Poslovni broj: P-452/2024-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Lisac, odvjetnica u Dugom Selu, protiv tuženika DDM Invest III AG, Landis+Gyr Strasse 1, Zug, Švicarska, OIB: 42497989050, kojeg zastupa punomoćnik Davor Jonjić, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, nakon održane glavne rasprave zaključene 10.06.2026., dana 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. Ovr-1421/2023.

Nalaže se tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju.“

II. Nalaže se tužitelju SZ da tuženiku DDM Invest III AG naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.562,50 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 22.05.2024. tužitelj SZ zatražio je donošenje presude kojom bi se ovrha u predmetu posl. br. Ovr-1421/2023 proglasila nedopuštenom, u bitnom navodeći da tuženik kao ovrhovoditelj nema aktivnu legitimaciju, da ugovor o kreditu sadrži ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je zatezna kamata ugovorena protivno prisilnim propisima, da je nastupila zastara, da mu kredit nije isplaćen u cijelosti, da zatezna kamata nije osigurana založnim pravo i da tuženik nema pravo na naplatu troškova u iznosu 726,00 EUR.

2. Tuženik DDM Invest III AG je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da je predmetno potraživanje stekao cesijom od ranijeg vjerovnika Zagrebačke banke d.d., da ovrha nije određena u pogledu redovnih kamata nego samo u pogledu glavnice i zateznih kamata , koje su obračunate u skladu sa zakonom.

3. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to Sporazum o djelomičnom uređenju međusobnih odnosa od 10.11.2020. (str. 13-15 spisa), rješenje posl. br. Ovr-1421/2023 od 11.04.2024. (str. 16-18 spisa), Aneks I. od 21.10.2021. (str. 29-30 spisa), Specifikacija uplata (str. 36-37 spisa), Izvod iz poslovnih knjiga (str. 38- 40 spisa), zk izvadak (str. 64-67 spisa), Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 26.04.2002. (str. 68-70 spisa), Ugovor o založnom pravu od 26.04.2002. (str. 71-75 spisa), Promet po kreditu (str. 95-97 spisa), izvršen je uvid u spise Pu Ovr- 1991/2015 i Ovr-1421/2023, provedeno je financijsko vještačenje (str. 102-112 spisa) te su saslušani svjedoci CZ (str. 54 spisa), ĐZ (str. 54 -55 spisa) i tužitelj (str. 53-54 spisa).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet parnice je proglašenje nedopuštenosti ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1421/2023 od 25.09.2023.

6. Uvidom u spis predmeta posl. br. Ovr-1421/2023 utvrđeno je da je rješenjem ovršnog suda od 11.04.2024. tužitelj kao ovršenik upućen da u roku 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Navedeno rješenje ovršnog suda je tuženiku kao ovrhovoditelju dostavljeno 12.04.2024., dok je tužitelju kao ovršeniku dostavljeno 28.04.2024., a protiv njega nije podnesena žalba, što znači da je pravomoćnost tog rješenja nastupila 07.05.2024. Tužba u ovom predmetu je podnesena 22.05.2024., što znači 15. dan nakon nastupanja pravomoćnosti rješenja ovršnog suda o upućivanja na paricu, pa je tužba pravovremena te su ispunjenje procesne pretpostavke za vođenje ove parnice radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe.

7. Nedopuštenost ovrhe razmotrena je u okviru razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017; 131/2020, 114/2022; dalje: OZ) povodom kojih je tužitelj rješenjem ovršnog suda upućen na pokretanje parničnog postupka. Dodatno, nedopuštenost ovrhe je razmotrena i u kontekstu tvrdnji tužitelja o ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu jer se u parnici za nedopuštenost ovrhe može odlučivati o ništetnosti ovršne isprave, i to kao o prethodnom pitanju (Rev-3357/2018 od 26.10.2021.).

8. Iz Ugovora o založnom pravu od 26.04.2002. (str. 9-13 priklopljenog spisa Ovr- 1421/2023), proizlazi da je isti sklopljen između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora, obrta [obrt] kao korisnika kredita te tužitelja ŽZ kao založnog dužnika, a njime je utvrđeno postojanje potraživanja na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 26.04.2002., i to u iznosu 30.000,00 EUR sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom te kamatom po dospijeću, interkalarnom kamatom i troškovima te je radi osiguranja tog potraživanja zasnovano založno pravo na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

9. Iz Ugovora o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 27.09.2019. sa Prilogom I (str. 23-28 spisa) proizlazi da je Zagrebačka banka d.d. na tuženika DDM Invest III AG prenijela potraživanje iz Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 26.04.2002., za koje je sklopljen Ugovor o založnom pravu od 26.04.2002. i za koje je u zemljišnim knjigama pod Z-9842/2002 upisano založno pravo na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

10. Iz zk izvatka proizlazi da je tužitelj ŽZ u zemljišnim knjigama uknjižen kao vlasnik nekretnine kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (kuća i dvorište [adresa]), s time da je na navedenoj nekretnini upisano više založnih prava, između ostaloga i založno pravo posl. br. Z-9842/2002 na iznos 30.000,00 EUR sa pripadajućim redovnim kamatama, interkalarnom kamatom, troškovima i ostalim uvjetima prema Ugovoru, za korist tuženika DDM Invest III AG kao založnog vjerovnika. To založno pravo upisano je na temelju Ugovora o založnom pravu br. 026/2002 od 26.04.2002.

11. Iz priklopljenog spisa posl. br. Ovr-1421/2023 proizlazi da je tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika prijedlogom za ovrhu od 07.09.2023. zatražio određivanje ovrhe na predmetnoj nekretnini, i to na temelju navedenog Ugovora o založnom pravu kao ovršne isprave, radi prisilne naplate novčane tražbine u iznosu 24.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05.09.2023. do isplate, obračunatih zateznih kamata u iznosu 50.961,09 EUR te troškova u iznosu 726,00 EUR. Nadalje proizlazi da je ovršni sud rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr- 1421/2023 od 25.09.2023. odredio predloženu ovrhu, a tužitelj kao ovršenik je protiv tog rješenja o ovrsi podnio žalbu povodom koje je zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ upućen na pokretanje ovog parničnog postupka, dok je odlučujući o preostalim žalbenim razlozima Županijski sud u Varaždinu rješenjem posl. br. Gž Ovr-563/2023- 2 od 19.03.2024. odbio žalbu tužitelja kao ovršenika i potvrdio rješenje o ovrsi.

12. Slijedom navedenoga, u konkretnom slučaju ovrha se provodi na temelju Ugovora o založnom pravu od 26.04.2002. kao ovršne isprave, radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine za koju je u zemljišnim knjigama na nekretnini tužitelja upisano založno pravo. Radi se o potraživanju iz ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio kao korisnik kredita i založni dužnik za potrebe svojeg obrta [obrt], pa se stoga ne radi o potrošačkom ugovoru.

13. U odnosu na tvrdnje tužitelja o ništetnosti promjenjive redovne kamate, točno je da je Ugovorom o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 26.04.2002. ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu sa odlukom banke, što bi značilo da se radi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Međutim, rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1421/2023 od 25.09.2023. ovrha je određena radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine koja se sastoji od glavnice u iznosu 24.000,00 EUR sa daljnjim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05.09.2023., zatim obračunatih zateznih kamata u iznosu 50.961,09 EUR te troškova od 726,00 EUR. Dakle, u konkretnom ovršnom postupku uopće se ne provodi prisilna naplata redovnih kamata, već je ovrha određena samo radi prisilnog namirenja glavnice, zateznih kamata i troškova. Stoga su u potpunosti neodlučne tvrdnje tužitelja o ništetnosti promjenjive kamatne stope, jer po toj osnovi predmetna ovrha ne može biti nedopuštena kada uopće nije određena radi naplate redovnih kamata. Čak i ako bi navedena ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope zaista bila ništetna, to samo po sebi ne bi povlačilo ništetnost cijelog ugovora o kreditu (Rev-820/2023 od 23.04.2024.) jer bi u tom slučaju između ugovornih strana važila ona redovna kamatna stopa koja je konkretno naznačena u ugovoru o kreditu (ništetna je samo jednostrana promjenjivost), pa su i u tom kontekstu za ovu parnicu neodlučne tvrdnje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Neosnovane su tužiteljeve tvrdnje o tome da je tuženik redovnu kamatnu stopu uglavničio i iskazao u okviru iznosa nepodmirene glavnice od 24.000,00 EUR. Naime, u tijeku postupka na tu okolnost provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću, koji je sačinio nalaz i mišljenje od 06.02.2026. (str. 102 -112 spisa). Po mišljenju vještaka, na dan donošenja rješenja o ovrsi nepodmireno dugovanje po predmetnom kreditu sastojalo se od 25.876,32 EUR glavnice te 52.141,68 EUR dospjelih zateznih kamata, a u iznosu glavnice od 24.000,00 EUR iz Izvoda iz poslovnih knjiga od 05.09.2023. nisu sadržane redovne kamate. Sud u cijelosti prihvaća navedeni nalaz vještaka jer je jasan, neproturječan i obrazložen, izrađen je na temelju relevantne dokumentacije (ugovor o kreditu, otplatni plan, promet po kreditu i specifikacija izvršenih uplata), a ni tužitelj ni tuženik nikakvih primjedbi na navedeni nalaz vještaka nisu imali. Slijedom navedenoga, na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud utvrđuje da redovne kamate uopće nisu obuhvaćene rješenjem o ovrsi (koje je doneseno u skladu sa Izvodom iz poslovnih knjiga od 05.09.2023.) te su navodi tužitelja u suprotnom u cijelosti neosnovani.

13.2. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje da je ovršnom ispravom ugovorena zatezna kamata na način koji je protivan prisilnim propisima pa da tuženik uopće nema pravo na naplatu zateznih kamata, valja istaknuti sljedeće. Iz Ugovora o založnom pravu od 26.04.2002. proizlazi da je njime u čl. 1. st. 1. utvrđeno postojanje potraživanje ranijeg vjerovnika Zagrebačke banke d.d. prema tužitelju, koje potraživanje se sastoji od glavnice, redovnih kamata te kamate po dospijeću prema Odluci o kamatnim stopama Banke od dospijeća pa do namirenja tražbine. U čl. 1. st. 2. je ugovoreno da se stopa ugovorne kamate za sve dospjele a nepodmirene tražbine banke uvećava na dan dospijeća u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Banke te će Banka obračunati i naplatiti ugovornu kamatu primjenom stope kamate po dospijeću koja je određena odlukom Banke. Po čl. 277. st. 2. ZOO/91 ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. U skladu sa citiranom odredbom ZOO/91 ukoliko je stopa ugovorne kamate bila veća od stope zatezne kamate, onda se i nakon dospijeća primjenjivala stopa ugovorne kamate. S druge strane, posebno ugovaranje stope zatezne kamate nije bilo moguće. Budući da je u čl. 1. st. 1. Ugovora o založnom pravu od 26.04.2002., pored glavnice i redovnih kamata, predviđeno i plaćanje kamata po dospijeću, to znači da je ovršnom ispravom predviđeno plaćanje i zateznih kamata, jer kamate po dospijeću nisu ništa drugo nego zatezne kamate. Stoga je potraživanje po osnovi zateznih kamata utvrđeno ovršnom ispravim, dok je sama stopa zateznih kamata uređena prisilnim propisima, pa se stoga na tužiteljevo dugovanje iz ovršne isprave teče zatezna kamata po stopi koja je propisana zakonom, a ne po prethodno opisanoj stopi koja je ugovorena u čl. 1. Ugovora o založnom pravu od 26.04.2002., jer kako je već obrazloženo posebno ugovaranje stope zatezne kamate nije bilo moguće. Iz nalaza financijskog vještaka od 06.02.2026. jasno proizlazi da je vještak prilikom izračuna primjenjivao stopu zatezne kamate koja je propisana zakonom (a ne onu iz čl. 1. Ugovora) te je izračunao da je na dan donošenja rješenja o ovrsi nepodmireno potraživan je po osnovi zateznih kamata iznosilo 52.141,68 EUR. Stoga kada je rješenjem o ovrsi određena ovrha radi naplate obračunate zatezne kamate u iznosu 50.961,09 EUR, time je ovrha određena u okviru stvarnog iznosa nepodmirenih zakonskih zateznih kamata.

14. Iz prethodno izloženih razloga neosnovane su tvrdnje tužitelja o nedopuštenosti ovrhe zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi i zbog nezakonito ugovorene stope zateznih kamata. Pritom valja istaknuti da je o pitanju ništenosti ovršne isprave sud odlučio u skladu sa čl. 12. st. 1. ZPP kao o prethodnom pitanju (Rev-3357/2018 od 26.10.2021.), a u okviru činjeničnih tvrdnji tužitelja o ništetnosti (Rev-785/2023 od 30.01.2024.).

15. Nadalje, tužitelji se pozivaju i na razloge nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 7. i 11. OZ.

16. Kako je prethodno obrazloženo (točka 9.) tuženik je vjerovnikom predmetnog potraživanja postao na temelju cesije, naime potraživanje iz ovršne isprave je preneseno sa Zagrebačke banke d.d. kao ranijeg vjerovnika na tuženika DDM Invest III AG kao novog vjerovnika, koji se u zemljišnim knjigama i uknjižio kao novi založni vjerovnik tog potraživanja. Stoga su neosnovani tužiteljevi navodi o tome da tuženik na temelju Ugovora o založnom pravu od 26.04.2002. nije aktivno legitimiran zahtijevati ovrhu i da je ostvaren razlog nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ.

17. Neosnovani su tužiteljevi navodi da je nastupila zastara tražbine iz ovršne isprave. Naime, u konkretnom slučaju ovršnu ispravu predstavlja Ugovor o založnom pravu od 26.04.2002. koji je solemniziran po javnom bilježniku, pa se stoga u skladu sa čl. 379. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001; dalje: ZOO/91) na potraživanje iz takve ovršne isprave primjenjuje zastarni rok od 10 godina. Na navedenom Ugovoru o založnom pravu stavljena je potvrda izvršnosti sa danom 18.12.2004. Po čl. 388. ZOO/91 zastarijevanje se prekida svakom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi ostvarenja potraživanja, a po čl. 392. ZOO/91 nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (st. 1.), a ako je prekid zastarijevanja nastao zahtjevom prinudnog izvršenja, zastarijevanje počinje teći iznova od dana okončanja tog postupka (st. 4. i st. 5.). Uvidom u spis Pu Ovr- 1991/2015 utvrđeno je da je raniji vjerovnik Zagrebačka banka d.d. kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika još 10.06.2005. pokrenuo ovršni postupak radi namirenja istog potraživanja, a taj ovršni postupak je okončan rješenjem posl. br. Ovr-1687/2012 od 26.03.2014. kojim je ovrha obustavljena jer se nekretnina nije prodala ni na drugoj javnoj dražbi. Tuženik DDM Invest III AG kao novi vjerovnik je novi ovršni postupak posl. br. Ovr-1421/2023 radi namirenja istog potraživanja pokrenuo prijedlogom za ovrhu od 07.09.2023., dakle unutar desetogodišnjeg zastarnog roka od okončanja prethodnog ovršnog postupka (26.03.2014.), pa je stoga evidentno da zastara potraživanja iz ovršne isprave nije nastupila. Pritom valja napomenuti da prekid zastare radnjama ranijeg vjerovnika proizvodi učinke i nakon što potraživanje cesijom bude preneseno na novog vjerovnika (čl. 440. st. 1. ZOO/91).

17.1. Neosnovani su i navodi tužitelja o tome da je nastupila zastara u pogledu obračunatih zateznih kamata za koje je određena ovrha – 50.961,09 EUR. Iako je točno da potraživanje zateznih kamata, i onda kada je utvrđeno ovršnom ispravom, u skladu sa čl. 372. ZOO/91 zastarijeva u roku 3 godine (Rev-87/2022 od 12.04.2022.), u konkretnom slučaju prigovor zastare nije osnovan.

17.2. Naime, iz Sporazuma o djelomičnom uređenju međusobnih odnosa od 10.11.2020. (str. 13-15 spisa), koji je sklopljen između tuženika kao vjerovnika i tužitelja kao dužnika, proizlazi da je tuženik priznao postojanje predmetnog potraživanja, koje se u tom trenutku sastojalo od 24.099,85 EUR (181.580,33 HRK) na ime glavnice, zatim 54.863,27 EUR (413.367,27 HRK) na ime zateznih kamata te 94,09 EUR (708,91 HRK) na ime troškova.

17.3. Po čl. 366. st. 1. ZOO/91 pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastare. Budući da je tuženik kao dužnik Sporazumom od 10.11.2020. pisanim putem izričito priznao postojanje predmetnog potraživanja (čl. 2. Sporazuma), pa i u dijelu koji se odnosi na obračunate zatezne kamate (u tom trenutku 54.863,27 EUR), time je u skladu sa čl. 366. ZOO/91 izvršio odricanje od zastare, čak i ako je za jedan dio tih zateznih kamata bila nastupila zastara. Nadalje, od dana tog odricanja od zastare (10.11.2020.) pa do dana pokretanja ovršnog postupka posl. br. Ovr - 1421/2023 (07.09.2023.) proteklo je manje od 3 godine, pa stoga nije nastupila zastara ni za daljnji dio zateznih kamata koji je dospio nakon 10.11.2020. kao datuma izvršenog odricanja od zastare.

17.4. Tužitelj je u svojem stranačkom iskazu (str. 53-54 spisa) naveo kako je prilikom sklapanja navedenog Sporazuma od 10.11.2020. mislio da potpisuje samo otplatu na rate, da nije bio svjestan da potpisuje priznanje duga, da nije pročitao ono što je potpisivao te da mu nikada nije pokazana ukupna cifra za koju ga se teretilo. Takvim iskazom tužitelj sugerira da je navedeni Sporazum sklopio pod utjecajem prijevare ili u zabludi, međutim tužitelj u ovoj parnici prije zaključenja prethodnog postupka nije izn io niti jedan činjenični navod kojim bi dovodio u pitanje valjanost navedenog Sporazuma pa mu je u smislu čl. 299. ZPP nastupila prekluzija za iznošenje činjenica o nevaljanosti tog Sporazuma. Stoga sud nije posebno cijenio iskaze tužitelja te svjedoka CZ i ĐZ vezano uz sklapanje tog Sporazuma, dok činjenica da je tužitelj potpisao taj Sporazum niti nije sporna (tužitelj ju je izričito potvrdio u svojem iskazu).

17.5. Iz prethodno izloženih razloga, za niti jedan dio potraživanja za kojeg je određena ovrha nije nastupila zastara, pa stoga nije ostvaren ni razlog nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ.

18. Tužiteljevi navodi kojima dovodi u pitanje je li mu kredit uopće isplaćen i u kojem iznosu, sadržajno predstavljaju razlog nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ u pogledu kojeg tužitelj nije upućen na parnicu radi nedopuštenosti ovrhe, iako je isti navod istaknuo i u žalbi protiv rješenja o ovrsi. Ipak valja istaknuti da je sam tužitelj potpisivanjem Sporazuma od 10.11.2020. priznao da mu je kredit isplaćen i da njegovo nepodmireno dugovanje iznosi 181.580,33 HRK (24.099,85 EUR) na ime glavnice te 413.367,28 HRK (54.863,27 EUR) na ime obračunatih zateznih kamata, dakle i više od iznosa za koje je pod posl. br. Ovr-1421/2023 pokrenut ovršni postupak (24.000,00 EUR glavnice i 50.961,09 EUR zateznih kamata). Nadalje, iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (točka 13.1.) proizlazi da se potraživanje za kojeg je određena ovrha nalazi u okviru stvarnog iznosa tužiteljevog nepodmirenog dugovanja iz predmetnog kredita. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak za iznos koji ne prelazi stvarni iznos tužiteljevog dugovanja po niti jednog osnovi, pa nema govora o nedopuštenosti ovrhe zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ.

19. U odnosu na tužiteljeve tvrdnja da tuženik kao ovrhovoditelj nema pravo na naplatu troškova od 726,00 EUR za koje je određena ovrha, valja istaknuti da je ovršnom ispravom – Ugovorom o založnom pravu od 26.04.2002. – utvrđeno postojanje potraživanja iz kredita koje se sastoji od glavnice i pripadajućih kamata te eventualnih troškova do 20% iznosa kredita. Stoga se rješenje o ovrsi, u dijelu u kojem je njime određena ovrha radi naplate troškova od 726,00 EUR, temelji na ovršnoj ispravi te je ovrha određena u okviru ovršne isprave. Tužiteljev navod o tome da tuženik „ne elaborira o kakvim se točno troškovima radi“ sadržajno ne predstavlja razloge nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9., 10. i 11. OZ o kojima bi bio nadležan odlučivati parnični sud.

20. Neosnovani su tužiteljevi navodi da tuženik nema pravo na naplatu zateznih kamata jer da za njih nije upisano založno pravo u zemljišnim knjigama. Naime, ne radi se o hipotekarnoj tužbi pa da bi tužitelj kao zemljišnoknjižni vlasnik bio dužan trpjeti namirenje iz vrijednosti nekretnine samo za ono potraživanje za koje je u zemljišnoj knjizi upisano založno pravo, niti se radi o ovršnom postupku koji bi u smislu čl. 83. OZ bio pokrenut protiv zemljišnoknjižnog vlasnika založene nekretnine kao treće osobe koja je različita od dužnika iz ovršne isprave, već se radi o ovršnom postupku koji je pokrenut protiv dužnika iz ovršne isprave i koji je u zemljišnim knjigama uknjižen kao vlasnik nekretnine koja je predmet ovrhe. U tom slučaju, sama činjenica da je za dio potraživanja u zemljišnim knjigama upisano založno pravo, ne znači da vjerovnik nije ovlašten zahtijevati prisilno ostvarenje i onog dijela potraživanja za kojeg eventualno u zemljišnim knjigama nije upisano založno pravo, kada je to potraživanje obuhvaćeno ovršnom ispravom i kada je dužnik (ovršenik) vlasnik nekretnine koja je predmet ovrhe.

21. Slijedom svega navedenoga, ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1421/2023 od 25.09.2023. nije nedopuštena, pa je tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

22. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tužitelj na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.370,00 EUR (naznačena u tužbi), a tuženika je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa su mu na temelju čl. 155. ZPP i uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023) priznati sljedeći troškovi postupka:

- sastav odgovora na tužbu – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podneska od 18.09.2025. – 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- sastav podneska od 12.03.2025. – 62,50 EUR (Tbr. 8/4);

- zastupanje na ročištima od 24.10.2024., 06.06.2025., 25.09.2025. i 10.06.2025.

– po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

što ukupno iznosi 1.562,50 EUR (sa uključenim PDV), pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 15. srpnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Nataša Lisac;

2. odvjetnik Davor Jonjić.