REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2443/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Ćiraković, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EKOVENT d.o.o. u stečaju, Krapina, Krapinsko Strahinje 25, OIB: 02693661308, kojeg zastupa stečajni upravitelj Duško Koruga, a njega punomoćnik Davor Palatinuš, odvjetnik u Zagrebu i tuženika EKOVENT PROJEKT d.o.o., Novo Čiče, Brezovačka 24, OIB: 16425049156, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Macan i Mračić d.o.o., Zagreb, uz sudjelovanje umješača na tužiteljevoj strani HRVATSKA BANKA ZA OBNOVU I RAZVITAK, Zagreb, Strossmayerov trg 9, OIB: 26702280390, radi isplate iznosa od 90.762,49 EUR, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-882/2022 od 1. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i umješača kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-882/2022 od 1. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbe u iznosu od 2.467,65 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice poslovni broj Ovrv-443/2019 od 2. svibnja 2019., te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 18.112,17 EUR.

2. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZPP), ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

3. Prvostupanjski sud pošao je od toga da je predmet spora isplata dijela kupoprodajne cijene iz Ugovora o kupoprodaji strojeva od 5. listopada 2015., pri čemu među strankama nije sporno da je ugovor sklopljen, da je tuženik ugovorom preuzeo obvezu platiti cijenu za strojeve navedene u popisu koji je sastavni dio ugovora, kao ni visina utužene tražbine. Spornim je ocijenio postoji li tuženikova obveza platiti utuženi dio kupoprodajne cijene, osobito s obzirom na opseg ispunjenja ugovornih obveza stranaka.

4. Pozivajući se na čl. 376. i čl. 286. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), prvostupanjski sud zaključio je da je između stranaka postojao ugovor o kupoprodaji, a zatim i da za ugovor kupoprodaji pokretnina nije propisan obvezni pisani oblik, slijedom čega je prihvatio mogućnost da su stranke i izmjenu ugovora mogle ugovoriti usmeno.

5. Na temelju iskaza bivšeg stečajnog upravitelja tužitelja SI i zakonskog zastupnika tuženika ZI, kojima je poklonio vjeru, prvostupanjski sud zaključio je da je nakon sklapanja pisanog ugovora između stranaka došlo do usmene izmjene ugovora prema kojoj je tuženik kupovao i plaćao strojeve dio po dio, uz znanje i suglasnost umješača kao založnog vjerovnika. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio da postojanje takvog dogovora proizlazi i iz činjenice da umješač nije inzistirao na raskidu ugovora.

6. Polazeći od čl. 389. ZOO-a, prema kojem je prodavatelj dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom, prvostupanjski sud zaključio je da tužitelj nije dokazao da je tuženiku predao strojeve za koje potražuje plaćanje niti da mu je omogućio faktičnu vlast na tim strojevima. Stoga je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost tražbine te je s pozivom na čl. 451. st. 3. ZPP-a, ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud donio je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 144/14) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13).

8. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U bitnome smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je između stranaka došlo do usmene izmjene Ugovora o kupoprodaji strojeva od 5. listopada 2015., da je takva izmjena bila učinjena uz znanje i suglasnost umješača te da tužitelj nije dokazao predaju strojeva, odnosno omogućavanje tuženiku faktične vlasti na njima.

9. Ističe da zaključak o postojanju usmene izmjene ugovora ne proizlazi iz provedenih dokaza niti iz iskaza saslušanih osoba, da je prvostupanjski sud zanemario pravno shvaćanje izraženo u ranijoj ukidnoj odluci drugostupanjskog suda, osobito u pogledu značaja tuženikova prijedloga za raskid ugovora, te da bi i kada bi takva usmena izmjena postojala, bila protivna odredbama Stečajnog zakona i ništetna prema odredbi čl. 465. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23). Nadalje osporava ocjenu provedenih dokaza i primjenu pravila o teretu dokazivanja te smatra da je slijedom pogrešne odluke o glavnoj stvari nepravilna i odluka o troškovima postupka.

10. Umješač je protiv ove presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome smatra da prvostupanjska presuda sadrži proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati, osobito u dijelu u kojem je zaključeno da je između stranaka došlo do usmene izmjene Ugovora o kupoprodaji strojeva uz znanje i suglasnost umješača. Ističe da takvi zaključci ne proizlaze iz sadržaja iskaza saslušanih osoba ni iz drugih provedenih dokaza te da je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao iskaz bivšeg stečajnog upravitelja SI.

11. Nadalje navodi da činjenica što umješač nije zahtijevao raskid ugovora ne predstavlja njegovu suglasnost za usmenu izmjenu ugovora niti za djelomično izvršenje ugovora, nego upravo suprotno, da je inzistirao na izvršenju ugovora u sadržaju u kojem je sklopljen.

12. Osporio je i ocjenu vjerodostojnosti iskaza tuženikovog zakonskog zastupnika ZI, smatrajući da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir njegovu zainteresiranost za ishod spora niti proturječnosti između njegova iskaza i navoda tuženika tijekom postupka. Slijedom navedenoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo te je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno, ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13. U odgovoru na tužiteljevu i umješačevu žalbu tuženik je osporio sve njihove žalbene navode kao neosnovane te je predložio drugostupanjskom sudu odbiti obje žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu. U bitnome smatra da žalitelji iznose vlastito viđenje činjeničnog stanja, dok je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge. Ističe da je pravilno prihvaćen zaključak prvostupanjskog suda kako je između stranaka usmeno izmijenjen način izvršenja Ugovora o kupoprodaji strojeva, prema kojem je tuženik kupovao i plaćao strojeve dio po dio.

14. Nadalje navodi da je upravo bivši stečajni upravitelj tužitelja TI, kao jedini živući sudionik pregovora o sklapanju ugovora, potvrdio postojanje takvog dogovora te pojasnio da je on bio logičan i u interesu svih sudionika, uključujući i umješača kao založnog vjerovnika. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako je umješač znao za takav način izvršenja ugovora, da ga je prihvatio svojim postupanjem te da nije zahtijevao raskid ugovora niti ostvarenje prava iz založnog prava. Također ističe da nije bilo mjesta primjeni pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, jer je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

15. Žalbe tužitelja i umješača nisu osnovane.

16. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbi č l. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

17. Neosnovano tužitelj i umješač u žalbama ističu da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka. Pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni sadržaju spisa niti međusobno proturječni, pa ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje žalitelji ukazuju niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti.

18. U ovoj pravnoj stvari već je jednom odlučeno kada je rješenjem poslovni broj Pž-473/2022 od 23. studenoga 2022. kojim je ovaj sud ukinuo raniju presudu prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv-2359/2019 od 8. ožujka 2021., kojom je također bio odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Razlog ukidanja bilo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje nije omogućavalo pravilnu primjenu materijalnog prava.

19. Tom je odlukom prvostupanjski sud upućen da uz ponovno izvođenje već provedenih dokaza i po potrebi izvođenje drugih pravodobno predloženih dokaza, utvrdi koje je strojeve tužitelj isporučio tuženiku, koji strojevi nisu isporučeni i koji su od isporučenih strojeva plaćeni, a koji ne, te postoji li s te osnove preostala tuženikova obveza plaćanja utužene kupoprodajne cijene. Tek nakon utvrđenja tih odlučnih činjenica bilo bi moguće ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva.

20. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je postupio po uputi ovog suda u dijelu u kojem je ponovno saslušao stranke i svjedoke, proveo njihovo suočenje te izveo dokaz financijskim vještačenjem. Međutim, unatoč tako provedenom dokaznom postupku, odlučne činjenice koje se odnose na opseg ispunjenja ugovornih obveza stranaka ni nadalje nisu utvrđene s potrebnim stupnjem izvjesnosti. Upravo je ta okolnost odlučna za ocjenu osnovanosti žalbenih navoda tužitelja i umješača.

21. Tijekom cijelog postupka tuženik je dosljedno osporavao da su mu isporučeni svi strojevi obuhvaćeni kupoprodajnim ugovorom. Tako je već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, zatim tijekom prvostupanjskog postupka, osobito u podnesku od 11. rujna 2020., kao i u žalbi, tvrdio da su mu isporučeni samo oni strojevi koje je preuzeo i platio, dok preostali strojevi nikada nisu bili predani.

22. Takvim prigovorom tuženik je osporio jednu od odlučnih činjenica na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev, odnosno da su svi strojevi obuhvaćeni ugovorom i računom doista bili isporučeni tuženiku. Stoga je na tužitelju bio teret dokazivanja koje je konkretne strojeve isporučio tuženiku te da upravo za te isporučene, a neplaćene strojeve zahtijeva isplatu kupoprodajne cijene (čl. 221.a ZPP-a).

23. Međutim, tužitelj tijekom postupka nije predložio niti jedan odgovarajući dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi koji su pojedini strojevi predani tuženiku. U spisu ne postoje otpremnice, zapisnici o primopredaji, potvrde o preuzimanju niti druga dokumentacija iz koje bi proizlazilo koji su konkretni strojevi isporučeni, a koji nisu. Ni sam kupoprodajni ugovor (str. 19. i 20. spisa) niti popis strojeva kao njegov sastavni dio (str. 22. do 24. spisa), ne predstavljaju dokaze da su svi strojevi obuhvaćeni tim popisom doista predani tuženiku.

24. Navedeno proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka s ročišta za glavnu raspravu od 26. siječnja 2020. (str. 92. - 95. spisa). Bivši stečajni upravitelj TI iskazao je da su strojevi preuzimani sukcesivno te da nisu prodani svi strojevi obuhvaćeni ugovorom. Stečajni upravitelj Duško Koruga naveo je da je predan veći broj strojeva, dok je dio ostao u Krapini te da se ne može očitovati koji su konkretni strojevi predani tuženiku. Zakonski zastupnik tuženika GI također je iskazao da su preuzimani samo strojevi koji su bili plaćeni. Iz navedenih iskaza ne proizlazi da su tuženiku predani svi strojevi obuhvaćeni ugovorom, niti je moguće utvrditi koji su konkretni strojevi isporučeni. Račun na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev (str. 390. spisa) sam po sebi ne predstavlja dokaz o isporuci strojeva u njemu sadržanih.

25. Nalaz i mišljenje financijskog vještaka ne može nadomjestiti nedostatak dokaza o činjenici isporuke. Naime, zadatak vještaka financijske struke bio je utvrditi visinu eventualnog tuženikovog duga na temelju raspoložive financijske dokumentacije, posebno iznos ukupne kupoprodajne cijene iz ugovora i iznos plaćenog tužitelju s tuženikove strane, a ne utvrđivati koji su pojedini strojevi bili isporučeni tuženiku. Stoga nalaz i mišljenje vještaka predstavlja obračun financijskih podataka, ali ne i dokaz odlučne činjenice da se račun na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev odnosi upravo na strojeve koji su tuženiku bili isporučeni.

26. Neosnovani su stoga žalbeni navodi tužitelja i umješača kojima osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, okolnost da ni u ponovljenom postupku nije bilo moguće utvrditi koje je konkretne strojeve tužitelj isporučio tuženiku nije posljedica nepotpuno provedenog dokaznog postupka, nego činjenice da tužitelj, unatoč teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a na njegovoj strani, nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev.

27. Budući da je upravo tužitelj bio dužan dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a tijekom postupka nije dokazao koje je konkretne strojeve isporučio tuženiku niti da se račun na kojem temelji tužbeni zahtjev odnosi upravo na isporučene, a neplaćene strojeve, valjalo je primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključiti da osnovanost tužbenog zahtjeva nije dokazana. Stoga posljedice neutvrđenosti tih odlučnih činjenica, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, snosi tužitelj.

28. Neosnovani su tužiteljevi žalbeni navodi kojima osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju usmene izmjene Ugovora o kupoprodaji strojeva te ocjenu provedenih dokaza u tom dijelu. Naime, neovisno o tome pružaju li izvedeni dokazi dostatnu osnovu za zaključak da je između stranaka došlo do usmene izmjene ugovora, ta okolnost o ocjeni ovog suda sama po sebi nije odlučna za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

29. Ovdje je naime, odlučno je li tužitelj dokazao činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev za isplatu utužene kupoprodajne cijene. Upravo je na tu okolnost ovaj sud u ranijem ukidnom rješenju upozorio prvostupanjski sud, naloživši mu da utvrdi koji su strojevi isporučeni tuženiku, koji nisu isporučeni te koji su od isporučenih strojeva plaćeni.

30. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud ponovno je saslušao stranke i svjedoke, proveo njihovo suočenje te izveo dokaz financijskim vještačenjem. Međutim, ni nakon tako provedenog dokaznog postupka nije bilo moguće s potrebnim stupnjem izvjesnosti utvrditi koji su konkretni strojevi bili predmet isporuke, koji od njih predstavljaju predmet utuženog potraživanja te koji su od njih plaćeni. Slijedom toga, iz ukupno provedenih dokaza nije bilo moguće s potrebnim stupnjem izvjesnosti utvrditi niti opseg tužiteljeve ispunjene ugovorne obveze, pa od tuda i pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva (čl. 221.a ZPP-a).

31. Iz istih razloga iz kojih je ocijenjena neosnovanom tužiteljeva žalba, neosnovani su i žalbeni navodi umješača, budući da ni oni ne dovode u pitanje zaključak da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, pa je i umješačeva žalba ocijenjena neosnovanom.

32. Kako su žalbe ocijenjene neosnovanima u odnosu na odluku o glavnoj stvari, neosnovane su i u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, koja se temelji na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

34. Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbe u iznosu od 2.467,65 EUR, jer se radi o troškovima koji nisu potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ćiraković