Poslovni broj: P-213/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Gordan Škare, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika AxFina Croatia d.o.o. Zagreb, Ulica Damira Tomljanovića-Gavrana 13, OIB: 36629391168, kojeg zastupa punomoćnik Goran Jujnović-Lučić, odvjetnik u Zagrebu, radi nedopuštenosti ovrhe, nakon održane glavne rasprave zaključene 10.06.2026., dana 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašavaju se nedopuštenima pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate tuženika AxFina Croatia d.o.o. kao ovrhovoditelja protiv tužiteljice AV kao ovršenice, na temelju zadužnice broj OV-18228/08 od 01.07.2008.“

II. Nalaže se tužiteljici AV da tuženiku AxFina Croatia d.o.o. naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 4.749,81 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15.07.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12.02.2024. tužiteljica MV zatražila je donošenje presude kojom bi se pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate na temelju zadužnice OV - 18228/08 od 01.07.2008. proglasili nedopuštenima, u bitnom navodeći da se tražbina temelju na ništetnom Ugovoru u leasingu te da je nastupila zastara tražbine iz ovršne isprave.

2. U odgovoru na tužbu tuženik AxFina Croatia d.o.o. osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva, osporavajući prigovor zastare i navodeći da Ugovor o leasingu nije ništetan.

3. U ranijem tijeku prvostupanjskog postupka ovaj sud je presudom posl. br. P- 112/2024-25 od 24.10.2025. (str. 152-158 spisa) najprije prihvatio tužbeni zahtjev, međutim povodom tuženikove žalbe ta presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2929/2025-3 od 12.02.2026., uz vraćanje predmeta na ponovni prvostupanjski postupak.

4. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to zaključak posl. br. Ovr-1456/2023-6 od 24.01.2024. (str. 7-10 spisa), Zahtjev za izravnu naplatu od 04.08.2023. (str. 11-14 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 15 spisa), Ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 10.03.2023. (str. 16 -33 spisa), Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje (str. 34-35 spisa), Ugovor o operativnom leasingu od 01.07.2008. (str. 36 spisa), Opći uvjeti ugovora o operativnom leasingu (str. 83-86 spisa), Potvrda o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje (str. 87 spisa), izvršen je uvid u spis Ovr-1456/2023 te su saslušane svjedokinja TV (str. 110-111 spisa) i tužiteljica (str. 111 spisa).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet parnice je proglašenje nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na novčanim sredstvima po računima tužiteljice, a na temelju zadužnice OV-18228/2008 od 01.07.2008.

7. Uvidom u spis predmeta posl. br. Ovr-1456/2023 utvrđeno je da je tužiteljica kao ovršenica zaključkom ovršnog suda od 24.01.2024. upućena na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenima, slijedim čega je ispunjena procesna pretpostavka za vođenje ovog postupka.

8. Dopuštenost pljenidbe i prijenosa razmotrena je u okviru razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017; 131/2020, 114/2022 dalje: OZ), povodom kojih je tužiteljica zaključkom ovršnog suda upućena na pokretanje parničnog postupka.

9. Nije sporno da se konkretni postupak izravne naplate provodi radi prisilnog ostvarenja tražbine iz Ugovora o operativnom leasingu broj 33082 od 01.07.2008., za koju tražbinu je tuženica prilikom sklapanja navedenog ugovora izdala zadužnicu OV - 18228/2008 od 01.07.2008. koja sada u postupku izravne naplate predstavlja ovršnu ispravu.

10. Iz Ugovora o operativnom leasingu broj 33082 od 01.07.2008. (str. 36 spisa) proizlazi da je isti zaključen između VB Leasing d.o.o. kao davatelja leasinga i tužiteljičinog obrta [obrt] kao primatelja leasinga, s time da je kao predmet leasinga ugovoreno vozilo Nissan X-Trail 2.0 DCI, sa ugovorenim trajanjem leasinga 60 mjeseci i uz mjesečni obrok 858,42 CHF.

10.1. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra (str. 15 spisa) proizlazi da je VB Leasing d.o.o. promijenio tvrtku u Offcut d.o.o. te da je potom Ugovorom o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 10.03.2023. (str. 27-33 spisa) izvršio cesiju svojih potraživanja iz navedenog Ugovora o leasingu na ovdje tuženika kao novog vjerovnika.

10.2. Prema tome tuženik je cesijom stekao potraživanja prema tužiteljici iz navedenog Ugovora o operativnom leasingu.

11. Neosnovano se tužiteljica poziva na status potrošača i primjenu potrošačkog prava, jer iz predmetnog Ugovora o leasingu proizlazi da ga je tužiteljica sklopila za potrebe svojeg obrta [obrt]. I iz stranačkog iskaza tužiteljice (str. 111 spisa) proizlazi da je ona bila vlasnica obrta za prijevoz putnika za što su imali autobuse, a vozilo za koje su sklopili predmetni leasing su koristili za obavljanje ostalih poslova poput obilazaka agencija, banaka, FINE i sl. Iako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je to vozilo koristila i u privatne svrhe kada joj je to bilo potrebno (jer nije imala drugi auto), sud zaključuje da je vozilo stečeno sa ciljem da služi prvenstveno obrtu tužiteljice, što se može zaključiti i iz iskaza tužiteljice i iz činjenice da je u ugovoru kao primatelj leasinga naveden obrt. Po čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007; dalje: ZZP/07) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju slobodnog zanimanja. S obzirom da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o leasingu sa svrhom da služi prije svega njenoj poslovnoj djelatnosti, ona u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 nema status potrošača u tom ugovornom odnosu.

11.1. Budući da tužiteljica nema status potrošača neodlučni su njeni navodi kojima se poziva na pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora u tzv. slučaju Franak, jer presuda iz kolektivnog spora proizvodi individualne učinke samo na potrošačke ugovore o kreditu (sa valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom).

12. Neosnovani su navodi tuženice o ništetnosti valutne klauzule u CHF jer se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru, a valutna klauzula je sama po sebi moguća i dopuštena u skladu sa čl. 22. ZOO. Nisu osnovani ni navodi tužiteljice da bi valutna klauzula bila ništetna u skladu sa čl. 296. ZOO, jer u ovoj parnici nije dokazano da je došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da se to ne može utvrditi iz niti jednog dokaza u spisu. Ni iz iskaza tužiteljice (str. 111 spisa) i svjedokinje TV (str. 110 spisa) ne može se utvrditi postojanje razloga za ništetnost valutne klauzule jer su njihovi iskazi općeniti i iz njih ne proizlazi postojanje ničega što bi upućivalo na zaključak o ništetnosti valutne klauzule niti da je valutna klauzula dovela do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana. No čak i kada je valutna klauzula ništetna, to ne povlači ništetnost cijelog ugovora (Rev-820/2023 od 23.04.2024.) jer se u tom slučaju primjenjuje onaj tečaj koji je važio u trenutku ugovaranja.

13. Nadalje, nisu od značaja navodi tužiteljice o ništetnosti promjenjive kamatne stope, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o ugovoru o zajmu (kreditu) niti o financijskom leasingu (čl. 36. i čl. 37. Zakona o leasingu – Narodne novine 135/2006), nego o operativnom leasingu kod kojeg nema ugovorne kamate, a što potvrđuje i sadržaj Ugovora o operativnom leasingu od 01.07.2008. iz kojeg ne proizlazi da bi u ugovornom odnosu stranaka postojalo potraživanje po osnovi redovne kamate.

14. Konačno neosnovane su i tvrdnje tužiteljice da je došlo do zastare tražbine za koju je pokrenut postupak izravne naplate. Između stranaka nije sporno da se na predmetnu tražbinu sukladno čl. 233. st. 1. ZOO primjenjuje desetogodišnji zastarni rok jer je utvrđena javnobilježničkom ispravom. Zadužnica je izdana 01.07.2008., a raniji vjerovnik je temeljem nje pokrenuo postupak prisilne naplate 10.08.2012., s time da je ona isknjižena iz Očevidnika Financijske agencije dana 04.08.2018. (što je sama tužiteljica potvrdila navodima iz tužbe – str. 5 spisa). Po čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a po čl. 245. st. 1. ZOO nakon prekida zastara počinje teći iznova te se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da je tuženikov prednik prvi postupak prisilne naplate temeljem iste ovršne isprave pokrenuo 10.08.2012., time je u skladu sa čl. 241. ZOO došlo do prekida zastarijevanja tražbine te je desetogodišnji rok zastare iznova počeo teći okončanjem tog postupka izvansudske ovrhe (čl. 245. st. 5. u vezi st. 4. ZOO), odnosno 04.08.2018. Isknjižavanje ovršne isprave iz redoslijeda naplate prema čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine br. 68/2018; dalje: ZPONS) ne predstavlja niti jednu od situacija iz čl. 242. ZOO, kod kojih se smatra da nije došlo do prekida zastare ako vjerovnik odustane od zahtjeva odnosno ako njegov zahtjev bude odbijen ili odbačen, odnosno ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage. Naime, kod isknjižavanja po čl. 12. ZPONS znači da se ovršna isprava prestala izvršavati zbog nemogućnosti naplate kroz razdoblje od tri godine, a ne zbog toga što bi bilo utvrđeno da je vjerovnikov zahtjev nedopušten ili neosnovan, odnosno da bi vjerovnik svojevoljno odustao od naplate. Budući da od trenutka kada je zastara ponovno počela teći (04.08.2018.) pa do pokretanja ovopredmetnog postupka izravne naplate (04.08.2023.) nije proteklo više od 10 godina, nije ostvaren razlog nedopuštenosti izravne naplate zbog zastare jer zastara nije nastupila.

15. Nikakve druge razloge nedopuštenosti izravne naplate tužiteljica nije isticala ni u ovom parničnom postupku, ni u ovršnom postupku koji mu je prethodio.

16. Iz prethodno izloženih razloga pljenidba i prijenos u konkretnom postupku izravne naplate nisu nedopušteni zbog onih razloga na koje se poziva tužiteljica, pa je tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

17. Tuženik je u cijelosti uspio parnici, pa mu je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP tužiteljica dužna naknaditi troškove ovog postupka. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 17.211,00 EUR (naznačena u tužbi), a tuženika je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav odgovora na tužbu – 625,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podneska od 07.05.2024. – 625,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 17.09.2024., 16.01.2025., 12.09.2025. i 10.06.2026. – po 625,00 EUR (Tbr. 9/1);

- sastav žalbe od 08.11.2025. – 781,25 EUR (Tbr. 10/1);

- plaćena sudska pristojba na žalbu – 218,56 EUR;

što ukupno iznosi 4.749,81 EUR (sa uračunatim PDV). Tuženiku u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podnesaka od 09.10.2024., 05.03.2025. i 10.11.2025. jer je njima dostavio podatke i isprave koje je bio dužan dostaviti u ranijem tijeku postupka, odnosno potvrdu o plaćenoj pristojbi. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 15. srpnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Gordan Škare;

2. odvjetnik Goran Jujnović Lučić.