Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4057/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Branke Crnogorac, u upravnom sporu tužiteljice UHKU, rođene **.**.1989. u mjestu Agadir, državljanke Kraljevine Maroko, boravi u Prihvatnom centru za strance Ježevo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, koju zastupa opunomoćenik Mislav Matić, odvjetnik u Zagrebu, Petrinjska ulica 59a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Kutina, Sisačka 3, OIB: 36162371878, radi određivanja zadržavanja, 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, KLASA: UP/I-216-03/26- 06/4266, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 29. lipnja 2026.

II Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.

III Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetniku Mislavu Matiću pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 (tisućudvjestopedeset) eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4266, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 29. lipnja 2026. tužiteljici je izrečena mjera zadržavanja smještajem u Prihvatni centar za strance (točka 1. izreke) i to na rok do tri mjeseca od uručenja osporavanog rješenja (točka 2. izreke).

2. Tužiteljica osporava rješenje tuženika u cijelosti te navodi kako u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan uvjet propisan u članku 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti zbog čega bi se tužiteljici ograničila sloboda kretanja smještanjem u Prihvatni centar za strance. Ističe da je tužiteljici mogla biti izrečena i mjera osobnog pristupanja u prihvatilište u određeno vrijeme iz članka 54. stavka 5. točke 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ili mjera javljanja u policijsku postaju na temelju odredbe članka 213. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima. Ističe i da primjena mjere ograničenja slobode kretanja mora biti zasnovana na mjerljivim i provjerljivim kriterijima i činjenicama te ni u kojem slučaju ne smije biti prepuštena nekritičkoj procjeni policije. Tako ističe da i okolnost što je tužiteljica tek naknadno izrazila namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, iako je tijekom cijelog razdoblja boravka u prihvatnom centru imala mogućnost to učiniti, ni na koji način ne može biti tumačena da tužiteljica želi odgoditi ili otežati izvršenje rješenja o protjerivanju od 20. lipnja 2026.. Iz obrazloženja pobijanog rješenja se da bi ishod za tužiteljicu bio bitno drukčiji da je odmah zatražila međunarodnu zaštitu, odnosno da je jedini razlog zbog kojega joj se izriče mjera zadržavanja iz točke 2. izreke pobijanog rješenja zapravo taj što nije odmah zatražila međunarodnu zaštitu već je to učinila devet dana poslije. Konačno napominje i da pobijano rješenje ne sadrži obrazloženje roka na koji je mjera izrečena. Naime, puko navođenje kako je rok od 3 mjeseca, odnosno maksimalnom zakonski predviđenom trajanju, prikladan da bi se izvršile sve ključne radnje u postupku međunarodne zaštite, smatra nerazumnim jer razlozi za određivanje roka trajanja mjere moraju biti takvi da omogućuju ocjenu primjerenosti roka na koji je mjera primijenjena, posebno u dijelu prejudiciranja vremena trajanja postupka u kojem će se o tome odlučiti. Zaključno ističe da tuženik nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je neosnovano ograničio kretanje tužiteljici smještajem iste u Prihvatni centar za strance. Sudu predlaže usvojiti tužbeni zahtjev na način da u cijelosti poništi osporavano rješenje tuženika od 29. lipnja 2026., da naloži tuženiku da tužiteljicu odmah pusti na slobodu te da naloži tuženiku naknaditi troškove zastupanja tužiteljice pružatelju pravne pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbene navode. Navodi kako su u upravnom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i okolnosti na temelju kojih je doneseno predmetno rješenje. Prilikom donošenja osporavanog rješenja utvrđeno je da je tužiteljica ušla u Austriju 21. lipnja 2024. temeljem vize za turistički boravak s rokom važenja do 30. rujna 2026., da je u Austriji boravila do 18. kolovoza 2024. kada se vratila u Maroko, da je 22. rujna 2024. ponovno otišla iz Maroka i zrakoplovom došla u Madrid, Španjolska otkuda nastavlja put u pravcu Republike Hrvatske kako bi otišla živjeti i raditi kod svog dečka, državljanina Austrije, UH, koji ima status stranca na stalnom boravku u Republici Hrvatskoj na adresi u [adresa]. Nadalje je izvršenom provjerom utvrđeno da su za tužiteljicu podnesene 4 zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad za poslodavca Graf Invest d.o.o. za radno mjesto sobarice ali su svi zahtjevi obustavljeni, da je 17. ožujka 2025. podnesen zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za poslodavca Galea d.o.o. za radno mjesto čistačice ali je isti također obustavljen. Nakon svađe sa dečkom tužiteljica je krenula put Italije jer tamo ima prijatelje koji su joj i pronašli posao, ali joj je ulazak odbijen zbog neposjedovanja važeće vize ili dozvole boravka, nakon čega je readmisijski vraćena u Republiku Hrvatsku. Radi navedenog, tužiteljici je izdano rješenje o protjerivanju 20. lipnja 2026., te joj je nastavno, zbog činjenice što se to rješenje nije moglo odmah provesti, određen smještaj u Prihvatni centar za strance rješenjem od 20. lipnja 2026. Iz spisa predmeta utvrđeno je da se tužiteljica odrekla prava na opunomoćenika za zastupanje. Nastavno, tužiteljica je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazila 29. lipnja 2026. u Prihvatnom centru za strance i odredio mjeru zadržavanja tužiteljice jer je uzeo u obzir da je tužiteljica imala više mogućnosti izraziti namjeru za pokretanje postupka međunarodne zaštite i puno ranije, a ne tek nakon devet dana smještaja u Prihvatni centar za strance. Ukoliko je tužiteljica zaista imala namjeru zatražiti međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, to je mogla učiniti već prilikom prvog dolaska u Republiku Hrvatsku u rujnu 2024. godine. Nadalje je mogla zatražiti međunarodnu zaštitu, ili na bilo koji način izraziti strah od povratka u svoju zemlju podrijetla, i prilikom podnošenja nekoliko uzastopnih zahtjeva za boravak i rad u Republici Hrvatskoj ili pak u bilo kojoj policijskoj postaji. Prema tome, tuženik je odredio mjeru zadržavanja sukladno članku 54.a, stavku 1. točki 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jer se opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite u ovom trenutku želi odgoditi ili otežati izvršenje rješenja o protjerivanju. Razlozi za primjenu predmetne mjere proizlaze ne samo iz obrazloženja rješenja, već i iz cjelokupnog spisa upravnog predmeta kojim je tuženik raspolagao prilikom donošenja rješenja o zadržavanju, osobito iz rješenja i zapisnika policijskih službenika te izjave tužiteljice dane policijskim službenicima PPP rijeka od 20 . lipnja 2026. Upravo uzimajući u obzir sve navedene činjenice i okolnosti blaže mjere ne bi mogle ostvariti svrhu zadržavanja budući da na takav zaključak upućuje ponašanje tužiteljice (prethodno je pokušala napustiti Republiku Hrvatsku i otići u Italiju gdje su joj prijatelji pronašli posao), tužiteljica nema obiteljske, socijalne niti radne veze koje bi u vezale uz određeno područje Republike Hrvatske. Osobito napominje da je tužiteljica provela u Republici Hrvatskoj skoro dvije godine prije izražavanja namjere za međunarodnu zaštitu u Prihvatnom centru, a boravila je i u Austriji i Španjolskoj, pa je i ondje mogla zatražiti međunarodnu zaštitu. Rok koji je određen u ovom konkretnom slučaju je rok u kojem se omogućuje provođenje postupka međunarodne zaštite. Rok odnosno mjera smještaja određena je sukladno načelu nužnosti i razmjernosti na prikladno vrijeme do 3 mjeseca koje vrijeme je potrebno da se provedu ključne radnje u postupku međunarodne zaštite, a koje uključuju zaprimanje zahtjeva, saslušanje i donošenje odluke, iako je moguće zadržavanje odrediti i na dulje razdoblje sve dok postoje opravdani razlozi za zadržavanje a sukladno članku 54.a stavku 4. navedenog zakona. S obzirom na sve navedeno tuženik je na temelju savjesne i brižljive ocjene utvrdio sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, svaku činjenicu zasebno i sve činjenice i okolnosti u njihovoj ukupnosti i u međusobnom odnosu te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio članak 54. a Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, a koji zakon je potrebno primijeniti na konkretan slučaj s obzirom da je tužiteljica namjeru za međunarodnu zaštitu izrazila 29. lipnja 2026. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i odgovora na tužbu, odnosno potvrditi osporavano rješenje.

4. Sud je 15. srpnja 2026. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika. Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke i izvršen je uvid u spis tuženika. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. Zakon o upravnim sporovima, Narodne novine, 36/24. i 39/26., dalje: ZUS), Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je osporavanim rješenjem tužiteljici izrečena mjera zadržavanja smještajem u Prihvatni centar za strance na rok od 3 (tri) mjeseca, pozivom na odredbu članka 54.a stavka 1. točke 4. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17., 33/23., 17/25. i 59/26., dalje: ZMPZ).

6. Tužiteljica je na okolnost ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj saslušan 20. lipnja 2026., o čemu je i sastavljen zapisnik iz kojeg proizlazi da je tužiteljica na prostor EGP-a došla zakonito na temelju turističke vize, koja joj je istekla. U Republiku Hrvatsku došla je kako bi živjela i radila kod dečka, ali je zbog svađe odlučila otići u Italiju otkuda je readmisijski vraćena u Republiku Hrvatsku gdje je boravila nezakonito. Prethodno je boravila u [adresa] i Španjolskoj.

7. Tužiteljici je zbog činjenice nezakonitog boravka u Republici Hrvatskoj izdano rješenje o protjerivanju Postaje prometne policije Rijeka, KLASA: UP/I -216-04/26- 01/3142, URBROJ: 511-09-34-26-2 od 20. lipnja 2026. i rješenje o smještaju u Prihvatnom centru za strance Postaje prometne policije Rijeka, KLASA: UP/I-216- 01/26-03/590, URBROJ: 511-09-34-26-1 od 20. lipnja 2026. Tužiteljica je 29. lipnja 2026., izrazila namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

8. Člankom 54.a stavkom 1. točkom 4. ZMPZ-a, propisano je da se tražitelja i stranca u transferu može se zadržati u specijaliziranom objektu za zadržavanje ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno između ostaloga i zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite žele odgoditi ili otežati izvršenje rješenja o protjerivanju i/ili vraćanju donesenog sukladno odredbama zakona kojim se propisuju uvjeti ulaska, kretanja i boravka stranaca.

9. Odredbom članka 54.a stavka 3. ZMPZ-a, propisano je da se zadržavanje u specijaliziranom objektu za zadržavanje može odrediti ako se utvrdi da se ne mogu djelotvorno primijeniti druge manje prisilne mjere. Nadalje stavkom 5. istog članka Zakona propisano je da se mjera iz stavka 1. ovoga članka primjenjuje ako na temelju okolnosti svakog pojedinog slučaja nazočnost tražitelja nije moguće postići mjerama propisanim člankom 54. stavkom 2. ovoga Zakona.

10. S obzirom na sve naprijed navedeno, Sud navodi da iz cjelokupnih podataka spisa proizlazi da je činjenično stanje kako je opisano u osporavanom rješenju i odgovoru na tužbu tuženika, pravilno utvrđeno, da je tužitelj ici određeno zadržavanje zbog provedbe postupka međunarodne zaštite, a potom i prisilnog udaljenja, jer je na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tužiteljica već imala mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavljeno da traženjem međunarodne zaštite nakon izvjesnog vremena (devet dana od smještaja u Prihvatni centar odnosno 2 godine nakon što je ušla na prostor EGP -a), želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima, budući da je ista zatečena po policijskim službenicima u nezakonitom boravku.

11. Također, ističe se da tužiteljica nema zakonit boravak, nije dragovoljno postupila po rješenju o napuštanju EGP-a, odnosno Republike Hrvatske, te je pokušala nezakonito otići u Italiju zbog posla, radi čega i Sud smatra da se kretanje ne može ograničiti drugim blažim mjerama. Konačno, ističe se da će i tijekom upravnog postupka odobrenja međunarodne zaštite tužiteljici biti omogućeno da iznese sve činjenice i okolnosti bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite kao i da priloži sve dokaze pa se stoga razlozi napuštanja Kraljevine Maroko u ovom postupku ne razmatraju.

12. Naime, na temelju prethodno opisanog činjeničnog stanja spisa, iskaza danog u postupku pred tuženikom, osnovano je zaključeno da postoje opravdani razlozi za zadržavanje tužiteljice koje je naveo tuženik i pravilno je zaključeno da se drugim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha zadržavanja, čije trajanje je u konkretnom slučaju određeno sukladno zakonski predviđenom rasponu trajanja. U obrazloženju osporavanoga rješenja navedene su bitne činjenice i osobne okolnosti tužiteljice te je naveden propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar, a primjenom kojeg propisa je tuženiku dana ovlast za zadržavanje tražitelja na određeno vrijeme iz jednog od zakonski nabrojenih razloga radi čega se tužbeni prigovori ocjenjuju neosnovanima.

13. Provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnost utvrđenja vremena saznanja za pravo podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije prihvaćen iz razloga svrsishodnosti jer to, s obzirom na naprijed navedena činjenična utvrđenja, ne bi dovelo do drukčije odluke u ovom upravnom sporu.

14. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS -a, odlučiti kao u točki I. izreke presude.

15. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj ica nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj. Stoga je točkom II izreke ove presude tužiteljici odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik). Pravnu pomoć je pružio odvjetnik Mislav Matić pa je točkom III izreke ove presude naloženo tuženiku da mu po dostavi računa isplati iznos od 1.250,00 eura, uključujući PDV, sukladno članku 6. i 9. Pravilnika te Tbr. 27. toč. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.) za sastav tužbe i pristup na raspravu 15. srpnja 2026.

U Zagrebu 15. srpnja 2026.

Sutkinja

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužiteljici osobno e-mailom u Prihvatni centar i po opunomoćeniku

2. Tuženiku

3. U spis