REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2318/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja DDM REO ADRIA d.o.o., OIB 91868082461, Zagreb, Ulica Damira Tomljanovića - Gavrana 15, kojeg zastupa punomoćnik Damjan Krivić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Gugić, Kovačić & Krivić d.o.o. u Zagrebu, protiv ovršenika GZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nedjeljka Asanović-Sarić, odvjetnica u Dubrovniku, radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine u iznosu od 15.332.641,09 EUR, odlučujući o ovrhovoditeljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-257/2022-21 od 14. travnja 2026., 15. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se ovrhovoditeljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-257/2022-21 od 14. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan ovršenikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 25.000,00 EUR.

Obrazloženje

1. Rješenjem poslovni broj Ovr-257/2022-21 od 14. travnja 2026. Trgovački sud u Zagrebu obustavio je predmetnu ovrhu i ukinuo provedene radnje (točka I. izreke), te je naložio Općinskom sudu u Dubrovniku, Zemljišnoknjižnom odjelu da na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Dubrovniku, k. o. [katastarska općina] jepan, zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica], briše zabilježbu ovrhe poslovni broj Ovr-1613/2010, zaprimljen 10. siječnja 2011. pod brojem Z-58/11 (točka II. izreke).

2. Protiv navedenog rješenja ovrhovoditelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da rješenje ukine uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 25.000,00 EUR uvećano za trošak sudske pristojbe na žalbu. U žalbi je, u bitnom, naveo da je ovršenikov prigovor prava na dom nedopušten odnosno neosnovan. Pojasnio je da je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti navedenog prigovora cijenio iz iskaza ovršenika i isprava u spisu jer smatra da je sud nekritički i bez podrobnije analize prihvatio kao točne navode ovršenika. Ukazao je da je ovršenik zabilježbu tužbe za utvrđenje prava vlasništva ishodio deset dana nakon što je evidentirana zabilježba predmetne ovrhe, stoga smatra da je ovršeniku bilo poznato da se provodi ovrha na predmetnoj nekretnini. Ukazao je da je ovršenik 28. siječnja 2025. predmetnu nekretninu pokušao prenijeti na novog vlasnika, pa da je prvostupanjski sud poklonivši vjeru iskazu ovršenika pogrešno utvrdio činjenično stanje. Smatra da se pravo na dom može iznijeti najkasnije u žalbi protiv rješenja o ovrsi, čime da je ovršenik prekludiran u iznošenju tog prigovora pri čemu da se taj prigovor ne može isticati kada na predmetnoj nekretnini postoji dobrovoljno založno pravo koje je upisano još 2007. godine.

3. Ovršenik je podnio odgovor na žalbu u kojoj je osporio sve žalbene navode te je predložio odbiti žalbu kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 25.000,00 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijano rješenje na temelju odredbe iz čl. 365. te čl. 381. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ono pravilno i u skladu sa zakonom.

6. Iz spisa proizlazi da je rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ovr-1613/2010 od 5. siječnja 2011. određena ovrha, između ostalih, i na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška], Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku. Predmetna nekretnina je u trenutku donošenja navedenog rješenja o ovrsi bila u vlasništvu ovršenika Sanabilis Nekretnine d.o.o. Na navedenoj nekretnini je, prije pokretanja predmetnog postupka, pod brojem Z-1440/09 upisano založno pravo u korist ovdje ovrhovoditelja. Potom je pod brojem Z-58/11 zabilježena predmetna ovrha. Rješenjem poslovni broj Ovr-228/22-2 od 1. srpnja 2022. Općinski sud u Dubrovniku oglasio se nenadležnim za daljnje postupanje i po pravomoćnosti ustupio spis Trgovačkom sudu u Zagrebu jer je nad ovršenikom otvoren stečajni postupak. Trgovački sud u Zagrebu je rješenjem i zaključkom od 7. studenog 2022., na prijedlog ovrhovoditelja, nastavio postupak ovrhe na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] tjepan upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška]. Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku, u odnosu na novog ovršenika GZ iz [adresa] i razdvojen je postupak u odnosu na predmetnu nekretninu GZ. Novi ovršenik GZ je podneskom od 22. studenog 2022. podnio žalbu iz čl. 46. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1613/10 tvrdeći da ovrhovoditelj nije bio ovlašten tražiti ovrhu na nekretnini u vlasništvu ovršenika. Istim podneskom istaknuo je i prigovor prava na dom. Prvostupanjski sud je ovršenika uputio u roku od 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Pž-791/2025-2 od 14. ožujka 2025. ukinuo to rješenje i uputio prvostupanjski sud, između ostalog, da ispita ovršenikov prigovor prava na dom. Potom je prvostupanjski sud donio pobijano rješenje.

7. Zadatak prvostupanjskog suda u ponovljenom postupku je bio, postupajući po uputi iz rješenja ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-791/2025-2 od 14. ožujka 2025., da utvrdi predstavlja li predmetna nekretnina jedinu ovršenikovu nekretninu odnosno dom.

Radi utvrđenja navedenih činjenica prvostupanjski sud je zamolbenim putem na 30. ožujka 2026. saslušao ovršenika 1. lipnja 2021., koji je, u bitnom, naveo da je vlasnik nekretnine koja predstavlja kuću u [adresa] na području Dubrovnika na adresi [adresa], te da je to njegova jedina nekretnina stambene prirode u kojoj može živjeti. Naveo je da osim te nekretnine nema nikakav stan ili kakvu drugu nekretninu za stanovanje. Pojasnio je da se radi o obiteljskoj kući u kojoj živi sa svojim sinom i njegovom obitelji, da u njoj stanuje od 1969. godine te je kuću gradio on osobno. Prvostupanjski sud je proveo test razmjernosti te utvrdio kako predmetna nekretnina predstavlja ovršenikov dom, da je uz nju vezan stvarno i trajno preko 50 godina i da nema drugih nekretnina za život, stoga da mu je predmetna nekretnina neophodna za zadovoljenje stambenih potreba. Pritom je utvrdio da je u konkretnom slučaju provođenjem ovrhe nedvojbeno došlo do miješanja u pravo na dom ovršenika, da je miješanje utemeljeno na zakonu, usmjereno na ispunjenje ovrhovoditeljeve tražbine, no da navedena mjera ovrhe kao takva nije nužna u demokratskom društvu, te kako kriterij nužnosti iz testa razmjernosti nije ispunjen.

Stoga je obustavio predmetnu ovrhu.

8. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj U-III-869/14 od 29. kolovoza 2014. zauzeo shvaćanje:

„Gubitak doma najekstremniji je oblik miješanja u pravo na poštovanje doma, ali unatoč tome to pitanje ne nameće se automatski u svakom sporu vezanom uz prisilno iseljenje, već je stranka dužna pozvati se (istaknuti) na povredu tog prava. Međutim, ukoliko se tijekom postupka pred građanskim sudovima istakne prigovor miješanja (zadiranja, uplitanja) u njezino pravo na poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora se osigurati da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost takve predložene mjere bez obzira na (ne)postojanje pravne osnove (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, § 50., 13. svibnja 2008.).

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-818/2024-2 od 25. veljače 2025. u odnosu na dom iznio sljedeće pravno shvaćanje:

„…13.1. Odredba čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - nadalje: Konvencija) propisuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, a prema toj odredbi svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Da bi se pojedinac mogao pozvati na čl. 8. Konvencije, on mora dokazati da se njegov prigovor prava na dom odnosi na barem jednu od četiri odlučne činjenice - okolnosti navedene u tom članku (privatnim životom, obiteljskim životom, domom i dopisivanjem).

13.2. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) dom je nepovrediv, a pravo na dom ustavom zaštićeno pravo. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl. 16. st. 1. Ustava). Svako ograničenje ustavom zaštićenih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

13.3. … Odredba čl. 8. Konvencije sadrži negativnu i pozitivnu obvezu države. Osnovna svrha čl. 8. Konvencije je zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javne vlasti u privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje je negativna obveza koju ta odredba nameće državama. Ona traži od države da se suzdrži od proizvoljnog miješanja u pravo pojedinca. Pozitivna obveza, s druge strane, znači da države članice moraju osigurati poštovanje prava iz čl. 8. Konvencije, čak i između privatnih stranaka (Barbulescu protiv Rumunjske (VV), § 108-111.1.). Te obveze mogu uključivati usvajanje mjera čiji je cilj osigurati poštovanje privatnog života čak i u području odnosa između pojedinaca (G protiv Ujedinjene Kraljevine (VV) § 75.2.). Preduvjet ispunjenja navedenih obveza je dobro poznavanje značenja pojmova iz čl. 8. Konvencije, te opsega prava koja jamči taj članak definiranog kroz praksu Europskog suda. U odnosu na pravo na dom čl. 8. ne može se tumačiti kao da priznaje pravo na pružanje doma (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine (VV) § 99.) ili kao da dodjeljuje pravo na stanovanje na određenom mjestu (Garib protiv Nizozemske, § 141.3). Pitanje prava na dom relevantno je u predmetima iseljenja u kojima je iseljenje neovlaštenih posjednika tražila država, ali i kada je iseljenje tražila jedinica lokalne vlasti ili trgovačko društvo u vlasništvu države budući da se oni u konvencijskom smislu smatraju državom (Škrtić protiv Hrvatske; McCann protiv Ujedinjene Kraljevine) ili pak u privatno pravnim odnosima. U privatno pravnim odnosima glavna obveza države su postupovna jamstva koja će osigurati provođenje djelotvornog i pravičnog postupka. Pitanje razmjernosti miješanja u pravo na dom ne postavlja se automatski u svakom predmetu iseljenja (Petolas protiv Hrvatske, § 72., Paulić protiv Hrvatske, § 43., već samo kada se stranka pozove na to svoje pravo.

13.4. „Dom“ je u konvencijskom smislu autonoman pojam koji ne mora odgovarati pojmu „doma“ u domaćem pravu. Hoće li se neka nekretnina smatrati „domom“ činjenično je pitanje koje ne ovisi o zakonitosti posjeda spram odredbama nacionalnih zakona (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, paragraf 46., Tijardović protiv Hrvatske, § 29.). Stoga je „dom“ činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske, § 33.). „Dom“ prema shvaćanju ESLJP, koje prihvaća i ovaj sud, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to nastajanje ili ih zakonito i bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57.). „Dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53.). Pravo na „dom“ ne obuhvaća pravo na određeni dom pa niti pravo na vlasništvo nad nekretninom, koja predstavlja dom. Ne mora se raditi o stanu ili kući, pa „dom“ prema shvaćanju navedenog suda može biti i kamp kućica ili drugi prostor, ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine (VV) § 171. -174.). Zaštitu temeljem čl. 8. uživaju i poslovne prostorije (Zahi protiv Hrvatske, § 54.)“

10. Uzimajući u obzir navedeno, prvostupanjski sud je kod odlučivanja o zahtjevu ovršenika ocijenio položaj ovršenika s obzirom na činjenicu da je istaknuo navedeni prigovor. Pojam doma je činjenično pitanje, o kojem se odlučuje po kriterijima trajnosti i faktične veze, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i pravna shvaćanja sadržana u odlukama Ustavnog suda te Europskog suda. Zaštita prava na dom nije apsolutna, jer ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije-materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti. Pritom je na ovršeniku teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegovog doma i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li bilo nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na ovrhovoditelju.

11. Pogrešno ovrhovoditelj smatra da je ovršenik prekludiran u ovoj fazi postupka na isticanje tog prigovora jer niti jednom odredbom mjerodavnog Ovršnog zakona nije navedeno da je ovršenik dužan taj prigovor istaknuti najkasnije u žalbi protiv rješenja o ovrsi. Prema tome, u svakom pojedinom slučaju, nakon isticanja tog prigovora (izravno ili sadržajno) potrebno je utvrditi jesu li u odnosu na određenu osobu ispunjeni ti kriteriji, a prvostupanjski sud je dao dostatne razloge kojim je valjano obrazložio da su u odnosu na ovršenika ispunjeni ti kriteriji, a koje razloge prihvaća i ovaj sud. Otud neosnovanost svih daljnjih žalbenih navoda koji se tiču kontradiktornosti u zaključcima prvostupanjskog suda i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

12. Imajući u vidu navedeno, kako ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je ovrhovoditeljevu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje na temelju odredbe čl. 380. t. 2. Zakona o parničnom postupku, u vezi s čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona.

13. Ovršenikov odgovor na žalbu, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio kao radnju koja nije bila potrebna za vođenje postupka, pa je na osnovi odredaba čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona odbio ovršenikov zahtjev za naknadu troškova tog podneska kao neosnovan.

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Sudac

Ružica Omazić