Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-519/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dini Vukušiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović, u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-145/2026-12 od 10. lipnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuju se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-145/2026-12 od 10. lipnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 8. Ugovora o stambenom kreditu broj: [broj kredita] potvrđen dana **.**.2014. godine po javnom bilježniku Željke Picukarić iz Zagreba pod brojem: Ov-524/14 između tužitelja ZN, OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska Poštanska Banka dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, a koji glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 0,75% (nula cijela sedamdeset pet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska Banka dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ZN, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 331,80 EUR-a na ime naplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 9.5.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 276,54 EUR sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 10. lipnja 2026., po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

IV. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 276,54 EUR tužitelj se odbija kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužen ik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pitanje mjesne nadležnosti te je odlučio u predmetu za koji nije bio mjesno nadležan. Ističe prigovor zastare, osporava tijek dosuđenih zakonskih zateznih kamata. Tuženik pobija i točku III. izreke, smatra da je prvostupanjski sud tužitelju priznao iznos od 13,27 eura za plaćenu sudsku pristojbu na tužbu i iznos od 13,27 eura na presudu. Prema članku 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama, tužitelji koji podnose tužbe temeljem pravomoćne sudske presude u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni su obveze plaćanja pristojbi. Stoga, priznanje troška sudske pristojbe tužitelju bilo je pogrešno, jer je tužitelj prema toj zakonskoj odredbi oslobođen plaćanja svih sudskih pristojbi u ovom postupku. Dakle, ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači i tužba odbaci, podredno odbije uz naknadu troškova tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u okviru žalbenih navoda kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

6. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ovo stoga što je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] potvrđen **.**.2014. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] potvrđen **.**.2014. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 340.000,00 kuna po srednjem tečaju eura na dan korištenja kredita s rokom otplate 300 mjeseci,

- da je člankom 8. Ugovora o kreditu ugovoreno da za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu 0,75 % od iznosa odobrenog kredita i da je u članku 9. navedeno da trošak kredita uključuje redovnu kamatu, interkalarnu kamatu i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva,

- da je tužitelju naplaćena administrativna naknada za obradu kredita u iznosu 331,80 eura,

- da se prema iskazu tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora niti je iste bilo moguće mijenjati te da joj nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je predmetna ugovorna odredba kojom je predviđena naknada za obradu kredita nepoštena jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije mogao utjecati na njen sadržaj što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu odredbe članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) pa je posljedično riječ o ništetnoj odredbi u smislu članka 102. stavak 1. ZZP/07.

10. Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. U odnosu na prigovor tuženika koji se tiče mjesne nadležnosti potrebno je odgovoriti da je prvostupanjski sud isti pravilno otklonio pod točkom 6. obrazloženja pobijane presude, o čemu je dao valjane i obrazložene zaključke koje kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. Naime, i prema ocjeni ovog suda sporna odredba je nepoštena te u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07 ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

13. Suprotno žalbenim navodima u smislu odredbe članka 93. ZZP/07 na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita te visini i svrsi te naknade, a tuženik tijekom postupka navedeno nije dokazao.

14. Na daljnje žalbene navode valja odgovoriti da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (0,75 % od iznosa kredita) ali ne o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini, pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 96. stavak 1. ZZP/07).

15. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude ni žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade.

16. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 102. stavak 1. ZZP/07, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba propisana u članku 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05).

17. Ostali opširni žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značaja za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva pod točke I. izreke.

18. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznos od 331,80 po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja pa do isplate sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a.

19. Naime, u konkretnom slučaju tuženik je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe bez mogućnosti pregovaranja s tužiteljem te je nepošteni stjecatelj zbog čega je sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica imala pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade (Rev-1051/23).

20. Tuženik neosnovano i dalje tvrdi da je nastupila zastara, jer se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti ugovorne odredbe a pravo se na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05) pa nije odlučno ni to koliko je vremena prošlo od stjecanja, tako da nije nastupila zastara koja i prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (poslovni broj Su-IV-47/2020-2) počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari s pripadajućim zateznim kamatama zakonita i pravilna pa slijedom toga tuženikova žalba neosnovana.

22. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.). Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao i troškove plaćenih sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 eura.

23. Naime, tuženiku valja ukazati da su temeljem odredbe članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni samo tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača što se ne odnosi na konkretni slučaj.

24. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi presudu suda prvog stupnja, te je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

25. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije usp io sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 16. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić