siječnja 2026. (list 240 i 241, 244 i 245 spisa),od 2. veljače 2026. (list 254 spisa), od 20. ožujka 2026. (list 217 spisa), a tuženik podneskom od 24. srpnja 2025. (list 224 i 225 spisa) i od 29. siječnja 2026. (list 252 spisa).

5.U ovom je postupku nesporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu dana 21. svibnja 2007. broj 396-156/2007 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima, da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita, kao i da se korisnik obavezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. Člankom 13. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se Korisnik kredita obavezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

6.Tužitelj smatra da su citirane odredbe Ugovora koje se odnose na naplatu ulazne naknade, naknade za premiju osiguranja i troška upisnika suprotne odredbama Zakona o obveznim odnosima, posljedično tome da su ništetne i traži povrat navedenih iznosa.

7.Tuženik osporava osnovanost potraživanja tužitelja.

8.U ovom je postupku sporno da li su navedene odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita , naknada za premiju osiguranja i trošak upisnika ništetne, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su naplaćeni na temelju navedenih odredbi (naknada za obradu kredita, naknada za premiju osiguranja i trošak upisnika).

9.Primjenom odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23- ZPP) , sud je prema svom uvjerenju,a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, dijelom usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

10.Iz priloženog Ugovora o kreditu razvidno je da je člankom 5. Ugovora pod naslovom troškovi ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 %,te se korisnik kredita obvezao da će snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje tog Ugovora i naplatu tražbina iz istog. Člankom 13. Ugovora Korisnik se obvezao iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu za prva četiri anuiteta.

11.Tužitelj smatra da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, dok tuženik isto osporava, smatra da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, te pojašnjava koji su troškovi vezani za obradu kredita. U prilog svojih navoda predlaže i provođenje kombiniranog vještačenja po vještaku za bankarstvo i financije kojim će se utvrditi koje su radnje potrebne u postupku odobravanja ugovora o kreditu do njegove isplate i koji je trošak tih radnji za tuženika (trošak zaposlenika i materijalni troškovi). S tim u vezi dostavlja i upute za rad s internim sustavom obrade kredita.

12.Ocjena je ovog suda da niti upute za rad sa internim sustavom koje obvezuju na postupanje zaposlenike tuženika, a niti vještačenje na navedenu okolnost nije odlučno u ovom postupku. Naime, ovom je sudu prihvatljivo da glede obrade svakog zahtjeva za ishođenje kredita tuženik ima interni protokol postupanja i vjerovatno određene troškove, ali u ovom je postupku odlučno da li se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da li je bila jasna i uočljiva ili unaprijed formulirana od strane banke, da li je korisnik kredita kao potrošač na nju imao utjecaja i da li je protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da li uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.Iz iskaza tužitelja, kojeg ovaj sud prihvaća i cijeni iskrenim, proizlazi da je sredstva kredita koristio za kupnju vozila. Od tuženika je upućen na autokuću gdje je kupio vozilo. Nije imao mogućnost pregovaranja, rečeno mu je da su to njihovi administrativni troškovi i da je to njihov standardni ugovor. Nije dobio informaciju sa kojom osiguravajućom kućom je banka sklopila ugovor.

14.Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2.ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.Člankom 53.st.4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.Predmetni Ugovor zaključen je 21. svibnja 2007. izvan gospodarske djelanosti tužitelja, pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

16.Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03).

18.Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

19.Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

20.Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03).

21.Nadalje odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22.Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

23.Konačno, i odredbom općeg propisa – člankom 296. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

24.Što se tiče odredbe članka 5.1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, provedeni dokazi ukazuju da se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza, pri čemu takva naknada nije predviđena ZOO-om koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca. Naime, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

25.Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,50%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 322. ZOO-a i 87. stavak 1. ZZP/03.

26.Isto tako, iz iskaza tužitelja jasno proizlazi kako stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale niti o ugovornim odredbama o plaćanju premije osiguranja, a tuženik nije dokazao suprotno. Iz navedene ugovorne odredbe proizlazi da tuženik samovoljno određuje visinu naknade, obvezuje potrošača- ovdje tužitelja na plaćanje ne obrazlažući ničim zašto bi se imala platiti naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, koji su to troškovi za tuženika nastali u tom smislu i zašto ugovara tu naknadu i upravo u toj visini. Tuženik, dakle, nije dokazao da se o navedenoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radi o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi. Prije sklapanja ugovora propustio je informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na obračun naknade i navesti specifikaciju troškova. Iznos naplaćen na ime troškova osiguranja je teret i namet za tužitelja na koji on nije mogao utjecati, a tuženik je sam izabrao i kojem osiguranju će se izvršiti uplata. Stoga je sud i u odnosu na odredbu članka 13. utvrdio nepoštenost iste, a slijedom toga i ništetnost.

27.Dodatno se pojašnjava da je nepoštena ugovorna odredba ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja suprotno načelu savjenosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Takva odredba je unaprijed formulirana od strane trgovca, potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, nije jasno i razmljivo napisana, te nije lako uočljiva. Nepoštena odredba je ništetna,a njezina ništetnost ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez nje. Učinci utvrđenja ništetnosti idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, smatra se da takva odredba nikad nije bila ugovorena,a potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa.

28.Posljedično, tuženik je dužan vratiti tužitelju plaćeni iznos po osnovi ništetnih odredaba članka 5. i 13. Ugovora o kreditu,kako je to prethodno obrazloženo, temeljem članka 323. stavak 1. u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO-a sa zateznom kamatom od dana stjecanja primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu. Odluka o kamama donesena i pozivom na članak 29. stavak 1. i 2. ZOO.

29.Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela odredaba Ugovora o kreditu, a zastara restitucijskog zahtjeva po tom osnovu teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude (što znači da nije ni počela teći), a takvo je i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.)

30.Međutim, po ocjeni ovog suda nije ništetan članak 5.Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je Korisnik kredita obvezan platiti sve javnobilježničke troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. Naime, imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, što je bilo nužno da ta privatna isprava stekne svojstvo javnobilježničkog akta i ovršne isprave, te da je iz solemnizacije vidljivo da su naplaćene javnobilježnička pristojba i javnobilježnička nagrada, to ugovorna odredba kojom je ugovoreno da tužitelj snosi troškove javnobilježničke pristojbe i druge nuzgredne troškove nije nejasna niti nerazumljiva niti uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao i zahtjev za isplatom iznosa od 46,06 € . Naime, visina javnobilježničke nagrade i naknade tužitelju nije mogla ostati nepoznata jer je provjerom kod javnog bilježnika mgao saznati visinu,a visina ne ovisi o tuženiku.

31.Visina tužbenog zahtjeva sukladna je specifikaciji isplate kredita dostavljenoj od strane tuženika,a prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na premiju osiguranja neosnovan je jer je navedena premija ugovorena između stranaka ovog postupka.

32.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a. Naime, tužitelj je uspio s tužbenim zahtjevom u 90%, a tuženik s 10%. Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 80% ukupnih troškova koje je imao u postupku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).

33.Tužitelju je priznat slijedeći trošak:

-sastav tužbe 100 bodova/200,00 € (Tbr.7.1.)

-sastav podneska od 20.3.2026. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

-sastav podneska od 2.2.2026. 25 bodova/50,00 € (Tbr.8.4.)

-sastav podneska od 30.9.2025. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

-sastav podneska od 12.11.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

-sastav podneska od 25.10.2024. 25 bodova/50,00 € (Tbr.8.4.)

-sastav podneska od 9.8.2024. 25 bodova/50,00 € (Tbr.8.4.)

-pristup na ročište 12.6.2026. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-pristup na ročište21.1.2026. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-pristup na ročište 9.7.2025. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-pristup na ročište19.3.2025. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-trošak PDV-a od 25% - 437,50 € (Tbr.46.)

-sudska pristojba na tužbu 26,55 €

-sudska pristojba na presudu 110,00 €.

34.Dakle, ukupni opravdani trošak tužitelja iznosi 2.324,05 € što znači da je tuženik dužan naknaditi isti tužitelju u visini od 1.859,24 €.Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a.

U Opatiji, 16. srpnja 2026.

S u d a c:

Senka Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu 110,00 €

2. Pun. tuženika