REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-647/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FOKUS ECOLOGY d.o.o. iz Zagreba, Lanište 1F, OIB: 34686273700, kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, Ljudevita Gaja 6, protiv tuženika ENERGIJA PROJEKT d.d. iz Senja, Petra Matkovića 7, OIB: 97312497377, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lovrić, Novokmet, Smrček u Zagrebu, Heinzelova 33A, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-56/2022-33 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-56/2022-33 od 23. prosinca 2024. u točkama I. i II. izreke.
r i j e š i o j e
Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba podnesena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-56/2022-33 od 23. prosinca 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom navedenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 61.158,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude kao i da naloži tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak s pripadajućim kamatama (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 EUR (točka II. izreke presude), dok je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj neosnovano potražuje od tuženika naknadu štete zbog toga što tuženik s tužiteljem nije sklopio (novi) ugovor za terenska istraživanja, a na što su se stranke obvezale člankom 8. Ugovora o poslovnoj suradnji od 28. svibnja 2019. jer prema toj ugovornoj odredbi stranke su trebale sklopiti novi ugovor samo pod pretpostavkom da su obje u cijelosti i na vrijeme ispunile sve svoje ugovorne obveze (iz tog ugovora) što u konkretnom predmetu nije slučaj budući da tuženik protivno Ugovoru od 28. svibnja 2019. predzadnju ratu naknade nije isplatio do 15. listopada 2019. nego tek sredinom siječnja 2020., a ni tužitelj nije završno izvješće predao u tiskanom obliku u ugovorenom roku nego je to učinio tek po pozivu tuženika od 29. lipnja 2020. Osim toga, prema ocjeni prvostupanjskog suda odredba članka 8. Ugovora ne predstavlja predugovor koji bi obvezivao stranke jer ne sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora u smislu članka 268. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), nego se radi o dispozitivnoj odredbi kojom su stranke za slučaj uspješne suradnje iskazale volju za nastankom poslovne suradnje u vezi terenskih istraživanja i monitoringa šišmiša, no unatoč tome što je kod obje stranke postojala volja za sklapanje novog ugovora jer su o istom pregovarale, do toga nije došlo. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi što je prvostupanjski sud utvrdio nakon provedenog postupka te ističe da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev uz argumentaciju kako niti jedna stranka nije u cijelosti i na vrijeme ispunila svoje ugovorne obveze jer je tuženik predzadnju ratu platio sa zakašnjenjem (15. siječnja 2020. umjesto do 15. listopada 2019.), a tužitelj istome nije dostavio Završni izvještaj u tiskanome obliku odmah s Izvještajem u elektronskom obliku već kasnije po traženju tuženika. Žalitelj smatra da je takav stav suda pretjerani formalizam i nije u skladu sa svrhom i tumačenjem prave volje ugovornih stranaka. Naime budući da su stranke bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu još od 2016. godine te je isti neprekidno trajao do 2020. godine, sama činjenica neznatnog zakašnjenja u isplati predzadnje rate ne može se tumačiti kao neuredno ispunjenje obveze u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima. Također u situaciji kad je ugovoreno da će tužitelj kao izvršitelj isporučiti djelo tuženiku kao naručitelju po isplati 95% ugovorene cijene (što je tužitelj i učinio odmah po isplati u elektronskom obliku) ne može se smatrati da je došlo do neurednog ispunjenja jer djelo nije odmah isporučeno i u tiskanom obliku (kojeg je naručitelj samo trebao isprintati). Žalitelj ističe da tuženik odmah po primitku Završnog izvještaja u elektroničkom obliku nije zatražio dostavu i i tiskanome obliku, a kad je to zatražio, istome je udovoljeno (tuženik je to zatražio kad je već sklopio ugovor s trećom osobom); pri tome žalitelj se poziva na poruku elektronske pošte od 16. lipnja 2020. te smatra da nema govora o kršenju, neispunjenju ili neurednom ispunjenju ugovora te se zato ne može ekskulpirati tuženik od obveze na sklapanje novog ugovora s tužiteljem, a kako to sud pogrešno tumači. Tužitelj ističe kada bi došlo do neurednog ispunjenja ugovora, onda tuženik zasigurno ne bi tražio daljnju ponudu od tužitelja i istome čak poslao nacrt novoga ugovora po prethodno prihvaćenoj ponudi. Prema mišljenju žalitelja, logična je teza da je tuženik u međuvremenu ishodio jeftiniju opciju i protivno svojoj ugovornoj obvezi i načelu savjesnosti i poštenja odbio s tužiteljem sklopiti ugovor. Tužitelj smatra da on niti u jednom trenutku nije odbio ponudu tuženika već je samo na njegov prijedlog nacrta budućeg ugovora uložio nekoliko primjedbi i komentara, a što je dio uobičajenog trgovačkog pregovaranja koje sada tuženik zlonamjerno tumači. Osim toga, primjedbe i komentari se odnose na sporedne stvari zbog čega se ni u najekstenzivnijem tumačenju ne mogu smatrati odbijanjem sklapanja ugovora od strane tužitelja. Tužitelj ističe da je predložio plaćanje osiguranja opreme, a svjedokinja MR je iskazala kako se to uobičajeno predlaže, pa ako naručitelj odbije, na tome ne inzistiraju. Nadalje, sud pogrešno navodi kako je odredba članka 8. Ugovora o poslovnoj suradnji dispozitivne naravi kojom bi stranke samo iskazale volju za nastavkom poslovne suradnje jer su se stranke tom ugovornom odredbom obvezale sklopiti daljnji ugovor o poslovnoj suradnje, a ne da će ga možda ili eventualno sklopiti. Tužitelj ističe da on nikada ne bi sklopio ugovor o poslovnoj suradnji 2019. godine s tuženikom da nije očekivao kako će ta suradnja biti dugoročna te ističe da je odredba članka 8. Ugovora na snazi jer je tuženik, ako se htio osloboditi preuzete obveze, mogao raskinuti ugovor zbog neispunjenja ili neurednog ispunjenja, a što nije učinio. Osim toga, tuženik je zatražio ponudu tužitelja, tužitelj je poslao ponudu tuženiku koju je tuženik prihvatio i poslao nacrt ugovora tužitelju, a u tom novom ugovoru predmet i cijena nisu sporni već je tužitelj imao nekoliko primjedbi i komentara na nacrt ugovora koje šalje tuženiku, no ovaj se na iste uopće ne očituje, prekida svaku komunikaciju s tužiteljem te sklapa ugovor s trećom osobom. Time tužitelj trpi štetu u vidu izmakle dobiti koju je očekivao od daljnje poslovne suradnje s tuženikom, a koju je jasno argumentirao u svojoj osnovi i visini te je na iste okolnosti predložio odgovarajuće vještačenje. Zbog toga što je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo, a zbog čega je pogrešna i odluka o parničnom trošku. Žalitelj predlaže usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu u korist tužitelja, a podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Tužiteljeva žalba djelomično nije osnovana, a djelomično je nedopuštena.
3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. njezine izreke temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Iz spisa proizlazi, a to uostalom između stranaka nije sporno, da su one 28. svibnja 2019. sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji prema kojem je tužitelj (kao izvođač) trebao izraditi izvještaj o fauni šišmiša za 2018. godinu temeljem postojećih podataka i u 2019. godini obaviti terenska istraživanja monitoringa šišmiša (praćenje stanja) na lokaciji Vjetroelektrane Senj te izraditi izvještaj o fauni šišmiša na temelju provedenog monitoringa (članak 1. tog Ugovora) s time da je tužitelj Završni izvještaj za 2018. i 2019. godinu trebao izraditi najkasnije do 15. prosinca 2019. i dostaviti tuženiku u tiskanom i elektroničkom obliku i to pod uvjetom da do dana predaje izvještaja 15. prosinca 2019. bude tužitelju isplaćeno prvih šest rata odnosno 95% cjelokupne ugovorene cijene (pravilno, naknade; članak 3. stavci 3. i 4. Ugovora). Tim se ugovorom tuženik kao naručitelj obvezao isplatiti tužitelju ugovorenu naknadu u ukupnom iznosu od 650.275,00 kn s time da su člankom 4. tog Ugovora stranke ugovorile dinamiku tuženikova plaćanja tužitelju pa je tako predzadnji dio naknade od 10% u iznosu od 65.027,50 kn tuženik trebao isplatiti do 15. listopada 2019., a zadnji dio od 5% nakon predaje Završnog izvještaja za 2018. i 2019. godinu do 15. prosinca 2019. (str. 71. spisa).
4.1. Nadalje, člankom 8. stavkom 1. tog Ugovora stranke su ugovorile da ukoliko obje stranke uredno ispune svoje ugovorene obveze iz tog Ugovora u cijelosti na način i pod uvjetima kako je to ugovoreno, one se obvezuju sklopiti novi ugovor za daljnja terenska istraživanja monitoringa šišmiša na lokaciji vjetroelektrane Senj. Prema stavku 2. istog članka Ugovora ukoliko tijekom ili nakon izvršenja obveza iz tog Ugovora tuženik proda, daruje, otuđi ili na bilo koji drugi način prenese projekt ili bilo koji njegov dio vezan uz predmetnu vjetroelektranu Senj na treću osobu, prava i obveze iz tog ugovora ta treća osoba preuzima u neizmijenjenom obliku kako je to tim ugovorom preuzeo tuženik, dok je člankom 8. stavkom 3. tog Ugovora određeno da se u tu svrhu naručitelj (tuženik) obvezuje u pravni posao kojim će projekt prenijeti na treću osobu unijeti odredbu po kojoj ta treća osoba preuzima sva prava i obveze iz tog Ugovora pod uvjetom naknade štete u vidu izmakle dobiti izvršitelju (tužitelju).
4.2. Iz provedenog postupka proizlazi, a to ni tužitelj u žalbi ne osporava, da je tuženik svoju ugovornu obvezu isplate predzadnjeg dijela naknade ispunio sa zakašnjenjem jer je umjesto do 15. listopada 2019. taj dio naknade isplatio tužitelju tek polovinom siječnja 2020., a uslijed toga tužitelj je (i to upravo zbog neurednog neispunjenja tuženikove obveze) tek 15. siječnja 2020. predao tuženiku i to samo u elektronskom obliku Završni izvještaj za 2018. i 2019. godinu premda je to tada trebao učiniti i u tiskanom obliku. Osim toga, tužitelj nije predao tuženiku to izvješće u tiskanom obliku ni nakon što mu je tuženik uplatio preostalih 5% ugovorene naknade, nego je to učinio tek po pozivu tuženika od 29. lipnja 2020., iako je njegova ugovorna obveza prema članku 3. stavku 3. Ugovora bila da izvješće preda i u tiskanom obliku do 15. prosinca 2019. pod uvjetom da tuženik do tada plati prvih šest rata odnosno 95% cjelokupne ugovorene naknade; dakle, tužitelj svoju ugovornu obvezu predaje izvještaja u tiskanom obliku nije ispunio ni odmah po ispunjenju uvjeta (tuženikova plaćanja predzadnjeg dijela naknade polovinom siječnja 2020.) niti nakon što je tuženik platio tužitelju preostalih 5% naknade što je prema iskazu svjedoka MR sa str. 282. spisa bilo 21. veljače 2020., nego je to učinio sa zakašnjenjem, a što uostalom ni tužitelj u žalbi ne osporava.
5. Premda su stranke člankom 7. stavkom 2. Ugovora o poslovnoj suradnji od 28. svibnja 2019. ugovorile da plaćanje ispostavljenih računa do ugovorenog datuma predstavlja bitan sastojak ugovora, njihova volja prilikom sklapanja ugovora nije bila da se ugovor raskida po samom zakonu prema članku 361. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima budući da su stavkom 3. članka 7. tog Ugovora ugovorile pravo tužitelja da u slučaju ako naručitelj (ni) u daljnjem roku od 15 dana od isteka ugovorenog datuma ne plati ispostavljeni račun, on može prekinuti svaki rad na izradi djela i jednostranom pisanom izjavom raskinuti ugovor, što tužitelj nesporno uslijed tuženikova zakašnjenja u plaćanju nije učinio. Prema tome, tužitelj je sukladno odredbi članka 362. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i nakon dolaska tuženika u zakašnjenje s isplatom pretposljednjeg dijela naknade 15. listopada 2019. mogao od tuženika zahtijevati ispunjenje obveze te sve do ispunjenja tuženikove obveze iz članka 3. stavka 4. Ugovora (dakle, do tuženikova plaćanja 95% ugovorene naknade) on nije bio dužan ispuniti svoju obvezu predaje izvješća (u tiskanom i elektronskom obliku) prema članku 358. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.
5.1. Međutim, nakon što je tuženik ispunio svoju obvezu plaćanja 95% ugovorene naknade, a što je bilo sredinom siječnja 2020., tužitelj nesporno tada nije u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu predaje Završnog izvještaja za 2018. i 2019. godinu budući da je prema elektronskoj poruci sa str. 176. spisa 15. siječnja 2020. dostavio tuženiku taj izvještaj samo u elektronskom obliku; tek po pozivu tuženika od 29. lipnja 2020. sa str. 193. spisa, tužitelj je dostavio tuženiku izvještaj (i) u tiskanom obliku. Prema tome, iako je tužitelj u elektronskoj poruci od 16. lipnja 2020. na koju se poziva u žalbi dostavu izvještaja u tiskanom obliku smatrao tehničkim pitanjem, njegova ugovorna obveza je sukladno članku 166. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima bila da taj izvještaj dostavi tuženiku (i) u tiskanom obliku pa je on zato postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (osim izvještaja u elektronskom obliku) 15. siječnja 2020. trebao tuženiku dostaviti izvještaj i u tiskanom obliku, a što tada nije učinio čime je (i) tužitelj dospio u zakašnjenje s ispunjenjem svoje ugovorne obveze. Međutim, unatoč tome, ni tuženik nije raskinuo taj ugovor nego je (i) nakon dolaska tužitelja u zakašnjenje s ispunjenjem obveze zahtijevao njezino ispunjenje čemu je tužitelj nesporno naknadno i udovoljio. Dakle, premda su obje stranke došle u zakašnjenje s ispunjenjem svojih obveza, one taj ugovor nisu raskinule zbog neispunjenja obveze protivne stranke već je taj ugovor naknadno prestao ispunjenjem njihovih obveza u cijelosti.
6. Nadalje, iz spisa proizlazi da je prava volja ugovornih stranaka čak i prije potpunog ispunjenja tužiteljeve obveze predaje tiskanog izvještaja bila da sklope novi ugovor o poslovnoj suradnji. Naime, unatoč tome što tužitelj (tada) još nije bio u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu predaje tiskanog izvještaja tuženiku, tuženik je 10. travnja 2020. pozvao tužitelja da podnese ponudu za sklapanje novog ugovora („zahtjev za prijedlogom praćenje faune šišmiša”; str. 114. - 117. spisa) prema kojem bi vremenski period praćenja faune šišmiša bio svibanj 2020. – rujan 2020., a postupajući po tom pozivu tuženika tužitelj je 20. travnja 2020. uputio tuženiku ponudu (premda je u toj ponudi sa str. 124. - 147. spisa, osim za razdoblje tijekom 2020. godine na str.126. spisa, tužitelj naveo i trošak praćenja šišmiša tijekom 2021. i 2022. godine; str. 128. spisa). Postupajući prema toj ponudi, tuženik je dostavio tužitelju prijedlog Ugovora o poslovnoj suradnji datiran s 27. travnja 2020. i to, sukladno ranijem svom zahtjevu, samo za 2020. godinu (str. 206. - 211. spisa) na kojeg je tužitelj imao određene primjedbe (str. 95. - 97. spisa), ali je tužitelj tim primjedbama ujedno tražio i da se tuženik kao naručitelj obveže da će osigurati kod osiguravajućeg društva postavljenu opremu tužitelja odnosno četiri Batcorder sustava ukupne vrijednosti oko 100.000,00 kn (str. 97. spisa) što nije bilo navedeno u prvotnoj ponudi tužitelja; prema iskazu svjedoka MR sa str. 283. spisa prijedlog tužitelja je bio da klijent (tuženik) osigura opremu, da klijent traži najpovoljniju ponudu i ugovara osiguranje, a da to u ponudi nije bilo stavljeno jer to „nije bio uvjet nego samo naš prijedlog”, premda to ne proizlazi iz tužiteljevih primjedbi na nacrt ugovora sa str. 97. spisa. Nadalje, iz iskaza svjedoka LR sa str. 269. spisa proizlazi da se stranke nisu uspjele dogovoriti u vezi ugovora za 2020. godinu „jer je bilo nekoliko točaka oko kojih se nismo uspjeli složiti, međutim jedna od bitnijih je da je tužitelj tražio da tuženik osigura njihovu opremu što je naš (tuženikov) pravni tim smatrao da nije uobičajeno u poslovanju”, a i prema iskazu zastupnika po zakonu tuženika HR kod tuženika je prevagnula činjenica da s tužiteljem ne sklopi novi ugovor bila ta da je tužitelj ukazao da ne može ispuniti zahtjeve Ministarstva, a „mislim da je nešto bilo riječi i o polici osiguranja” (str. 249. spisa). Prema tome, budući da je tužitelj nesporno ranije bio poslovni partner tuženika, to je tuženik prema iskazu zastupnika po zakonu tuženika HR tražio ponudu od tužitelja jer je „tužitelj već bio naš partner nekoliko godina te smo smatrali da je u našem najboljem interesu da i njima u tom dijelu ponudimo nastavak suradnje” (str. 249. spisa), ali premda su stranke vodile pregovore oko sklapanja novog ugovora o poslovnoj suradnji do toga nije došlo budući da je tužiteljev prijedlog da tuženik osigura tužiteljevu opremu za tuženika bio neprihvatljiv.
6.1. Prema tome, iako su se člankom 8. stavkom 1. Ugovora o poslovnoj suradnji stranke obvezale da će u slučaju urednog ispunjenja obiju stranaka sklopiti novi ugovor za daljnja terenska istraživanja, a što se nesumnjivo nije dogodilo jer su obje stranke dospjele u zakašnjenje s ispunjenjem svojih obveza, što je uostalom i prvostupanjski sud pravilo ocijenio, stranke su nesumnjivo izrazile svoju volju za sklapanjem novog ugovora i to i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora ugovorivši tu ugovornu odredbu, ali i naknadno jer su vodile pregovore oko sklapanja novog ugovora. Naime, tuženikova volja za sklapanjem novog ugovora s tužiteljem je vidljiva iz toga što je tuženik 10. travnja 2020. uputio tužitelju prijedlog za podnošenje ponude za sklapanje novog ugovora i (nakon primitka tužiteljeve ponude) dostavom tužitelju prijedloga teksta Ugovora o poslovnoj suradnji od 27. travnja 2020. sa str. 206. - 211. spisa, a i tužitelj je htio s tuženikom sklopiti novi ugovor što proizlazi iz njegova upućivanja tuženiku ponude od 20. travnja 2020. sa str. 124 . - 147. spisa i, nakon zaprimanja tuženikova prijedloga Ugovora, dostavom tuženiku 18. svibnja 2020. određenih primjedaba na taj prijedlog ugovora što se prema odredbi članka 264. Zakona o obveznim odnosima smatra novom tužiteljevom ponudom koju tuženik prema dopisu od 29. lipnja 2020. sa str. 108. - 109. spisa nije prihvatio. Slijedom navedenog, upravo zbog toga što su obje stranke svojim postupanjem jasno izrazile volju za nastavkom poslovne suradnje odnosno za sklapanjem novog ugovora unatoč njihovom obostranom neurednom ispunjenju Ugovora od 28. svibnja 2019., u ovom sporu je odlučno to je li tuženik počinio protupravnu štetnu radnju time što s tužiteljem nije sklopio novi ugovor i time tužitelju prouzročio štetu.
7. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da odredba članka 8. stavka 1. Ugovora ne predstavlja predugovor koji bi obvezivao stranke na sklapanje ugovora jer ne sadrži sve bitne elemente (novog) glavnog ugovora nego se radi o dispozitivnoj odredbi iz koje proizlazi jasna namjera obiju stranaka da naknadno (u slučaju urednog ispunjenja njihovih obveza) sklope novi ugovor. Naime, ovaj sud sukladno odredbi članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima smatra da su tom ugovornom odredbom stranke iskazale svoju volju za budućim nastavkom poslovne suradnje, a da je tome tako proizlazi iz iskaza tužiteljeva zastupnika po zakonu UR sa str. 230. spisa prema kojem je tužitelj člankom 8. Ugovora ugovorio nastavak suradnje jer je dugo bio u tom projektu i u njega je tužitelj uložio veliki trud i sredstva te je projekt imao veliki potencijal i za tužitelja bio zanimljiv posao, a i prema iskazu tuženikova zastupnika po zakonu HR tuženik je imao obvezu prema Ministarstvu obavljati monitoring šišmiša od 2016. do dvije godine nakon stavljanja u funkciju vjetroelektrane (upravo zato je tužitelju naknadno u travnju 2020. uputio poziv za podnošenje ponude za sklapanje novog ugovora jer je tužitelj bio tuženikov partner nekoliko godina te je u najboljem interesu tuženika bilo da tužitelju ponudi nastavak suradnje). Dakle, volja obiju ugovornih stranaka je (i u vrijeme sklapanja ugovora i nakon toga) bila da one nastave poslovnu suradnju i nakon potpunog ispunjenja Ugovora od 28. svibnja 2019., no do toga nije došlo upravo zbog toga što je tužitelj želio da se novim ugovorom tuženik obveže da osigura tužiteljevu opremu – dakle, da plati premiju osiguranja po ugovoru kojeg bi tuženik trebao sklopio s osigurateljem, a prema kojem bi korisnik osiguranja bio tužitelj.
7.1. Naime, premda su stranke vodile pregovore oko sklapanja novog ugovora, tužitelj u ovom sporu ne potražuje naknadu štete u smislu članka 251. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima time što je tuženik eventualno vodio pregovore protivno načelu savjesnosti i poštenja već potražuje naknadu štete na ime izmakle dobiti zato što tuženik nije s njim sklopio novi ugovor. Međutim, tuženik opravdano nije htio s tužiteljem sklopiti novi ugovor jer je tužitelj nastojao ugovoriti tuženikovu obvezu da tuženik osigura opremu tužitelja, a što tuženik (kao budući naručitelj) prema odredbi članka 590. Zakona o obveznim odnosima te vodeći se pri tome svojim ekonomskim (poslovnim) interesima svakako nije ni bio dužan učiniti, tim više što niti prema ranijem Ugovoru od 28. svibnja 2019. to nije bio sadržaj njegove obveze. Prema tome, budući da je tužitelj želio da se tuženik novim ugovorom obveže da osigura tužiteljevu opremu čime bi tuženiku nastala dodatna obveza jer bi on (osim plaćanja ugovorene naknade) trebao platiti i premiju osiguranja, stranke nisu postigle suglasnost volje oko nastavka poslovne suradnje pa iz tog razloga nisu sklopile novi ugovor. Međutim, za to nesklapanje novog ugovora nije odgovoran tuženik koji je želio s tužiteljem sklopiti novi ugovor, već tužitelj koji je nastojao da tuženika dodatno obveže na plaćanje premije osiguranja za tužiteljevu opremu što nije u skladu s ugovorom o djelu kojeg bi stranke sklopile prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, a radi čijeg su sklapanja i vodile pregovore. Prema tome, budući da u konkretnom predmetu tuženik nije sklopio ugovor s tužiteljem jer se nije htio dodatno obvezati na plaćanje premije osiguranja za tužiteljevu opremu što je tužitelj nastojao ugovoriti vodeći pregovore s tuženikom, to tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja prilikom vođenja pregovora s tužiteljem niti je odbijanjem sklapanja takvog ugovora počinio protupravnu štetnu radnju, kako to smatra tužitelj.
8. Slijedom navedenog, budući da ne postoji protupravna štetna radnja tuženika time što on s tužiteljem nije sklopio novi ugovor, to nije ispunjena jedna od kumulativnih pretpostavki koje moraju biti ispunjene da bi tuženik odgovarao za štetu tužitelju, pa je zato prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Osim toga, budući da u konkretnom slučaju nesporno tijekom trajanja Ugovora o poslovnoj suradnji od 28. svibnja 2019. nije došlo do tuženikove prodaje, darovanja otuđenja niti bilo kakvog drugog prijenosa projekta vezanog za vjetroelektranu Senj na treću osobu, to nije ni moglo doći do prijenosa Ugovora od 28. svibnja 2019. s tuženika na treću osobu u smislu članka 8. stavka 2. tog Ugovora pa stoga tuženik niti prema članku 8. stavku 3. Ugovora od 28. svibnja 2019. ne odgovara za naknadu štetu; uostalom, to nije ni činjenična osnova tužbe u ovom sporu.
9. Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
10. Međutim, u dijelu u kojem tužitelj žalbom pobija točku III. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da tužitelj nema pravni interes žalbom pobijati taj dio presude. Naime, upravo zbog toga što je točkom III. izreke presude odbijen dio zahtjeva tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 375,00 EUR, to je u tom dijelu presude tužitelj uspio u sporu. Zbog navedenog, ovaj sud nalazi da je tužiteljeva žalba podnesena protiv te točke izreke prvostupanjske presude nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku jer on usvajanjem njegove žalbe protiv te točke izreke prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud.
10.1. Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu u dijelu kojim pobija točku III. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 380. točke 1. Zakona o parničnom postupku, te riješiti kao izreci ovog rješenja.
Zagreb, 15. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Davor Pustijanac
