Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1138/2024-4

U  IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Gleinstätten-Leutschach-Groß St. Florian eGen, OIB: 63515166110, sa sjedištem u Austriji - Gleinstätten 168, Gleinstätten, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Remenar & Remenar j.t.d., Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-106/2022-12 od 5. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-106/2022-12 od 5. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice sadržaja kao u izreci, te joj je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.500,00 eur.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje-ZPP), predlažući da se presuda ukine.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-450/19, odnosno ovrha po prijedlogu/zahtjevu za izravnu naplatu od 12.08.2019. ovdje tuženika kao ovrhovoditelja, protiv ovdje tužiteljice kao ovršenice, a koji zahtjev za izravnu naplatu je podnesen FINA-i temeljem bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, broj OV-23192/07 od 11.12.2007., radi naplate novčane tražbine u iznosu od 287.933,45 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

6.1. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da se između parničnih stranaka vodi ovršni postupak na novčanim sredstvima tužiteljice kao ovršenice pokrenut dostavom bjanko zadužnice broj OV-23192/07 kod Financijske agencije; da je zadužnica predana na naplatu 16.12.2015., a nakon stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima FINA da je prestala s izvršenjem osnove za plaćanje, te da je tuženik novim prijedlogom od 12.08.2019. predložio ponovno evidentiranje iste osnove za plaćanje u očevidnik FINA-e i nastavak provedbe ovrhe. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da se tražbina koja se naplaćuje izravnom naplatom temeljem zadužnice kao ovršne isprave, naplaćuje temeljem Ugovora o jednokratnom kreditu broj 434.027, te da je tuženik osim izravne naplate temeljem zadužnice kao ovršne isprave, pokrenuo i ovršni postupak na nekretnini ovršenika i to 2013. godine koji se vodi kod Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, pod poslovnim brojem Ovr-1328/2013, koja ovrha nije dovršena. Prvostupanjski sud utvrđuje da je Ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen u Republici Austriji gdje je u cijelosti i realiziran.

6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je prigovor zastare neosnovan jer da je radi naplate tražbine temeljem predmetnog Ugovora tuženik osim izravne naplate temeljem zadužnice, na osnovu ovršne isprave - javnobilježničkog očitovanja, pokrenuo i ovršni postupak na nekretnini i to 2013. godine, te da je podnošenjem tog prijedloga za ovrhu prekinuo tijek zastarnog roka, a jednako tako i podnošenjem zadužnice na naplatu 2015. godine, pa da je primjenom odredbe čl. 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, Uredba 156/22) zastarni rok počinjao teći iznova, pa kako se radi o ovršnoj ispravi da rok zastare iznosi 10 godina, to da zastarni rok nije protekao.

6.3. Međutim, kako je predmetni Ugovor od 11.12.2007. sklopljen u Gross St. Florian, dakle u Republici Austriji, u slučaju spora da su mjerodavni pravni propisi koji vrijede u Republici Austriji i to temeljem čl. 20. st. 1. toč. 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN 53/91 i 88/01; dalje: ZRS), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i temeljem Uredbe (EZ) broj 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća od 17.06.2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne odredbe Rim I. U Republici Austriji Rimska konvencija o pravu mjerodavnom za ugovorne odnose iz 1980. godine da je stupila na snagu 01.12.1998., dakle da je bila na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, a koja se može primijeniti temeljem odredbe čl. 2. Konvencije. Stranke da su u Ugovoru navele da za obostrane obveze ugovornih strana vrijedi austrijsko pravo, dakle, da su ugovorile primjenu prava zemlje u kojoj se nalazi sjedište kreditora, a što nije protivno odredbama ZRS-a. Prema danas važećem i primjenjivom Austrijskom općem građanskom zakoniku iz 1811., i to prema paragrafu 1478, za zastaru da je dovoljno i samo neizvršavanje prava kroz trideset godina, koje je po sebi moglo biti izvršavano, a isti rok da je propisan i paragrafom 1479 ("sva prava protiv trećeg, bila upisana u javnim knjigama ili ne, prestaju u pravilu najdulje ne izvršavanjem kroz trideset godina ili kroz tako dugo vrijeme promatrano prešućivanje"). Imajući u vidu da rok zastare od trideset godina nije protekao niti od samog sklapanja Ugovora o kreditu, prigovor zastare da nije osnovan.

6.4. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da je Ugovor o kreditu ništetan iz razloga jer se u njemu spominju naknade, paušalne rate, promjenjiva kamata uz dodatnu kamatu, prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o novim činjenicama koje tužiteljica nije iznijela u žalbi temeljem koje je upućena na parnicu, a što je protivno odredbi čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

7. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužiteljice.

8.1. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da nije osnovan prigovor zastare. Naime, kako što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, s obzirom da je predmetni Ugovor sklopljen u Republici Austriji, na njega se primjenjuje austrijsko materijalno pravo, a ne materijalno pravo Republike Hrvatske, dakle nisu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Vrhovni sud RH, Revd-3598/2021, Revd-2126/2022), već u primjenu dolazi austrijsko pravo, odnosno Opći građanski zakonik (listovi 115 do 127 spisa) i rok zastare iz paragrafa 1479 koji iznosi trideset godina. Kako od sklapanja predmetnog Ugovora još nije proteklo trideset godina, neosnovan je prigovor zastare.

8.2. Podredno, čak i kada bi se primjenjivalo hrvatsko pravo, prigovor zastare tražbine ni tada ne bi bio osnovan jer je tuženik, kao ovrhovoditelj, već pokrenuo postupak ovrhe 2013. i 2015. (podnošenjem zadužnice), čime je prekinuta zastara, pa ako bi se i uzelo da zastarni rok iznosi 5 godina (iako je ovaj sud mišljenja da je riječ o ovršnoj ispravi u kojem slučaju zastara nastupa protekom 10 godina), ni u tom slučaju nije nastupila zastara jer nije proteklo 5 godina računajući od 2015. godine do pokretanja ovršnog postupka 2019. godine.

9.1. Rješenjem posl.br. Ovr-450/2019 od 29. listopada 2019. tužiteljica je upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog nastupa zastare tražbine. Temeljem članka 55. stavka 3. OZ-a, tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može temeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. To znači da se u ovoj parnici proglašenje ovrhe moglo tražiti samo zbog nastupa zastare. Stoga nije dopušteno pozivati se na bilo koje druge razloge zbog kojih bi eventualno valjalo proglasiti ovrhu nedopuštenom. To se odnosi i na prigovor ništetnosti predmetnog Ugovora na kojeg se tužiteljica pozvala na posljednjem ročištu za glavnu raspravu 28.02.2024.

9.2. Podredno, čak i kada bi se prihvatili navodi tužiteljice da se o prigovoru ništetnosti treba odlučivati u ovom postupku, neovisno o sadržaju odredbe članka 55. stavka 3. OZ-a, valja reći da se na ništetnost pazi u okviru činjenica koje tužitelji iznesu tijekom postupka, pri čemu nije dopušteno te činjenice iznositi na posljednjem ročištu za glavnu raspravu, više od 4 godine nakon podnošenja tužbe. Međutim, čak i da se to zanemari, ništetnost Ugovora bilo bi moguće dokazivati samo unutar eventualnih razloga za ništetnost koje propisuje austrijsko pravo, a tužiteljica se nije pozvala niti na jednu odredbu austrijskog prava.

9.3. I konačno, čak i ako bi se sve prethodno zanemarilo, prvostupanjski sud nije niti smio raspravljati o prigovoru ništetnosti jer je tužiteljica na ročištu dana 05.05.2022. navela da je između istih stranaka u tijeku predmet radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora koji se vodi pred Općinskim sudom u Varaždinu pod poslovnim brojem P-165/2018 (sada 305/2020).

10. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

11. O zahtjevu tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu odlučeno je primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin