Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-13/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina - Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-464/2025-10 od 25. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-464/2025-10 od 25. listopada 2025., u točkama I, II i III izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 53950487 od 4. listopada 2022., sklopljenog između stranaka, a koja se odnosi na isplatu naknade radi prijevremene ili konačne isplate kredita te je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti 296,69 eur s pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi joj trošak postupka od 218,75 eur s pripadajućom zateznom kamatom (točke I.III izreke). Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 656,25 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

2. Protiv točaka I-III izreke prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet ovog postupka utvrđenje je ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 4. listopada 2022. te isplata iznosa od 296,69 eur, s naslova isplaćene naknade prijevremene otplate kredita.

5. Prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka u bitnom utvrđuje da su stranke zaključile predmetni ugovor u iznosu od 30.700,00 eur u kunskoj protuvrijednosti s tim da je člankom 8. Ugovora određena naknada za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu koji je tužiteljica nesporno isplatila tuženiku.

5.1. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud ocjenjuje osnovanim tužbeni zahtjev.

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti. U presudi su, temeljem rezultata i ocjene provedenih dokaza, izneseni jasni razlozi za njeno donošenje te ju je moguće ispitati. Stoga nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke iznesene u pobijanoj presudi.

7.1. Naime, kako se sa tužiteljicom, prema rezultatima dokaznog postupka, nije pregovaralo oko predmetne naknade jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu očito tužiteljica nema utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora.

7.2. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove s naslova predmetne naknade, a isto se naplaćuje u neprijepornom iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu.

8. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

8.1. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, uz koju se vezuje i obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

9.1. Stoga pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

10. Člankom 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) propisano je:

(1) Korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit.

(2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

10.1. Ova zakonska odredba, a koja se primjenjuje u ovom sporu, kogentna je zakonska odredba, pa da je svaka ugovorna odredba suprotna toj prisilnoj odredbi ništetna.

10.2. Riječ je o zakonskoj odredbi kojom je bankama zabranjeno kod prijevremene otplate kredita uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

11. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnost sporne ugovorne odredbe te je, kao posljedica ništetnosti, obvezan tuženik, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužiteljici iznos naknade naplaćene na temelju te (ništetne) odredbe.

12. Valja istaknuti da odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12.1. Spornom ugovornom odredbom nije navedeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik osim općenitog pozivanja na svoje interne propise ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

12.2. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

13. Valja istaknuti da na valjanost predmetne ugovorne odredbe ne utječe niti osnovno načelo građanskog prava - načelo dispozitivnosti te s tim u vezi činjenica da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama u čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

14. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

15. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

15.1. Kako je prvostupanjski sud, prema mišljenju ovog suda, pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

16. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

16.1. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i ovaj sud.

17. Pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka.

18. Tuženiku, budući da nije uspio u žalbenom postupku nisu priznati troškovi sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

19. Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

20. Točka IV. izreke prvostupanjske presude, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec