Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kžm-10/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu prema maloljetnom BL zbog kaznenog djela iz čl. 117. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21.,114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ), odlučujući o žalbi maloljetnika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: Km-12/2025-14 od 5. prosinca 2025., u sjednici održanoj 15. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba maloljetnog BL.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja je na temelju čl. 7. st. 1. t. 3. u svezi s čl. 11. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj: 84/11., 143/12., 148/13., 56/15 i 126/19., dalje: ZSM) maloljetnom BL izrečena odgojna mjera pojačane brige i nadzora koja ne može trajati kraće od šest mjeseci niti dulje od dvije godine, a sve zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 117. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ -a.

1.1. Na temelju čl. 89. st. 1. ZSM-a troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 120/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. , 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25) kao i nagrada postavljenog branitelja po službenoj dužnosti maloljetniku padaju na teret proračunskih sredstava suda.

1.2. Na temelju čl. 95. ZSM-a troškovi izvršenja odgojne mjere koja je izrečena maloljetniku padaju na teret sredstava državnog proračuna.

2. Protiv tog rješenja je maloljetni BL putem branitelja po službenoj dužnosti Matije Šikića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu „iz svih zakonom dopuštenih razloga“, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje i obustavi postupak prema maloljetniku, a podredno da mu izrekne sudski ukor.

3. U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 120/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP-26) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-288/2026 od 18. svibnja 2026. vraćen ovom sudu drugog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iz sadržaja predmetne žalbe evidentno je da je uložena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o odgojnoj mjeri.

6. Maloljetnik smatra da na temelju izvedenih dokaza nije izvan svake sumnje utvrđeno da je on počinio kazneno djelo kojim se tereti, pri čemu u bitnome problematizira sudsku ocjenu izvedene dokazne građe ističući da svjedoci kojima je prvostupanjski sud povjerovao (ĆL, FL, PL i KL) nisu govorili istinu jer bi u slučaju njihova opisa inkriminiranog događaja žrtva

– dijete SL zasigurno zadobila znatno brojnije i ozbiljnije ozljede od onih naznačenih u činjeničnom supstratu djela. Maloljetnik u žalbi ustraje kod svoje verzije događaja prema kojoj je šestogodišnja žrtva pala pod njegov bicikl kojim je upravljao, te se poziva na proturječja u iskazima naprijed spomenutih svjedoka koja, međutim, ne konkretizira, već samo paušalno apostrofira da ona nikako nisu neznatna, te naposljetku sugerira primjenu načela in dubio pro reo.

7. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima prvostupanjski je sud na temelju valjane ocjene cjelokupnog dokaznog materijala pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za sve svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koji ovom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

7.1. Ponajprije treba reći da sud prvog stupnja nije imao razloga posumnjati u suštinski suglasne iskaze svjedoka ŽL, KL, ĆL i FL koji su se jasno, određeno i decidirano očitovali o inkriminiranom događaju. Posebice to vrijedi za svjedoke ŽL i KL koji su bili očevici predmetnog incidenta i koji su, dakle, neposredno zapažali činjenice o kojima su svjedočili, a kojima izravno terete optuženog maloljetnika da se kritične zgode prema žrtvi – djetetu SL ponio upravo na način preciziran u činjeničnoj osnovi konkretne inkriminacije, dok su svjedokinje ĆL i FL podudarno iznijela svoja posredna saznanja o ovom ekscesu do kojih su došle upravo od žrtve – djeteta, koja im je u plaču ispričala da ju je optuženi maloljetnik te zgode istukao. Sve ove iskaze potvrđuju fotografije žrtve – djeteta i njena medicinska dokumentacija u kojoj su konstatirane i okvalificirane predmetne ozljede opisane u činjeničnom supstratu djela.

7.2. Prema tome na temelju osnovano prihvaćenih takvih konkretnih, okolnosnih i izričitih iskaza naprijed spomenutih četvero svjedoka potkrijepljenih materijalnom dokumentacijom sud prvog stupnja je posve opravdano zaključio da se optuženi maloljetnik kritične zgode ponio upravo na način kako mu se to stavlja na teret, čime je, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela iz čl. 117. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a, slijedom čega predmetna žalba u tom dijelu nije usvojena.

8. Maloljetnik smatra izrečenu odgojnu mjeru neprimjerenom i nezakonitom, tim više što je u međuvremenu postao punoljetan, a i njegovo ponašanje da se unatrag nekoliko mjeseci znatno poboljšalo, zbog čega predlaže izricanje sudskog ukora.

9. Suprotno naprijed prezentiranim žalbenim navodima sud prvog stupnja je ispravno postupio kada je maloljetniku za predmetni delikt izrekao odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora u trajanju od najmanje šest mjeseci, a najdulje dvije godine. Polazeći od odredbe čl. 8. ZSM-a koja regulira okolnosti bitne kod odabira odgojne mjere, sud prvog stupnja je s pravom imao u vidu težinu i narav počinjenog kaznenog djela i pobude iz kojih je ono počinjeno (riječ je o nemotiviranom i bezrazložnom fizičkom napadu na dijete, tj. šestogodišnju djevojčicu) koju je maloljetnik više puta udario, pa i u trenutku kada je ona bila pala na tlo, čime je nesumnjivo iskazao veću kriminalnu volju, upornost i odlučnost u inkriminiranom ponašanju, u kojim okolnostima pak se predloženi sudski ukor ne može prihvatiti kao adekvatna mjera u cilju ostvarenja svrhe izricanja odgojnih mjera, tim više što se konkretno kazneno djelo i okolnosti pod kojima je ono izvršeno ne može tretirati kao lakši delikt koji je proizašao kao posljedica maloljetnikove nepromišljenosti. S druge pak strane, ne treba zanemariti i preporuku nadležna stručne suradnice koja je u svom mišljenju navela kako smatra da je u maloljetnikovom slučaju neophodno uključivanje stručne osobe i nadzor centra za socijalnu skrb, kako bi se uz stručnu pomoć i usmjeravanje djelovalo na njegovu ličnost, ponašanje, razvoj i odgoj, pomoglo maloljetniku oko eventualnog osposobljavanja za neko zanimanje, te jačala osobna odgovornost radi suzdržavanja od ponovnog činjenja kaznenih djela, zbog čega je i predložila mjeru opreza pojačane brige i nadzora koju je prvostupanjski sud osnovano prihvatio.

10. Slijedom iznijetih razloga ovaj je drugostupanjski sud na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP-26 donio odluku kao u izreci ovog rješenja s time da je osporeno rješenje ispitano i u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP-26, pri čemu nisu uočene povrede zakona na koje se u žalbenom postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti .

U Varaždinu 15. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Zdravko Pintarić