REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-40/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ŽH zbog kaznenog djela iz članka 243. stavka 1. i 2. Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024. ; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci broj K-319/2025. od 3. listopada 2025. i presuda Županijskog suda u Puli – Pola broj Kž-531/2025. od 30. prosinca 2025., u sjednici Vijeća održanoj 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ŽH za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci broj K- 319/2025. od 3. listopada 2025. i presuda Županijskog suda u Puli – Pola broj: Kž- 531/2025. od 30. prosinca 2025. proglašen je krivim osuđeni ŽH da je počinio kazneno djelo iznude iz članka 243. stavka 1. i 2. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora jedna godina i pet mjeseci.

2. Osuđeni ŽH je po branitelju, odvjetniku Vladi Vladiki, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude „zbog povrede kaznenog zakona predviđenih u članku 469. točka 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku [i] zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavka 1. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku“. Predložio je ukinuti „pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje“, a predložio je i „da se na sjednicu vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske pozove okrivljenik i branitelj radi prisustvovanja istoj“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026. - dalje: ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i branitelju (poleđina lista 345 spisa).

4. Osuđenik smatra da je u odnosu na osudu „primijenjen zakon koji se ne može primijeniti“ jer je proglašen krivim da je počinio produljeno kazneno djelo iznude iz članka 234. stavka 1. i 2. KZ/11., kod toga je djela „isključena mogućnost pravnog označivanja … kao produljenog kaznenog djela … jer se radi o kaznenom djelu koje predstavlja napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode osobe“. Ističe da je kazneno djelo iznude iz članka 234. KZ/11. sastavljeno „od sile i prijetnje, kojom se drugog prisiljava na činjenje ili trpljenje, time da se prijetnjom neposredno napada … u ovom slučaju na čast ili ugled osobe kao druge slobode osobe, što predstavlja pravno dobro“.

4.1. S tim u vezi, osuđenik smatra da je „drugostupanjski sud propustio sanirati ovu povredu kaznenog zakona uz obrazloženje [da] povreda … nije počinjena na štetu okrivljenika, iako je zbog toga … osuđen za kvalificirani oblik kaznenog djela iznude“ do kojeg se došlo „zbrajanjem vrijednosti svih stvari, imovinskih prava i koristi“ prema članku 52. stavku 4. KZ/11. koji određuje uvjete za postojanje produljenog kaznenog djela, a koji nije smio biti primijenjen jer se institut produljenog djela ne može odnos iti na kazneno djelo iznude. Osuđenik navodi da je drugostupanjski sud trebao prvostupanjsku „presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak ili u protivnom preinačiti u odluci u kazni i … izreći kaznu za kaznena djela počinjena u stjecaju“.

4.2. S obzirom na to, osuđenik smatra da je „odluka o kazni također … pogrešna“ jer je „pojedinačna kazna zatvora“ jedna godina i deset mjeseci „utvrđena pogrešnom primjenom kaznenog zakona, čime je ostvarena povreda iz članka 469. točka 5. ZKP - a“. Drugim riječima, osuđenik smatra je osudom na kaznu zatvora jedna godina i deset mjeseci koja je izrečena za produljeno kazneno djelo prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu.

4.3. Nadalje, osuđenik smatra da „u činjeničnom opisu kaznenog djela … za koje je osuđen … nije opisana … ozbiljna prijetnja, kao bitno obilježje … jer se ne navodi sadržaj kompromitirajuće korespondencije okrivljenika i oštećenika, već se samo opisuje posljedica djela koje samo po sebi nije opisano na zakonit način“. Ističe da „navodnoj ozbiljnoj prijetnji iz prvostupanjske presude nedostaje sadržaj koji bi doista mogao … naštetiti časti ili ugledu oštećenog“.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Najprije treba navesti da institut produljenog kaznenog djela, općenito govoreći, postoji u korist serijskog počinitelja kaznenih djela jer je osuda za jedno (produljeno) kazneno djelo povoljnija od osude za više kaznenih djela. Stoga navod da postoji povreda zakona jer je okrivljenik proglašen krivim za produljeno kazneno djelo, a ne za stjecaj kaznenih djela, načelno predstavlja tvrdnju da je počinjena povreda zakona u korist okrivljenika, a ne njemu na štetu. Drugim riječima, u konkretnoj situaciji navodom da je osuđenik trebao biti proglašen krivim za stjecaj kaznenih djela, a ne za jedno produljeno kazneno djelo, zapravo se ističe postojanje povrede zakona (osuda za produljeno, a ne za stjecaj kaznenih djela) čije bi saniranje, na način kako to predlaže osuđenik, bilo osuđeniku na štetu.

6.1. S tim u vezi, treba dodati da zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka postoji zbog „povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika“ (članak 517. stavak 1. točka 1. ZKP-a). Strogim tumačenjem ove odredbe, povreda kaznenog zakona koja bi bila počinjena u korist osuđenika ne bi mogla biti osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. No, ZKP ne predviđa izrijekom odbacivanje zahtjeva koji je podnesen jer je počinjena povreda zakona u korist osuđenika (članak 518. stavak 3. ZKP-a). Stoga treba navesti sljedeće.

7. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je u konkretnoj situaciji osuđenik trebao biti proglašen krivim za dva kaznena djela iznude, a ne za jedno produljeno kazneno djelo iznude (odlomak 4.), zbog sljedećih razloga.

7.1. Kazneno djelo iznude složeno je kazneno djelo jer se njime štite dva dobra; osobna sloboda i imovina pojedinca. Osobna sloboda koja se štiti kaznenim djelom očituje se u propisivanju kaznene odgovornosti za situacija kada počinitelj upotrebljava silu ili ozbiljnu prijetnju kako bi prisilio drugoga da što učini, ne učini ili trpi i to na štetu svoje ili tuđe imovine (dakle, iz drugoga dijela slijedi zaštita imovine). Iz prvoga dijela zakonskog opisa kaznenog djela iznude koji navodi „prisili“ jasno je da je iznuda posebni oblik kaznenog djela prisile koje postoji ako počinitelj „drugoga silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili da što učini, ne učini ili trpi“ (članak 138. stavak 1. KZ/11.). Prisilom, a time i iznudom se, dakle, štiti sloboda odlučivanja i djelovanja pojedinca. Prema tomu, nije u pravu osuđenik kada tvrdi da se iznudom „napada … na čast ili ugled osobe kao druge slobode osobe“ (odlomak 4.). Ipak, imajući na umu dva zaštitna objekta kaznenog djela iznude, te odredbu kojom je pripisano da se kaznena djela koja „predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili drugu slobodu osobe ne mogu pravno označiti kao produljena“ (članak 52. stavak 2. KZ/11.) kao i zahtjev osuđenika, potrebno je ocijeniti jesu li u konkretnoj situaciji počinjena dva ili jedno produljeno kazneno djelo iznude.

7.2. Polazište za tu ocjenu nisu samo zakonske odredbe koje propisuju uvjete za primjenu instituta produljenog kaznenog djela i za ostvarenje obilježja kaznenog djela iznude, nego i činjenice predmeta, odnosno okolnosti konkretnog protupravnog ponašanja. Ta raščlamba služit će ovdje za određivanje još jedne važne sastavnice ocjene je li u konkretnoj situaciji riječ o produljenom ili o dva kaznena djela iznude; predstavlja li ponašanje osuđenika u konkretnoj situaciju pretežiti napad na osobnu slobodu ili napad na imovinu te jesu li ta dva napada na zaštitne objekte u konkretnoj situaciji ravnopravna.

7.3. Najprije treba navesti da ovdje postoji više okolnosti koje upućuju na zaključak na postojanje produljenog kaznenog djela. Dvije protupravne radnje počinjene su u kratkom razdoblju (tri tjedna). Počinjene su na jednaki način i prema istom oštećeniku. Također postoji jedinstvena namjera koja je upravljena na pribavljanje imovinske koristi, a kazneno djelo iznude je u glavi KZ/11. kojom se u prvom redu štiti imovina. Namjera osuđenika i način počinjenja pokazuju da je glavni i zapravo jedini cilj osuđenika bio pribavljanje znatne imovinske koristi pa se napad na osobnu slobodu pojavljuje samo kao sredstvo za ostvarenje tog cilja. Stoga ozbiljna prijetnja u konkretnoj situaciji ne preteže napadu na imovinu koji je glavni cilj postupanja osuđenika. S obzirom na to, pretežito povrijeđeno dobro ovdje je imovina oštećenika.

7.4. Imajući na umu navedeno, nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je u konkretnoj situaciji riječ o dva kaznena djela iznude. Također, pogrešno je drugostupanjski sud ocijenio da je „pogrešno primijenjen članak 52. KZ/11. u pogledu dopuštenosti iznude kao produljenog kaznenog djela“ (odlomak 12.1. drugostupanjske odluke). Takva bi ocjena dovela do zaključka da postojanje produljenog kaznenog djela kod iznude nikada nije moguće. To nije prihvatljivo jer ocjena o tome postoji li produljenog kazneno djelo ovisi ne samo o zakonskom tekstu, nego i konkretnim okolnostima. Te konkretne okolnosti (odlomci 7.2. i 7.3.) upućuju na zaključak o opravdanosti postojanja produljenog kaznenog djela u konkretnoj situaciji. Tumačenje zakona, dakle, ovisi o tekstu zakona, ali i o konkretnim okolnostima koje zajedno sa zakonom treba tumačiti zdravorazumski, a u upravo takav pristup ovdje opravdava postojanje produljenog kaznenog djela.

7.5. Osim toga, pravno mišljenje prema kojem kod kaznenog djela iznude nikada nije moguće postojanje produljenog kaznenog djelo nije održivo i kada se ima na umu zakonska odredba koja propisuje to kazneno djelo. Naime, prema članku 243. stavku 5. KZ/11., kvalificirani oblik iznude postoji ako je počinitelj „…zaprijetio da će izravno napasti na život ili tijelo većeg broja osoba…“. Iz te odredbe proizlazi da i sâm zakon propisuje da prijetnja napadom na život ili tijelo većeg broja osoba predstavlja jedno (kvalificirano) kazneno djelo iznude, a ne stjecaj kaznenih djela u odnosu na svaku osobu iz „većeg broja osoba“. Stoga nije prihvatljivo pravno mišljenje prema kojem nikada nije moguće postojanje produljenog kaznenog djela iznude. Ocjena o tomu ovisi o okolnostima u konkretnom predmetu koje, kako je navedeno, treba zajedno sa zakonom tumačiti zdravorazumski.

8. Nije u pravu osuđenik niti kada tvrdi da je drugostupanjski sud „propustio sanirati“ povredu zakona na koju osuđenik inače neosnovano upire (odlomak 4.1.). Time osuđenik u stvari ističe povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iako ne precizira o kojoj bi povredi bila riječ. No, bez obzira na to, treba navesti sljedeće.

8.1. Drugostupanjski sud ovdje nije bio ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu. Naime, „u povodu pravnog lijeka izjavljenog samo u korist okrivljenika, presuda se ne može izmijeniti ne njegovu štetu“ (članak 13. ZKP-a). Budući da žalbu protiv prvostupanjske presude nije podnio državni odvjetnik, a preinaka bi u konkretnoj situaciji predstavlja izmjenu na štetu osuđenika, to nije osnovan navod da je drugostupanjski „propustio sanirati“ povredu zakona; on na to ovdje nije bio niti ovlašten.

8.2. S tim u vezi, nije osnovan niti zahtjev kada navodi da je povrijeđena odredba članka 52. stavka 4. KZ/11. koji određuje kako pravno treba označiti produljeno kazneno djelo. Odredba je pravilno primijenjena imajući na umu pravilno pravno označavanje protupravnog ponašanja osuđenika kao produljeno kazneno djelo.

9. Također nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je prilikom izricanja kazne sud prekoračio ovlasti koju ima po zakonu (odlomak 4.2.). Naime, povreda iz članka 469. točke 5. ZKP-a postoji ako je sud odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu, odnosno ako je izrekao kaznenopravnu sankciju koju po zakonu nije smio izreći. No, o tome ovdje nije riječ jer je izrečena kaznenopravna sankcija na temelju i u okviru ovlasti koje sud ima po zakonu.

10. Konačno, nije u pravu osuđenik niti kada tvrdi da u činjeničnom opisu nije opisana ozbiljna prijetnja kao obilježje djela (odlomak 4.3.). Naime, u opširnom činjeničnom opisu naveden je sadržaj poruka koje je osuđenik upućivao oštećeniku kao i to da će sadržaj tih poruka, a i još nekih, javno objaviti. Drugim riječima, činjenični opis navodi poruke s čijom je objavom osuđenik prijetio te je pravilno ocijenjeno da je riječ o ozbiljnoj prijetnji jer bi objava mogla osramotiti oštećenika (u činjeničnom opisu je navedeno „moralno diskreditirati, trajno mu narušiti čast i ugled“).

11. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Damir Kos