Poslovni broj: P-2022/2026-9
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UDG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dubravki Vidović Pehnec, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. srpnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužitelja Dubravke Vidović Pehnec, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika UD, odvjetničke vježbenice, dana 14. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je nepoštena i ništetena te bez pravnog učinka, odredba o tzv. izlaznoj naknadi u članku 23. alineja D. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206988660 kreditna partija: 7103211499 od 12.07.2006., sklopljenog između tužiteljice UDG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da isplati tužiteljici UDG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 573,21 EUR (4.318,86 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.04.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da nadoknadi tužiteljici UDG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 1.900,00 EUR.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovom sudu podnijela tužbu dana 25. ožujka 2026. godine u kojoj je navela kako je kao Korisnica kredita s tuženikom kao Kreditorom, dana 12.07.2006. sklopila tipski Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206988660 kreditna partija: 7103211499 za kupnju stana (dalje: Ugovor), o kojem se nije pregovaralo, već je tužiteljica samo pristupila i potpisala Ugovor koji je tuženik pripremio (adhezijsko ugovaranje). Ugovorom je tuženik odobrio kredit tužiteljici u iznosu kunske protuvrijednosti od 141.210,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) na dan isplate kredita. Ugovorom se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima uz promjenjivu kamatnu stopu. Tužiteljica je kredit otplaćivala trajnim nalogom obustavom od plaće, kao i uvećanom uplatom u poslovnici tuženika, a isti je otplatila 2019. godine.
2. Tužiteljica dana 13.04.2007. platila tuženiku uvećanu uplatu od 215.943,00 kn, pa je tuženik pristao tužiteljici smanjiti broj preostalih rata s 293 na 157, i time skratila period vraćanja kredita sa 25 na 13,8 godina. Tuženik je predmetnu „uslugu“ tužiteljici naplatio 4.318,86 kuna odnosno 573,21 EUR, a što je iznosilo 2% od iznosa prijevremene uplate. Tužiteljica je iznos od 4.318,86 kuna odnosno 573,21 EUR morala posebno platiti prema nalogu tuženika, ukoliko je željela da tuženik provede njezinu uvećanu uplatu! Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora ugovorio u članku 23. alineja D. nepoštenu i ništetnu odredbu koja glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, odnosno po općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate.“. Temeljem takve odredbe, kojom je tuženik sam sebi dao pravo na jednostrano određivanje naknade za prijevremenu otplatu, kao i koliko će ona iznositi ovisno o tome kad se ista uplaćuje, tuženik je naplatio tužiteljici ukupno iznos od 4.318,86 kuna odnosno 573,21 EUR na ime tzv. izlazne naknade. Primjena predmetne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, imala je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je time, ovdje tuženik, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003) i to članka 81. stavak 1. i 2. koji glase: „(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.“ Odredba članka 87. istog Zakona o zaštiti potrošača utvrđuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tako, predmetne odredbe na temelju kojih je tužiteljica bila dužna platiti tuženiku temeljem njegove jednostrane odluke, ispunjava i uvjete iz članaka 270. do 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005; dalje: ZOO) koje uređuju ništetnost ugovora zbog činidbe. Članak 270. stavak 1. ZOO kaže: „Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.„ A članak 272. ZOO, dalje utvrđuje kad je činidba odrediva, pa kaže: (1) Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. (2) Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. U Ugovoru, u predmetnim člancima koji uređuju plaćanje tzv. izlazne naknade radi se upravo o takvim neodredivim činidbama, jer se o istima nije pregovaralo a tuženik je svojom Odlukom mogao određivati naknade kako je htio, s tim da Ugovorom nisu bili utvrđeni nikakvi egzaktni parametri i metode izračuna naknada, a niti je tužiteljica bila upoznata o visini naknada u vrijeme sklapanja ugovora, te joj nisu niti predani akti tuženika koji su navedeno uređivali. Prema citiranoj odredbi ZOO-a da bi činidba bila odrediva, Ugovor je trebao sadržavati podatke s pomoću kojih se činidba mogla odrediti ili ju je trebala odrediti treća strana, a što ovdje nije slučaj. Primjenom citiranih odrebi Zakona o zaštiti potrošačima i ZOO-a, navedene Ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi su nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica ukazuje i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom dana 05. studenog 2020. zaključeno pod točkom 5. da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na nadnadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je ovdje slučaj, s tim da je ta odredba jednaka odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003). Nadalje, ZOO u članku 1021. kojim se uređuje pojam ugovora o kreditu ne utvrđuje nikakve daljnje obveze na strani korisnika kredita, već se samo navodi da se korisnik kredita obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i vratiti iskorišteni iznos novca. Dakle, nema spomena o plaćanju banci bilo kakvih naknada. Članak 1024. ZOO uređuje pravo korisnika kredita na prijevremeni povrat kredita te u stavku 3. navodi da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Dakle, ako je tuženik imao zbog toga kakvu štetu, istu je trebao i dokazati, kako osnov tako i visinu, a nije mogao jednostrano odrediti koliku naknadu je dužna tužiteljica platiti i to u postotku od iznosa pojedine uvećane uplate, te još k tome uvjetovati prijevremenu otplatu plaćanjem određene naknade unaprijed. Zbog svega navedenog, predmetna odredba o tzv. izlaznoj naknadi, je ništetna, te tužiteljica predlaže da to Sud i deklaratorno utvrdi, kako je to tužiteljica predložila pod točkom I. tužbenog zahtjeva, te da naloži tuženiku isplatu (povrat) iznosa plaćene izlazne naknade u iznosu od 4.318,86 kuna odnosno 573,21 EUR kako je utvrđeno pod točkom II. tužbenog zahtjeva. Tužiteljica se u svezi restitucijskog zahtjeva zbog stjecanja bez osnove, poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. kojom je izražen stav: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Tužiteljica u skladu s navodima u tužbi predlaže da Sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik je odgovor na tužbu u kojem je naveo kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 23.d. Ugovora o kreditu broj 3206988660 u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja platiti naknadu za uvećanu otplatu kredita i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 573,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade za uvećanu otplatu kredita. Tuženik prije svega ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za uvećanu otplatu kredita u iznosu od 573,21 EUR naplaćena 13. travnja 2007. godine, znači preko 15 godina prije podnošenja ove tužbe. Naime, tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljeve zahtjeve za isplatu po osnovi naplaćene naknade. Osim što su zahtjevi po toj osnovi zastarjeli, zahtjevi su u cijelosti neosnovani, što će tuženik obrazložiti u nastavku. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. godine: „48. U odnosu na potraživanje s osnova isplaćene naknade za troškove obrade predmetnog kredita u iznosu od 2.099,33 sa pripadajućom zateznom kamatom i iznosa od 1.376,00 s osnova isplaćenog iznosa troška ovjere ugovora kod javnog bilježnika s osnove ništetnosti odredaba čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. H. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu navesti je da je taj zahtjev tužitelja neosnovan budući je nastupila zastara prava potraživanja naplate istih ovo stoga što je tužitelj iznos od 2.099,33. kn platio dana 17. travnja 2007., a iznos od 1.376,00 kn platio dana 13. travnja 2007., dakle protekom zastarnog roka od pet godine iz čl. 225. ZOO, jer je tužitelj tužbu podnio dana 12. lipnja 2019. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za uvećanu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. U slučaju da Naslovni sud ipak odluči provesti postupak po predmetnoj tužbi, tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko (1.900,21 EUR) obzirom da je tužitelj osporava ugovornu odredbu prema kojoj je platio iznos od 573,21 EUR. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka jasno zauzeo shvaćanje da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a pritom se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:Rev-1264/07 od 29. listopada 2008., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:758/2007 od 16. siječnja 2008. godine. Stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu da sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 573,21 EUR. Tuženik ističe kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Da bi se utvrdila njihova ništetnost, potrebno je dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a teret dokazivanja tih okolnosti je na onome tko se na ništetnost poziva. U konkretnom slučaju tužitelj nije niti naveo, a kamoli dokazao postojanje bilo kakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koja bi išla njemu u korist. Isto potvrđuje i Županijski sud u Zagrebu u odluci posl. br. Gž-253/23 od 25. ožujka 2024.g.: Iako se temeljem čl. 81. st. 2. mjerodavnog ZZP/03 smatra da se o unaprijed sastavljenim spornim odredbama čl. 23.c., čl. 23.j., čl. 23.k. i čl. 23.l. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik ne dokazuje suprotno, to ne podrazumijeva da su se ujedno ostvarile i pretpostavke nepoštenosti ugovornih odredbi. Stoga zaključak suda prvog stupnja o nepoštenosti tih odredbi i njihovoj posljedičnoj ništetnosti nije moguće prihvatiti. Naime, da bi se određene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo mogle smatrati nepoštenima i posljedično ništetima, potrebno je da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Teret dokaza ovih činjenica je na onome tko se na ništetnost poziva, dakle na tužitelju. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužitelj, suprotno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP nije naveo činjenice ni ponudio dokaze za osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 23.c., čl. 23.j., čl. 23.k. i čl. 23.l. Ugovora o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. ZZP/03.Stoga se odluka iz toč. 3. izreke presude suda prvog stupnja temelji na izvođenju nepravilnog zaključka o tome da odredbe Ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo iz čl. 23.c., čl. 23.j., čl. 23.k. i čl. 23.l. suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik stoga predlaže da sud temeljem odredbe 221.a. ZPP-a o teretu dokaza odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naknada za uvećanu otplatu kredita iz odredbe članka 23. st. 1. točka D. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i naposebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, naknadu uređuju sljedeće odredbe: čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009); potom je Zakonom o izmjenama i dopunama toga Zakona („Narodne novine“, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: čl 3. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za uvećanu otplatu kredita nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu.Isto potvrđuje i HNB na svojim internetskim stranicama: „Ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, naknada za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Očito je dakle, kako je tek donesenim Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju u određenoj mjeri ograničeno ugovaranje naknade za uvećanu otplatu kredita, ali samo i isključivo u odnosu na stambene potrošačke kreditiranje i bez bilo kakve retroaktivnosti u primjeni na ugovore o kreditu sklopljene prije stupanja na snagu spomenutog Zakona. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 23. st. 1. točka D. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za uvećanu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2006. godine,dakle 10 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za uvećanu otplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 23. st. 1. točka D. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti za uvećanu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci B3.7.5. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 2% od iznosa uplate. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 U: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom. Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“ Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za uvećanu otplatu kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 23. Ugovora o kreditu; iznosila 2% od iznosa kredita; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku –o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu u iznosu od 2% od iznosa uplate, ali ne manje od 50 kuna, ovdje nije riječ o nikakvoj jednostranoj odluci banke, nego o fiksnoj stopi, koja se primjenjuje na jasno opisno određenu osnovicu. Svakomu prosječnom korisniku kredita, pa i potrošaču razumljivo je da će, primjerice, na dan prijevremene otplate od 100.000,00 kn platiti 2.000,00 kn naknade za prijevremenu otplatu. Riječ je naprosto o primjeni prostog postotnog računa koji je određen odnosno odrediv u svakome trenutku. Naime, za procjenu značajnije neravnoteže potrebno je stoga preispitivanje načina na koji ugovorna odredba utječe na prava i obveze stranaka. U mjeri u kojoj postoje dodatna pravila od kojih odstupa ugovorna odredba, ona će se smatrati primarnim kriterijem za procjenu znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. U pogledu pitanja bankovne naknade za uvećanu otplatu kredita: 3(i) takva odredba nacionalnog prava postoji: riječ je upravo o odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a koja predviđa da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate ima pravo na naknadu (stvarne) štete; stoga (ii) ako bi se utvrdilo da je ugovorena naknada za uvećanu otplatu kredita nepoštena odnosno ništetna, tada bi na njeno mjesto stupila ta zakonska odredba, pa bi banka, umjesto naknade za prijevremenu otplatu kredita, bila ovlaštena tražiti naknadu takve (stvarne) štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a. U takvim okolnostima, ugovorna odredba čl. 23. st. 1. t. D) očito ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima između kreditne institucije i potrošača. Ona, u obostranom interesu ugovornih strana, rješava ovo pitanje na prikladan način, propisivanjem naknade za uvećanu otplatu kredita (i) čija je formula unaprijed poznata strankama, definira se jasno, i time zapravo (ii) uklanja sporove između stranaka o tom pitanju, (iii) uklanja daljnje troškove koji se odnose na utvrđivanje konkretne štete, ali nipošto ne manje važno, (iv) unaprijed omogućuje potrošačima predvidljivost visine te naknade, a time (iv) i donošenje informirane odluke o prijevremenoj otplati kredita odnosno (v) administrativno jednostavnu i brzu provedbu takve odluke. Konkretne okolnosti koje iz kojih proizlazi osnovanost plaćanja te naknade obrazlažu se u nastavku ovog podneska. Troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje. Stoga je osnova naplate naknade za uvećanu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Također, tuženik ističe kako se odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Drugim riječima, ne postoji činjenična osnova za tužiteljev ničim obrazloženi zaključak da je tužena banka tužitelju „uračunala kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti“ sukladno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Isto potvrđuje i Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl. br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. godine. „Pogrešno prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost točke 12.1. Ugovora pozivom na odredbu Čl. 1024. st. 4. ZOO-a jer se naplaćeni iznos naknade zbog prijevremene otplate ne sastoji od uračunate kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad gaje po ugovoru trebalo vratiti. Matematičkom provjerom Obračuna prijevremene otplate kredita (list 49 spisa) se može utvrditi da 4% nedospjele glavnice daje iznos od 698,07 €. Tužitelj nije priložio plan otplate iz kojeg bi se moglo utvrditi da taj iznos predstavlja kamatu.“ Tuženik koristi ovu prigodu da to pojasni na što je moguće jednostavniji način. Ponajprije valja razumjeti da svi relevantni zakoni koji su u protekla dva desetljeća pa do danas uređivali poslovanje banaka odnosno kreditnih institucija, redovito polaze od sljedeće definicije bankovnih usluga: „bankovne usluge su primanje depozita ili drugih povratnih sredstava od javnosti i odobravanje kredita iz tih sredstava, za svoj račun“. Iz toga proizlaze dva važna zaključka: (i) banka ne može uzeti depozit i na taj depozit plaćati kamate deponentu ili kreditoru (vjerovniku banke), ako (ii) taj novac ne plasira korisniku kredita. Da bi poslovanje banke imalo ekonomskog smisla i da bi time ujedno banka uopće mogla zakonito poslovati s obzirom na svoju striktnu zakonsku obvezu solventnog poslovanja, ona mora korisniku kredita zaračunavati višu kamatu negoli što je duguje vjerovniku banke, tako da banka ostvaruje zaradu na razlici između kamate koju banka zaračunava korisniku kredita i kamate koju duguje vjerovniku. Kamata koju banka plaća svojem vjerovniku predstavlja temeljni trošak nabave novca koji ona plasira korisniku kredita. Kad bi banka imala samo jednog deponenta koji je kod nje oročio depozit od 100.000,00 kn uz kamatnu stopu od x posto, na 10 godina, ona bi tada morala plasirati korisniku kredita taj novac na 10 godina, uz višu kamatu, da bi ispunila elementarni zakonski zahtjev vlastitog solventnog poslovanja, odnosno kako ne bi ugrozila vlastitu sposobnost podmirenja obveza prema svojim deponentima. Isto vrijedi i kad bi se banka kreditno zadužila u svrhu odobravanja takvog kredita. Ako bi korisnik kredita prijevremeno otplatio kredit u petoj godini, banka bi i nadalje ostala izložena trošku plaćanja kamate deponentu tako dugo dok on drži depozit u banci, te bi stoga trebala naći novog korisnika kredita koji bi nadomjestio prethodnoga i plaćao kamatu iz koje bi banka nastavila podmirivati kamatu deponentu (pritom valja uzeti u obzir važnu činjenicu: banke po propisima ne mogu na vlastitu inicijativu prijevremeno vratiti primljeni depozit deponentu). U takvom slučaju, međutim, redovito postoji stanoviti vremenski raskorak, pa banka nastavlja plaćati kamatu deponentu za svo vrijeme dok ne nađe novog korisnika kredita. Ta kamata koju banka plaća deponentu a koja još nije pokrivena kamatnim prihodom iz novog kredita jest za banku trošak koji nastaje isključivo izborom korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ako je banka kredit plasirala iz sredstava kredita na 10 godina za koji se zadužila, pa korisnik kredita prijevremeno otplati svoj kredit u petoj godini, tada banka kao dužnik, na pretpostavci da je tako ugovoreno s njenim kreditorom, može prijevremeno otplatiti svoj kredit, ali za to u svakom slučaju nedvojbeno sama mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita vjerovniku kod kojeg se zadužila. Obveza plaćanja takve naknade je opet izravna posljedica odluke korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ovo pokazuje da su banka i korisnik kredita u istoj pravnoj poziciji za slučaj da se odluče prijevremeno se razdužiti: oni oboje jednako moraju svom kreditoru platiti naknadu za prijevremenu otplatu, jer su time svom vjerovniku uzrokovale trošak kojega on nije planirao kod odobrenja kredita, niti je namjeravao da taj trošak uopće nastane. Ako takva naknada nije ugovorena, tada banka mora nastaviti otplaćivati kredit i plaćati kamatu, kao i deponentu. Stoga, kod prijevremene otplate kredita, banka: (i) ili ima trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili(ii) ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. Dakle, prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje ovakve stvarne troškove. U bankama naravno postoje tisuće deponenata, te se koriste i mnogobrojne kreditne linije, pa se stvarni trošak ne može unaprijed dovesti striktno u vezu s konkretnim prijevremeno otplaćenim kreditom, jer je u krajnjoj liniji i nemoguće predvidjeti da li će, i kad će se neki korisnik kredita odlučiti da prijevremeno otplati svoj kredit. Stoga su se takvi troškovi, u pravnom režimu koji se odnosi na ugovor tužitelja 2006., po važećim propisima, unaprijed ugovorno utvrđivali u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita po općim uvjetima poslovanja banke, tako da i sam korisnik kredita unaprijed ima predodžbu o iznosu kojeg će platiti u slučaju da u nekom trenutku odluči prijevremeno otplatiti svoj kredit. Kad iznos naknade stvarnih troškova sporazumom stranaka ne bi bio unaprijed ugovoren u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, on bi se morao utvrđivati u svakom konkretnom slučaju i to tek u vrijeme kad korisnik kredita zatraži prijevremenu otplatu kredita. Posljedice takvog pristupa bile bi sljedeće: (i) to bi zahtijevalo poseban angažman oko računanja pojedinačnog troška u vezi s okolnostima svake konkretne prijevremene otplate kredita i izvora njegova financiranja, što bi po prirodi stvari znatno uvećalo trošak prijevremene otplate kredita, jer bi zahtijevalo svojevrsno interno vještačenje; pritom, posljedično (ii) taj trošak za korisnika kredita ne bi bio unaprijed predvidljiv niti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, niti u vrijeme kad korisnik kredita uzme u razmatranje prijevremenu otplatu kredita. S time u vezi, pri utvrđivanju ništetnosti sporne ugovorne odredbu iz ugovora o kreditu iz 2006. kako to traži tužitelj, tada bi sud trebao ocijeniti bi li time došlo do značajne neravnoteže u smislu prava zaštite potrošača, a to pak zahtijeva ocjenu u smislu kriterija iz presude Suda Europske unije u predmetu U. Tuženik dodatno ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Puli od dana 3. rujna 2018. godine, broj Gž-311/2018-2, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: „Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“ Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Šibeniku od dana 28. travnja 2020. godine, broj Gž-866/2018-2, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo „Prema stvarnoj osnovi tužbe odredba čl. 23. st. 1. toč. c) Ugovora ništetna je u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje:ZOO) jer je protivna prisilnom propisu sadržanom u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO kojim je, pak, propisano da kod prijevremene otplate kredita banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, pa tužitelj tvrdi da je to upravo ovdje slučaj. Polazeći od takve stvarne osnove tužbe - suprotno žalbenim prigovorima - prvostupanjski sud pravilno je zaključio da se ovdje ne radi o postupanju banke suprotno zabrani iz čl. 1024. st. 4. ZOO (odnosno tužitelj je nije dokazao), nego o paušalnoj naknadi, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužitelja. Naime, odredba čl. 327. ZOO (da sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti) je materijalno pravne prirode i za njezinu primjenu je bilo nužno utvrditi činjenice koje bi upućivale na ništetnost. Tužitelj svoj zahtjev za ništetnost odredbe čl. 23. st. 1. toč. c) Ugovora temelji na nedokazanoj tvrdnji da je tuženica kroz paušalnu naknadu naplatila dio kamata. Zato je prvostupanjski sud valjano ograničio raspravljanje na utvrđivanje činjenica vezanih uz postupanje tuženice protivno zabrani iz čl. 1024. st. 4. ZOO.“ Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
3. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu (list 7-12 spisa), dokumentaciju (list 13-14, 16-19, 48--52 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 15 spisa), promet po kreditu (list 20-29 spisa), sudsku praksu (list 56-66 spisa) i dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 07. srpnja 2026. godine (list 72- 73 spisa).
4. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
5. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3206988660 te utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka i kreditor dana 12.07.2006. godine. Svrha tog kredita je bila kupnja stana. Tuženik je stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 141.210,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita. Kamatna stopa je bila 4,3 % godišnje, a rok otplate 300 mjeseci. Tim Ugovorom je čl. 2 određena obveza korisnika da mora platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora.
6. U svom usmenom iskazu danom na ročištu 07.07.2026. godina tužitelj je iskazala kako je predmetni kredit podigla u svrhu kupnje stana u kojem živi sa obitelji. Nije imala firmu niti obrt na sebi. Kao ekonomist radi statističke izvještaje za regulatornu agenciju. sama je otplaćivala kredit administrativnom zabranom na plaći. Dio kredita vratila je prijevremeno i za to je morala platiti naknadu. U banci prilikom sklapanja ugovora joj nitko nije ništa govorio o naknadi. Ugovor je zaključila 2006., a prijevremena otplata je bila 2007. godine. Nitko od službenika u banci joj nije govorio o toj naknadi i njenoj svrsi. Prilikom prijevremenog zatvaranja kredita morala je ispuniti zahtjev koji je već u sebi sadržavao tu odredbu da će morati platiti tu naknadu. Nije joj rečeno koji će se troškovi podmiriti s tom naknadom. Ugovor je ovjerila kod javnog bilježnika, a ni tamo joj nitko nije objašnjavao o odredbama. Prilikom sklapanja ugovora zapravo nije mogla razgovarati s bankom o svakoj pojedinoj odredbi već je banka sama napisala ugovor i unijela elemente u isti. Ugovor je pročitala, a nju je zanimala kamatna stopa, rata, godinu otplate. Na adresi stana nikada nije imala registrirani obrt niti je taj stan iznajmljivan. Na pitanje da li je u vrijeme sklapanja ugovora uočila tu odredbu o naknadi odgovorila je da se ne sjeća. Za tu naknadu da oj je naplaćena je saznala prilikom prijevremene otplate kredita. Na pitanje da li se informirala o razlozima postojanja te naknade, visini određivanja iste i slično i je li pokušala smanjiti iznos iste odgovorila je da se ne sjeća. Na pitanje da li se sjeća iznosa naknade koji joj je naplaćen odgovorila je da da, i negdje oko 4.300,00 kn. Na pitanje da li joj je plaćanje te naknade prouzrokovalo znatni financijski trošak odgovorila je da da, i da je taj iznos bio u visini još jedne rate. Na pitanje je li u ugovoru postojala kakva odredba koju je htjela izmijeniti odgovorila je da se ne sjeća.
9. Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit korisnik realizirao kod tuženika s namjerom kupnje stana za svoje osobne potrebe, te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Iz iskaza slijednika tužitelja proizlazi da tuženik nije korisnika obavijestio o navedenoj naknadi kao niti o svrsi ugovaranja iste i što će tom naknadom biti podmireno. Isto tako je sud utvrdio da je ista naknada bila jednostrano unesena od strane tuženika u Ugovor te da se o njoj nije niti pregovaralo.
10. Sud je iz Potvrde o plaćanju, Suglasnosti i Zahtjeva za provođenje uvećane uplate utvrdio da je banka tužitelju dana 13.04.2007. godine naplatila naknadu u iznosu od 4.318,86 kuna / 573,21 EUR. Stranke su suglasno na ročištu koje je održano 10.06.2026. godine utvrdile da ovako precizirana visina tužbenog zahtjeva za isplatu nesporna te je takva očitovanja stranaka kao dozvoljena prihvatio i ovaj sud te je time utvrđena visina tužbenog zahtjeva.
11. Vezano uz pitanje ništetnosti naknade za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita iz čl. 2 Ugovora, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
12. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 2 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
13. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
15. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
16. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 573,21 EUR-a zakonskom zateznom kamatom od 14.04.2007. godine pa do isplate, odnosno od prvog slijedećeg dana od dana kada je ta naknada naplaćena pa do isplate.
17. Nadalje, sud je vezano uz odlučivanje o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
18. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
19. Vezano uz vrijednost predmeta pora sud je utvrdio slijedeće. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je zatražio utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o naplati naknade za obradu potrošačkog kredita, a VPS je naznačio sukladno Tbr. 45. OT kojim je određeno: U neprocjenjivim predmetima koji nisu predviđeni tarifnim odredbama Tarife (npr. tužbe na utvrđenje), a niti se vrijednost predmeta spora može na drugi način utvrditi, odvjetnik ima pravo za svaku poduzetu radnju na nagradu u postupku pred općinskim sudom i tijelima iste razine u visini 100 bodova. Dakle, Tarifa je u konkretnom slučaju jasna i tužitelj je VPS naznačio u iznosu od 1.900,00 EUR da isti bude u skladu sa pravilom o 100 bodova za svaku poduzetu radnju pred općinskim sudom (tj. da uđe u razred od 1.327,01 do 13.272,00 EUR). Za istaknuti je kako je Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023) lex specialis u odnosu na Zakon o parničnom postupku, a članak 19. tog zakona određuje kako u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Obzirom da je predmet ovog parničnog postupka kao utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te zahtjev za isplatom iznosa, sud je sukladno naprijed navedeno prihvatio istaknuti VPS po tužitelju u iznosu od 1.900,00 EUR te nije prihvatio prigovor tuženika o navedenom.
20. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.
21. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 25.03.2026. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 19.05.2026. godine sa 200,00 EUR (tbr.8/1), trošak pristupa na ročište 10.06.2026. i 07.07.2026. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), ročište za objavu presude sa 100,00 EUR (Tbr 9/3) ili ukupno 900,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti pripadajući PDV u iznosu od 225,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 EUR te na presudu od 66,36 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.224,54 EUR te je taj trošak dosuđen tužitelju na teret tuženika.
21. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 14. srpnja 2026. godine pa do isplate.
22. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 14. srpnja 2026. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
