Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Stalna služba u Đurđevcu
Đurđevac, Đure Basaričeka 12
Poslovni broj: P-134/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika 1. Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503, Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb i 2. ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika po zaposlenju tužitelja i punomoćnice prvotuženika, 14. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se drugotuženiku ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3 iznos od 5.571,17 eura (slovima: pet tisuća petsto sedamdeset jedan euro i sedamnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
II. Odbija se tužiteljev tužbeni zahtjev prema prvotuženiku Triglav osiguranje d.d. za solidarnu isplatu iznosa od 5.571,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate, zajedno s drugotuženikom ČU, kao i dio tužbenog zahtjeva prema drugotuženiku ČU kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.571,17 eura od 29. travnja 2025. do 21. srpnja 2025., kao neosnovan.
III. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3 naknaditi prvotuženiku Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503, Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4 troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura (slovima: petsto eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 27,00 eura, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 29. travnja 2025. podnio tužbu u kojoj navodi da se 16. rujna 2006. na županijskoj cesti između Donjih Zdjelica i Miholjanca dogodila prometna nesreća koju je skrivio drugotuženik ČU upravljajući teretnim vozilom marke Fiat Ducato registarske oznake [registarska oznaka], osiguranog kod prvotuženika, i to pod utjecajem alkohola te bez položenog vozačkog ispita, uslijed čega su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene te je prilikom ulaska u nepregledan desni zavoj izgubio nadzor nad vozilom uslijed čega je došlo do sudara s drugim teretnim vozilom
– cisternom, kojom prilikom je osiguranik tužitelja FU, kao suvozač zadobio teške tjelesne ozljede.
1.1. Upravnim rješenjem tužitelja osiguraniku FU zbog ozljede izvan rada priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad kao direktna posljedica povreda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći. Štetu koja je tužitelju nastala isplatom navedenih mirovinskih davanja prvotuženik je podmirio do zaključno 30. travnja 2022.
1.2. S obzirom na to da se osiguraniku tužitelja FU invalidska mirovina isplaćuje i nadalje, za razdoblje od 1. svibnja 2022. do 31. ožujka 2025., tužitelj navodi kako je istome na ime invalidske mirovine isplaćen iznos od 11.142,34 eura. S obzirom na to da je u ranijem postupku utvrđen doprinos oštećenog u nastanku štetnih posljedica u omjeru od 50%, tužitelj potražuje 50% isplaćenog iznosa mirovinskih davanja, odnosno 5.571,17 eura. Ističe kako se prvotuženiku obratio s odštetnim zahtjevom 14. ožujka 2024. radi plaćanja naknade štete u mirnom postupku, međutim, prvotuženik je odbio naknaditi štetu u pogledu isplaćene invalidske mirovine dopisom od 25. ožujka 2024.
1.3. Tužitelj je mišljenja da se radi o regresnom zahtjevu prema prvotuženiku kao osiguravatelju i drugotuženiku kao štetniku sukladno člancima 161., 162. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja koja u ovom postupku (regresno) potražuje od prvotuženika i drugotuženika. Stoga zahtijeva da mu prvotuženik Triglav osiguranje d.d. i drugotuženik ČU solidarno isplate iznos od 5.571,17 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe do isplate.
2. U odgovoru na tužbu, prvotuženik Triglav osiguranje d.d. se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.
2.1. Prvotuženik priznaje nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja imajući u vidu priloženu kaznenu presudu. Ne osporava suodgovornost osiguranika tužitelja od 50%, a tijekom postupka nije osporavao ni činjenicu da je tužitelj svom osiguraniku isplatio mirovine prema priloženoj dokumentaciji.
2.2. Upućuje na odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te na opsežnu sudsku praksu, posebice pravno shvaćanje prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, time da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran prvotuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.
2.3. Prvotuženik tvrdi da je teret dokazivanja visine štete na tužitelju odnosno da tužitelj mora dokazati razliku između mirovine utvrđene rješenjem (i priznate kao ozljeda izvan rada) koje je donio tužitelj i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, te samo ako je mirovina koju isplaćuje veća od mirovine koja bi se plaćala za slučaj ozljede na radu, samo ta razlika (za koliko je mirovina koja se plaća veća) može predstavljati štetu tužitelju, a sve iz razloga jer se ista mora utvrditi sukladno odredbama članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.
2.4. Slijedom iznijetog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška prvotuženiku sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.
3. Drugotuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na tužbu u određenom mu roku od 30 dana niti je pristupio na ročište održano 9. lipnja 2026.
4. Tužitelj i prvotuženik su tijekom postupka ostali kod svojih navoda. Tužitelj je isticao da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, za razliku od prvotuženika, koji smatra opravdanim primijeniti odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj je osporavao navode prvotuženika u odgovoru na tužbu.
5. U dokaznom postupku, sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (stranica 5-49 spisa). Sud nije proveo dokaz uvidom u dokumentaciju prvotuženika vezano uz policu osiguranja po kojoj su izvršene isplate tužitelju do 30. travnja 2022. jer izvršene uplate od strane prvotuženika nisu bile sporne niti je navedeno od značaja za donošenje odluke u ovom parničnom postupku. Sud nije na prijedlog tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost isplaćenih mirovina, a to stoga što tijekom postupka okolnost da su invalidske mirovine isplaćene FU niti visina isplaćenih mirovina nije bila sporna.
6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,, 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika neosnovan, a u odnosu na drugotuženika djelomično osnovan.
7. Predmet ovog spora jest naknada štete koju je tužitelj pretrpio isplaćujući svom osiguraniku, FU, invalidsku mirovinu u razdoblju od 1. svibnja 2022. do 31. ožujka 2025., na koju je ostvario pravo zbog nastanka profesionalne nesposobnosti za rad, uzrokovane u potpunosti ozljedama zadobivenim u prometnoj nezgodi od 16. rujna 2006. koju je skrivio drugotuženik kao osiguranik prvotuženika, uz doprinos oštećenika FU nastanku štetnog događaja u omjeru od 50%.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj svom osiguraniku FU, kod kojeg je nastala profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede izvan rada u prometnoj nesreći, priznao pravo na invalidsku mirovinu. Nije sporan nastanak štetnog događaja u kojem je stradao FU ni činjenica da je vozilo štetnika, ovdje drugotuženika ČU, bilo osigurano kod prvotuženika Triglav osiguranje d.d. Nije sporna ni uzročno-posljedična veza odnosno da je profesionalna nesposobnost za rad nastupila kao direktna posljedica povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi jer tuženici istu nisu osporavali. Nije bilo sporno niti da je tužitelj isplatio svom osiguraniku FU iznose mirovine navedene u tužbi odnosno prema dokumentaciji priloženoj u tužbi jer tuženici navedene činjenice nisu osporavali, a niti je bio sporan omjer suodgovornosti osiguranika tužitelja i drugotuženika.
9. U ovom postupku je sporno pitanje mjerodavnog materijalnog prava, pri čemu tuženici ne osporavaju ni nastanak štetnog događaja niti odgovornost drugotuženika u omjeru od 50% odnosno je li za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u odnosu na obvezu prvotuženika Triglav osiguranje d.d. u ovom sporu pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22., dalje: ZOMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP) tj. sporno je na koji način se utvrđuje postojanje i opseg eventualne obveze prvotuženika. Dakle, sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika, dok drugotuženik nije osporavao osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva.
10. Odredbom članka 170. ZOMO određeno je da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO- a.
11. Sukladno odredbi članka 1045. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 29/18., 126/21.,114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO) onaj tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, time da se predmnijeva obična nepažnja.
12. Dakle, kod odgovornosti za štetu po načelu presumirane krivnje, oštećenik (tužitelj) je dužan dokazati štetnu radnju, štetu, uzročno – posljedičnu vezu između štetne radnje i štete i protupravnost u objektivnom smislu, dok je na štetniku (drugotuženiku, odnosno prvotuženiku kao njegovom osiguratelju) teret dokaza nepostojanja vlastite krivnje odnosno postojanja isključive krivnje ili barem doprinosa oštećenika, u konkretnom slučaju osiguranika tužitelja, koji je u predmetnoj prometnoj nezgodi sudjelovao kao suvozač motornog vozila kojim je upravljao drugotuženik.
13. Postojanje štetne radnje, u smislu vožnje motornog vozila, zadobivanje ozljeda osiguranika tužitelja u navedenoj nezgodi te činjenica da se šteta tužitelja sastoji u isplati navedenom osiguraniku invalidske mirovine, kao i odgovornost drugotuženika za nastanak navedene prometne nezgode u omjeru od 50% su nesporni.
14. Prema odredbi članka 161. stavka 1. i 2. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a naknada stvarne štete obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, konkretno i naknadu novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.
15. Nadalje, prema odredbi članka 162. stavka 1. ZOMO-a Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.
16. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ZOMO-a i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (članak 164. stavak 1. ZOMO-a), time da je izričito određeno da se u tom slučaju u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju odredbe ZOMO-a (članak 164. stavak 5. ZOMO-a).
17. U ovom postupku sporna je visina štete koju tužitelj potražuje tužbom, te primjena materijalnog prava, odnosno imaju li se na konkretan odnos tužitelja i prvotuženika primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na koje se poziva tužitelj ili Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na koje se poziva prvotuženik.
18. Sud ne prihvaća stajalište tužitelja o primjeni odredbe članka 161. u vezi sa člankom 164. ZOMO, već je stajališta da su za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravajućeg društva (štetnikovog osiguravatelja) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.
19. Pri tome valja imati na umu da je prvotuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i prvotuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze prvotuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.
20. Prvotuženik se, kao osiguravatelj motornog vozila drugotuženika (štetnika) ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač, štetnik. Obveza prvotuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i može odgovarati samo u okviru odredbi Zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, dakle po odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prvotuženik, kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Prema tome u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbe članka 27. ZOOP- a koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.
21. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje (ovdje prvotuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja (dakle i tužitelju) nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih Ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društava za osiguranje i njegovog osiguranika. Nadalje, stavkom 2. i 3. istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. istog članka smatra između ostalog i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
22. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je to određeno člankom 27. stavkom 2. i 3. ZOOP-a obveza prvotuženika bi postojala samo u visini razlike između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati (i umirovljenju) bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran prvotuženik (na ime osiguranja stvarnog štetnika, ovdje drugotuženika), dakle ozljeda izvan rada.
23. U pogledu primjene materijalnog prava u ovom slučaju upućuje se i na odluku Suda Europske unije C-371/12 od 23. siječnja 2014., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete i naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C-484/09 od **.**.2011. ČUO). Da u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu proizlazi i iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-69/2019-2 od 1. ožujka 2022., Rev-374/2022-2 od 26. listopada 2022., Rev-1246/2022-2 od 13. prosinca 2022., Rev-122/2022-2 od 24. siječnja 2023. godine, Rev-203/2023-2 od 9. svibnja 2023. i nizu drugih.
24. Dakle, visina štete bi u konkretnom slučaju činila razliku između mirovine priznate rješenjem tužitelja i mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila priznata zbog ozljede na radu. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da navedena razlika postoji, niti visinu te štete već je u svom podnesku od 14. srpnja 2025. ustvrdio: „Ukoliko bi se obveza prvotuženika određivala doslovnom primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a društvo za osiguranje nikada ne bi bilo u obvezi nadoknaditi štetu tužitelju u slučaju kada je mirovina utvrđena zbog ozljede izvan rada jer se matematički nikad ne može dobiti pozitivna razlika ako se od manjeg iznosa oduzima veći iznos.“
25. Sukladno članku 221.a ZPP-a tužitelj je dužan dokazati i osnovanost, a i visinu svog zahtjeva pa kako je sud, slijedeći pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da štetu u konkretnom slučaju predstavlja samo razl ika mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila priznata zbog ozljede na radu u odnosu na onu koja mu je priznata tužiteljevim rješenjem, a koju visinu tužitelj nije dokazao, već je ustvrdio da takva razlika ne postoji, tužbeni je zahtjev u odnosu na prvotuženika Triglav osiguranje d.d. cijenio neosnovanim, radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.
26. Međutim, drugotuženik ČU, koji tijekom postupka nije osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao stvarni štetnik, odgovara tužitelju za naknadu predmetne štete sukladno citiranim odredbama ZOO-a i ZMO-a.
27. Prethodno su utvrđene sve pretpostavke odgovornosti za štetu drugotuženika, izuzev visine same štete.
28. S obzirom na to da tužitelju nastaje šteta isplatom svakog pojedinog mjesečnog davanja po osnovi invalidske mirovine, na predmetni slučaj valja primijeniti odredbe ZOMO-a, a za utuženo razdoblje nastanka štete od 1. svibnja 2022. do 31. ožujka 2025.
29. Iz dostavljenog obračuna isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. svibnja 2022. do 31. ožujka 2025. proizlazi da je tužitelj isplatio FU po toj osnovi ukupno 11.142,34 eura, time da je tužitelj umanjio navedeni iznos za doprinos oštećenika od 50% te potražuje iznos od 5.571,17 eura.
30. Dostavljeni obračun isplaćene invalidske mirovine predstavlja javnu ispravu, u smislu odredbe članka 159. stavaka 1. – 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.), a presumira se da su činjenice koje se u javnoj ispravi navode istinite, sve dok stranka koja to osporava ne dokaže suprotno (članak 230. stavak 1. i 2. u vezi članka 219. stavka 1. ZPP-a), a tuženici nisu predložili nikakve dokaze kojima bi oborili navedenu zakonsku presumpciju.
31. Dakle, drugotuženiku je valjalo naložiti da isplati tužitelju 50% iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 1. svibnja 2022. do 31. ožujka 2025. u iznosu od 5.571,17 eura.
32. Na svotu potraživanja, na ime naknade štete, tužitelj ima pravo na zatezne kamate u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu (članak 165. stavak 3. ZOMO-a).
32.1. Budući da tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da je drugotuženiku uputio poziv za naknadu štete prije pokretanja ovog parničnog postupka, drugotuženik je poziv primio danom primitka tužbe u ovom parničnom postupku 4. srpnja 2025.
32.2. Sukladno odredbi članka 165. stavka 3. ZOMO-a, sud je tužitelju priznao zakonske zatezne kamate na iznos od 5.571,17 eura počev od 22. srpnja 2025. jer je drugotuženik s navedenim danom pao u zakašnjenje s plaćanjem štete, a istu je kamatu priznao po članku 29. stavku 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke presude, dok je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.571,17 eura od 29. travnja 2025. do 21. srpnja 2025., odbijen kao neosnovan u toč. II. izreke.
33. Odluka o trošku u odnosu na prvotuženika temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je prvotuženik uspio u cijelosti, pa je tužitelj dužan prvotuženiku nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 5.571,17 eura.
33.1. Sud je priznao prvotuženiku kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa) u iznosu od 250,00 eura te trošak zastupanja na ročištu 9. lipnja 2026. sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife 250,00 eura. Dakle, zahtjev prvotuženika za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 500,00 eura te je tužitelj dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi prvotuženiku i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a po stopi propisanoj u članku 29. stavku 2. ZOO, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke.
33.2. Prvotuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 15. siječnja 2026., a to stoga što u navedenom podnesku samo ponavlja navode iz odgovora na tužbu i citira sudsku praksu koja je sudu poznata te sud isti ocjenjuje nepotrebnim. Nije priznat niti trošak zastupanja na ročištu 14. travnja 2026. u iznosu od 250,00 eura jer isto nije održano. Prvotuženiku nije priznat ni trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu s obzirom da obveza plaćanja navedene sudske pristojbe sukladno članku 4. točki 2. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.) nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Valja napomenuti i da je zahtjev prvotuženika u opisanom dijelu neodređen te stoga nije sastavljen u skladu s odredbom članka 164. stavka 2. ZPP-a.
34. Tužitelj je zatražio trošak dolaska punomoćnika po zaposlenju na ročište održano 9. lipnja 2026. na relaciji Bjelovar – Đurđevac – Bjelovar, 27 km u jednom smjeru u iznosu od 0,50 eura po kilometru odnosno ukupno iznos od 27,00 eura. Sukladno članku 155. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Budući da tužitelj na području sjedišta suda ima Područni ured u Koprivnici, kao i Ispostavu u Đurđevcu te nije dao nikakve razloge zašto bi dolazak punomoćnika po zaposlenju iz Bjelovara na ročište u Đurđevac bio potreban za vođenje parnice, valjalo je isti u toč. IV. odbiti kao neosnovan.
Đurđevac, 14. srpnja 2026.
Sutkinja
Augustina Muršić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila il i od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, Klasa:
140-01/19-29/2066, Urbroj: 341-99/08-07/1-25-13
2. pun. prvotuženika OU, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o.
Zagreb, na broj: TR-1165 2006-8643
3. drugotuženik ČU, [adresa]
