Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-453/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Ujeviću odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6109/2025-9 od 19. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6109/2025-9 od 19. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 387,86 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja poslovni P-6109/2025-9 od 19. ožujka 2026. suđeno je:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju ĐA iznos 1.832,88 eur sa zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2006. do isplate te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 783,18 eur sa zateznom kamatom od 19. ožujka 2026. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), bitne povrede odredbe članka 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a ,pogrešne primjene materijalnog prava, povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne Novine – Međunarodni ugovor broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te traži trošak sastava žalbe sa PDV-om i sudske pristojbe u iznosu 378,86 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je restiticijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 1.832,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. rujna 2026. pa do isplate, po osnovu ništetne odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita iz Ugovora o kreditu broj 016-2128/2006 od 4. rujna 2006.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog čega nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik u žalbi.

7. S obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava koji jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela, te se neosnovanim cijeni pozivanje žalitelja na povredu prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavak 1. Konvencije, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a žalitelj određeno ne navodi koje je njegove navode i dokazne prijedloge sud zanemario da bi takav postupak imao obilježja povrede prava na pravično suđenje . Nije stoga počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.

8. U vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o [broj kredita] od **.**.2006. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – u daljnjem tekstu ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u stavku 4. propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

9. Sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje, koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

-da su tužitelj, kao korisnika kredita i prednik tuženika, kao kreditor, 4. rujna 2006. sklopili Ugovor o [broj kredita], a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 238.100,00 CHF,

- da je člankom 5. Ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25 % iznosa kredita,

- da je tužitelju temeljem članka 5. Ugovora o kreditu 14. rujna 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 13.809,80 kn/1.832,88 EUR,

- da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru i uvjetima koje je odredio tužernik,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati pa tako niti u pogledu spornih odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita 1,25 % od iznosa kredita koji se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

te pravilno zaključio da je sporna odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, navodeći za to sasvim određene razloge u odlomku 20., 21. i 22. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne, te su sporne odredbe nepoštene prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetne prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/04, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

11. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratna 1,25 % od iznosa kredita, odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade, o čemu se suprotno žalbenim navodima tuženika, izjasnio sud prvog stupnja u odlomku 18. obrazloženja pobijane presude navodeći između ostalog, da sporna odredba ne ispunjava uvjete jasno i lako razumljive odredbe. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Prvostupanjski sud je u odlomku 11. obrazloženja pobijane presude utvrdio i jasno obrazložio status potrošača tužitelja. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je u konkretnoj pravnoj stvari utvrdio da je predmetni kredit bio namijenjen za kupnju kuće koju koristi tužitelj za život sa obitelji, da je on ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti, dok tuženik nije dokazao suprotno.

13. Također, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je riješio kao prethodno pitanje i pitanje ništetnosti sporne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu, u skladu s odredbom članka 12. ZPP-a.

14. Prema odredbi članka 83. ZZP/03 treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kredu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2011 od 4. srpnja 2013., pravomoćno odlučeno po kolektivnoj tužbi protiv banaka pa tako tuženika, utvrđeno je da su banke odnosno tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03 o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su te odredbe ništetne.

15. Tuženiku valja navesti kako iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranu ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što ovdje, kako je to nedvojbenim utvrđeno tijekom postupka, nije slučaj, te se neosnovano tuženik u žalbi poziva na odredbu članka 173. Zakona o bankama jer je i tom odredbom također propisano da je banka dužna učiniti dostupnima podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita i na odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne Novine 15/2014).

16. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom-potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/2017. od 12. listopada 2017.) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.1. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja da je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, a tuženik je nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo temeljem odredbi koje su po njemu unaprijed sastavljene u tipskom standardiziranom ugovoru i na koje tužitelj nije mogao utjecati. Odredbom članka članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je isti neosnovan, pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljene ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u parničnom postupku utvrđeno kako su predmetne odredbe iz Ugovora o kreditu ništetne, to znači da rok zastare od 5 godina iz članka 225. ZOO-a nije niti počeo teći.

19. Tuženik se u žalbi poziva na odredbu članka 296. stavak 3. ZOO-a koja se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, dok solermnizacija ugovora o kreditu sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

20. Drugačija sudska praksa i hipotetske situacije na koje se tuženik poziva u žalbi, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

21. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP -a, time što tuženiku nije dostavljen podnesak tužitelja od 1. prosinca 2025. kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu, obzirom je tuženik taj podnesak mogao preuzeti iz eSpisa predmeta.

22. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a), tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/23).

23. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu pozivom na članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., dalje: ZSP), a prema kojem su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nisu osnovani. To iz razloga jer ovaj postupak nije pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, s obzirom da je predmet ovog postupka ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita koja nije bila predmetom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa u primjenu ne dolazi odredba članka 11. stavak 1. točka 20. ZSP-a, već je tužitelj sukladno članku 3. i 4. ZSP-a u obvezi plaćanja spornih pristojbi i primjenom članka 155. stavak 1. ZPP -a pripada mu pravo na naknadu pristojbe na tužbu, dok pristojba na presudu nije priznata jer nije plaćena.

24. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

25. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 378,86 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Karlovcu 15. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća :

Josip Štrucelj