Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-261/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Madunić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Pleša, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu iz Osijeka, Vinkovačka 63c, OIB: 35506269186, koju zastupa punomoćnica Antonija Jurajić, odvjetnica iz Osijeka, radi isplate razlike plaće, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Pr-228/2024-14 od 27. svibnja 2025. i rješenja istoga suda poslovni broj: Pr-228/2024-16 od 27. svibnja 2025. , u sjednici održanoj 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane, pa se potvrđuju presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Pr-228/2024-14 od 27. svibnja 2025. i rješenje istoga suda poslovni broj: Pr-228/2024-16 od 27. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada u visini od 10% plaće, pri čemu se kao osnovica uzima zbroj mjesečnih iznosa isplaćenih tužitelju za redovan rad, minuli rad, godišnji odmor, te za državne blagdane i neradne dane (točka I. izreke). Istom je presudom naloženo tuženiku da tužiteljici isplatiti dodatak na plaću za vremensko razdoblje od mjeseca kolovoza 2020. do 15. studenoga 2023. u ukupnom bruto iznosu od 5.433,13 eura sa zateznom kamatom, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po stopi koja je pobliže navedena u izreci presude (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude prvog stupnja 27. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja je pobliže navedena izreci presude (točka III. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tuženiku da isplatiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja je pobliže navedena u tom rješenju.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik pobijajući iz zbog svih žalbenih iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače shodno žalbenim navodima, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da joj pripada pravo na ime dodatka na plaću za posebne uvjete rada u visini od 10% od plaće, pa slijedom toga i zahtjev za isplatu tog dodatka za razdoblje od kolovoza 2020. do studenog 2023. ukupnom iznosu od 5.433,13 eura bruto s pripadajućom zateznom kamatom za svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća do isplate.

6. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje::

- da je tužiteljice zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 10. srpnja 2020., na radnom mjestu višeg stručnog savjetnika, Odjel za biotehnološke analize, mikotoskine i rezidue pesticida, Centar za sjemenarstvo i rasadničarstvo,

- da je navedenog radno mjesto s posebnim uvjetima rada prema odredbi čanka 3. točke 18. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine" broj 5/84.),

- da iz članka 5. ugovora o radu sklopljenim između stranaka, proizlazi da se u odnosu na radno vrijeme, godišnji, dnevni odmor, prestanak ugovora o radu, visinu osnovne plaće, dodataka na plaću primjenjuju odredbe TKU-a, Zakona o plaćama u javnim službama, Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, Zakona o radu, Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta tuženika, Pravilnika o radu tuženika i Pravilnika o plaćama i naknadama tuženika,

- da iz Odluke tuženika od 1. lipnja 2018. proizlazi između ostalog da se plaća tužiteljici uvećava za 10% jer radi na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, i da se Odluka počinje primjenjivati za obračun plaće od 1. lipnja 2018.,

- da je visina od 10% dodatka za posebne uvjete rada bila propisana i Odlukama tuženika od 1. lipnja 2013. i 21. veljače 2013.,

da je tuženik dostavio obračun dodatka za posebne uvjete rada za tužiteljicu u visini od 10% za utuženo razdoblje u visini od 5.433,13 eura bruto, koji iznos tužiteljica potražuje,

- da je Pravilnik o plaćama i naknadama i ostalim materijalnim pravima od 23. lipnja 2020. stupio na snagu 1. kolovoza 2020., kojim je člankom 27. propisano da stupanjem na snagu tog Pravilnika prestaju važiti pravilnici o plaćama i naknadama koji su važili prije stupanja na snagu tog Pravilnika te se stavljanju van snage sve odluke o plaći donesene na temelju ranije važećih pravilnika o plaćama i naknadama,

- da je granski kolektivni ugovor sklopljen 15. studenog 2023., a u ranijem razdoblju, odnosno u razdoblju od svibnja 2022. do studenog 2023. godine nije bio sklopljen granski kolektivni ugovor, što znači da visina dodatka za posebne uvjete rada nije bila utvrđena granskim kolektivnim ugovorom u smislu članka 54. odnosno 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenika u javnim službama od 7. prosinca 2017. i 6. svibnja 2022. godine,

- da iz navedenog proizlazi da je u utuženom razdoblju bilo propisano pravo zaposlenika koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada, na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, ali nije bila propisana visina tog dodatka,

- da je u utuženom razdoblju bio na snazi Pravilnik o plaćama i naknadama i ostalim materijalnim pravima od 23. lipnja 2020. kojim je u članku 3 propisano pravo na dodatak na plaću u slučajevima koji su predviđeni općim propisima o radu, odnosno sklopljenim kolektivnim ugovorom i to na temelju zasebne odluke o tom dodatku,

- da činjenica što u utuženom razdoblju nije sklopljen granski kolektivni ugovor, ne može isključiti tužiteljičino pravo na dodatak za posebne uvjete rada jer pravo na dodatak za posebne uvjete rada proizlazi i iz odredbe članka 94. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14.,127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR-a) kojim je propisano da radnik ima pravo na povećanu plaću, između ostalog i za otežane uvjete rada,

- da visina tog dodatka iznosi 10% plaće, jer je toliko iznosio dodatak za posebne uvjete rada u ranijem razdoblju prije donošenja Pravilnika o plaćama od 23. lipnja 2020.,

- da je svim propisima i kolektivnim ugovorima koji su važili u utuženom razdoblju bilo propisano pravo zaposlenika na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, ali nije propisana visina tog dodatka.

7. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je da pravo tužiteljice na dodatak na plaću zbog posebnih uvjeta rada proizlazi iz ugovora o radu, odluka tuženika, Pravilnika, TKU/17. i TKU/22., kao i ZR-a. Pri tome je prvostupanjski sud naveo da u situaciji kada je postojala odluke tuženika prema kojoj je tužiteljica imala pravo na dodatak za posebne uvjete rada od 10%, koja odluka je ukinuta od strane tuženika, a sama visina toga dodatka nije bila definirana nijednim drugim aktom, da u tom slučaju dolazi u obzir primjena članka 9. stavka 3. ZR-a, na način da se za utuženo razdoblje tužiteljici predmetni dodatak treba obračunavati u istoj visini sve do stupanja na snagu odluke, odnosno propisa koji utvrđuje drugačiju visinu istog, a to je Kolektivni ugovor za zaposlene u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu ("Narodne novine", broj 141/23.) sklopljen 15. studenog 2023. koji propisuje dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima od 5% od osnovne plaće.

7.2. Stoga je prvostupanjski je sud smatrao da nije prihvatljiv obračun dodataka na plaću za posebne uvjete rada u visini od 5% tužiteljičine bruto plaće, koji je također dostavio tuženik, jer je samim Kolektivnim ugovorom od 15. studenog 2023. propisano da stupa na snagu danom potpisivanja, bez mogućnosti retroaktivne primjene za period prije njegovog donošenja, a što je utuženo razdoblje od kolovoza 2020. do studenog 2023.

7.3. Nadalje je prvostupanjski sud u odnosu na prigovor tuženika, da je državna agencija i da se plaće njegovih zaposlenika određuju temeljem Zakona o plaćama u javnim službama, odnosno da ne može isplaćivati plaću veću od one koja je propisana tim Zakonom, naveo da je tuženik i u vrijeme donošenja Pravilnika iz 2010. bio državna agencija i da je i tada svojim internim Pravilnikom odredio visinu dodatka za posebne uvjete rada i da je na temelju tog Pravilnika donio i Odluku od 1. lipnja 2018. koju je novim Pravilnikom iz 2020. stavio izvan snage, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

8. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

9. Naime, neosnovano tuženik pobija shvaćanje prvostupanjskog suda u pogledu mogućnosti isključenja primjene Pravilnika iz 2010. tuženika stupanjem na snagu Pravilnika iz 2020., kada je činjenica da je tužiteljice sklopila s tuženikom ugovore o radu od 10. srpnja 2020., a kojim su kao stranke ugovorile i članak 5. tog ugovora, a time i primjenu Pravilnika iz 2020. , kojim je u članku 3 propisano pravo na dodatak na plaću.

10. Na tvrdnje tuženika da Pravilnik iz 2020 nije donesen kako bi se smanjivala prava radnika, već zbog toga što je istekao raniji TKU-a i granski kolektivni ugovor, dok se ne donese novi granski kolektivni ugovor kojim bi se uredila visina spornog dodatka, ističe, da zbog tog postupka tuženika, sagledavajući dosadašnja utvrđenja, neprijeporno proizlazi kako u utuženom razdoblju nije postojao niti jedan propis, dakle, ni interni akt tuženika, ni TKU-a, ni granski kolektivni ugovor, koji bi definirao visinu dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, na koji je dodatak tužiteljica imala pravo sukladno članku 54. TKU/17., članku 53. TKU/22., članku 5. ugovora o radu, članku 94. ZR-a, kao i članku 2. stavku 1. Pravilnika iz 2020.

10.1. Za napomenuti je, da je tek 15. studenog 2023. sklopljen prvi Kolektivni ugovor za zaposlene u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu („Narodne novine“ broj 141/23.), koji je utvrdio visinu dodatka za posebne uvjete rada. To je imalo za posljedicu da tužiteljica, iako je cijelo vrijeme radila u posebnim uvjetima, kroz utuženi period od nešto više od tri godine, ni na koji način nije bilo utvrđeno njezino pravo na sporni dodataka, kao ni za ostale zaposlenike tuženika koji su radili na takvim radnim mjestima, a niti im je taj dodatak bio isplaćivan. Sagledavajući ovu problematiku na ovaj način, zaključak je ovog suda da takvo postupanje tuženika ni u kom slučaju ne može ići na štetu tužiteljice.

10.2. S obzirom na sve prethodno izneseno, ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da u smislu odredbi članka 54. TKU/17., članka 53. TKU/22., članka 5. ugovora o radu, članka 92. ZR-a, kao i članka 2. stavka 1. Pravilnika iz 2020., tužiteljici za rad u posebnim uvjetima nedvojbeno pripada pravo na dodatak za posebne uvjete rada.

10.3. Ponovno se ističe u pogledu žalbenih razloga da je tuženik svojim Pravilnikom iz 2010. kao internim aktom, predvidio visinu dodatka zbog posebnih uvjeta rada od 10%, pa je na temelju istog za tužiteljicu ranije spomenutim Odlukama, utvrdio pravo na sporni dodatak u toj visini, s time što je na temelju novog Pravilnika iz lipnja 2023., kojim nije utvrdio visinu spornog dodatka, stavio izvan snage svoje ranije Odluke koje su donesene 2014. odnosno 2018.

10.4. U takvoj pravnoj situaciji, gdje je postojala Odluka tuženika prema kojoj je tužiteljica imala pravo na dodatak za posebne uvjete rada od 10%, koja je ukinuta od strane tog istog tuženika odnosno njezinog poslodavca, a sama visina tog dodatka nije bila definirana nijednim drugim aktom, pa ni novom odlukom tuženika, dolazi u primjenu odredba članka 9. stavaka 3. ZR-a, na način da se za utuženo razdoblje za tužiteljicu predmetni dodatak trebao obračunavati u istoj visini i to sve do stupanja na snagu odluke odnosno propisa koji utvrđuje drugačiju visinu istog.

10.5. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je u utuženom razdoblju tužiteljica imala pravo kao zaposlenica koja radi na poslovima s posebnim uvjetima rada na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, iako nije bila propisana visina tog dodatka, i to na temelju prethodno citiranih odredaba.

10.6. Visinu navedenog dodatka (čiji matematički izračun između stranka u ovome postupku nije sporan jer je dostavljen po tuženiku) prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je tuženik tužiteljici za ranije razdoblje uvećavao osnovnu plaću za 10% kao zaposlenici koja radi na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, sve do donošenja Pravilnika o plaćama 23. lipnja 2020.

10.7. Činjenica što u utuženom razdoblju nije sklopljen granski kolektivni ugovor i činjenica što poslodavac nije donio odluku kojom bi utvrdio visinu dodatka za posebne uvjete rada nakon što je raniju odluku ukinuo (Pravilnikom o plaćama od 23. lipnja 2020.), a uvažavajući utvrđenja da tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da takvo postupanje tuženika ne može isključiti tužiteljičino pravo na dodatak za posebne uvjete rada i da je visina tog dodatka za posebne uvjete rada odrediva te je pravilno utvrdio da iznosi 10% plaće, s obzirom na utvrđenu činjenicu da je toliko iznosio dodatak za posebne uvjete rada u ranijem razdoblju prije donošenja Pravilnika o plaćama od 23. lipnja 2020., zbog čega je pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, što se ponovno ističe.

11. Odluka o troškovima postupka je pravilno i zakonito odmjerena sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a a u svezi članka 155. Tarife o naknadama i nagradi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa).

11.1. Stoga, neosnovano tuženik pobija prvostupanjsko rješenje kojim je tužiteljici dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude, kada joj to pravo pripada prema Tbr. 9. točki 3. Tarife, kojom je određeno da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude 27. svibnja 2025. i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pobijanom rješenjem priznao tužiteljici i ovaj trošak jer joj isti pripada, suprotno žalbenim navodima tuženika.

12. S obzirom na navedeno, na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. ZPP-a, trebalo je odbiti žalbe tuženika kao neosnovane i potvrditi pobijane odluke te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sonja Meštrović