Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ob-349/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, LR, izvjestiteljice i članice, CR, članice, u pravnoj stvari tužitelja ŠR /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Arlena Čop, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženice ĆR /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Lorena Sandalj Kojundžić, odvjetnica iz Matulja, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužitelja (u daljnjem tekstu: žalba tužitelja) protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-497/2018-68 od 18. lipnja 2025., u sjednici održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-497/2018-68 od 18. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom pod stavkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća (stambeno-poslovna zgrada), gospodarska zgrada i dvorište 636 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja posebnu imovinu i isključivo vlasništvo tužitelja, trpljenje brisanja suvlasništva tuženice na istoj nekretnini u ½ idealnog dijela i upis prava vlasništva tužitelja u cijelosti , koje bi bio dužan provesti nadležni zemljišnoknjižni odjel i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

Pod stavkom II. izreke je odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje da ista nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužitelja u 955/1000 dijela, a tuženice u 45/1000 dijela, da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu upis prava vlasništva tužitelja u 955/1000 suvlasničkog dijela, a tuženice u 45/1000 dijela i da tuženica naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama.

Pod stavkom III. izreke je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 5.500,00 eura.

2. Protiv presude žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] .

2.1. Tužitelj predlaže preinaku prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđene bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP -a, niti bitna povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8., člankom 220. stavkom 1. i člankom 221. stavkom 2. ZPP-a na koju se sadržajno poziva tužitelj, iskazujući nezadovoljstvo sa zaključcima prvostupanjskog suda.

5.1. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke i obrazloženja, u skladu sa sadržajem predmeta i priklopljenih predmeta vezano za činjenice koje su odlučne za meritornu odluku o predmetnim zahtjevima.

6. Tumačenje činjenica po tužitelju i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi nema značaj žalbenog razloga nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 355. ZPP-a), niti pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), već osobno viđenje predmetnog spora koje je bez pravnog uporišta.

7. Naime, prema odredbi članka 278. ZBPO-a/1978[2] (u kontinuitetu i od 1999. nadalje), bračni drugovi kod kupnje određene imovine mogu sporazumno utvrdi svoje dijelove u toj imovini (i pod raskidnim uvjetom), kao jednom od oblika prava vlasništva (članak 13. stavak 1. ZOVPO-a[3] ), osnova stjecanja kojeg može biti unaprijed dogovoreni suvlasnički dijelovi.

8. Iz rezultata raspravljanja proizlazi:

- faktična bračna zajednica stranaka je trajala od srpnja 1981. do lipnja 1994. u kojoj je rođeno dvoje zajedničke djece stranaka (1982. i 1992.), a brak sklopljen 1981. godine formalno razveden 2007. godine;

- obje su stranke bile zaposlene;

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

2 Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine, broj: 11/1978., 27/1978., 45/1989., 59/1990., 25/1994., 162/1998., u daljnjem tekstu: ZBPO-a/1978)

3 Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991.)

- 1983. godine sklopljen je realiziran kupoprodajni ugovor (bez raskidnog uvjeta) predmet kojeg je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 636 m2, na temelju kojeg su stranke u zemljišnoj knjizi upisane suvlasnicima svaka u ½ idealnog dijela;

- strankama je građevinska dozvola za izgradnju stambeno poslovnog objekta na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izdana u prosincu 1985. (pravomoćna 7. kolovoza 1986.);

- u razdoblju do lipnja 1994. kada je tuženica odlaskom s djecom u Austriju napustila obiteljsku zajednici sa tužiteljem, bio je izgrađen podrum i suteren, i kupljen veći dio materijal za daljnju gradnju;

- tužitelj je nakon prestanka faktične bračne zajednice stranaka nastavio sa izvođenjem radova (djelomično je priveden namjeni poslovni dio objekta, završetak kojeg je financiran iz sredstva najma, kao i jednoetažne stambene jedinice na prvom katu i u potkrovlju /koje su dovršene samo izvana/) – vezano za ta daljnja ulaganja nije postojao drugačiji sporazum stranaka, u odnosu na onaj kojim su suvlasnički omjeri nekretnine ugovoreni i upisani u zemljišnoj knjizi u jednakim idealnim dijelovima;

- stranke su suglasno 2002. predmetnu nekretninu dale u zalog za kredit najmoprimca L, koji je najmoprimac podigao radi nabavke strojeva za obavljanje svoje djelatnosti u poslovnom dijelu objekta;

- suvlasnički dijelovi stranaka u zemljišnoj knjizi ostali su neizmijenjeni i nakon promjene kulture (upisa stambeno poslovnog objekta);

- u pravomoćno okončanoj parnici P-322/2006 (presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-299/2011 od 3. travnja 2013.) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica iste nekretnine i u daljnjih 129/1000 dijela (preko upisane ½ dijela u zemljišnoj knjizi);

- tuženica se u srpnju / kolovozu 2008. sa djecom vratila iz Austrije u Hrvatsku i jedno vrijeme stanovala u stanu u potkrovlju stambeno poslovnog objekta (tužitelj nekretninu nije koristio za stanovanje);

- poslije 2008. nije bilo ulaganja u nekretninu,

- tužitelj je i nakon 2008., kao i prije toga, isključivo sam raspolagao sredstvima od najma poslovnog dijela objekta (prema iskazu tužitelja 7 do 8 godina se u najmu nalazila gospođa L, a nastavo jedan njegov radnik).

9. U bitnome navedene okolnosti, u smislu mjerodavnih pravila, osnova su zaključak, kako ga je formirao i prvostupanjski sud, da tužitelju ne pripada pravo tražiti isključivo vlasništvo na predmetnoj nekretnini, niti smanjenje suvlasničkog dijela tuženice, već eventualno pravo na obvezno pravni zahtjev, budući da samim tim što je tužitelj nakon faktičnog prestanka bračne zajednice sa tuženicom (lipanj 1994.) nastavio izvoditi radove na stambeno poslovnom objektu, sa u većem dijelu nabavljenim građevinskim materijalom do 1994. i sredstvima od najma poslovnog dijela objekta, rezultat kojih su dovršetak poslovnog dijela objekta i dvije jednoetažne stambene jedinice – na prvom katu i potkrovlju (dovršene izvana) nije izgubljeno stvarno pravo tuženice na istoj nekretnini u ½ dijela, kako to isti pokušava prikazati.

10. Suprotan stav tužitelja je odraz pogrešnog tumačenja mjerodavnih pravila i s tim u vezi odlučnih činjenica za razrješenje predmetnog spora.

10.1. To iz razloga, što iz rezultata raspravljanja ne proizlazi da bi postojao prvobitni objekt koji je u pretežitom dijelu prestao postojati, već naprotiv da se radi o zajedničkoj izgradnji stambeno poslovnog objekta, kojoj se pristupilo 1983. godine (od uređenja terena za izgradnju, dobivanja građevinske dozvole u prosincu 1985., nabavke građevinskog materijala), koja je rezultirala, kako je navedeno djelomičnim dovršetkom poslovnog dijela objekta i njegovim iznajmljivanjem, prema iskazu tužitelja 7 – 8 godina gospođi L, koji novac od najma je ulagan u kuću (list 54/2.), a dijelom plaćan kredit austrijskoj banci, kojeg je realizirao najmoprimac radi nabave strojeva za obavljanje svoje djelatnosti u iznajmljenom prostoru, za osiguranje vraćanja kojeg kredita su tužitelj i tuženica suglasno banci dali u zalog predmetnu nekretninu (list 55.) i to prema podacima iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 2002. (Z-6423/2002), koji je kredit vraćen austrijskoj banci do listopada 2007., a od 2014. "jednom njegovom radniku" (list 55.).

11. Osim toga, tijekom postupka nije bilo sporno da je najmoprimac L ulagao u poslovni dio objekta i da su se ta ulaganja prebijala sa zakupninom (prema iskazu tužitelja bio je u najmu poslovnog prostora 7 – 8 godina, a nakon njega od 2014. jedan njegov radnik), da stambeni dio objekta nije u cijelosti završen , da se tuženica nije protivili iznajmljivanju poslovnog dijela objekta, da je tužitelj isključivo raspolagao sredstvima vezano za najma poslovnog dijela objekta i kako sam navodi da su od tih sredstava, dograđene dvije jednoetažne stambene jedinice (stan na prvom katu i u potkrovlju) i uređen stan u potkrovlju, u kojem je tuženica sa djecom po povratku iz Austrije u srpnju / kolovozu 2008. stanovala jedno vrijeme.

12. U konačnici, tužitelj nije otklonio kontradiktornosti u svojim iskazima pred sudom, u kojima sam sebe potire, vezano za činjenicu kupnje zemljišta i izgradnje stambeno poslovnog objekta – prvotno se nije sjećao cijene koja je plaćena za teren i oboje su htjeli (tužitelj i tuženica) da budu upisani kao suvlasnici, a potom da je teren njegova posebna imovina, u prilog čemu nije pružio niti jedan relevantan dokaz, zatim da se ne može sjetiti kada je započeta gradnja, misli da su temelji građeni godinu ili dvije nakon što je kupljen teren (što se poklapa sa izdanom građevinskom dozvolom u prosincu 1985. za gradnju stambeno poslovnog objekta), da je teren bio loše konfiguracije i da su bili veliki iskopi, da se ne sjeća kad je zalivena betonska ploča, a potom da je izgradnja započeta 1994. na način da se krenulo sa raščišćavanjem terena.

13. Stoga su neodrživi neargumentirani (time i neosnovani) navodi tužitelja da iz izvedenog dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke proizlazilo da je izmijenjen identitet predmetne nekretnine (tako što ne proizlazi iz tog dokaza , niti drugih dokaza, ulaganjem sredstava od najma poslovnog objekta u poslovni i stambeni dio objekta, nekretnina nije izgubila svoj identitete, u odnosu na onaj za koji je izdana građevinska dozvola), da je zemljište stekao prije upoznavanja tuženice (samom činjenicom eventualnog stupanja u kontakt sa budućim prodavateljem /KR tužitelj nije stekao vlasništvo zemljišta, već je isto stečeno na temelju pravnog posla realiziranog 1983.), da je tuženica uvedena u kupoprodajni ugovor kao suvlasnica u ½ dijela iz „praktičnih“ razloga, odnosno zbog povećane mogućnosti realizacije kredita (nesporno krediti nisu podizani za gradnju stambeno poslovnog objekta), da je on za razliku od tuženice dokazao da je bio zaposlen (tužitelj je sam u svom iskazu naveo da je tuženica bila zaposlena i brinula o djeci).

14. Nastavno navedenom, a suprotno stavu tužitelja, za odluku u predmetnoj parnici po stvarno pravnim zahtjevima tužitelja usmjerenim na promjenu suvlasničkih omjera na nekretnini, nije odlučno je li tuženica u pravomoćno okončanoj parnici P-3222/2006 prihvatila nalaz i mišljenje građevinskog vještaka iz te parnice, budući da je u toj parnici odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje tuženice (u toj parnici tužiteljice) suvlasnicom u daljnjih 129/1000 dijela, odnosno odlučeno da tuženici iz predmetne parnice ne pripada suvlasnički omjer preko ½ dijela k. č. [katastarska čestica] sa kućom – stambeno poslovnom zgradom gospodarskom zgradom i dvorištem.

15. Nije odlučna niti tržišna vrijednost nekretnine "od temelja nadalje" kroz koju tužitelj očito bezuspješno pokušava prikazati "promjenu identiteta stvari", što nije slučaj u predmetnoj parnici (točka 10. – 10.1. obrazloženja), a nastavno i opravdati stav o njegovu pravu po predmetnim stvarno pravnim zahtjevima, pozivanjem na pravna shvaćanja iskazana u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-57/2005-2 od 14. prosinca 2005., Gž-119/1999-2 od 27. svibnja 1999.) i Županijskog suda u Varaždinu (Gž Ob-485/2020-2 od 11. studenog 2020.), za koja pogrešno drži da podržavaju njegovo viđenje predmetnog spora.

15.1. To iz razloga što tržišna vrijednost nekretnine i vrijednost ulaganja nisu isti ekonomski ni pravni pojmovi (porast u tržišnoj vrijednosti je posljedica kretanja na tržištu, zavisi od ponude i potražnje i drugih gospodarskih okolnosti), što se tržišnim vrijednostima iz 2023. ne dokazuju ulaganja od 1983. – 2008., što koristi od rasta tržišne vrijednosti (cijene) ostvaruje kako tužitelj tako i tuženica razmjerno njihovim suvlasničkim udjelima, upisanim u zemljišnoj knjizi, neovisno tko je ulagao (tržišni dobitak pripada svim suvlasnicima) i što pravna shvaćanja iskazana u odlukama na koje se poziva tužitelj nisu primjenjiva u konkretnom slučaju, budući da se temelje na drugačijem činjeničnom i pravnom osnovu (izmijenjenom identitetu nekretnine ulaganjem, odnosno kada je prvobitni objekt u pretežitom dijelu prestao postojati i drugačijem podrijetlu sredstava kojim je nekretnina stečena) od onog utvrđenog u predmetnom postupku.

16. Iznesene spoznaje svjedoka / radnika, koji su izvodili neke od radova na stambeno poslovnom objektu (MR, JR, FR, LRŽ, ZR) u vrijednosnom i smislenom obavještavanju suda o bitni činjenicama za razrješenje predmetnog spora, nisu izvor saznanja o tim činjenicama - sadržaju i realizacije pravnog posla 1983. između stranaka vezano za kupnju zemljišta, opseg izgradnje prema dobivenoj građevinskoj dozvoli za stambeno poslovni objekt, a niti izvorima financiranja materijala i radova (o tim bitnim činjenicama svjedoci nemaju saznanja).

16.1. Stoga, nije bilo za očekivati oslanjanje prvostupanjskog suda na informacije koje su ti svjedoci iznosili 2015. i 2021., kako to pogrešno tumači tužitelj, iznoseći svoju ocjenu dijela iskaza tih svjedoka.

17. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i s tim u vezi utvrdio odlučne činjenice, kad je odbio kao neosnovana glavni zahtjev na utvrđenje da predmetna nekretnine predstavlja posebnu imovinu i isključivo vlasništvo tužitelja, i eventualno kumulirani zahtjev da ista nekretnina čini bračnu stečevinu tužitelja u 955/1000 dijela, a tuženice u 45/1000 dijela, te vezane zahtjeve za promjenu upisa u zemljišnoj knjizi.

18. Pravilna je i odluka o troškovima, koju tužitelj posebno niti ne osporava, kako u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška, tako i u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 5.500,00 eura.

19. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob- 497/2018-68 od 18. lipnja 2025. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tužitelju, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP -a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović