Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-588/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanoj po punomoćniku Aniti Vrkiću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Ivani Miloš, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-2500/2019-35 od 23. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-2500/2019-35 od 23. listopada 2025. u točki I, III i IV izreke te sudi:

Utvrđuje se postojanje potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 4.948,25 eur sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2019. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

Odbija se tužbeni zahtjev radi utvrđenja da postoji tužiteljičino potraživanje prema tuženiku u iznosu od 10.992,74 eura, iznosu od 9.611,12 eur te iznosu od 4.990,64 eura sve sa zateznim kamatama te zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos tražbine od 4.948,25 eur za razdoblje prije 10. lipnja 2019.

Prebija se utvrđeno potraživanjer tužiteljice sa pravomočno utvrđenim potraživanjem tuženika (u iznosu do 465,57 eur) te se nalaže tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 4.482,68 eur sa zateznom zateznom kamatom od 10. lipnja 2019. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok se preostali tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke utvrđeno je da postoji tužiteljičino potraživanje prema tuženiku u iznosu od 10.992,74 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke, u iznosu od 9.611,12 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke, u iznosu od 4.990,64 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke i u iznosu od 4.948,25 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke utvrđeno je da postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 465,57 eur dok se točkom III izreke prebijaju potraživanja utvrđena pod točkom I i II te se tuženiku nalaže da ispuni nekompenzirani dio tužiteljevog potraživanja, a tužbeni zahtjev se za kompenzirani dio odbija. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 6 .639,18 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude u točki I, III i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25: dalje- ZPP).

3. Predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Kod donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao ni povreda iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju se poziva tuženik.

7. U odnosu na pobijanu presudu sud prvog stupnja je utvrdio:

-da je između stranaka postupka 18. listopada 2006. sklopljen ugovor o kreditu za gradnju i dovršenje stambenog objekta, da je tužitelju odobren iznos od 175.400,00 CHF te da je čl.4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru 16. siječnja 2012. kojim je produljen rok otplate,

-da su stranke sklopile i dodatak ugovoru o kreditu broj 9012202173 (konverzija) od 9. prosinca 2015.,

-da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.79/07 i 125/07:dalje-ZZP) jer da je sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu fizičke osobe, za gradnju kuće,

-da je Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno da je između ostalih i ovdje tuženik sklapanjem ugovora o kreditu u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita. Tom presudom je utvrđeno i da je pored ostalih i ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose što je također stvorilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača,

-da u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna (identično po odredbi Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

-da nisu osnovani navodi tuženika da tužiteljica koja je pristala na konverziju ne bi imala pravni interes za podnošenje predmetne tužbe jer da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka ,

- utvrđenje o postojanju pravnog interesa da se temelji se i na odluci Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. svibnja 2020.,

-da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i da sklapanjem Dodatka nije ostvarena potpuna zaštita potrošača, kao korisnika kredita ni uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana,

-vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica na ime kamata, do konverzije kredita, više uplatila iznos od 10.992,74 eur te da je na ime tečajnih razlika, više uplatila iznos od 9.611,12 eur te da nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.990,64 eur, odnosno da utvrđena pretplata iznosi 4. 588,98 eur dok se iznos od 4.948,25 eur odnosi na ime preostale dospjele zatezne kamata na preplaćeni iznos glavnice za razdoblje do 30. rujna 2015,

-da je osnovan prigovor radi prebijanja tuženika za iznos negativne tečajne razlike od 465,57 eur.

8. Predmet spora je restitucijski zahtjev za povratom preplaćenog iznosa na ime ništetnih odredbi o tečajnoj razlici i promjenjivoj kamatnoj stopi dok tuženik prigovorom prijeboja zahtjeva umanjenje te tražbine za iznos negativne razlike od 465,57 eur jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

9. Pravilno je utvrđenje suda da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

10. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.

lipnja

2014. povodom

koje

je

donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

11. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

12. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

13. Sukladno tome prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP- a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio nijedan dokaz da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnih ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja tih ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze i da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno prista la na sklapanje takvog ugovora.

14. Međutim, unatoč tom utvrđenju pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev za isplatom obračunate pretplate temeljem tečajne razlike i promjenjive kamatne stope po navedenom ugovoru na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ukupnim iznosima od 10. 992,74 eur i 9. 611,12 eur te dodatno u iznosu od 4. 990,64 eur i navodi koje iznosi usvajajući taj dio zahtjeva nisu prihvatljivi ovom žalbenom sudu. Naime, u konkretnoj situaciji kada su stranke postupka sklopile Aneks ugovora o kreditu tužiteljici ne bi pripadalo pravo na predmetnu isplatu.

15. Prije svega na ocjenu poštenosti Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe ZZP-a, dok se materijalnopravne posljedice utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu prosuđuju po odredbama ZOO-a, koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu kako je to određeno u ZID ZPK/15.

16. Donošenje ZID ZPK-a imalo je za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti eur s time da se u smislu odredbi čl. 19.b i čl. 19.c tog Zakona razlika više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u eur-ima računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

17. Budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope to je na valjan način, ugovoren među strankama, prestala obveza tuženika (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) zbog čega više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. Odredbama čl. 19 d i 19 e ZID ZPK/15 propisana je detaljna, jasna i transparentna procedura koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora i tužiteljica kao potrošač bila je u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

18. Protivno utvrđenju suda prvog stupnja, prihvaćanjem konverzije tužitelj ica se više se ne nalazi u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je stvarna ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji.

19. Za istaknuti je i da je zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl.19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1.ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji tužitelj zahtijeva, unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

20. Valja dodati i da ništetnost odredbi osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne dovodi u pitanje valjanost sporazuma o konverziji (tako VS u predmetu Gos-1/2019) jer je odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19: dalje-ZZP/14), koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, propisano da se te odredbe ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, kako je to u ovom predmetu, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

21. Sukladno navedenom, a protivno utvrđenju suda prvog stupnja tužiteljica ne ostvaruje pravo na isplatu glavnicu izračunate pretplate tečajne razlike i promjenjive kamatne stope u dosuđenim iznosima od 10.992,74 eur, 9.611,12 eur i 4.990,64 eur te je primjenom odredbe čl. 373. st. 1. točka 3. ZPP-a preinačena pobijana presuda i u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

22. Međutim, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je točkom I izreke utvrdio osnovanom tražbinu tužiteljice za isplatu zateznih kamata na više isplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule za razdoblje od plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita pa do 30. rujna 2015. jer joj to pravo pripada, neovisno od sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

21. Naime, dio zateznih kamata za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka do dana prestanka obveze izvršene konverzijom, nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužiteljice na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18: dalje-ZOO). Tužiteljici, kako je pravilno utvrdio sud prvog stupnja, pripadaju zatezne na sve one iznose koje je plaćala više od početnog tečaja i od početne kamatne stope, što iznosi 4. 948,25 eur, kako je utvrđeno vještačenjem na čiji izračun stranke postupka nisu imale primjedbi.

22. Nastavno, na utvrđeni iznos zateznih kamata, određenih u apsolutnom iznosu, tužiteljica ostvaruje i pravo na isplatu daljnjih zateznih kamata u visini utvrđenoj odredbom čl. 29. ZOO-a s tijekom od dana podnošenja tužbe sudu prvog stupnja 01. lipnja 2019. do isplate, pa je primjenom odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a potvrđena i presuda suda prvog stupnja u dijelu isplate zateznih kamata za razdoblje od 01. lipnja 2019. do isplate odnosno preinačena i odbijen zahtjev za isplatu zatezn ih kamata prije tog razdoblja.

23. Budući da je sud prvog stupnja usvojio prigovor radi prebijanja tuženika te da je točka II izreke kojom je utvrđena tražbina tuženika pravomoćna (tužiteljica nije uložila žalbu protiv te točke izreke) valjalo je preinačiti pobijanu presudu u točki I i III te utvrditi tražbinu tužiteljice u iznosu od 4.948,25 eur sa zateznim kamatama od 01. lipnja 2019. do isplate, odbiti utvrđenje u preostalom dijelu te prebiti tu tražbinu sa dosuđenom tražbinom tuženika od 465,57 eura i odlučiti kao u točki 1. izreke predmetne presude, primjenom odredbe čl. 373. st. 1. točka 3. ZPP-a.

24. Preinačena je i odluka suda u dijelu troškova postupka iz točke IV izreke te je naloženo svakoj stranci da nadoknadi svoje troškove postupka. Pri tom treba kazati da iako je tuženik kroz žalbenu fazu postupka u većoj mjeri uspio u sporu u konkretnoj situaciji u kojoj je tužiteljica zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena drugačija odluka bila bi nepravedna za tužiteljicu. Naime, tužiteljica nije mogao predvidjeti svoje izglede za potpuni uspjeh zbog neustaljene sudske prakse, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava. Stoga postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer cjeloviti tužbeni zahtjev tužiteljice nije lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. Iz istih razloga je odbijen i zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

25. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

26. Nepobijani dio točke II izreke presude, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci, 16. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić