REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-324/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić, u pravnoj stvari tužitelja PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 1. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zz punomoćnika tuženika, 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 172-50- 6314031 zaključenog dana 16.5.2013. godine između tužitelja PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 1.026,40 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. svibnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za zakonskim zateznim kamatama na iznos od 1.026,40 EUR od 16. svibnja 2013. do 20. svibnja 2013., kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju namiri parnični trošak u iznosu od 1.111,07 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 18. srpnja 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik 16. svibnja 2013. sklopili Ugovor o kreditu broj 172-50-6314031, solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 171.853,00 HRK. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita i to u iznosu od 1.026,40 EUR/7.733,39 HRK dana 16. svibnja 2013., a navedeno je bilo sadržano u čl. 3. Ugovora o kreditu. Navodi da je Ugovor unaprijed pripremljen od tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog. Ističe kako je odredba čl. 3. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Navodi da je odredbom čl. 3. Ugovora određeno: “Naknada: 4.50% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Smatra da je navedenom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Stoga smatra da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno tuženik je u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ističe da je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 1.026,40 EUR/7.733,39 HRK. Navodi da je odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. istog članka propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. istog članka propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Navodi da s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Stoga smatra da je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Stoga predlaže da sud nakon provedenog postupka utvrdi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 172-50-6314031 zaključenog 16. svibnja 2013. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita. Predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 1.026,40 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2013. do isplate, te predlaže da mu tuženik nadoknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra navode tužitelja iz tužbe neosnovanim, te da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, a obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Smatra da nije dopušteno provođenja testa poštenosti. Tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Poziva se na presudu Suda EU posl. br. C-621/17 od 3. listopada 2019. Stoga smatra da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Poziva se na presudu Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-311/18 od 3. rujna 2018. Navodi da se sukladno odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Smatra da kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja , te se poziva na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Gž-4/2017-2 od 21. ožujka 2017. Ističe prigovor zastare. Navodi da ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, pa je tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Ističe da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. U slučaju da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Ističe da je tužba podnesena 11 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te da sud naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka tužitelj se vezano za prigovor zastare tuženika poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice vijeća Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., pa stoga smatra da niti jedan dio potraživanja tužitelja nije i ne može biti u zastari, a poziva se i na odluke Županijskog suda u Šibeniku posl. broj Gž-705/2020 i Gž-286/2020, te Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-1097/20. Smatra da će zastara početi teći tek od trenutka utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe Ugovora o kreditu. Poziva se i na odluku Suda EU od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Navodi da činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, te je na tuženiku teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Ističe da je bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja, te je pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredb i, te se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-618/10. Tuženik je iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik u sadržaj Ugovora, nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, a niti je to objasnio tužitelju. Stoga smatra da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Tuženik je kreditiranjem tužitelja po osnovi kamata ostvario izniman profit te uistinu nije bilo nužno od tužitelja uzeti i dodatnih 1.026,40 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Smatra da naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i to je ono što istu čini nepoštenom. Ponavlja da tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tužitelj ističe i naplatu prijevremene otplate kredita međutim isto nije utužio u ovom postupku, pa su navodi vezano za isto irelevantni za ovaj postupak. Ističe ništetnost ugovornih odredbi, te smatra da su iste protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05). Ističe da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali niti o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, te je ugovor sklapan na način da je isti unaprijed pripremljen po tuženiku u obliku standardiziranog obrasca te je kao takav dan tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Navodi da nikakvih posebnih pregovaranja i upoznavanja sa odredbama Ugovora glede naknada određenih u Ugovoru između tužitelja i tuženika nije bilo, a na tuženiku je teret dokaza suprotnog. Poziva se na odluke Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-556/23, Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-493/22, Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. broj Gž-91/22, Županijskog suda u Puli posl. broj Gž-633/22 i Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-1853/22.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u prijepis knjigovodstvene kartice za tužitelja za razdoblje od 31. svibnja 2013. do 2. ožujka 2021. (list 4 -5 i 12-14), potvrdu tuženika od 21. svibnja 2024. (list 6), Ugovor o kreditu broj 172-50-6314031 od 16. svibnja 2013. (list 7-11), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu, te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

5. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

6. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 2.353,63 EUR, a isti se odnosi na vrijednost deklaratornog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR, te kondemnatornog zahtjeva u iznosu o 1.026,40 EUR, odnosno zbroj ta dva navedena iznosa. Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 1.026,40 EUR.

7. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 172- 50-6314031 od 16. svibnja 2013. (list 7-11, dalje u tekstu Ugovor) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 7.733,39 HRK što iznosi 1.026,40 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE). Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata.

8. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to 16. svibnja 2013. Ugovor je sklopljen na iznos od 171.853,00 HRK, a radi se o nenamjenskom kreditu na 120 mjeseci, te je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 9,45 % godišnje fiksna. Sporna odredba sadržana je u čl. 3. Ugovora i glasi: “Naknada: 4.50% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

9. Tužitelj PJ saslušan kao stranka u postupku naveo je da je podigao predmetni nenamjenski kredit te je isti iskoristio za uređenje kuće u kojoj živi te za zatvaranje ranijih dugova koje je imao. Navodi da kuću koju je uređivao nikada nije iznajmljivao ili koristio za poslovnu djelatnost. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu Ugovor je pročitao, ali mu neke stavke nisu bile jasne pa je pitao što to znači. Rekli su mu da sve to što je navedeno mora platiti i da je to jednostavno tako da bi dobio kredit. Tako su mu rekli i da mora platiti naknadu za obradu kredita. Navodi da nije niti znao koliki je iznos koji treba platiti već je samo kada je dobio kredit vidio koliko mu je to naplaćeno. S obzirom da mu je taj kredit trebao, odnosno trebali su mu novci, on je bez obzira na navedenu naknadu potpisao Ugovor o kreditu. Nisu mu objasnili što se plaća s tom naknadom, te mu nisu objašnjeni nikakvi parametri kako se došlo do 4,5 % od iznosa kredita da bi iznosila ta naknada.

10. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao logičan, životan i neposredno uvjerljiv.

11. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je predmetnim kreditom uređivao kuću i zatvorio ranije dugove koje je imao, dakle kredit je uzeo za osobne potrebe.

12. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

13. Navedeni Ugovor o kreditu kojeg su 2013. sklopile stranke predstavlja potrošačko kreditiranje iz čl. 2. st. 1. t. 15. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, dalje: ZPK/09) jer se radi o pravnom poslu kojim se jedna ugovorna strana (tuženik) obvezuje drugoj (tužitelj) staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana (tužitelj) obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 2 . st. 1. t. 7. ZPK-a ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Naknade za odobrene kredite moraju biti vezane uz stvarni trošak odobravanja kredita, a nije dopušteno uvođenje novih naknada nakon sklapanja ugovora o kreditu.

14. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 99 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

15. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 99. ZZP/07 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

16. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96. st. 2. ZZP/07 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu. Također i čl. 5. st. 1. točka p) ZPK/09 propisuje da prije prihvaćanja ponude ili sklapanja Ugovora o kreditu, vjerovnik i kreditni posrednik dužni su u pisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju, na temelju kreditnih uvjeta koje nudi vjerovnik pravodobno potrošaču pružiti sve informacije iz ovog članka, a koje sadrže između ostalog pravo na prijevremenu otplatu i pravo vjerovnika na naknadu, te način na koji se određuje takva naknada u skladu sa čl. 16. navedenog Zakona. Tuženik nije dokazao da je postupio sukladno čl. 5. st. 1. t. p) ZPK/09 i da je tužitelju kao potrošaču pružio navedene informacije u pisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju.

17. Među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.026,40 EUR. U tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 3. Ugovora, kako je već rečeno, samo propisano: “Naknada: 4.50% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, a tužitelju je kredit odobren uz predočenje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i nije tražio da se mijenjaju, premda je Ugovor sastavljen od strane banke. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da ti troškovi, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti npr. trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 1.026,40 EUR. Također i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4,50 % od iznosa kredita, odnosno 1.026,40 EUR nije ni transparentno ni jasno.

18. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96. st. 1. ZZP/07, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a na istome je bio teret dokaza temeljem čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP).

19. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništava.

20. Tuženik svoju tvrdnju iz odgovora na tužbu da je tužitelj u cijelosti bio informiran o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je o naplati naknade za obradu kredita bio upoznat samim Ugovorom o kreditu, te da je ta informacija bila dostupna i u općim aktima tuženika, s kojim općim aktima je tužitelj bio upoznat prilikom potpisa Ugovora o kreditu. Međutim navedeni opći akti nisu dostavljeni u spis. Tuženik ničime nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa sud tu tvrdnju smatra neutemeljenom. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 96. ZZP/07 pa je zato ništetna.

21. Stoga je sud u točki I. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 3. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.

22. S obzirom na to da je odredba predmetnog Ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 1.026,40 EUR ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužitelju taj iznos.

23. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su -IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

24. Sud je stoga u točki II. izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.026,40 EUR. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu sa čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništava. Uvidom u potvrdu tuženika od 21. svibnja 2024. (list 6) utvrđeno je da je tužitelju navedena naknada za obradu kredita naplaćena 20. svibnja 2013.

25. Sud je stoga u točki II. izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.026,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. svibnja 2013. do isplate u skladu s čl. 1115. ZOO-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 20. svibnja 2013.

26. Neosnovan je zahtjev tužitelja za zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos od 1.026,40 EUR od 16. svibnja 2013. do 20. svibnja 2013., iz razloga navedenih u točki 24. obrazloženja ove presude, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

27. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, s obzirom da tužitelj nije uspio samo u malom dijelu svojeg zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 1.026,40 EUR, pa je tuženik dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 1.111,07 EUR.

28. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podneska od 4. studenoga 2024., te pristup na ročišta od 16. prosinca 2024., 16. ožujka 2026. i 1. lipnja 2026. po 75 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, te sastav žalbe protiv rješenja od 8. siječnja 2025. po 37,5 bodova temeljem Tbr. 10. t. 4. Tarife što ukupno iznosi 412,5 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 825,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 206,25 EUR ukupno 1.031,25 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR, odnosno u polovici iznosa koji tužitelj nije platio odmah u trenutku podnošenja tužbe sukladno čl. 4. t. 1. u vezi sa čl. 7. t. 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje u tekstu: ZSP), s obzirom da sud smatra da neplaćanje sudske pristojbe na tužbu u trenutku podnošenja u polovici iznosa sukladno čl. 7. t. 1. ZSP-a ne može ići na teret tuženika, a u ovom slučaju se ne radi o tužbi potrošača kao stečajnog dužnika i tužitelja u postupcima pokrenutih na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa jer nikakav kolektivni spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za tužbe vezano uz tzv. ulaznu naknadu nije vođen. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 2. ZSP-a priznata u iznosu od 40,00 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužan platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. S time da tužitelju kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.

29. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.

U Sesvetama 15. srpnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. na broj: 520

2. tuženiku po pun. na broj: 186/4839/LB