REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Posl.broj: P-1976/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužiteljice SČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i povrata stečenog bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice Karla Muratagića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 81/15, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, 146/25 dalje u tekstu ZPP), 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. stavka 1. Ugovora kreditu br. 628-50- 4169191, sklopljenog dana 8.06.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog 13.06.2007. po javnom bilježniku Vesni Švegović iz Rijeke pod poslovnim brojem OV- 1584/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužiteljici SČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 3.415,78 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

0,26 EUR tekućom od 15.09.2007.

1,09 EUR tekućom od 15.10.2007.

0,27 EUR tekućom od 15.01.2008.

2,35 EUR tekućom od 15.03.2008.

3,95 EUR tekućom od 15.04.2008.

6,70 EUR tekućom od 15.05.2008.

2,57 EUR tekućom od 15.06.2008.

0,95 EUR tekućom od 15.07.2008.

2,99 EUR tekućom od 15.08.2008.

0,15 EUR tekućom od 15.10.2008.

1,92 EUR tekućom od 15.11.2008.

15,38 EUR tekućom od 15.12.2008.

6,37 EUR tekućom od 15.01.2009.

17,83 EUR tekućom od 15.02.2009.

19,59 EUR tekućom od 15.03.2009.

20,39 EUR tekućom od 15.04.2009.

18,66 EUR tekućom od 15.05.2009.

19,09 EUR tekućom od 15.06.2009.

15,65 EUR tekućom od 15.07.2009.

13,11 EUR tekućom od 15.08.2009.

13,79 EUR tekućom od 15.09.2009.

15,12 EUR tekućom od 15.10.2009.

15,01 EUR tekućom od 15.11.2009.

13,66 EUR tekućom od 15.12.2009.

16,19 EUR tekućom od 15.01.2010.

18,22 EUR tekućom od 15.02.2010.

21,11 EUR tekućom od 15.03.2010.

20,45 EUR tekućom od 15.04.2010.

24,37 EUR tekućom od 15.05.2010.

23,63 EUR tekućom od 15.06.2010.

25,08 EUR tekućom od 15.07.2010.

37,63 EUR tekućom od 15.08.2010.

35,04 EUR tekućom od 15.09.2010.

42,94 EUR tekućom od 15.10.2010.

40,21 EUR tekućom od 15.11.2010.

35,82 EUR tekućom od 15.12.2010.

45,08 EUR tekućom od 15.01.2011.

56,85 EUR tekućom od 15.02.2011.

48,52 EUR tekućom od 15.03.2011.

51,44 EUR tekućom od 15.04.2011.

47,72 EUR tekućom od 15.05.2011.

48,39 EUR tekućom od 15.06.2011.

64,17 EUR tekućom od 15.07.2011.

65,71 EUR tekućom od 15.08.2011.

78,90 EUR tekućom od 15.09.2011.

72,12 EUR tekućom od 15.10.2011.

64,71 EUR tekućom od 15.11.2011.

63,48 EUR tekućom od 15.12.2011.

62,91 EUR tekućom od 15.01.2012.

66,43 EUR tekućom od 15.02.2012.

69,49 EUR tekućom od 15.03.2012.

69,90 EUR tekućom od 15.04.2012.

67,78 EUR tekućom od 15.05.2012.

69,21 EUR tekućom od 15.06.2012.

70,19 EUR tekućom od 15.07.2012.

68,54 EUR tekućom od 15.08.2012.

68,97 EUR tekućom od 15.09.2012.

67,74 EUR tekućom od 15.10.2012.

65,07 EUR tekućom od 15.11.2012.

67,92 EUR tekućom od 15.12.2012.

69,28 EUR tekućom od 15.01.2013.

68,32 EUR tekućom od 15.02.2013.

62,96 EUR tekućom od 15.03.2013.

67,52 EUR tekućom od 15.04.2013.

67,92 EUR tekućom od 15.05.2013.

66,13 EUR tekućom od 15.06.2013.

60,57 EUR tekućom od 15.07.2013.

60,43 EUR tekućom od 15.08.2013.

61,80 EUR tekućom od 15.09.2013.

63,98 EUR tekućom od 15.10.2013.

67,01 EUR tekućom od 15.11.2013.

65,45 EUR tekućom od 15.12.2013.

66,56 EUR tekućom od 15.01.2014.

67,81 EUR tekućom od 15.02.2014.

68,59 EUR tekućom od 15.03.2014.

70,24 EUR tekućom od 15.04.2014.

69,70 EUR tekućom od 15.05.2014.

67,88 EUR tekućom od 15.06.2014.

67,29 EUR tekućom od 15.07.2014.

67,56 EUR tekućom od 15.08.2014. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb da tužitelju SČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.212,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2026. kao dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 08.06.2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 628-50-4169191, potvrđen dana 13.06.2007. godine po javnom bilježniku Vesne Švegović iz Rijeke pod brojem OV-1584/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.639,65 CHF po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 265,21 CHF. Preuzetu obvezu prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 31.07.2007. godine pa do konačne otplate, više platio dugovani iznos za 3.985,00 EUR / 30.024,98 kn. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu ko ji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41 /08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora, a prema čl. 1115 ZOO-a i zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra da se kolektivna tužba ne primjenjuje na konkretne postupke, također tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja. Nadalje, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5-6 ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“ , str. 54 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“ , str. 54 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ , str. 54 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava l i njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvac ije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3.Podneskom od 13. veljače 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te on glasi kao u izreci presude, točka I i II.

3.1. Tuženik se usprotivio ovom tužbenom zahtjevu navodeći da je isti smanjen. Međutim, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, dok se smatra da smanjenjem tužbeni zahtjev nije promijenjen te se tome tuženik ne može niti protiviti, sve sukladno odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a.

4. Sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i otplatni plan (list 4-17), nalaz i mišljenje Centar za financija vještačenja d.o.o. Zagreb od 24. siječnja 2005. (list 64-71), pročitana je izjava tužitelja (list 176-178).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno:

- da su 08.06.2007. sklopile Ugovor o kreditu br. 628-50-4169191, potvrđen dana 13.06.2007. po javnom bilježniku Vesni Švegović iz Rijeke pod brojem OV-1584/07, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.639,65 CHF po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja, rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 265,21 CHF.

-da je odredbom čl. 7. točka 1. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula;

-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu;

-da je kredit u cijelosti otplaćen;

6. Među strankama je sporno je li nastupila zastara, je li tužitelj potrošač, jeli odredba ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule ništetna, te je stoga tuženik temeljem takve odredbe stekao bez osnove određeni iznos.

Zastara

7.Prigovor zastare stoga nije osnovan.

7.1.Tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18 156/22, dalje u tekstu ZOO-a), a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7.2. Tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi.

7.3.Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.

7.4. Također, u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

7.5.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022.

8. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 13. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak svakako pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. to prigovor zastare nije osnovan.

Osnova

9. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 od 19.03.2019. zauzeo je stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.

9.2.Dakle, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U - III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud između ostalog obrazlaže: „..Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“

10. Iz izjave tužiteljice proizlazi da je kredit podigla u svrhu kupnje automobila za privatne svrhe, preko auto-kuće koja je poslovala s bankom tuženika. Nakon što je pribavila dokumente od svog poslodavca, u auto kući su sastavili ugovor, bio je to unaprijed pripremljeni ugovor. Prilikom prvog informiranja o kreditu i uvjetima preporučen joj je od strane službenika u auto kući kredit u CHF navodeći da je to sigurnije za nju, ona nije znala ništa o valuti CHF. Nije bilo mogućnosti pregovaranja, uvjeti kredita bili su takvi kakvi jesu, odnosno kakve je banka propisala, službenik u auto kući nije mogao mijenjati sadržaj teksta ugovora. U vrijeme sklapanja ugovora kredita radila je u KBC Rijeka, nije bila privatni poduzetnik, niti obrtnik, automobil joj je bio potreban isključivo za potrebe obitelji. U banci nije ni bila, unaprijed pripremljeni ugovor iz auto kuće odnijela je kod Javnog bilježnika na ovjeru. Bilježnik je pročitao dio koji se odnosio na okolnost da se rata može mijenjati na mjesečnoj bazi, ona je ugovor pročitala usput sa djelatnikom auto kuće, ali on nije mogao ništa posebno objašnjavali jer on nije bankar. Nitko ju nije upozorio da HNB nije štitila valutu kunu u odnosu na CHF kao što je štitila u odnosu na Euro. Rate su se oduzima le putem trajnog naloga na plaći, prve dvije godine postojala je neznatna razlika od mjeseca do mjeseca, a potom je krenulo dramatično povećanje. Nitko joj nije objasnio koji kriteriji utječu na visinu mjesečne rate, niti uslijed čega bi se rata mogla mijenjati.

10.1. Dakle, tužitelj je bio potrošač, nije bio poduzetnik niti obrtnik, dok se o ključnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu promjene kamatne stope i valute nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tužiteljica nije imala mogućnost mijenjati ove odredbe, bile su jednostrane, a što tuženik nije niti osporio u ovom postupku sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. Sporne odredbe čl. 2. točka 3 (valutna klauzula) i čl. 11. točka 1. (promjenjiva kamatna stopa) Ugovora protivne su Direktivi 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktivi 2008/48 EZ, Direktivi 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), jer se o tim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo, i jer su nesumnjivo iste prouzrokovale neravnotežu između potrošača i trgovca.

10.2. Stoga je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristao je na prethodno sastavljene odredbe ugovora bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, dok nije valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula niti je mogao imati potrebna znanja da rizik promjene tečaja CHF na tržištu sam predvidi ili prevenira, a nije mogla predvidjeti da će tečaj CHF porasti tako da je rata visina rate kredita u početku otplatnog razdoblja iznosila 1.160,00 kuna, a kako se tečaj mijenjao rata je porasla na gotovo 1.800,00 kuna. Iako je znala da se rata može mijenjati sukladno promjeni tečaja CHF valute na tržištu nije mogla pretpostaviti da će doći do enormnog povećanja, a nije to nitko mogao pretpostaviti. U banci joj nisu simulirali nikakvu procjenu promjene tečaja. Tužiteljica je navela da ne bi podigla kredit da je mogla predvidjeti ovakve promjene u tečaju na svoju štetu, što je životno i logično.

11.Svakako teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije valjano osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet FČ protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).

11.1.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koju je tuženik kao jača ugovorna strana sam odredio kao i visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Ovdje je tuženik imao direktan jednostrani utjecaj na obvezu tužitelja.

Visina

12. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

12.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13.Obzirom da su odredba čl. 2. točka 3. Ugovora o kreditu gdje se visina pojedinačne mjesečne rate kredita veže uz primjenu promjene tečaja valute za CHF u odnosu na kunu, nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita 15. lipnja 2007. do njegove potpune otplate 30. lipnja 2014. sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, po vještaku financije struke ZČ od 24. siječnja 2025. preplatio tuženiku iznos od 3.415,78 EUR (sve zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos.

13.1.Sud prihvaća nalaz vještaka kao objektivan i stručan, sukladan dokumentaciji u spisu, a na isti ni stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun.

14. Tuženik je dužan, sukladno članku čl. 323. st. 1. ZOO koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, tužitelju vratiti traženi iznos od 3.415,78 EUR, na ime razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a u visini određenoj temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude, točka II.

16. Obzirom da je tužitelj uspio u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na sastav tužbe od dana 13.6.2023. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), sastav podneska od 3.7.2024. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), pristup ročištu dana 26.9.2024. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), sastav podneska od 19.12.2024. iznos od 50,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), sastav podneska od 13.2.2025. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), sastav podneska od 27.2.2025. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), sastav podneska od 27.4.2026. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), pristup ročištu dana 28.4.2026. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), ukupno 1.450,00 EUR, PDV od 25,00 % u iznosu od 362,50 Eura, trošak vještačenja od 400,00 Eura, sveukupno iznosi 2.212,50 EUR. Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od 15. srpnja 2026. kao dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka III.

17. Tužitelju nije priznat troška dolaska na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR uvećano za PDV od 25% od 25,00 EUR, ukupno 125,00 EUR jer je traženje ovog troška preuranjeno, odnosno isti nije nastao u trenutku zaključenja glavne rasprave, te se o njemu može odlučiti tek kada on nastane ili ukoliko uopće nastane, a svakako isti ne plaća stranka koja izgubi parnicu jer to nije nužan trošak u smislu odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a. Također tužitelj je kao potrošak iz spora proizašlog iz kolektivne tužbe oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci presude, točka IV.

U Samoboru, 15. srpnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se predaje ovom sudu a o istoj odlučuje Županijski sud.

RJ

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Kal. 30 dana