REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2658/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Ćiraković, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CF, vl. U.T.O. SALOON, Zagreb, Tuškanac 1 a, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Čipčić-Bragadin, odvjetnik u Zagrebu, Masarykova 15 i tuženika KLEMM SIGURNOST d.o.o., Zagreb, Drage Gervaisa 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Franjo Ribić, odvjetnik u Zagrebu, Gajeva 59 i Darija Božinović, odvjetnica u Zagrebu, Petrovaradinska 1/V, radi utvrđenja prava vlasništva i isplate iznosa od 775.206,82 EUR, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1867/2025 od 18. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1867/2025 od 18. ožujka 2026. u točkama I.1., I.2., I.3. i I.4. te II.3. njene izreke te se predmet u tom dijelu vraća tom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

II. O tuženikovu zahtjevu za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1867/2025 od 18. ožujka 2026. u točki I. njegove izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev polazeći od zaključka da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu iz čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), odnosno postojanje štete, protupravne radnje, uzročne veze i krivnje.

2. Prvostupanjski sud je smatrao da je protupravnost postupanja tuženika utvrđena pravomoćnim odlukama donesenim u postupku radi smetanja posjeda te je zauzeo stajalište da je u ovom postupku vezan tim odlukama u pogledu činjenice da je tužitelju protupravno oduzet posjed predmetne nekretnine. Polazeći od toga zaključio je da je ispunjena pretpostavka protupravnosti, dok iz obrazloženja drugostupanjske odluke donesene u postupku radi smetanja posjeda proizlazi i postojanje krivnje na strani tuženika. Stoga je ocijenio da su ostvarene sve pretpostavke odgovornosti za štetu te da tuženik odgovara za štetu nastalu tužitelju uslijed oduzimanja posjeda.

3. U odnosu na visinu štete prvostupanjski sud svoju je odluku temeljio prvenstveno na nalazu i mišljenju građevinskog vještaka od 19. studenoga 2025. te njegovim usmenim očitovanjima na raspravama održanim 26. siječnja i 16. veljače 2026. Vještak je utvrdio da predmetni prostor ima površinu od 1.068,70 m², opisao stanje objekta na dan 20. rujna 2013. te naveo da su prilikom pregleda utvrđena znatna oštećenja unutarnjeg uređenja, uključujući uklanjanje podnih i zidnih obloga, dijela stropova, instalacija i radijatora, dok su preostali dijelovi bili dotrajali i oštećeni zbog neodržavanja.

4. Na temelju tog nalaza prvostupanjski sud je prihvatio vještakov izračun prema kojem tržišna vrijednost zakupnine za razdoblje od 20. rujna 2013. do 1. listopada 2016. u odnosu na površinu od 752,83 m2 iznosi 775.194,00 EUR te je tužitelju dosudio zatraženi iznos od 775.206,82 EUR na ime izgubljene zakupnine sa zakonskim zateznim kamatama.

5. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prema kojem je visina naknade materijalne štete u tužiteljevu korist utvrđena prema visini troškova potrebnih za sanaciju zatečenih oštećenja i dovođenje prostora u stanje za korištenje zbog kojeg je namijenjen i to prema cijenama u vrijeme izrade nalaza i mišljenja, u iznosu od 1.448.397,00 EUR, slijedom čega je tužitelju dosudio taj iznos.

6. U odnosu na zahtjev za predaju pokretnina prvostupanjski sud je utvrdio da su one bile popisane u Zapisniku o posvjedočenju činjenica javnog bilježnika od 20. rujna 2013., dok iz zapisnika o primopredaji od 11. travnja 2014. proizlazi da su se tada još nalazile u prostoru. Budući da iz zapisnika sastavljenog u ovršnom postupku 19. travnja 2016. proizlazi da pokretnine više nisu zatečene u prostoru, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev za njihovu predaju, a podredno i zahtjev za isplatu njihove vrijednosti u iznosu od 199.084,21 EUR.

7. S druge strane, prvostupanjski sud odbio je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, ocijenivši da tuženik nije pasivno legitimiran za takav zahtjev jer nije upisani vlasnik predmetne nekretnine, već su kao suvlasnici u zemljišnim knjigama upisani Grad Zagreb i druga osoba, zbog čega se zahtjev za utvrđenje prava vlasništva može postaviti samo protiv upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika. Odbijen je i zahtjev za prestanak uznemiravanja posjeda, dok je o troškovima postupka odlučeno primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), pri čemu je tužitelju priznao samo one troškove koje je smatrao potrebnima za vođenje parnice.

8. Protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u točki II.3. izreke presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući odluku u dijelu kojim mu nije priznat daljnji iznos parničnih troškova od 114.312,50 EUR, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

9. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio kako pojedine parnične radnje nisu bile potrebne za vođenje postupka. Smatra da mu je trebalo priznati naknadu troškova pristupa na ročišta održana 8. studenoga 2021. i 16. prosinca 2021., iako su ta ročišta odgođena zbog nepristupanja svjedoka, budući da prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za takva ročišta odvjetniku pripada nagrada u visini od 50% pune nagrade.

10. Nadalje ističe da su obrazloženi podnesci od 31. siječnja 2022., 9. veljače 2022., 2. lipnja 2025. i 16. siječnja 2026. bili nužni i potrebni za vođenje postupka te da mu je za njih trebalo priznati nagradu prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

11. Slijedom navedenoga, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u ukupnom iznosu od 91.450,00 EUR, uvećanom za porez na dodanu vrijednost, odnosno ukupno 114.312,50 EUR, zbog čega predlaže preinačiti pobijano rješenje i dosuditi mu navedeni iznos zajedno s troškom žalbenog postupka.

12. Protiv ove presude i rješenja žalbu je podnio tuženik, po svom punomoćniku Franji Ribiću, odvjetniku u Zagrebu, pobijajući je u usvajajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka.

13. Tuženik u žalbi prije svega ističe da pobijana presuda sadrži bitne povrede odredaba parničnog postupka jer nema jasne, potpune i međusobno neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega njezinu pravilnost i zakonitost nije moguće ispitati. Smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio na koji je način utvrdio postojanje uzročne veze između postupanja tuženika i nastale štete, premda upravo uzročna veza predstavlja jednu od temeljnih pretpostavki odgovornosti za štetu.

14. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao osnovu za utvrđenje odgovornosti i visine štete, iako vještak nije bio zadužen utvrđivati uzročno-posljedičnu vezu između postupanja tuženika i nastale štete, već isključivo procijeniti njezinu visinu. Ističe kako je vještak podatke o stanju objekta preuzimao iz ranijih postupaka, bez neposrednog pregleda objekta u relevantnom razdoblju, zbog čega nije moguće utvrditi koja su oštećenja posljedica postupanja tuženika, a koja su posljedica dotrajalosti, neodržavanja ili postupanja trećih osoba. Osim toga, smatra da vještak nije izradio konkretan i provjerljiv troškovnik radova, već je visinu štete odredio paušalno, pozivajući se na opće tablice i vlastito iskustvo.

15. U odnosu na dosuđenu naknadu izgubljene zakupnine tuženik osporava metodologiju vještačenja navodeći da je vještak koristio usporedne nekretnine koje bitno odstupaju od predmetne nekretnine, premda je sam naveo da se iz usporedbe trebaju isključiti nekretnine koje odstupaju više od ±30%. Također ističe da je isti vještak u ranijem nalazu za isto razdoblje utvrdio gotovo dvostruko nižu tržišnu zakupninu, bez uvjerljivog obrazloženja razloga takvog odstupanja. Smatra da sud nije utvrdio ni je li predmetni prostor u utuženom razdoblju uopće bio podoban za davanje u zakup, imajući u vidu njegovo stanje, zbog čega nije bilo osnove zaključiti da bi tužitelj ostvarivao prihod od zakupnine.

16. Tuženik nadalje navodi da je tijekom cijelog postupka iznosio opširne i obrazložene primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te predlagao provođenje novog vještačenja po drugom vještaku, ali da se prvostupanjski sud o tim prigovorima nije očitovao niti ih je ocijenio.

17. Slijedom navedenoga, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice i pogrešno primijenio materijalno pravo te je predložio pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, odnosno podredno, ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. Protiv ove presude i rješenja tuženik je podnio žalbu i po punomoćnici Dariji Božinović, odvjetnici u Zagrebu, pobijajući presudu u usvajajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

19. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice te propustio odlučiti o više istaknutih procesnih i materijalnopravnih prigovora. Ističe kako je tijekom postupka prigovorio postojanju dvostruke litispendencije u odnosu na dio tužbenog zahtjeva, osporio aktivnu legitimaciju tužitelja te pasivnu legitimaciju tuženika, smatrajući da tužitelj nije ovlašten zahtijevati zaštitu prava vlasništva niti naknadu štete od tuženika, dok tuženik nije osoba od koje bi se takvi zahtjevi mogli osnovano tražiti. Smatra da se prvostupanjski sud o tim prigovorima uopće nije očitovao.

20. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je izvanknjižni vlasnik niti zakoniti posjednik predmetne nekretnine, navodeći da je bio isključivo zakupnik poslovnog prostora temeljem ugovora koji je istekao još 2001. godine, nakon čega je pravomoćnom sudskom odlukom bilo naloženo ispražnjenje i predaja prostora zakupodavcu. Smatra da iz toga proizlazi kako tužitelj nije mogao steći prava na koja se u ovom postupku poziva. Također ističe da su vlasnici predmetne nekretnine Grad Zagreb i druga osoba, dok je društvo KLOKAN d.o.o. prostor koristilo temeljem valjanog ugovora o podzakupu, a tuženik je poslove zaštite obavljao isključivo temeljem ugovora o tjelesnoj zaštiti zaključenog s naručiteljem usluge, zbog čega njegovo postupanje nije bilo protupravno.

21. Nadalje navodi da je tužitelj i protiv Grada Zagreba pokrenuo postupak radi utvrđenja prava vlasništva, predaje u posjed i naknade štete koja proizlazi iz istih činjeničnih okolnosti, pri čemu u tom postupku također potražuje naknadu štete zbog uništenja objekta i izgubljene koristi. Smatra da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti značenje tog postupka za ovaj spor.

22. U odnosu na odgovornost za štetu osporava zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik odgovoran za nastalu štetu samo zato što je sudjelovao u osiguranju objekta. Smatra da pravomoćna odluka donesena u postupku radi smetanja posjeda ne predstavlja osnovu za zaključak o postojanju građanskopravne odgovornosti za cjelokupnu štetu koju tužitelj potražuje, niti oslobađa sud obveze da u ovom postupku utvrdi sve pretpostavke odgovornosti za štetu.

23. Također osporava nalaz i mišljenje sudskog vještaka, smatrajući da se temelji na pretpostavkama i podacima iz drugih postupaka, a ne na neposredno utvrđenom činjeničnom stanju. Posebno osporava način utvrđivanja tržišne zakupnine i visine materijalne štete te smatra da nalaz ne predstavlja pouzdanu osnovu za dosuđene iznose naknade štete.

24. Slijedom navedenoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo te je predložio pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

25. Žalbe su osnovane.

26. Nakon što je pobijana presuda ispitana u pobijanom dijelu, točki I. u cijelosti i točki II.3. njene izreke, te rješenje u točki I. njegove izreke, sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2., t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a te pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona za sada nije pravilna i zakonita.

27. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini – poslovnom objektu „Discotheque Saloon“ u Zagrebu, Tuškanac 1A, zahtjev za prestanak uznemiravanja posjeda te zahtjev za naknadu imovinske štete koju tužitelj tvrdi da je pretrpio zbog protupravnog oduzimanja posjeda predmetne nekretnine 20. rujna 2013. U okviru odštetnog zahtjeva tužitelj potražuje naknadu štete zbog uništenja i oštećenja poslovnog prostora, izgubljene zakupnine za razdoblje od 20. rujna 2013. do 1. listopada 2016., kao i predaju pokretnina koje su se nalazile u poslovnom prostoru, odnosno isplatu njihove protuvrijednosti ako njihova predaja nije moguća.

28. Među strankama nije sporno da je tuženik 20. rujna 2013. sudjelovao u preuzimanju osiguranja predmetne nekretnine te da je tužitelju onemogućen daljnji posjed poslovnog prostora. Također nije sporno da su između stranaka, kao i između tužitelja i drugih osoba, vođeni brojni sudski postupci koji se odnose na predmetnu nekretninu, uključujući postupak radi smetanja posjeda u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tužitelj bio smetan u posjedu.

29. Među strankama je sporno je li tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj potražuje, jesu li ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, osobito postojanje uzročne veze između postupanja tuženika i nastale štete, jesu li tužitelju nastali utuženi oblici štete i u kojem opsegu, je li pravilno utvrđena njihova visina, osobito u odnosu na naknadu štete zbog oštećenja poslovnog prostora i izgubljene zakupnine, kao i jesu li ispunjene pretpostavke za predaju pokretnina odnosno isplatu njihove protuvrijednosti. Nadalje, među strankama sporna su pitanja dvostruke litispendencije, aktivne i pasivne legitimacije, dopuštenosti preinake tužbe, kao i pravni značaj drugih sudskih postupaka koji se vode u vezi iste nekretnine i istog štetnog događaja.

30. Nisu osnovani ni tuženikovi žalbeni navodi kojima ustraje kod prigovora dvostruke litispendencije. Prvostupanjski sud pravilno je odbio navedeni prigovor utvrdivši da se postupak na koji se tuženik poziva ne vodi između istih stranaka niti se u njemu odlučuje o istovjetnom tužbenom zahtjevu. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je drugi parnični postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-2975/04, pokrenut protiv Grada Zagreba kao zemljišnoknjižnog vlasnika predmetne nekretnine, radi utvrđenja prava vlasništva i s tim povezanih stvarnopravnih zahtjeva, dok se u ovom postupku odlučuje o zahtjevu za naknadu štete zbog protupravnog oduzimanja posjeda te o zahtjevima koji iz toga proizlaze.

31. Budući da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke identiteta stranaka, identiteta predmeta spora i identiteta činjenične i pravne osnove zahtjeva, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ne postoje pretpostavke za primjenu odredaba Zakona o parničnom postupku o litispendenciji.

32. Okolnost da se u drugom postupku raspravlja o pitanju prava vlasništva na istoj nekretnini ne čini sama po sebi ovaj postupak nedopuštenim niti predstavlja zapreku za odlučivanje o odštetnim zahtjevima koji proizlaze iz pravomoćno utvrđenog protupravnog smetanja posjeda. Međutim, sadržaj tog postupka i tvrdnje koje je tužitelj u njemu iznosio mogu biti od značaja za ocjenu pojedinih pretpostavki odgovornosti za štetu, osobito u dijelu zahtjeva za naknadu izgubljene zakupnine, o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja.

33. Nisu osnovani ni tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju, smatrajući da tužitelj nije ovlašten zahtijevati naknadu štete jer je tijekom postupka prestao postojati obrt putem kojega je obavljao ugostiteljsku djelatnost.

34. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj u vrijeme nastanka štetnog događaja obavljao ugostiteljsku djelatnost putem obrta te da je predmetni poslovni prostor koristio kao obrtnik. Međutim, tijekom postupka obrt je brisan iz Obrtnog registra.

35. Sama okolnost prestanka obrta (18. veljače 2016.) nije od utjecaja na aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom postupku. Naime, obrt nije pravna osoba niti predstavlja subjekt prava odvojen od obrtnika, već fizička osoba obavlja gospodarsku djelatnost pod tvrtkom obrta. Slijedom toga, brisanjem obrta ne prestaju prava i obveze fizičke osobe koja je obrt obavljala niti dolazi do promjene nositelja prava koja proizlaze iz štetnog događaja nastalog za vrijeme obavljanja obrta. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj i nakon prestanka obrta ostao aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete za koju tvrdi da mu je nastala protupravnim postupanjem tuženika.

36. Međutim, okolnost da je tužitelj zadržao aktivnu legitimaciju ne znači ujedno da su osnovani svi oblici štete koje potražuje. Naime, prestanak obrta može biti jedna od odlučnih okolnosti pri ocjeni jesu li ispunjene pretpostavke za naknadu pojedinih oblika izgubljene dobiti, osobito u dijelu zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zakupninu odnosno ostvarivanje budućih prihoda, o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja.

37. Iz spisa proizlazi da je u pravomoćno okončanom postupku radi smetanja posjeda, pokrenutom između istih stranaka povodom istog štetnog događaja, Općinski građanski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Pp-183/13 od 17. srpnja 2014. djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, dok je Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gž-424/15, odlučujući o žalbama stranaka, preinačio navedeno rješenje te utvrdio da je upravo tuženik KLEMM SIGURNOST d.o.o., 20. rujna 2013. protupravno smetao tužitelja u njegovom posljednjem mirnom, faktičnom i samostalnom posjedu predmetne nekretnine, naložio uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja te zabranio svako daljnje takvo ili slično smetanje posjeda. Time je između istih stranaka pravomoćno utvrđeno protupravno postupanje tuženika koje predstavlja pravnu osnovu njegove odgovornosti u ovom postupku.

38. Stoga u ovom postupku nije bilo osnove ponovno raspravljati o pitanju je li tuženik protupravno smetao tužiteljev posjed niti je mogao s uspjehom isticati prigovor da nije pasivno legitimiran samo zato što nije bio vlasnik niti posjednik predmetne nekretnine. Naime, odgovornost tuženika ne proizlazi iz njegova stvarnopravnog položaja na nekretnini, već iz njegova vlastitog postupanja koje je pravomoćnom sudskom odlukom ocijenjeno protupravnim.

39. Pri tome okolnost da je tuženik poslove zaštite obavljao na temelju Ugovora o tjelesnoj zaštiti i drugim uslugama broj 2040/13 od 19. rujna 2013., sklopljenog između društava KLOKAN d.o.o. i KLEMM SIGURNOST d.o.o., ne može sama po sebi isključiti njegovu odgovornost za vlastito protupravno postupanje. Naime, osoba koja prihvaća obavljanje poslova tjelesne zaštite i zaštite imovine dužna je iste obavljati u skladu sa zakonom i pravilima struke te mora biti svjesna da je u izvršavanju svojih ovlasti obvezna poštovati pravni poredak. Stoga nalog naručitelja zaštite ne može predstavljati osnovu za isključenje odgovornosti za radnje koje su pravomoćnom sudskom odlukom utvrđene kao protupravne.

40. Međutim, činjenica da je pravomoćno utvrđeno protupravno smetanje posjeda sama po sebi nije dovoljna za automatski zaključak da tuženik odgovara za svaki pojedini oblik štete koji je tužitelj pretrpio i koji u ovom postupku potražuje. Naime, za svaki od istaknutih odštetnih zahtjeva bilo je potrebno zasebno utvrditi postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, osobito uzročnu vezu između protupravnog postupanja tuženika i nastale štete te visinu pojedinog oblika štete.

41. Osnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada štete zbog izgubljene zakupnine u iznosu od 775.206,82 EUR.

42. Naime, prvostupanjski sud svoju je odluku u tom dijelu gotovo u cijelosti utemeljio na nalazu i mišljenju građevinskog vještaka kojim je procijenjena tržišna vrijednost zakupnine predmetnog poslovnog prostora za utuženo razdoblje. Međutim, takav nalaz sam po sebi nije predstavljao dostatnu osnovu za zaključak da je upravo u tom iznosu tužitelju nastala izgubljena dobit u smislu čl. 1089. ZOO-a.

43. Naime, predmet vještačenja nije bio utvrditi bi li upravo tužitelj, prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima slučaja, ostvarivao prihod od zakupa predmetnog poslovnog prostora, već isključivo procijeniti tržišnu vrijednost zakupnine usporedivih poslovnih prostora. Takva procjena može predstavljati jedan od elemenata za utvrđivanje eventualne visine izgubljene dobiti, ali tek nakon što sud prethodno utvrdi da je oštećenik imao stvarnu i izvjesnu mogućnost ostvarivanja upravo takvog prihoda.

44. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj u utuženom razdoblju imao pravnu i stvarnu mogućnost davati predmetni poslovni prostor u zakup te na toj osnovi ostvarivati prihod koji potražuje u ovom postupku. Naprotiv, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelj nije bio ni knjižni ni izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine, da je svoje korištenje prostora temeljio na ugovoru o zakupu koji je istekao znatno prije utuženog razdoblja, da se taj ugovor odnosio na poslovni prostor površine 312,60 m² uz ugovorenu zabranu davanja prostora u podzakup, da je građevinske zahvate na prostoru izvodio bez građevinske dozvole i odobrenja zakupodavca, da je bio nepošteni posjednik predmetne nekretnine, da je obrt putem kojeg je obavljao ugostiteljsku djelatnost prestao postojati te da je, unatoč tome, zahtjev za naknadu izgubljene zakupnine temeljen na procjeni tržišne zakupnine poslovnog prostora površine 752,83 m². Pritom prvostupanjski sud nije utvrdio ni je li predmetni prostor u utuženom razdoblju uopće bio u stanju podobnom za davanje u zakup niti je raspravio jesu li u takvim okolnostima bile ispunjene pretpostavke za zaključak da bi upravo tužitelj, prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima slučaja, ostvarivao prihod od zakupa predmetnog poslovnog prostora u opsegu i visini dosuđenoj pobijanom presudom.

45. Nadalje, prvostupanjski sud nije razgraničio tržišnu vrijednost zakupnine predmetne nekretnine od izgubljene dobiti konkretnog tužitelja. Naime, procjena tržišne zakupnine određene nekretnine ne predstavlja sama po sebi dokaz da bi upravo određena osoba ostvarivala prihod u tom iznosu. Takav zaključak pretpostavlja prethodno utvrđenje da je upravo toj osobi, prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima slučaja, bilo izvjesno ostvarivanje takvog prihoda, što u ovom postupku nije utvrđeno.

46. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud prerano je prihvatio zaključak da procijenjena tržišna vrijednost zakupnine ujedno predstavlja i izgubljenu dobit tužitelja, iako prethodno nije utvrdio odlučne činjenice o postojanju samog prava na naknadu tog oblika štete. Zbog toga za sada nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada štete zbog izgubljene zakupnine.

47. Osnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost prvostupanjske presude i u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada štete zbog oštećenja odnosno devastacije poslovnog prostora u iznosu od 1.448.397,00 EUR.

48. Prvostupanjski sud je i u tom dijelu svoju odluku u bitnome utemeljio na nalazu i mišljenju građevinskog vještaka, prihvaćajući procjenu vrijednosti radova potrebnih za sanaciju oštećenja zatečenih u poslovnom prostoru. Međutim, takav nalaz sam po sebi nije bio dostatan za zaključak da je upravo tuženik odgovoran za cjelokupan iznos potreban za sanaciju prostora.

49. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak procjenjivao vrijednost radova potrebnih za sanaciju oštećenja zatečenih u poslovnom prostoru „Discotheque Saloon“ prema stanju utvrđenom 19. srpnja 2016. te prema cijenama na dan izrade nalaza i mišljenja. Vještak je utvrdio da je prostor u cijelosti devastiran, neodržavan i zapušten, da je unutarnje uređenje oštećeno i djelomično uklonjeno, ali je istodobno naveo da su dijelovi koji nisu uklonjeni dotrajali i oštećeni zbog neodržavanja zgrade.

50. Iz samog nalaza proizlazi i da su oštećenja na vanjskim dijelovima zgrade najvećim dijelom uzrokovana neodržavanjem, da su oštećenja na terasi najvećim dijelom uzrokovana devastiranjem, dok su oštećenja unutarnjih dijelova uzrokovana devastiranjem, izvođenjem naknadnih radova i neodržavanjem zgrade.

51. Prema tome, već iz sadržaja nalaza i mišljenja proizlazi da zatečeno stanje prostora nije bilo posljedica jednog uzroka, nego više različitih okolnosti: devastiranja, izvođenja naknadnih radova, dotrajalosti i neodržavanja. Unatoč tome, prvostupanjski sud nije razgraničio koja se konkretna oštećenja mogu dovesti u uzročnu vezu s protupravnim postupanjem tuženika od 20. rujna 2013., a koja su posljedica ranijeg stanja objekta, proteka vremena, neodržavanja, naknadnih radova ili postupanja drugih osoba.

52. Pritom je odlučno da naknada štete nije istovjetna cijeni potpune sanacije prostora. Trošak sanacije može biti jedan od mogućih elemenata za utvrđivanje visine štete, ali samo ako je prethodno utvrđeno da su oštećenja koja se saniraju posljedica postupanja osobe od koje se naknada štete potražuje. U protivnom bi se tuženiku mogla nametnuti obveza naknade i za ona oštećenja koja nisu nastala njegovim postupanjem, nego zbog dotrajalosti, neodržavanja, proteka vremena, naknadnih radova ili postupanja trećih osoba.

53. Prvostupanjski sud nije utvrdio početno stanje poslovnog prostora na dan 20. rujna 2013. u mjeri koja bi omogućila usporedbu s kasnijim stanjem utvrđenim 19. srpnja 2016. Nije utvrdio koja su oštećenja postojala prije oduzimanja posjeda, koja su nastala nakon toga, u kojem razdoblju su nastala i tko ih je prouzročio. Bez takvih utvrđenja nije bilo moguće pravilno zaključiti da upravo tuženik odgovara za cjelokupni iznos sanacije.

54. Na navedene nedostatke tijekom postupka tuženik je višekratno i konkretno ukazivao, kako u svojim pisanim očitovanjima na nalaz i mišljenje vještaka tako i prilikom njegova saslušanja na glavnoj raspravi. Pri tome je sam sudski vještak potvrdio da njegov zadatak nije bio utvrđivanje uzroka nastanka pojedinih oštećenja niti razgraničenje odgovornosti za njih, nego isključivo procjena visine štete na temelju zadatka određenog od strane suda.

55. Vještak je pritom izričito iskazao da nije utvrđivao stanje poslovnog prostora prije nastanka štete niti je to mogao učiniti, budući da je prostor pregledao tek nakon što je šteta već bila nastala. Također je naveo da nije osobno utvrdio izgled prostora prije 20. rujna 2013., nego ga je opisao samo „u grubo“ na temelju fotodokumentacije i podataka iz ranijeg postupka osiguranja dokaza. Time sam vještak potvrđuje da nije raspolagao neposrednim stručnim opažanjem početnog stanja prostora koje bi omogućilo usporedbu sa stanjem utvrđenim prilikom njegova pregleda.

56. Nadalje, vještak je potvrdio da nije mogao razlikovati koja su oštećenja posljedica devastiranja, a koja posljedica dotrajalosti, neodržavanja, prodora vlage, atmosferskih utjecaja ili drugih uzroka, navodeći da takvo razgraničenje nije bilo predmet njegova zadatka. Međutim, upravo takvo razgraničenje predstavlja odlučnu činjenicu za utvrđenje opsega eventualne odgovornosti tuženika u pogledu visine štete.

57. Isto tako, vještak je potvrdio da procjena štete nije izrađena polazeći od stvarnog stanja prostora u trenutku kada je tuženik preuzeo posjed niti od stanja neposredno prije nastanka štete, već od procjene ulaganja potrebnih da se prostor dovede u potpuno ispravno stanje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Takav pristup sam po sebi ne znači da upravo taj iznos predstavlja štetu za koju odgovara tuženik jer nije utvrđeno u kakvom se stanju prostor nalazio u trenutku oduzimanja posjeda niti koja su kasnija oštećenja nastala uslijed drugih okolnosti.

58. Također, prvostupanjski sud nije dao dostatne razloge o uzročnoj vezi između postupanja tuženika i svakog pojedinog oblika oštećenja prostora. Pravomoćno utvrđeno smetanje posjeda dokazuje protupravnost postupanja tuženika, ali ne dokazuje samo po sebi da su sva kasnije utvrđena oštećenja prostora nastala upravo kao posljedica tog postupanja. Zbog toga je prvostupanjski sud prerano prihvatio procijenjeni trošak sanacije kao iznos štete za koju odgovara tuženik. Prije takvog zaključka bilo je potrebno utvrditi koja su konkretna oštećenja u uzročnoj vezi s postupanjem tuženika, a tek potom utvrditi vrijednost njihove sanacije.

59. Navedeni nedostaci nisu posljedica stručnih propusta sudskog vještaka, već činjenice da mu prvostupanjski sud takvu zadaću nije ni odredio. Od vještaka nije zatraženo da utvrdi koja se pojedina oštećenja mogu dovesti u uzročnu vezu s protupravnim tuženikovim postupanjem, a koja su posljedica ranijeg stanja objekta, dotrajalosti, neodržavanja, naknadnih radova ili postupanja trećih osoba, niti da razgraniči troškove njihove sanacije prema uzrocima njihova nastanka. Budući da upravo ta stručna utvrđenja predstavljaju odlučne činjenice za pravilnu odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva, osnovano je tuženik tijekom postupka predlagao provođenje novog građevinskog vještačenja. Međutim, prvostupanjski sud odbio je taj dokazni prijedlog uz obrazloženje da postojeći nalaz smatra stručnim, potpunim i nepristranim, ne otklonivši pritom bit prigovora tuženika da postojećim vještačenjem uopće nisu utvrđene činjenice odlučne za razgraničenje uzroka nastanka pojedinih oštećenja i opsega eventualne odgovornosti tuženika.

60. Slijedom navedenoga, za sada nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada štete zbog oštećenja poslovnog prostora u iznosu od 1.448.397,00 EUR.

61. Osnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost prvostupanjske presude i u dijelu kojim je tužitelju dosuđena novčana protuvrijednost pokretnina u iznosu od 199.084,21 EUR.

62. Naime, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev za isplatu novčane protuvrijednosti pokretnina, iako tijekom postupka nije utvrdio odlučne činjenice na temelju kojih bi bilo moguće zaključiti da tužitelju pripada upravo navedeni novčani iznos.

63. Iz stanja spisa proizlazi da tijekom postupka nije provedeno vještačenje niti drugi odgovarajući dokaz radi utvrđenja tržišne vrijednosti pokretnina za koje tužitelj potražuje naknadu. Tako nije utvrđeno koje su od popisanih pokretnina bile u tužiteljevu vlasništvu, u kakvom su se stanju nalazile, kolika je bila njihova starost, stupanj istrošenosti odnosno amortizacije niti kolika je bila njihova stvarna tržišna vrijednost u vrijeme odlučivanja.

64. Prvostupanjski sud svoju je odluku u bitnome utemeljio na Zapisniku o posvjedočenju činjenica javnog bilježnika od 20. rujna 2013. Međutim, iz sadržaja tog, uz to djelomično nečitljivog zapisnika proizlazi da je njime evidentirano isključivo koje su se pokretnine u određenom trenutku nalazile u poslovnom prostoru, dok njime nije utvrđivano njihovo vlasništvo, stanje, ispravnost, starost niti vrijednost. Štoviše, sam javni bilježnik izričito navodi da nije ovlašten davati stručnu klasifikaciju niti opis pokretnina te da bi za njihov potpun i precizan opis bio potreban ovlašteni vještak. Stoga navedeni zapisnik nije mogao predstavljati dokaz njihove tržišne vrijednosti niti dostatnu osnovu za dosudu njihove novčane protuvrijednosti.

65. Nadalje, činjenica da povrat pokretnina više nije moguć sama po sebi nije bila dostatna osnova za dosudu njihove novčane protuvrijednosti. Prije takve odluke bilo je potrebno utvrditi koje su pokretnine bile u tužiteljevu vlasništvu te njihovu stvarnu tržišnu vrijednost uvažavajući njihovo stanje, starost i stupanj istrošenosti. Kako tijekom postupka navedene odlučne činjenice nisu utvrđene niti je proveden odgovarajući stručni dokaz radi njihove procjene, prvostupanjski sud nije imao dostatnu činjeničnu osnovu za dosudu iznosa od 199.084,21 EUR.

66. Tome valja dodati da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije naveo na temelju kojih je dokaza utvrdio upravo iznos od 199.084,21 EUR niti je dao razloge zbog kojih je prihvatio tužiteljevu procjenu vrijednosti pokretnina. Time je izostalo obrazloženje odlučne činjenice o visini dosuđene naknade.

67. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud za sada nije utvrdio odlučne činjenice o tome koje su pokretnine bile u tužiteljevu vlasništvu niti njihovu stvarnu tržišnu vrijednost, zbog čega za sada nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava ni u dijelu kojim je tužitelju dosuđena njihova novčana protuvrijednost u iznosu od 199.084,21 EUR.

68. Slijedom svega navedenoga, osnovani su tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava pravilnost pobijane presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zakupnine, naknadu štete zbog oštećenja odnosno devastacije poslovnog prostora te za isplatu novčane protuvrijednosti pokretnina. Naime, u odnosu na navedene dijelove tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava, zbog čega za sada nije moguće ispitati pravilnost pobijane presude.

69. Na temelju odredbe čl. 369. st. 1., čl. 370. i čl. 371. ZPP -a, ukinuta je pobijana presudu u točkama I.1., I.2. i I.3. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud otklonit će navedene nedostatke, provesti potrebne dokaze radi utvrđenja svih odlučnih činjenica te nakon njihove savjesne i brižljive ocjene donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku.

70. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, ukidanjem odluke o glavnoj stvari nije bilo uvjeta da opstane ni odluka o troškovima postupka, pa je primjenom čl. 380. t. 3. ZPP -a valjalo ukinuti i točku I.4. izreke pobijane presude.

71. O tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova žalbenog postupka nije odlučeno jer će, sukladno odredbi čl. 164. st. 4. ZPP-a, o troškovima cijelog postupka, uključujući i troškove ovog žalbenog postupka, odlučiti prvostupanjski sud u konačnoj odluci, ovisno o konačnom uspjehu stranaka u sporu.

72. Nisu osnovani ni tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava dopuštenost preinake tužbe, smatrajući da je prvostupanjski sud protivno odredbama Zakona o parničnom postupku dopustio tužitelju preinaku tužbenog zahtjeva.

73. Prema odredbi čl. 190. ZPP-a, nakon zaključenja prethodnog postupka preinaka tužbe može se dopustiti ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući ispunjenost tih zakonskih pretpostavki, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju riječ upravo o takvoj procesnoj situaciji.

74. Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je do preinake tužbenog zahtjeva došlo nakon što su tijekom postupka provedena građevinska vještačenja i pribavljena stručna utvrđenja o opsegu i visini štete, slijedom čega je tužitelj tek tada mogao precizirati i uskladiti visinu pojedinih dijelova svojega odštetnog zahtjeva s rezultatima provedenog dokaznog postupka. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj prije toga objektivno nije raspolagao činjenicama i stručnim podacima potrebnima za takvu preinaku tužbe.

75. Pritom valja imati na umu da je pitanje dopuštenosti preinake tužbe već bilo predmet drugostupanjske ocjene. Naime, nakon što prvostupanjski sud prvotno nije dopustio preinaku tužbe, njegova je odluka povodom tužiteljeve žalbe ukinuta te je postupak nastavljen uz dopuštenu preinaku tužbenog zahtjeva. Nakon toga provedeno je novo građevinsko vještačenje, tuženiku je omogućeno očitovanje o preinačenom zahtjevu, iznošenje svih činjeničnih i pravnih prigovora te predlaganje i izvođenje dokaza, pa mu nije bilo uskraćeno pravo na raspravljanje niti je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka.

76. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke iz čl. 190. ZPP-a za dopuštenje preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik ponovno osporava dopuštenost preinake tužbe nisu osnovani, pa je riješeno kao u izreci (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ćiraković