REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5879/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Nikole Božića, odvjetnika, dana 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 02787 od dana 29.7.2008. godine sklopljenog između tužiteljice UO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, solemniziranog od strane javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba pod posl.br. OV-18396/08 dana 29.7.2008. godine koja glasi: U čl. 5.1.: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužiteljici UO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 7.165,24 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

0,71 EUR od 4.11.2008. godine do isplate

7,71 EUR od 10.12.2008. godine do isplate

21,35 EUR od 8.1.2009. godine do isplate

17,38 EUR od 17.1.2009. godine do isplate

32,61 EUR od 10.3.2009. godine do isplate

36,55 EUR od 22.4.2009. godine do isplate

38,35 EUR od 7.5.2009. godine do isplate

33,85 EUR od 16.5.2009. godine do isplate

31,54 EUR od 30.7.2009. godine do isplate

27,51 EUR od 25.8.2009. godine do isplate

24,33 EUR od 25.8.2009. godine do isplate

24,35 EUR od 8.9.2009. godine do isplate

27,75 EUR od 25.9.2009. godine do isplate

25,73 EUR od 4.11.2009. godine do isplate

25,62 EUR od 17.11.2009. godine do isplate

26,57 EUR od 14.1.2010. godine do isplate

31,17 EUR od 2.2.2010. godine do isplate

34,22 EUR od 3.3.2010. godine do isplate

34,49 EUR od 13.4.2010. godine do isplate

44,11 EUR od 7.5.2010. godine do isplate

39,89 EUR od 2.7.2010. godine do isplate

43,97 EUR od 2.7.2010. godine do isplate

59,45 EUR od 8.9.2010. godine do isplate

54,06 EUR od 14.10.2010. godine do isplate

71,54 EUR od 1.12.2010. godine do isplate

63,83 EUR od 12.12.2010. godine do isplate

57,56 EUR od 25.1.2011. godine do isplate

76,05 EUR od 9.3.2011. godine do isplate

93,51 EUR od 31.3.2011. godine do isplate

81,29 EUR od 28.5.2011. godine do isplate

85,98 EUR od 1.6.2011. godine do isplate

74,44 EUR od 8.6.2011. godine do isplate

81,16 EUR od 7.7.2011. godine do isplate

105,90 EUR od 13.9.2011. godine do isplate

98,02 EUR od 11.10.2011. godine do isplate

143,86 EUR od 11.10.2011. godine do isplate

152,60 EUR od 13.12.2011. godine do isplate

105,41 EUR od 31.12.2011. godine do isplate

109,32 EUR od 10.1.2012. godine do isplate

107,43 EUR od 9.2.2012. godine do isplate

112,23 EUR od 26.4.2012. godine do isplate

117,75 EUR od 6.6.2012. godine do isplate

116,26 EUR od 6.6.2012. godine do isplate

113,70 EUR od 12.7.2012. godine do isplate

114,71 EUR od 4.8.2012. godine do isplate

117,40 EUR od 7.8.2012. godine do isplate

115,34 EUR od 15.8.2012. godine do isplate

115,86 EUR od 12.10.2012. godine do isplate

112,63 EUR od 12.10.2012. godine do isplate

110,38 EUR od 29.12.2012. godine do isplate

114,36 EUR od 8.2.2013. godine do isplate

112,15 EUR od 22.2.2013. godine do isplate

115,08 EUR od 13.3.2013. godine do isplate

108,40 EUR od 10.4.2013. godine do isplate

111,28 EUR od 8.5.2013. godine do isplate

113,29 EUR od 9.5.2013. godine do isplate

111,35 EUR od 1.6.2013. godine do isplate

105,07 EUR od 13.8.2013. godine do isplate

101,85 EUR od 11.9.2013. godine do isplate

106,19 EUR od 4.10.2013. godine do isplate

108,69 EUR od 23.10.2013. godine do isplate

112,65 EUR od 7.12.2013. godine do isplate

110,31 EUR od 14.12.2013. godine do isplate

112,38 EUR od 4.2.2014. godine do isplate

112,66 EUR od 11.2.2014. godine do isplate

116,53 EUR od 3.4.2014. godine do isplate

117,46 EUR od 3.5.2014. godine do isplate

117,06 EUR od 31.5.2014. godine do isplate

114,20 EUR od 31.5.2014. godine do isplate

112,31 EUR od 10.7.2014. godine do isplate

114,56 EUR od 12.8.2014. godine do isplate

116,59 EUR od 14.9.2014. godine do isplate

118,47 EUR od 14.10.2014. godine do isplate

119,79 EUR od 14.11.2014. godine do isplate

121,33 EUR od 21.12.2014. godine do isplate

123,07 EUR od 16.1.2015. godine do isplate

122,39 EUR od 16.1.2015. godine do isplate

116,46 EUR od 20.2.2015. godine do isplate

116,46 EUR od 18.4.2015. godine do isplate

116,46 EUR od 10.6.2015. godine do isplate

116,32 EUR od 22.7.2015. godine do isplate

116,32 EUR od 7.8.2015. godine do isplate

116,32 EUR od 13.8.2015. godine do isplate,

sve to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbije se tužiteljica i sa dijelom zahtjeva preko zatraženog iznosa od 7.165,24 EUR do zatraženog iznosa u tužbi od 7.648,75 EUR, dakle za iznos od 483,51 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužiteljici UO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak od 1.825,00 EUR sa zateznom kamatom počev od 15. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako su tužitelj i tuženik su dana 29.7.2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 02787 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.363,44 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Tužitelj se sukladno članku 5. i 6. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim obrocima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 6.2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 6,99%, a utvrđuje se sukladno članku 9.1. predmetnog Ugovora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. U odnosu na ugovorene odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF valja istaknuti da je odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08., dalje ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1 ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica leasinga i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 7.648,58 EUR. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, a prema konačnom zahtjevu iz podneska od 16.06.2025. tužiteljica potražuje od tuženika isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 7.165,24 EUR sa zateznom kamatom na od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništetnim odredbi čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu u kojima je plaćanje vezano za valutnu klauzulu u CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe Prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja i nedostatka aktivne legitimacije. A) Prigovor zastare potraživanja Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2015. godine, a tužba je podnesena u lipnju 2023. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Isto potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 02.07.2024. godine, posl. br.: Pž-1163/2024 u kojom je kao bitno navedeno sljedeće: „ … čak i u slučaju kada bi tužitelj mogao osnovano potraživati taj novčani iznos s pripadajućim kamatama prema odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud napominje da je to tužiteljevo potraživanje zastarjelo, to jest da je osnovan tuženikov materijalno pravni prigovor zastare, a kojeg je tuženik istaknuo još u svom odgovoru na tužbu… …zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tara druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove… …Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno… …da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen… …jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u danjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“ Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. TO u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2008. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema preciznih saznanja i prognoza, kao što je budući smjer kretanja tečaja i visina njegova porasta, pa s tim u vezi tuženik ističe da se upravo u odluci Suda EU u predmetu U (C-186/2016) na koju se tužitelj poziva navodi sljedeće: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka iznio je ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točkama petita. Uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu br. 02787 od 29.07.2008. (list 11-16 spisa), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (list 17-20 spisa), plan otplate kredita od 30.07.2008. (list 21-23 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 25-39 spisa), pregled promjena kamatne stope (list 41 spisa), izračun tečajne razlike (list 44-46 spisa), Izjavu JO od 28.09.2023. (list 57-59 spisa), izvod iz sudske prakse (list 60-80. 111-114 spisa).

4. Nadalje, sud je proveo financijsko vještačenje po dipl. oec. Darku Prpiću (list 93-100 spisa), kao i saslušanjem tužitelja (list 119-120 spisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Sud je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu utvrdio da je tuženik kao predmet poslovanja u Sudskom registru registrirao između ostalog kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova.

7. Među strankama nesporno da su dana 29.07.2008. tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu 02787 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljivi kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 31.363,44 CHF za kupnju vozila prema prodajnom tečaju za devize RBA banke d.d. Zagreb važećim da dan plaćanja (čl. II.) uz ugovornu nominalnu kamatu od 6,99 % i efektivnu godišnju kamatnu stopu od 8,13%, plativ u 84 mjesečnih anuiteta, uz mjesečni anuitet od 283,12 CHF, troškove zaključenja ugovora od 473,17 EUR, ukupne troškove ugovora od 23.782,08 CHF, a sve sukladno odredbama Uvjeta Ugovora koji su sastavni dio Ugovora o kreditu (čl. III.).

8. Točkom 5.1. Uvjeta Ugovora ugovoreno je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize RBA d.d. Zagreb, za CHF, vrijedećem na dan plaćanja, dok točkom 9.1. Ugovora ugovoreno je da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja stopa na kredit, kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit.

9. Visina obroka kredita je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu. Korisnik kredita, koji je potrošač, ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%.

10. U ovom postupku tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl. II i III te čl. 5.1., Uvjeta predmetnog Ugovora o kreditu u kojima je plaćanje vezano za valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, te kao takve ne proizvode pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj stani od trenutka sklapanja ugovora, te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za razdoblje od 04.11.2008. do 13.08.2015., kao i da li je nastupila zastara potraživanja.

11. Nadalje u odnosu na ništavost odredbi o valutnoj klauzuli potrebno je navesti da iako predmetni Ugovor sklopljen između stranaka nosi naziv "Ugovor o kreditu", prema čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) koja se primjenjuje u konkretnom slučaju, ovaj sud je utvrdio da se ne radi o Ugovoru o kreditu jer u skladu s navedenom odredbom davatelj kredita može biti samo banka, što tuženik nedvojbeno nije, već se radi o ugovoru o potrošačkom zajmu.

12. Vezano za odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, ističe se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima pa time ni pravo osobe da pred nadležnim sudom pokrene postupak radi utvrđivanja ništetnosti odredbe sklopljenog ugovora i za vraćanje primljenog po osnovi te odredbe ugovora.

13. Dakle resuda iz potrošačkog spora ne može primijeniti u konkretnoj situaciji jer tuženik nije jedna od banaka (tuženika) iz predmetnog kolektivnog spora, no, ništetnost ugovorne odredbe potrebno je ocijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja.

14. Nesporno je da tuženik nije banka, ali je trgovačko društvo koje se bavi financiranjem i to putem zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje"), što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužiteljica potrošač te se u konkretnom slučaju na njihov odnos primjenjuje kako ZOO, tako i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP). Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje, ….") komunicira s bankama, a uostalom i osnovala ga je banka tj. Porsche Bank Aktiengesellschaft, Austrija, i s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužitelja koji je fizička osoba, koja svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

15. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. tog članka propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

17. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužiteljica navodi kako je predmetni ugovor zaključila u poslovnici tuženika u Auto Štasni u Zagrebu u Samoborskoj cesti, a temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od cca 31.000,00 CHF za kupnju vozila marke Škoda. U cijelosti je otplatila predmetni kredit. U auto kući joj je ponuđen kredit u CHF kao jedini mogući kredit. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, shvatila sam odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivala takav skok anuiteta. Prvotno joj je rata iznosila 2.000,00 kn, a kasnije 3.000,00 kn. Nije mogla pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njezini osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko joj nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Vozilo je koristila isključivo u privatne svrhe. Nije bila vlasnica obrta niti tvrtke. Kada je rata porasla nije tražila pojašnjenje o tome, ili promjenu pojedine odredbe ugovora. Nije tražila zaključenje ugovora u nekoj drugoj valuti jer joj to nije bilo niti ponuđeno. Rečeno joj je da je CHF sigurna valuta. Njoj nije poznato da se tečajevi stranih valuta inače mijenjaju.

18. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužiteljica opisala sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati.

19. Tuženik nije doveo u sumnju činjenicu da je tužiteljica potrošač te je iz njegovog logičnog i životnog iskaza utvrđeno da je potrošač jer mu je kredit isplaćen za kupnju vozila, dok je iz priložene dokumentacije razvidno da je kredit plaćao upravo tužitelj, pa je stoga neosnivan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu.

20. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o potrošačkom zajmu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužiteljicu o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate zajma pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da izabere hoće li pristati na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Stoga je sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

21. Radi razlike između stvarno naplaćenog CHF i tečaja kakav je bio na dan isplate kredita tužitelju i razlike između prvotno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja se mijenjala prema odlukama banke sud je iz vještva dipl. oec Darka Prpića utvrdio kako su Porsche Mobiliti d.o.o. kao kreditor i UO kao korisnik kredita zaključili su dana 29.07.2008. godine Ugovor o kreditu (list: 11-14) broj: 02787 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 31.363,44 CHF. Ugovoreni rok otplate iznosi 84 mjeseci. Člankom 5.1. ugovoreno je da će se sve novčane obveze koje prizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Sveukupno iznos mjesečnih bruto obroka prema obračunu tuženika iznosi 38.752,69 CHF. Razlika u iznosu obroka s osnove valutne klauzule Prodajni tečaj RBA na dan 30.07.2008. godine je iznosio 1 CHF = 4,475819 kn. Razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan početka ugovora, ukupno razlika u iznosu obroka po tečaju na dan računa u odnosu na obroke primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 53.985,08 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 7.165,06 EUR. Ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 53.986,43 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 7.165,24 EUR. Ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi -1,35 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -0,18 EUR.

22. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl. oec. Darka Prpića, kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, imajući u vidu da na isto stranke nisu imale prigovora.

23. Sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja u kojima je tečaj bio niži potrebno je navesti kako se u ovom konkretnom slučaju radi o iznosu kojeg je tužitelj uplatio kao višak u tijeku otplate kredita pa se nikako ne može izvršiti eventualni prijeboj na način da se potraživanje tuženika prebije sa potraživanjem tužitelja, a sve to u korist tuženika. Naime, tuženik prema tužitelju nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna već novac tužitelja i njegovu preplatu smatra svojima i njegov novac želi staviti u prijeboj sa njegovim vlastitim potraživanjem, a tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji.

24. Nadalje sud je tužitelju po osnovi preplate zbog primjene valutne klauzule, a temeljem činjenice onoga što je tužitelj stvarno preplatio u tijeku otplate kredita dosudio pozitivne razlike bez uračunavanja minusa koji su nastali s osnova nižeg tečaja s obzirom da tužitelj nije nepošten stjecatelj, niti je išta stekao plaćajući po nižem tečaju od početnog pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati njezina tražbina, pa je po tom osnovu sud tužitelju i dosudio iznos glavnice naveden u izreci presude s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

25. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

26. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovorne odredbe koja su utvrđene ništetnima, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem prodajnog tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

28. Prigovor zastare nije osnovan jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka Ugovora, kako je navedeno u točki I izreke presude. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora koji počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti (isti je stav zauzet i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020).

29. Slijedom svega prethodno navedenog, sud je usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice preciziran u podnesku od 16.06.2026. u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kune tijekom razdoblja otplate kredita za razdoblje od 04.11.2008. do 13.08.2015. u iznosu od 7.165,24 EUR, te je primjenom odredbe čl. 1111. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18, dalje: ZOO) odlučeno kao pod točkom II i III. izreke presude.

30. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).

31. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

32. Budući da je u sporu tužiteljica uspjela u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 16.12.2024., 16.06.2025., 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 11.02.2025., 16.03.2026., 18.05.2026. 200,00 EUR, za svako ročište, za ročište za objavu presude 100,00 EUR, ukupno 1.300,00 EUR uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 325,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja od 200,00 EUR. Nadalje tužiteljici nije dosuđen niti trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu jer je kao potrošač oslobođen plaćanja iste prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao niti trošak predvještačenja od 70,00 EUR jer isti nije trošak ovog postupka.

33. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podneska od 16.06.2025. u ukupnom iznosu od 7.165,24 EUR.

34. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 1.825,00 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V. radi čega je sud i u pogledu glavne stvar donio odluku kao u izreci ove presude pod točkom III.

35. U odnosu na prigovor sniženju tužbenog zahtjeva koji je tužiteljica izvršila u podnesku od 16.06.2026. potrebno je navesti da obzirom na zauzeti stav na sjednici VSRH od 26.04.2021. kako smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika, a u konkretnom slučaju tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe pa time do takvog povlačenja tužbe nije niti došlo, radi čega je sud i u pogledu glavne stvar donio odluku kao u izreci ove presude pod točkom III.

36. U pogledu parničnog troška kod oba zahtjeva, osnovica za obračun troškova pripada istom bodovnom razredu prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, 126/2022, 138/2023 dalje: Tarifa) u iznosu od 100,00 bodova. Za poduzimanje radnji prema zahtjevu tužitelja specificiranog podneskom od 16.06.2026., parničnim strankama pripada isti broj bodova, koji je strankama pripadao prema ranije postavljenom tužbenom zahtjevu (7.648,58 EUR), sve iz razloga što osnovice za obračun troškova (vrijednost predmeta spora) pripadaju istom bodovnom razredu prema spomenutoj Tarifi, pa iz navedenog stoga proizlazi kako tuženiku nisu nastali posebni troškovi raspravljanja zbog tužiteljevog prilagođavanja tužbe rezultatima raspravljanja, pa posljedično isti ni nema pravo na naknadu troškova za povučeni dio.

37. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 15. srpnja 2026. do isplate.

U Zagrebu, dana 15. srpnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.