Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: IR-67/2026
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Eufemije Nanković i Ivanke Mašić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, povodom prijedloga da se OV izrekne zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja zbog nasilja u obitelji, podnesenog od strane podnositeljice ĆV odlučujući o žalbi podnositeljice ĆV , protiv rješenja Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, od 16. travnja 2026. Poslovni broj: Pp Prz-49/2026, na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba predlagateljice ĆV , te se ukida rješenje kojim se odbija prijedlog ĆV da se prema OV izrekne zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja zbog nasilja u obitelj ,i predmet dostavlja sudu na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, od 16. travnja 2026. Poslovni broj: Pp Prz-49/2026, temeljem članka 14. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ( „Narodne novine“ broj : 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24 dalje: ZZNO). odbijen je prijedlog podnositeljice ĆV da se prema OV
ĆV izrekne zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja zbog nasilja u obitelji.
2. Protiv tog rješenja podnositeljica ĆV podjela je žalbu, navodeći kako smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir kontinuitet psihičkog nasilja koje kod nje izaziva strah i uznemirenost te ističe kako zaštitne mjere imaju preventivnu svrhu te nije nužno postojanje neposrednog incidenta ako postoji opasnost od ponavljanja nasilja. Nadalje navodi da eventualni nedostaci prijedloga nisu bile takve naravi da bi opravdali njegovo odbijanje već ju je sud mogao pozvati na dopunu te predlaže da se žalba uvaži i rješenje ukine. Podneskom zaprimljenim na Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske putem maila 9. srpnja 2026. godine, a koji je smatran kao dopuna žalbe, podnositeljica nadalje navodi da je kontinuirano psihičko nasilje koje je kao što je i predvidjela noćas eskaliralo u fizičko nasilje, te je sin je fizički nasrnuo na nju i uz teške verbalne prijetnje nešto iza ponoći 7. na 8. srpnja 2026.,usmjerene na nju i njenu kćer HV, koja je telefonski javila dežurnom u Policijsku postaju Supetar na otoku Braču, spriječen u nanošenju tjelesnih ozljeda, nakon čega je na njihov poziv policiji, pobjegao iz kuće, o čemu je ujutro kćer dala službenu izjavu kao i njen suprug što se može lako provjeriti u Policijskoj postaji Supetar. Nadalje navodi da je to bio prvi dan/noć njegova dolaska u njihovu kuću na moru, te postavlja pitanje što će biti cijelo ljeto jer se on ne želi udaljiti iz njihove kuće ljeti, te pita što će se desiti ako tako nastavi i tko će biti kriv ako dođe do najgoreg scenarija usprkos činjenici da na vrijeme upozoravaju.
3. Žalba je osnovana.
4. Rješavajući predmet, te ispitujući prvostupanjsko rješenje u smislu odredbe članka 211. stavka 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio, da pobijano rješenje nije pravilno i na zakonu osnovano.
5. Naime, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da samo konkretizirani činjenični opis optuženja predstavlja osnovu za izricanje zaštitnih mjera predviđenih čl. 14. ZZNO-a. Ističe se da podnošenje zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera (zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji i udaljenja iz zajedničkog kućanstva čl. 13. t.2.i 3. ZZNO-a ) temeljem čl. 14. st.1. citiranog zakona ne predstavlja pokretanje prekršajnog postupka niti se u ovoj fazi odlučuje o krivnji za prekršaj. Zakonska osnova za izricanje ovih mjera je isključivo utvrđenje odlučne činjenice izravne opasnosti za sigurnost žrtve ili članova njezine obitelji odnosno člana zajedničkog kućanstva, što prvostupanjski sud u konkretnom slučaju uopće nije utvrđivao, već je donio rješenje kojim odbija prijedlog podnositeljice obrazlažući da prijedlog ne sadrži konkretiziran činjenični opis optuženja. Međutim, iz odredbi čl.14. st. 4. ZZNO-a, konkretizacija činjeničnog opisa ostvaruje se naknadno unutar roka od osam dana od izricanja mjere, kada je žrtva ili drugi ovlašteni tužitelj dužan podnijeti optužni prijedlog sukladno odredbama Prekršajnog zakona. Stoga odbijanjem prijedloga podnositeljice zbog nedostatka konkretizacije činjeničnog opisa optuženja ( koji je zakonom ostavljeno za kasniju fazu postupka , u roku od 8 dana nakon izdavanja odluke ), a prethodno ne utvrdivši postoji li izravna opasnost za sigurnost žrtve ,sud je donio preuranjenu odluku.
5.1. Nadalje, neosnovan je stav prvostupanjskog suda da postupak nije bilo moguće provesti jer u spisu nije bilo broja telefona ili mobitela ili e-mail adrese, te da se zbog kratkoće roka od 24 sata isti nisu mogli pozvati. Prvostupanjski sud je u spisu imao ključne identifikacijske podatke ime, prezime, adresu i OIB predlagateljice čime je sud raspolagao svim podacima na temelju kojih je mogao brzo i u kratkom roku utvrditi podatke stranaka radi njihova pozivanja, mogao je pristupiti potrebnim bazama podataka Ministarstva unutarnjih poslova, uključujući pribave telefonskih brojeva ili zatražiti hitnu asistenciju nadležne policijske postaje radi upućivanja poziva ili dovođenja stranaka na saslušanje i sl. ,a ne olako odbiti prijedlog kao neosnovan. Prvostupanjski sud nije poduzeo niti jednu radnju kako bi došao do potrebnih podataka i omogućio saslušanje žrtve i osobe protiv koje se traži izricanje zaštitne mjere, što je suprotno svrsi odredbe čl. 14. ZZNO-a.
5.2. Naime odredba čl. 14. stavka 2. ZZNO-a zahtjeva provođenje saslušanja žrtve i osobe protiv koje se traži izricanje zaštitne mjere hitno (pri čemu Zakon ne propisuje način saslušanja) i procesni je preduvjet za donošenje odluke o podnesenom prijedlogu. Prvostupanjski sud je bio dužan provesti saslušanje stranaka prije donošenja odluke, jer je to zakonski način kojim bi ispitao postojanje bitnih uvjeta za izricanje zaštitne mjere odnosno utvrdio postoji li izravna opasnost za sigurnost žrtve.
5. 3. Prema stanju spisa, uključujući navode prijave, priložene sadržaje poruka kao i navode dopune žalbe iz koje proizlazi kako podnositeljica upire na dugotrajno i kontinuirano psihičko nasilje od strane sina (vikanje, vrijeđanje, ponižavanje izrazima „luda“ i „loš roditelj“), kao i na fizički napad, po ocijeni ovog sudskog vijeća postoji visoki stupanj vjerojatnosti opravdanog postojanja izravne opasnosti za sigurnost predlagateljice ili sigurnost članova njene obitelji.
5.4. Stoga, budući da sud nije poduzeo niti jednu radnju kako bi došao do potrebnih podataka i omogućio saslušanje žrtve i osobe protiv koje se traži izricanje zaštitne mjere, donošenjem odluke o odbijanju prijedloga prvostupanjski sud je postupio protivno odredbi čl. 14. st.2. ZZNO-a , propustivši ispitati stvarno postojanje izravne opasnosti za sigurnost žrtve, uslijed čega je trebalo pobijano rješenje ukinuti.
6. Imajući u vidu naprijed navedeno, valjalo je prihvatiti žalbu i ukinuti prvostupanjsko rješenje, te je odlučeno kao u izreci , na temelju čl. 211.st.2.t.3. PZ-a
U Zagrebu 15. srpnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, žrtvu, i tužitelja.
