Poslovni broj 19 P.1056/2016-57
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja ŠU, [adresa]; OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Raić, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 15. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.521,43 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od
- 24,94 EUR, od 16. 11. 2008. godine,
- 150,84 EUR, od 16. 12. 2008. godine,
- 154,06 EUR, od 16. 1. 2009. godine,
- 156,46 EUR, od 27. 3. 2009. godine,
- 156,65 EUR, od 7. 4. 2009. godine,
- 154,48 EUR, od 4. 6. 2009. godine,
- 154,50 EUR, od 4. 6. 2009. godine,
- 179,27 EUR, od 19. 6. 2009. godine,
- 254,17 EUR, od 16. 8. 2009. godine,
- 250,88 EUR, od 29. 10. 2009. godine,
- 253,07 EUR, od 21. 12. 2009. godine,
- 253,15 EUR, od 20. 1. 2010. godine,
- 253,17 EUR, od 20. 1. 2010. godine,
- 252,48 EUR, od 20. 1. 2010. godine,
- 251,95 EUR, od 13. 4. 2010. godine,
- 251,44 EUR, od 30. 4. 2010. godine,
- 250,83 EUR, od 16. 6. 2010. godine,
- 251,82 EUR, od 18. 6. 2010. godine,
- 251,84 EUR, od 4. 8. 2010. godine,
- 251,21 EUR, od 4. 8. 2010. godine,
- 257,00 EUR, od 16. 8. 2010. godine,
- 257,01 EUR, od 20. 11. 2010. godine,
- 257,41 EUR, od 20. 11. 2010. godine,
- 257,42 EUR, od 18. 1. 2011. godine,
- 256,79 EUR, od 18. 1. 2011. godine,
- 256,82 EUR, od 18. 3. 2011. godine,
- 256,83 EUR, od 5. 4. 2011. godine,
- 256,35 EUR, od 15. 5. 2011. godine,
- 256,35 EUR, od 15. 5. 2011. godine,
- 257,13 EUR, od 25. 6. 2011. godine,
- 258,35 EUR, od 19. 7. 2011. godine,
- 258,51 EUR, od 20. 7. 2011. godine,
- 260,10 EUR, od 25. 8. 2011. godine,
- 260,93 EUR, od 9. 9. 2011. godine,
- 260,92 EUR, od 9. 9. 2011. godine
- 260,40 EUR, od 15. 11. 2011. godine,
- 260,73 EUR, od 16. 12. 2011. godine,
- 263,07 EUR, od 24. 1. 2012. godine,
- 262,20 EUR, od 16. 3. 2012. godine,
- 259,91 EUR, od 12. 4. 2012. godine,
- 263,20 EUR, od 31. 5. 2012. godine,
- 263,15 EUR, od 12. 6. 2012. godine,
- 260,65 EUR, od 13. 7. 2012. godine,
- 260,88 EUR, od 28. 7. 2012. godine,
- 259,74 EUR, od 17. 8. 2012. godine,
- 257,48 EUR, od 16. 9. 2012. godine,
- 261,80 EUR, od 24. 10. 2012. godine,
- 261,97 EUR, od 28. 12. 2012. godine,
- 263,19 EUR, od 10. 1. 2013. godine,
- 263,52 EUR, od 21. 2. 2013. godine,
- 263,66 EUR, od 14. 3. 2013. godine,
- 264,54 EUR, od 16. 4. 2013. godine,
- 262,71 EUR, od 16. 5. 2013. godine,
- 262,60 EUR, od 1. 6. 2013. godine,
- 260,31 EUR, od 9. 7. 2013. godine,
- 260,58 EUR, od 26. 7. 2013. godine,
do isplate, prema stopi koja do 31. srpnja 2015. se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
„Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 080521299783 ST, oznaka UK-2k, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 18.08.2008. godine, a kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva.”
III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 5.310,98 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 18.08.2008. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 080521299783 ST, oznaka UK -2k u iznosu od 250.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate te je ugovoreno da će se svaki povrat izvršen u kunama, obračunavati u EUR po srednjem tečaju HNB za EUR na dan uplate anuiteta. Tuženik da je u standardiziranom ugovoru u članku 3. naveo kamatnu stopu u visini od 5,49 % uz klauzulu da je ista promjenjiva bez razumljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, uz obrazloženje kako to ovisi o odluci tuženika. Međutim, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 određeno je da su promjenjive kamatne stope ništetne u svim kreditima bez ugovorenih parametara za izračun promjene kamatne stope, a koji kre4diti su sklopljeni od 2003. do 2008. pa da se ta presuda odnosi i na predmetni ugovor o kreditu. Naime, predmetna odredba o kamatnoj stopi je bila nerazumljiva tužitelju te kao takva suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj zahtijeva donošenje presudu kojom će se utvrditi ništetnom ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te na ime preplaćenih kamata potražuje ukupan iznos od 101.804,04 HRK s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, uz naknadu troškova parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe da je tužba nepodobna za raspravljanje, u svakom slučaju protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare potraživanja, te slijedom svega iznesenog predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
2.1. Tužba da je nepodobna za raspravljanje jer tužitelj ne navodi odredbu ugovora koja je po njemu ništetna. Točni su navodi tužbe da je među parničnim strankama sklopljen ugovor o kreditu i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa s početno određenom stopom od 5,49 %. Tuženik dalje navodi kako predmetni ugovor o kreditu nije zahvaćen razlozima nevaljanosti u skladu s općim pravilima ZOO -a o nevaljanosti pravnih poslova, niti bi sporna ugovorna odredba bila ništetna zato što je činidba neodređena ili neodrediva. Ugovor o kreditu, da je sklopljen u skladu s tuženikovim Općim uvjetima i Odlukom o kamatama tuženika s kojima je tužitelj bio upoznat i suglasan s njihovom primjenom. Tvrdi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio dužan vezati promjenu kamatne stope uz određene elemente, a on je to učinio odredbom članka 11.1. Općih uvjeta. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, dapače da su se sve promjene kamatnih stopa kretale unutar zakonom dopuštenih granica i za svo vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamata nije nikada bila viša od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata. Smatra da je volja stranaka bila upravo promjenjiva kamatna stopa a ne fiksna, što pretpostavlja primjenu iste kamatne stope za cijelo razdoblje otplate. Nadalje, da pravni osnov za predmetnu tužbu ne mogu biti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009 stupio na snagu 1.1.2010.) i to ne samo jer nije bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, već i stoga jer se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju iznos kredita veći od 1.000.000,00, a u konkretnom slučaju je riječ o većem kreditu.
2.2. Tuženik je u prosincu 2012. usvojio Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, koja je stupila na snagu 9. siječnja 2013. kojom je jasno definirao parametre za promjenu kamatne stope i to s primjenom i za kredite koji su već sklopljeni, kao tužiteljev. Kada je tuženik svojim općim aktom definirao parametar, onda su ti opći uvjeti pa i parametri koje je Banka definirala postali sastavnim dijelom već sklopljenih ugovora o kreditu.
2.3. Tvrdi da se presuda Visokog trgovačkog suda RH ne odnosi na kredite koji nisu vezani za valutu CHF, kako to jasno utvrđuje Vrhovni sud RH u predmetu Rev - 249/14-2, pa da se tužitelj ne može pozivati na izravne učinke navedene presude, dapače da tužitelj mora dokazati svoje tvrdnje u ovom postupku u pogledu ništetnosti navedene odredbe ugovora o kreditu, odnosno da je ista nejasna i nerazumljiva te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.
2.4. Osporava tužiteljev status potrošača, uz tvrdnju da je tužitelj bio sudionik u svojstvu zalogodavca u dva ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR koje je sklopila njegova majka ĆU, pa da su s predmetnim ugovorom o kreditu i druga dva spomenuta ugovora, podigli kredit u ukupnom iznosu od 460.000,00 EUR, koja sredstva su uložili u turistički objekt Villa Residence Lantoni u [adresa], dakle da je sklapanje predmetnog ugovora o kreditu bilo namijenjeno poslovnoj djelatnosti tužitelja i njegove obitelji.
2.5. Tvrdi da predmetni ugovor o kreditu nije tipski ugovor, da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, sa svim odredbama da je tužitelj bio upoznat i prihvatio ih, kao i aktima tuženika temeljem kojeg je sklopljen ugovor o kreditu. Kako su stranke izrijekom ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, primjenu internih akata tuženika, a da je tuženik o svim izmjenama obavijestio tužitelja, da je u cijelosti ispunjen uvjet pojedinačnog pregovaranja. Smatra da je odredba o promjeni kamatne stope jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da predstavlja pravu volju stranaka, a da je on tijekom cijelog razdoblja otplate kredita postupao profesionalno i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Konačno, prigovara zastari potraživanja smatrajući da zastarni rok za naknadu štete teče od nastanka štete kao i za stjecanje bez osnove od dana sklapanja ugovora te traje pet godina, dok je za pojedinačna potraživanja isti tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osporava i samu metodologiju izračuna razlike kamata jer izračun nije napravljen na temelju podataka o vraćanju kredita već isključivo na temelju početnog Otplatnog plana, a bez uvida u dokumentaciju tuženika kada je stvarno plaćena kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu naknadi troškove postupka.
3. Tužitelj osporava da bi bio upoznat s Općim uvjetima poslovanja tuženika i ukazuje da isto nije ugovoreno, no da niti oni ne sadrže objektivne i precizne kriterije za promjenu kamatne stope koji bi tužitelju bili razumljivi. Nadalje, da su netočni navodi tuženika da predmetni ugovor o kreditu nije tipski. Nadalje, da je netočno da su sredstva predmetnog ugovora o kreditu namijenila za obavljanje poslovne djelatnosti. Osporava izneseni prigovor zastare.
4. U odnosu na prijedlog tuženika da sud tužbu vrati tužitelju na uređenje jer da je ista nerazumljiva te jer da se po istoj ne može postupiti budući da tužitelj u zahtjevu za utvrđenje ništetnosti nije određeno naveo koja je to ugovorna odredba po njegovom sudu ništetna, valja istaknuti da sud nije cijenio potrebnim tužbu vratiti tužitelju na uređenje iz razloga što je ocijenio da predmetna tužba sadrži sve sastojke propisane čl. 186. i čl. 106. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 dalje: ZPP). Tako osim što tužba sadrži podatke koje sukladno čl. 106. ZPP mora imati svaki podnesak, ista sadrži i činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze u prilog tim činjenicama te određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Naime, iz sadržaja zahtjeva u točci I. tužbenog zahtjeva, jasno proizlazi da se tim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 080521299783 ST, oznaka UK -2k, koji je između stranaka zaključen 18. kolovoza 2008., kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, a koja je odredba sadržana isključivo u čl. 3. toč. 1. označenog Ugovora o kreditu. Kako stoga neovisno o činjenici što tužitelj u zahtjevu iz točke I. tužbenog zahtjeva nije specificirao da je odredba utvrđenje ništetnosti koje traži sadržana u čl. 3. to. 1. Ugovora o kreditu, isto je prema ocjeni ovog suda nedvojbeno (budući nema druge ugovorne odredbe onog sadržaja koji tužitelj specificira u točci I. tužbenog zahtjeva) te propust specificiranja točke oznake članka u kojem je sadržana odredba čije se utvrđenje ništetnosti traži, u konkretnim okolnostima, ne čini tužbeni zahtjev neodređenim niti tužbu nerazumljivom.
5. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Ivone Ivanović od 31. kolovoza 2022., tužitelj u podnesku dostavljenom sudu 17. listopada 2022. sukladno rezultatima financijskog vještačenja uređuje tužbeni zahtjev (točku II.) na način da sada od tuženika traži isplatu iznosa u visini od 103.794,72 kn sa zakonskom zateznom kamatom specificiranom u tom podnesku. Tuženik pak, u podnesku dostavljenom sudu 02. lipnja 2023., navodi da nema primjedbi na matematičku točnost izračuna iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ivone Ivanović od 31. kolovoza 2022., dalje navodeći da osporava i uređeni tužbeni zahtjev te predlaže isti odbiti kao neosnovan.
5.1. Kako je početno tužitelj tužbom (točkom II. tužbenog zahtjeva) tražio isplatu iznosa u visini od 101.804,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom, to tužitelj podneskom od 17. listopada 2022. vrši preinaku tužbe (povećanjem postojećeg zahtjeva) u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP. Kako se tuženik nije protivio preinaci tužbe, u podnesku od 02. lipnja 2023. navodeći da osporava i uređeni tužbeni zahtjev koji predlaže odbiti kao neosnovan, sud je temeljem čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19), a do primjene kojeg u ovom postupku dolazi sukladno čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19), preinaku tužbe izvršenu tijekom glavne rasprave cijenio dopuštenom budući ju tuženik bez svoje krivnje nije mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka (obzirom se dokaz financijskim vještačenjem temeljem kojeg se vrši preinaka tužbe provodi tek u fazi glavne rasprave) te je u ovom postupku odlučivao po tako preinačenoj tužbi. Uslijed uvođenja Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, tužitelj u podnesku dostavljenom sudu 12. travnja 2023. uređuje točku II. tužbenog zahtjeva na način da iznos isplatu kojeg potražuje (103.794,72 kn) prema fiksnom tečaju izražava u Euru kao službenoj valuti Republike Hrvatske (13.775,93 Eura), a čime tužitelj nije izvršio preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP za koju bi bio potreban pristanak tuženika.
5.2. Nadalje, nakon zaprimanja dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Ivone Ivanović od 12. ožujka 2025., tužitelj u podnesku dostavljenom sudu 31. ožujka 2025. sukladno rezultatima financijskog vještačenja konačno uređuje tužbeni zahtjev (točku II.) na način da sada od tuženika traži isplatu iznosa u visini od 13.521,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom specificiranom u tom podnesku.
6. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu , i to Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj broj 080521299783 ST oznaka UK-2k od 18. kolovoza 2008. solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću OV-16827/2008 (stranica 4-11, 56-65 spisa), izračun razlike kamate iz ugovora o kreditu (stranica 12-14 spisa), promet po računu tužitelja u razdoblju od 31. prosinca 2002. do 1. siječnja 2012. (stranica 15-27 spisa), promet po računu tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 16. ožujka 2016. (stranica 28 -39 spisa), obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope adresirane na tužitelja (stranica 40 -42 spisa), Opći uvjeti odobravanja stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (stranica 66-67 spisa), pregled dospijeća obroka i redovne kamate (stranica 68-69 spisa), Odluku o usvajanju izmjena i dopuna Politike mijenjanja kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom (stranica 70 spisa), Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom (stranica 71 -74 spisa), Priopćenje za javnost HNB od 16. ožujka 2015. (stranica 75 spisa), Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između OTP banke d.d. i KU kao korisnika te OU kao zalogodavca i CU od 12. veljače 2008. (stranica76-79 spisa), Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između OTP banke d.d. i KU kao korisnika te OU kao založnog dužnika od 15. svibnja 2007. (stranica 80 -82 spisa), podaci o smještaju u Villa Residence Lantoni (stranica 83 -84 spisa), proveo finacnijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivoni Ivanović koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (stranica 140-143 spisa) te dopunu nalaza i mišljenja (stranica 186-189 spisa), saslušao svjedoka ĆU (stranica 169-171 spisa) i tužitelja ŠU (stranica 171-172 spisa).
6.1. Sud nije pozvao stalnog sudskog vještaka Ivonu Ivanović usmeno iznijeti pisano dani nalaz i mišljenje budući je sud isti cijenio detaljnim, preglednim i jasnim te budući stranke nisu imale prigovora na matematički izračun sadržan u pisanom nalazu i mišljenju pa se usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja, posebno ako se uzme u obzir da se radi o financijskom vještačenju koje se najbolje razumije čitanjem pisanog oblika istog, a ne usmenim saslušanjem vještaka koji bi usmeno mogao iznijeti isto ono što sud može iščitati iz pisanog nalaza i mišljenja, pristupom vještaka na ročište ne bi ostvarila nikakva svrha osim uzrokovanja dodatnih parničnih troškova i produljenja trajanja postupka budući ne postoje prigovori stranaka na koje bi vještak trebao dati očitovanje niti nejasnoće u pisanom nalazu za koje bi sud tražio pojašnjenje. Ocijenivši činjenično stanje relevantno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu dovoljno raspravljenim, sud nije izvodio daljnje dokaze među kojima ni dokaz saslušanjem svjedoka GU ni ČU, jer bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka, a u svezi čega sud ističe da je tuženik dokazni prijedlog za saslušanje ČU iznio već u odgovoru na tužbu, međutim, sudu do zaključenja prethodnog postupka pa niti sve do zaključenja glavne rasprave nije dostavio aktivnu adresu prebivališta ili boravišta tog svjedoka na koju bi sud istome uputio poziv za saslušanje, a radi čega izvođenje ovog dokaza nije niti bilo moguće.
7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
8. Predmet spora je utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 080521299783 ST, oznaka UK-2k, koji je zaključen između tužitelja i tuženika 18. kolovoza 2008., a kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva te isplatu iznosa od 13.775,93 Eura sa zateznim kamatama kao više naplaćenih redovnih kamata od ugovorenih pa je tako predmet ovog spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i povrat plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.
9. Odredba čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO) propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo dok odredba čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
9.1. Odredba čl. 323. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
9.2. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
10. Među strankama nije sporno:
- da su 18. kolovoza 2008. tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 080521299783 ST oznake UK-2k sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama kojim je ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 250.000,00 Eura s rokom otplate 30 godina uz otplatu kredita u 360 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate ,
- dakle, da su ovim ugovorom glavnicu kredita vezali za valutu EUR,
- da su ugovorili kamatnu stopu u iznosu od 5,49 % godišnje, koja je promjenjiva (čl. 3. toč. 1. Ugovora)
- da je ugovoreno pravo tuženika da jednostrano odlukom mijenja visinu kamatne stope (čl. 3. toč. 3. Ugovora)
- da je tuženik jednostrano mijenjao i to povećavao kamatnu stopu.
10.1. Sporno je među strankama:
- primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,
- je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna (čl. 3. toč. 1. Ugovora),
- ali i je li ništetna odredba (čl. 3. toč. 3. ) ugovora o kreditu kojim je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika obzirom na činjenični supstrat tužbe,
- svojstvo tužitelja kao potrošača,
- visina potraživanja te
- osnovanost prigovora zastare potraživanja.
11. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 18. kolovoza 2008. proizlazi da su stranke istim i to čl. 3. toč. 1. Ugovora ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke na čiju primjenu korisnik bezuvjetno pristaje, a da ista na dan sklapanja ugovora iznosi 5,49 % godišnje, dok su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu EUR na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za EUR u odnosu na kunu. Nadalje, odredbom članka 3. toč.3 Ugovora o kreditu je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.
12. Iako iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i činjenice da je istim ugovoreno pravo tuženika- banke da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu proizlazi da se u bitnom radi o istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika kao trgovca, ukazuje se da navedena zaštita nije pružena u odnosu na istovjetnu činjeničnu i pravnu osnovu jer se ista odnosi na ugovore o kreditu koji su vezani uz valutu CHF a ne EUR, pa ista nema izravni učinak na prava ovdje tužitelja.
12.1. Navedeno ne pretpostavlja da je tužbeni zahtjev tužitelja već time neosnovan, no tužitelj mora u ovom postupku dokazati da je određena odredba ugovora o kreditu ništetna jer da je kao nejasna i nerazumljiva uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja.
13. U vezi s navedenim, pravilno tuženik ukazuje da je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti neosnovan, obzirom i sami tužitelj tvrdi i iskazuje da je volja stranaka bila, te kao takva ugovorena, da se na otplatu kreditu primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, radi čega zahtjev kojim predlaže utvrditi ništetnim odredbu ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (članak 3. točka. 1. Ugovora) nije osnovan jer navedeno time ne predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošačima (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu: ZZP), a koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13.1. Da je čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, među strankama u postupku nije sporno, štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu, a u pogledu ugovaranja (redovne) kamatne stope u iznosu od 5,49% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva, sud ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom što znači da je tuženik imao zakonsko pravo tužitelju ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane tužitelja kao korisnika kredita sklopiti upravo ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti da je njegova namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, štoviše, tužitelj iskazuje (list spisa 171 -172) da je znao da je ovo kredit s promjenjivom kamatnom stopom i da je znao da to znači da se kamata može mijenjati, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu utvrđuje da je ova odredba u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva jasno uočljiva, razumljiva i izričita te da čak kod tužitelja kao potrošača koji nije financijski stručnjak (tužitelj je po zanimanju inženjer nautičkog turizma) nije ni na koji način mogla dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu sa promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje promjenjive kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 5,49% godišnje. Kada uz navedeno sud cijeni činjenicu da je u pravno i činjenično istovrsnom sporu Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, da je u pravno i činjenično istovrsnom sporu pravomoćno utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje su Banke sklapale u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku banke, a ne da je ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, budući ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno zakonom, sud kao nedvojbeno utvrđuje da odredba čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva nije ništetna budući takva odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva i slijedom kojeg je utvrđenja sud u točci II. izreke ove presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu broj 080521299783 ST koji je zaključen između tužitelja i tuženika 18. kolovoza 2008., a kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva.
13. 2. Iako je tužitelj očito pogrešno postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isto nije odlučno za odluku o isplati odnosno povratu plaćenog temeljem ništetne odredbe jer se navedena odluka temelji na činjeničnoj tvrdnji tužitelja da zbog jednostrane promjene kamatne stope bez razumljivih parametara na koji će se ona mijenjati uz navođenje kako to ovisi o odluci tuženika, a na koju on nije pristao niti je ista ugovorena jasno i razumljivo, platio veći iznos kamata od početno ugovorenih obzirom na ugovorenu kamatnu stopu. Tužitelj time tvrdi da je ništetna jednostrana promjena ugovorene promjenjive kamatne stope, a ocjena je ovog suda da je odredba čl. 3. toč. 3. ugovora kojom je ugovoreno da se promjena kamatne stope vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, kao takva nejasna, neodređena i nerazumljiva, jer ovlašćuje banku, time trgovca, da samoinicijativno mijenja cijenu dane usluge kako on to odluči. Posebno se pojašnjava sama promjenjivost kamate stope nije ništetna i da je zakonom bila dopuštena, no ono što je predmet spora i što nije zakonito je jednostrana promjena kamatne stope na štetu suprotne ugovorne strane bez valjanog pristanka tužiteljice kao potrošača. Dakle, ocjena je ovog suda kako je upravo odredba čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika, a koje pitanje sud ocjenjuje kao prethodno pitanje relevantno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu za isplatu preplaćenog po osnovi kamate, ništetna.
13.3. Naime, tužitelj tvrdi da u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni razumljivi parametri temeljem na koji će se način mijenjati visina kamatne stope, a Odluka o kamatama tuženika kao ni Opći uvjeti tuženika da ne sadrže objektivne i precizne kriterije za promjenu kamatne stope koji bi tužitelju odnosno bilo kojoj osobi prosječnih sposobnosti bili razumljivi. Tuženik pak tvrdi da je sporna odredba valjana jer da su stranke ugovorile primjenu Općih uvjeta tuženika, a čl. 11.1. Općih uvjeta da su određeni parametri za donošenje odluke o promjenama kamatnih stopa. Također, iako da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu sukladno pozitivnim propisima nije bio dužan definirati parametre promjene kamatne stope, tuženik da je u prosincu 2012. usvojio Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom koja je stupila na snagu 09. siječnja 2013. i kojom da je jasno i određeno definirao parametre promjene kamatne stope i koji da se akt tuženika primjenjuje i na postojeće kredite sa promjenjivom kamatnom stopom te o kojim da je promjenama kamatne stope tuženik uredno obavještavao tužitelja.
14. Već samim čitanjem odredbe čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope utvrđuje se da ista ne sadrži parametre odnosno jasnu osnovu koja bi tužitelju kao potrošaču omogućila utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene visine kamatne stope određene čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu (5,49%), a slijedom koje činjenice ovaj sud izvodi zaključak da ugovorne strane prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima i načinu odnosno egzaktnim i objektivnim parametrima o kojima će ovisiti eventualna promjena kamatne stope. Naime, sud ne prihvaća tvrdnju tuženika da su stranke pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, a tuženik tijekom postupka ne dokazuje da bi takvi egzaktni parametri i uvjeti koji definiraju način promjene visine kamatne stope bili sadržani bilo u Odluci o kamatama bilo u Općim uvjetima tuženika ili pak kojem drugom na predmetni obveznopravni odnos stranaka primjenjivom aktu tuženika važećem u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i poznatom tužitelju. Naime, sud ne prihvaća tvrdnju tuženika da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te egzaktnih parametara temeljem kojih se može mijenjati ugovorena kamatna stopa smatrajući da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i egzaktne parametre o kojima ovisi njena promjena u slučaju da se o istima pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako proizlazi i iz činjenice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu Banka ovdje tuženik nije kao nedvojbeno mogao odrediti uvjete i parametre promjene visine kamatne stope, jer da je za to imala jasno određene parametre nije niti životno niti logično da takve parametre ne bi uključila u sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu odnosno da u tom ugovoru stranke ne bi ugovorile primjenu zakonskog, podzakonskog ili internog akta tuženika kojim bi egzaktni parametri i uvjeti o kojima ovisi promjena kamatne stope bili određeni. Činjenica je da niti jedan prosječan čovjek ne bi pristao na neodređenu cijenu usluge na način da ista ovisi o odlukama trgovca koji je može mijenjati po svom nahođenju tijeku vremena, pa je očito da je tuženik ovakvom odredbom iskoristio činjenicu da se radi o tipskom ugovoru koji je on unaprijed formulirao i da je on kao profesionalac koji se profesionalno bavi pruženom uslugom iskoristio činjenicu da je ¨jača¨ ugovorna strana i da nudi ovakav ugovor bez pregovaranja o pojedinim tipskim odredbama, a što je odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope bez navođenja ijednog mjerila za promjenu iste.
14.1.Uvjerljivim i životnim te u skladu s materijalnim dokazima pa stoga i istinitim, sud cijeni iskaz svjedokinje VU (list spisa 169-171), koja je kao punomoćnica tužitelja u njegovo ime i za njegovu korist sklopila Ugovor o kreditu, koja iskazuje da je ona došla u Banku s upitom za kredit za adaptaciju obiteljske kuće, da ona nije tražila određene uvjete već da joj je Banka ponudila ugovor u ovom sadržaju, tekst kojeg je ugovora sastavila upravo banka i njoj dala na potpis, a u kojem da je sadržaju već bila navedena kamatna stopa o kojoj se nije moglo pregovarati s bankom već da Banka to ponudi i ona da je mogla samo to prihvatiti, dodajući da je ona znala da je ovo ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i da to znači da se kamata može mijenjati, ali da nije znala da se može mijenjati ovoliko koliko se promijenila te da je računala da će obveza po kreditu biti onoliko koliko je bilo navedeno u početnom otplatnom planu, upitana da li joj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pojašnjen način promjene kamatne stope, iskazujući da joj prilikom sklapanja nije pojašnjeno ovisno o čemu se mijenja kamatna stopa niti su joj dani kakvi akti iz kojih bi ona mogla iščitati način promjene te da iako je po struci ekonomist, da niti sada ona ne zna koji su to parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope, ali da može reći to da joj je u trenutku sklapanja rečeno da će se plaćati onaj iznos rate na koji je rata tijekom otplate porasla, da ne zna bi li sklopila ovaj kredit, možda bi jer im je novac trebao, a možda ne bi jer je taj iznos rate previsok. Indikativna je pri tome sudu i činjenica da je promjenu kamatne stope banka ovdje tuženik učinio ovisnom isključivo o budućim izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika, time visinu kamatne stope čineći ovisnom o promjeni na koju tužitelj kao dužnik ne može utjecati, o promjeni koju tužitelj ne može predvidjeti te pravilnost koje promjene ne može preispitati. Činjenica da je nakon svake promjene visine kamatne stope tuženik o promjeni obavijestio tužitelja, čak i da sud istu uzme za nedvojbenu iako tuženik u prilog tvrdnji da je tužitelja uredno obavještavao o svakoj promjeni kamatne stope ne dostavlja adekvatne dokaze (potvrdu o slanju i urednoj dostavi), nije osnova za utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a niti sud prihvaća insinuacije tuženika da činjenica da u utuženom razdoblju odnosno po zaprimanju obavijesti o promjeni visine kamatne stope tužitelj nije stavio prigovor na izvršene promjene svjedoči u prilog zaključku da je pristao na svaku izvršenu promjenu visine kamatne stope, posebno kada sud uz navedeno cijeni iskaz tužitelja (list spisa 171 -172) u dijelu u kojem navodi da je nakon nekog vremena otplate većim novčanim iznosom podmirio dio kredita na način da je smanjio ratu kredita, nakon čega da je i napravio reprogram kredita, a što svjedoči u prilog istinitosti iskaza tužitelja u dijelu u kojem iskazuje da mu je postalo (materijalno) teško vraćati povećanu ratu kredita, radi čega da su kasnije i počeli iznajmljivati dio kuće. Ovo stoga što je tvrditi uslijed istaknutog da bi korisnik kredita imao valjani mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjeni visine redovne kamatne stope stavljanjem prigovora na istu ili odbijanjem plaćanja obveze obračunate po višoj kamatnoj stopi, kada je potpuno jasno da takvim prigovorom ne bi polučio nikakav učinak obzirom je tuženik pravo tužitelja na stavljanje prigovora već unaprijed isključio kada je odredbom čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu odredio da (potpisom tog ugovora) tužitelj unaprijed izjavljuje da bezuvjetno pristaje na primjenu izmjene i dopune Odluke o kamatama tuženika, u potpunosti je nelogično i neživotno te štoviše cinično kad se uzme u obzir da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope sadržana u standardiziranom ugovoru o potrošačkom kreditiranju prethodno formuliranom od strane tuženika koji je tužitelju, o čemu sudu uvjerljivo i životno iskazuje svjedokinja ĆU (list spisa 169 - 171), ponuđen pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ čime je tužitelj doveden u položaj ugovorne strane koja u pogledu uvjeta ishođenja kredita u cijelosti podložna volji tuženika kao kreditora, a kako to proizlazi iz uvjerljivog, logičnog i životnog iskaza svjedokinje VU (list spisa 169-171), koja je kao punomoćnica tužitelja u njegovo ime i za njegov račun sklopila Ugovor o kreditu, koja iskazuje da je ona došla u Banku s upitom za kredit za adaptaciju obiteljske kuće, da nije tražila točno određene uvjete već da joj je sama Banka ponudila ugovor u predmetnom sadržaju, tekst kojeg je ugovora sastavila upravo Banka i njoj samo dala na potpis te da nije bilo mogućnosti pregovora s Bankom.
14.2. Činjenica da je tužitelj bio upoznat sa svim ugovornim odredbama u sadržaju u kojem su iste unesene u Ugovor o kreditu i da je odlučio sklopiti Ugovor upravo s takvim odredbama, također nije osnova za utvrđenje da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nesporno štite interese kreditora, a ne interese potrošača, standardizirani ugovor o kreditu prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužitelju pod uvjetom „uzmi ili ostavi“. Opće je poznata činjenica da banke nude kredite po unaprijed formiranim uvjetima i kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene promjene, ne može utjecati iz čega slijedi zaključak da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužitelj na ikoji način realno mogao utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi buduća promjena visine kamatne stope, a što kao nedvojbeno proizlazi i iz činjenice da je u Ugovor o kreditu tuženik unio odredbu (čl. 3. toč. 3.) po kojoj tužitelj unaprijed bezuvjetno pristaje na primjenu tek budućih izmjena i dopuna Odluke o kamatama tuženika.
14.3. Sud pri tome prihvaća tvrdnju tuženika da nema zapreke da ugovorne strane način promjene kamatne stope detaljno ne odrede samim ugovorom već da u pogledu načina na koji se kamatna stopa mijenja upute na kakav zakonski, podzakonski ili interni akt tuženika, međutim, Odluka o kamatama Banke na koju se upućuje čl. 3. 3. Ugovora o kreditu kao ni Opći uvjeti tuženika primjena kojih je, ovo suprotno navodima tužitelja, ugovorena čl. 20. toč. 6.e) Ugovora o kreditu, prema ocjeni suda ne sadrže objektivne, egzaktne i kontroli podložne jasno određene parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope. Naime, uvidom u Opće uvjete odobravanja stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu OTP banke d.d. koji su na snazi od 01. kolovoza 2008. (list spisa 66-67), važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sud utvrđuje da je pod toč. 11. pod nazivom Kamatne stope tuženik samo paušalno naveo da se visina kamatne stope određuje ovisno o visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, visini kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala, visini i kretanju referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EUROLIBOR i sl.) i prihodima i rashodima poslovanja, bez da je pri tome jasno naveo uzročno - posljedičnu vezu kretanja tih parametara i visine kamatne stope, razdoblje u kojem se razmatra donošenje odluke o korekciji kamatne stope, definiciju promjenjive kamatne stope te način izračuna iste, drugim riječima bez da je odredio egzaktne parametre i uvjete promjene visine kamatne stope koji su pri tome razumljivi prosječnom potrošaču, a iz čega slijedi da ni Opći uvjeti tuženika važeći u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu sadržavali jasne, egzaktne i prosječnom potrošaču razumljive parametre kojima način promjene kamatne stope postaje barem odrediv te podložan kontroli te koji prosječnom potrošaču omogućuje već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja ovakvog načina promjene visine kamatne stope za cijelog razdoblja trajanja ugovornog odnosa.
14.4. Osim toga, u svezi navedenog valja istaknuti odredbu čl. 295. st. 1. ZOO koja definira narav općih odredbi ugovora kao ugovornih odredbi sastavljenih za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a već iz čega je jasno da o svemu onom što je propisano općim uvjetima kao i izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika, stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecaja na primjenu istih te na njihov sadržaj. Upravo je s obzirom na činjenice da je Ugovor o kreditu standardizirani ugovor, da je spornu odredbu unaprijed formulirao tuženik i da tužitelj na niti jedan način nije mogao utjecati niti kontrolirati promjenu kamatne stope, a što je po ocjeni suda dovoljno za utvrđenje da je sporna odredba ništetna, sud ocijenio nepotrebnim izvođenje po tuženiku predloženog dokaza saslušanjem svjedoka ČU na okolnost da li su ugovorne stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi odnosno na okolnost da li su tužitelju na valjan i razumljiv način prezentirani parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope što je po ocjeni suda nemoguće budući ni Opći uvjeti tuženika ni Odluka o kamatama tuženika važeći u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ne sadrže egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope.
14.5. Činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik u potrošačkim ugovorima nije imao obvezu utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna visine kamate budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za fiksni dio, a u pogledu čega tuženi ističe da neugovaranjem tih parametara u predmetnom Ugovoru o kreditu nije prekršio niti jednu zakonsku odredbu važeću u trenutku sklapanja istog, ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja osnovnih načela obveznog prava i mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih pozitivnih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik voditi računa o interesima i pravima u ovom ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke tužitelja te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar po kojoj bi obveza na plaćanje redovne kamatne stope postala odrediva, ovo barem na način da u ugovor unese neku referentnu vrijednost kako promjena visine kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i za tužitelja nepredvidivoj odluci tuženika. Nepostojanje pozitivnih propisa koji nalažu bankama da u potrošačkom ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju, jednostrano na taj način mijenjajući visinu obveze potrošača, uvijek isključivo na štetu potrošača, a na koju promjenu potrošač ne može utjecati. Osim toga, sud cijeni nepoštenim i nesavjesnim postupanje tuženika da činjenicu da važeće zakonske odredbe izrijekom ne propisuju obvezu banke da promjenjive kamatne stope ugovora povežu na određenu referentnu stopu, koristi kao opravdanje za nepostupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu kao što dalje cijeni nepoštenim da tuženik koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine redovne kamatne stope odnosno način da tužitelja dovede u znatno nepovoljniji položaj od položaja u kojem je isti nedvojbeno bio u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenje ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu Ugovor dalje precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli te koji omogućuje tužitelju da već u trenutku sklapanja ugovora ima jasnu mogućnost predvidjeti ekonomske posljedice prihvaćanja ponuđenog mu kredita, tuženik je tužitelju nametnuo ugovornu odredbu koja ga stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravila i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je razvidno iz činjenice da je tijekom otplatnog razdoblja visina rate značajno porasla, a što je po ocjeni ovog suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznopravnih odnosa.
14.6.Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
14.7.Utvrdivši da je način promjene ugovorene redovne kamatne stope sadržan u čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu, a koji je ugovor kako je sud prethodno utvrdio nedvojbeno standardizirani ugovoru prethodno formuliran od tuženika i koji je tužitelju u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom „uzmi ili ostavi“, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim odlukama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužitelj ne može utjecati, koju tužitelj ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužitelj mogao iščitati iz ikakvih važećih propisa ili internih akata tuženika pa ni onog na koji upućuje odredba čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu ni onih na koje upućuje čl. 20. toč. 6.e) Ugovora o kreditu isto kao što to ne može iščitati niti ovaj sud u ovom postupku budući egzaktni parametri i mehanizam promjene nisu definirani, ovo posebno ne na način razumljiv prosječnom potrošaču, sud kao nedvojbeno utvrđuje da ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope sadržana u čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu koja promjenu kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je stoga ista nepoštena sukladno čl. 96. ZZP/07. Da je takav način promjene ugovoren na štetu tužitelja i da je uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka vidljivo je iz činjenice da je kamatna stopa u utuženom razdoblju isključivo rasla u odnosu na početno ugovorenu (početna kamatna stopa je iznosila 5,49% dok je tijekom utuženog razdoblja kamatna stopa narasla na čak 6,75%) poradi čega je obveza tužitelja na plaćanje anuiteta kredita znatno porasla u odnosu na početno definiranu obvezu isplate (mjesečni anuiteti su porasli sa iznosa od 1.417,90 Eura u protuvrijednosti kuna na iznos od 1.620,10 Eura u protuvrijednosti kuna).
14.8.Čitanjem sporne odredbe čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu, sud utvrđuje da se radi o jasnoj i lako uočljivoj odredbi, međutim, što se tiče pitanja je li sporna ugovorna odredba lako razumljiva, sud je utvrdio da nije i to iz svih prethodno obrazloženih razloga. Pri tome je sud kao nedvojbeno utvrdio i to da tužitelj (putem njegove punomoćnice) tijekom postupka sklapanja Ugovora o kreditu nije potpuno i razumljivo informiran o mehanizmima promjene visine kamatne stope odnosno egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena niti je upoznat s načinom mogućnosti provjere pravilnosti promjene visine kamatne stope koju vrši tuženik. Za tužitelja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile razumljive niti odredbe drugog internog akata tuženika čiju su primjenu stranke ugovorile čl. 20. toč. 6.e) Općih uvjeta tuženika za koje je sud već prethodno obrazložio da ne sadrže egzaktne parametre i mehanizam promjene visine kamatne stope već samo taksativno navedene parametre iz kojih niti sud pa stoga nedvojbeno niti prosječni potrošač ne može iščitati uzročno-posljedičnu vezu kretanja tih parametara i visine kamatne stope, razdoblje u kojem se razmatra donošenje odluke o korekciji kamatne stope, definiciju promjenjive kamatne stope i način izračuna iste temeljem tako navedenih parametara. Dio Općih uvjeta koji govori o promjenjivoj kamatnoj stopi korist terminologiju koja je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju specijaliziranu ekonomsku naobrazbu u području financija i koje se bave bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača ista apsolutno nerazumljiva poradi čega tužitelju kao ni njegovoj punomoćnici Opći uvjeti tuženika u dijelu kojim uređuju pitanje promjene visine kamatne stope nisu mogli biti razumljivi. Činjenica da je tužitelj prilikom sklapanja i prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu potpisom prihvatio odredbe čl. 20. toč. 6.e) i čl. 20. toč. 7. Ugovora, ne znači da interni akti primjena kojih je ugovorena tim odredbama sadrže egzaktne parametre i mehanizme promjene kamatne stope koji su za tužitelja u trenutku sklapanja ugovora lako razumljivi, a sud je kao nedvojbeno utvrdio da isti nisu sadržavali egzaktni i lako razumljivi sadržaj u pogledu parametara i mehanizma promjene kamatne stope koji bi bio razumljiv prosječnom potrošaču. Iz navedenog razloga odredba čl. 84. ZZP/07 u konkretnom slučaju ne isključuje mogućnost ocjenjivati je li sporna ugovorna odredba ništetna, a temeljem obrazloženog sud je kao nedvojbeno utvrdio da je odredba čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu nepoštena te ništetna sukladno čl. 102. ZZP/07 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe što predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno može jer i dalje ima sve svoje bitne sastojke. Sud ovdje posebno ističe da nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, način promjene kamatne stope nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji tužiteljici omogućuju kontrolu promjene kamatne stope, a kako shvaćanje izražava primjerice i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. Štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da bi odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi trebalo zamijeniti odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi već tvrdi da način promjene kamatne stope onako kako je ugovoren čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu nije valjan pa da je njegovu obvezu na plaćanje bilo potrebno tijekom utuženog razdoblja obračunavati po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (5,49%).
14.9.Slijedom svega iznesenog, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu kojom je promjena kamatne stope vezana za izmjenu i dopunu Odluke o kamatama tuženika nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja i stoga ništetna odredba te da ista kao takva ne proizvodi pravne učinke i ne stvara obvezu tužitelja da tuženiku plati iznos kamate veći od iznosa koji se dobije obračunom kamatne stope koja je čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu određena na iznos od 5,49% godišnje za cijelog utuženog razdoblja. Obvezu tužitelja na isplatu potrebno je računati primjenom kamatne stope u visini od 5,49% godišnje određenom u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a to znači da je Ugovor o kreditu ugovor s fiksnom kamatnom stopom, kako to pogrešno zaključuje tuženik, već znači da je Ugovor o kreditu ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine, upravo poradi čega je i potrebno obvezu tužitelja na isplatu obračunavati primjenom one kamate čiju su visinu stranke valjano ugovorile, one od 5,49% godišnje.
15. U odnosu na navode tuženika da je od 09. siječnja 2013. važeća Politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom koju je tuženik usvojio u prosincu 2012., sud ističe da time nije otklonjena nepoštenost i ništetnost sporne ugovorne odredbe u razdoblju nakon 09. siječnja 2013. Nepoštena i ništetna odredba ne može konvalidirati time što je tuženik, čak i ukoliko je isto izvršeno radi ispunjenja zakonom propisane obveze na definiranje parametara promjene kamatne stope, jednostrano i bez suglasnosti tužitelja kao druge ugovorne strane odredio parametar uz koji veže promjenu visine kamatne stope. Dok god tuženik sa tužiteljem nakon potpunog informiranja tužitelja o načinu promjene visine kamatne stope suglasno ne ugovori primjenu označenog akta na njihov ugovorni odnos, način promjene definiran tim aktom ostaje samovoljno i protuzakonito odlučivanje o promjeni visine kamatne stope, identično onom koje tuženik čini do 09. siječnja 2013.
16. Slijedom svega obrazloženog utvrdivši da je odredba čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu koja određuje da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika na čiju primjenu tužitelj bezuvjetno pristaje, a čime se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika, nepoštena jer ne sadrži, kao što to u trenutku sklapanja ugovora ne sadrži niti jedan akt tuženika na primjenu kojeg upućuje Ugovor o kreditu, egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni kamatne stope i to na način koji je razumljiv prosječnom potrošaču, a čime je stvorena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te stoga ništetna, te nadalje utvrdivši i to da donošenjem Politike mijenjanja nominalnih stopa nije valjano dopunjena ništetna odredba čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da se obveza tužitelja na plaćanje kamate (kao sastavnog dijela anuiteta kredita) za utuženog razdoblja trebala obračunavati primjenom kamatne stope u visini koja je ugovorena čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu, u visini 5,49% poradi čega je sve što je tuženik naplatio tužitelju iznad tog iznosa, isti stekao bez osnove te je sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO stečeno dužan vratiti odnosno tužitelj je od tuženika ovlašten tražiti vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe temeljem čl. 323. ZOO.
17. U odnosu na svojstvo tužitelja kao potrošača. Tuženik tvrdi da je tužitelj sredstva ostvarena predmetnim ugovorom o kreditu uložio u turistički objekt Villa Residence Lantoni u [adresa], dakle da je sklapanje predmetnog ugovora o kreditu bilo namijenjeno poslovnoj djelatnosti tužitelja i njegove obitelji.
17.1.Uvidom u Ugovor o kreditu sud utvrđuje da je tužitelju, kao klijentu koji prima plaću preko računa otvorenog u Banci, predmetni kredit odobren za kupnju i adaptaciju stambenog prostora, gradnju ili dovršavanje stambenog objekta i sredstva osiguranja (čl. 1. toč. 1. Ugovora) kao i da je predmetni kredit dugoročni kredit za mlade za adaptaciju i nadogradnju stambenog prostora tužitelju odobren na temelju Odluke Komisije za odobravanje kredita građanima br. 62/08-ST od 09. rujna 2008. (čl. 1. toč. 2. Ugovora), radi čega sud otklanja kao neosnovane navode tuženika da tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu nema status potrošača, budući je sam tuženik, nedvojbeno temeljem okolnosti postojećih na strani tužitelja u trenutku sklapanja Ugovora koje tuženik nesporno ispituje u postupku donošenja odluke o odobrenju kredita podnositelju kreditnog zahtjeva, predmetni kredit odobrio tužitelju kao građaninu i mladoj osobi i to za svrhu adaptacije i nadogradnje stambenog prostora, dakle, za svrhu adaptacije i nadogradnje prostora namijenjenog stanovanju kao egzistencijalnoj čovjekovoj potrebi, a ne kao fizičkoj osobi koja sklapa pravne poslove ili djeluje na tržištu u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, kako to sad tuženik neosnovano tvrdi ne bi li time tužitelju kao stranci Ugovora o kreditu negirao svojstvo potrošača. Uz takvo činjenično stanje postojeće u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu kao i činjenicu da u trenutku zaključenja glavne rasprave tužitelj i njegova majka ĆU imaju prijavljeno prebivalište na adresi objekta u čiju su adaptaciju i nadogradnju utrošena sredstva predmetnog kredita (nesporno je da se objekt nalazi na adresi [adresa]) što sud utvrđuje pregledom njihovih osobnih iskaznica i što je evidentirano na zapisniku glavne rasprave od 30. studenog 2023. (list spisa 169, 171) te činjenicu da tužitelj i njegova majka ĆU nastanjuju dio predmetnog objekta za potrebe stanovanja, a o čemu sudu uvjerljivo iskazuju svjedokinja ĆU (list spisa 169-171) koja navodi da ona i suprug cijelo vrijeme žive u ovoj kući te da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu također živio u ovoj kući i tužitelj ŠU (list spisa 171-172) koji navodi da je ovo njihova obiteljska kuća, da njegova majka od početka živi u ovoj kući, da je u vrijeme podizanja kredita on također ovdje živio, a sada da tu živi povremeno budući njegova supruga živi u [adresa] pa je on na relaciji Dubrovnik Zagreb, a istinitost kojih iskaza potvrđuje činjenica da na adresi ovog objekta tužitelj i njegova majka ĆU imaju prijavljeno prebivalište, ocjena je ovog suda da činjenica da se nekoliko godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu dio predmetnog objekta (sada naziva Villa Residence Lantoni) počeo iznajmljivati za potrebe kratkotrajnog smještaja trećih osoba ne utječe na svojstvo potrošača koje je tužitelj imao u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu odnosno ne mijenja činjenicu da je tuženik kao Banka predmetni kredit odobrio tužitelju kao građaninu mladoj osobi za potrebe adaptacije i nadogradnje stambenog prostora, a ne kao fizičkoj osobi za potrebe obavljanja poslovne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja. Za ovaj sud je nedvojbeno, jer je to životno i logično i općepoznato u skladu s uvjetima poslovanja banaka, da bi tuženik u slučaju da je predmetni kredit tužitelju odobrio u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, tu činjenicu izrijekom i naveo u Ugovoru o kreditu upravo kako bi istom nedvojbeno otklonio svojstvo potrošača, a što tuženik nesporno ne čini već upravo suprotno tome, izrijekom navodi da kredit odobrava tužitelju kao građaninu i fizičkoj osobi za njegove stambene potrebe. Činjenica da je Ugovor o kreditu u svojstvu sudužnika sklopila i supruga tužitelja ZU, suprotno mišljenju tuženika, prema ocjeni suda svjedoči upravo u prilog zaključku da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio kao fizička osoba za potrebe rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji, a nikako u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja jer bi u tom slučaju bilo logično i životno da je sredstvo osiguranja kredita dano od strane osobe vezane za poslovnu djelatnost tužitelja primjerice od strane trgovačkog društva kojeg je on član , a ne od strane tada njegove partnerice sada supruge GU kao fizičke osobe. Što se pak tiče činjenice da je tužitelj u svojstvu zalogodavca bio sudionik i dva ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u Euru koje je sklopila njegova majka ĆU, a sredstva kojih su kredita prema navodima tuženika također uložena u objekt naziva Villa Residence Lantoni, iste cijenjene uz gore iznesene činjenice ne svjedoče u prilog utvrđenju da predmetni Ugovor o kreditu tužitelj nije sklopio u svojstvu potrošača, ovo posebno kada ih sud cijeni u svjetlu činjenice da se je dio predmetnog objekta u turističke svrhe počeo koristiti tek godinama nakon sklapanja Ugovora o kreditu i to upravo kako bi mogli vraćati povećanu ratu kredita, o čemu sudu uvjerljivo i životno iskazuju svjedokinja ĆU (list spisa 169-171) i tužitelj ŠU (list spisa 171-172) koji identično iskazuju da je zbog porasta rate postalo teško vraćati kredit radi čega da su 3-4 godine nakon ishođenja kredita počeli iznajmljivati dio predmetne kuće u kojoj su živjeli te što proizlazi i iz materijalnih dokaza koje dostavlja sam tuženik, podataka o smještaju u Villi Residence Lantoni (list spisa 83) i članka naziva „Tko je sve zaslužio Turistički cvijet“ objavljen na dubrovniknet.hr 17. listopada 2015. (list spisa 84), budući je iz istih razvidno da oglas o davanju u kratkoročni najam i nagrada za kvalitetu u turizmu datiraju u vrijeme 2015. i 2016. godine.
17.2. Svojstvo tužitelja kao potrošača u predmetnom ugovornom odnosu određeno je Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, dalje: ZZP/07) koji određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a sud je kao nedvojbeno utvrdio (točka 17.1. obrazloženja) da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, budući je kredit ishodio kao mladi građanin za potrebe adaptacije i nadogradnje stambenog objekta u kojem stanuje s obitelji.
18. Prigovor zastare nije osnovan. Valja ukazati na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ovaj sud tek u ovom postupku raspravljajući o istom kao o prethodnom pitanju utvrdio da je ništetna odredba čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope, ocjena je ovog suda da zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja nije nastupila budući prethodno pravomoćnosti ove odluke zastara za taj zahtjev niti ne može početi teći pa je stoga tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovan.
19. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud je po prijedlogu tužitelja odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Ivoni Ivanović na okolnost razlike između kamate koju bi tužitelj platio da je obveza obračunavana po kamatnoj stopi od 5,49% i iznosa kamate koji je tužitelju stvarno naplaćen u utuženom razdoblju.
19.1. U svom je nalazu i mišljenju od 31. kolovoza 2022. (list spisa 140-143) stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Ivona Ivanović za potrebe traženog obračuna navela s jedne strane, datume dospijeća na naplatu svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u utuženom razdoblju, iznose anuiteta u Euru uz prikaz iznosa glavnice i kamate u Euru obračunate prema kamatnoj stopi od 5,49% za cijelog utuženog razdoblja; s druge strane; iznos anuiteta u Euru uz prikaz iznosa glavnice i kamate u Euru obračunate prema kamatnoj stopi u iznosu koji je tuženik koristio u utuženom razdoblju za obračun obveze tužitelja po Ugovoru o kreditu (povećanoj kamatnoj stopi); potom je navela iznose uplata koje je tužitelj vršio u kunama za potrebe podmirenja dugovanog anuiteta (glavnice i kamate) koje je potom, po tečaju Eura važećem na dan plaćanja anuiteta, preračunala u valutu Euro (iz čega je jasno vidljivo da je tužitelj uplatama vršenim u kunama podmiren upravo onaj iznos Eura koliko je iznosio anuitet za pojedini mjesec utuženog razdoblja), potom obračunavši razliku između iznosa kamate u Euru koji je tužitelj platio (prema povećanoj kamatnoj stopi) i iznosa kamate u Euru koji bi tužitelj platio da je kamata obračunavana prema kamatnoj stopi od 5,49%, potom taj iznos razlike kamate u Euru preračunavši u valutu kune (kao službene valute u Republici Hrvatskoj u vrijeme izrade nalaza i mišljenja) upravo prema tečaju prikazanom u stupcu 14. Obračuna važećeg na dan plaćanja pojedinog anuiteta, na iznos od ukupno 103.794,72 kn, a isplatu upravo kojeg iznosa tužitelj potražuje u postupku. Na tako dani nalaz i mišljenje odnosno matematički obračun sadržan u istom stranke nisu imale prigovora pri čemu sud ističe da je nedvojbeno samo omaškom u pisanju u tekstualnom dijelu pisanog nalaza i mišljenja kao valuta Ugovora navedena valuta CHF budući je iz preostalog sadržaja nalaza i mišljenja konkretno dijela u kojem je prikazan matematički izračun jasno navedeno da se radi o valuti Euro, a ne valuti CHF odnosno da je obračun rađen primjenom tečaja važećeg za valutu Euro, a ne valutu CHF te da su prikazani iznosi anuiteta, glavnice i kamata prikazani u valuti Euro, a ne valuti CHF.
19.2. Rješenjem ovog suda od 15. siječnja 2024. poslovni broj P-1056/2016-41 naloženo je stalnoj sudskoj vještakinji Ivoni Ivanović izraditi dopunu nalaza i mišljenja na način da navede točne oznake datuma kada je tužitelj izvršio plaćanje anuiteta (i kamate kao sastavnog dijela istog) dospjelih na naplatu u utuženom razdoblju (kao datuma relevantnog za tijek zakonske zatezne kamate isplatu koje tužitelj traži tužbom) odnosno kada je, prema navodima tužbe, izvršio preplatu (redovne) kamate;
-ponovno izvrši obračun utužene razlike u kamatama za slučaj da tečaj Eura označen u stupcu 14. Obračuna (koji je korišten za potrebe izrade nalaza i mišljenja) nije tečaj važeći na dan kada je tužitelj vršio plaćanje nego tečaj važeći na dan dospijeća anuiteta, ovo budući je traženu razliku u kamati potrebno računati prema tečaju Eura važećem na dan kada je tužitelj vršio plaćanje anuiteta; da iznose razlike u kamatama obračun koje je bio zadatak sudskog vještaka prikaže u sada službenoj valuti Republike Hrvatske Euro (pri čemu će za potrebe navedenog sudski vještak koristiti fiksni tečaj konverzije od 7,53450).
19.3. Vještakinja Ivona Ivanović je 12. ožujka 2025. dostavila sudu dopunu nalaza i mišljenja kojom se izjasnila da ukupan iznos razlika između iznosa mjesečnih iznosa kamata naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu br.080521299783ST sklopljenog 18.08.2008.god.i mjesečnih iznosa kamata koji bi istom bili naplaćeni u razdoblju otplate kredita ,od dana sklapanja kredita do 26.07.2013.god, da je tuženik mjesečni anuitet(kamatu) obračunavao primjenom kamatne stope 5,49 % dekurzivno godišnje, iznosi 13.736,79 EUR, izraženo u HRK preračunato po tečaju na dan plaćanja anuiteta 101.877,22 kn ,odnosno 13.521,43 EUR preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450.
19.4. Stranke nisu imale primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Ivone Ivanović od 12. ožujka 2025., kako su se i izjasnile svojim podnescima (stranica 190 i 195 spisa) te je tužitelj u skladu s istom i konačno uredio tužbeni zahtjev, a kako je pri tome nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka jasno, potpuno i izrađeno sukladno pravilima struke te objektivno, sud je temeljem ovog materijalnog dokaza kao nedvojbeno utvrdio da razlika između stvarno plaćenog iznosa redovne kamate kao sastavnog dijela anuiteta u utuženom razdoblju i iznosa koji bi tužitelj platio da je obračun kamate vršen po stopi od 5,49% tijekom cijelog utuženog razdoblja iznosi 101.877,22 kn, a što preračunato po fiksnom tečaju u sada važeću valutu u Republici Hrvatskoj iznosi 13.521,43 Eura.
20. Slijedom svega navedenog kao nedvojbeno utvrdivši da je uslijed jednostranih odluka tuženika o promijeni stope ugovorene kamate tužitelj platio iznos od 13.521,43 Eura više nego što bi platio da je tuženi u utuženom razdoblju anuitete obračunavao primjenom kamatne stope u visini određenoj čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu što je prema ocjeni ovog suda bio dužan činiti budući je odredba o načinu promjene kamatne stope sadrža u odredbi čl. 3. toč. 3. Ugovora o kreditu ništetna jer promjenu početno ugovorene kamatne stope od 5,49% vezuje uz jednostranu odluku tuženika bez da pri tome određuje jasne parametre temeljem koje promjena kamatne stope postaje barem odrediva, sud je osnovanim cijenio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa u visini od 13.521,43 Eura te je temeljem čl. 1111. ZOO u svezi čl. 323. ZOO točkom I. izreke ove presude naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.521,43 Eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši uvidom u promet po računu OU u razdoblju od 31. prosinca 2002. do 01. siječnja 2012. (list spisa 15 -27) i promet po računu OU **.**.2012. do 16. ožujka 2016. (list spisa 28 - 39) budući se dan početka tijeka zakonske zatezne kamate određuje ovisno o onom danu kada je tužitelj preplatio dužni iznos anuiteta (koji uključuje kamatu), ovo jer je tuženik po utvrđenju suda nepošten upravo od dana stjecanja iznosa plaćenog po ništetnoj ugovornoj odredbi, dakle, od dana kada je tužitelj platio anuitet (koji uključuje kamatu).
21. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP/19) obzirom je tužitelj u cijelosti uspio s novčanim potraživanjem, dok u vezi zahtjeva za utvrđenje ništetnosti nisu nastali nikakvi posebni troškovi jer u odnosu na isti nisu poduzete nikakve zasebne radnje u postupku, dapače smisao i cilj svih radnji u postupku je bilo utvrđivanje prava na isplatu i visina istog zahtjeva, a u tom dijelu je tužitelj uspio u cijelosti, pa mu sukladno čl. 154. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, pripada pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijed i trošak sastava tužbe podnesene sudu 07. studenog 2016. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska kojim se očituje na odgovor na tužbu dostavljenog sudu 21. veljače 2018. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 15. listopada 2019. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 11. rujna 2023., 30. studenog 2023. i 8. lipnja 2026. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i trošak pristupa na ročište 29. lipnja 2023. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (3 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife plus 1 x 25% od 250 bodova x 2,00 Eura), trošak sastava podneska kojim uređuje tužbeni zahtjev sukladno rezultatima dokaznog postupka dostavljenog sudu 17. listopada 2022., podneska od 13. srpnja 2023. kojim se očituje o nalogu suda za dostavu isprava , podnesak od 12. travnja 2023. kojim uređuje tužbeni zahtjev obzirom na promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj, podneska od 31. ožujka 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev sukladno dopuni nalaza i mišljenja (4 x 25% od 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife), ukupno 1.812,50 bodova, što iznosi 3.625,00 EUR uz pripadajući PDV od 25% sveukupno iznosi 4.531,25 EUR.Tome treba pridodati troškove nastale po osnovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 181,56 Eura (tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troška u iznosu od dodatnih 100,00 kn plaćenih po osnovi sudske pristojbe za rješenje kojim mu se nalaže plaćanje sudske pristojbe na tužbu jer je taj trošak nastao isključivo njegovom krivnjom zbog nepravodobnog plaćanja sudske pristojbe i stoga ne može pasti na teret tuženika) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 200,00 Eura u granicama zahtjeva tužitelja. Uz navedeno je tužitelju u punom iznosu valjalo priznati tijekom postupka nastali materijalni trošak po osnovi provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 Eura. Slijedom navedenog sud je tuženiku naložio po osnovi naknade troškova ovog postupka isplatiti tužitelju iznos od ukupno 5.310,98 Eura sa zatraženom i sukladno čl. čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
U Dubrovniku 15. srpnja 2026.
Sutkinja
Ana Srhoj
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. punomoćnik tužitelja, uz rješenje o pristojbi za presudu
2. punomoćnik tuženika
