REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1518/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Marije Bakula Vugrinec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Mihovil Peći, odvjetnik u Vinkovcima, Duga ulica 24, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Škorpikova 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupa Tomislav Bulić, odvjetnik u Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničkom društvu d.o.o., Zagreb, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2850/2023-29 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2850/2023-29 od 28. veljače 2025. u pobijanim točkama I.-VI. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2850/2023-29 od 28. veljače 2025. utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 746,88 € s kamatama (izreka rješenja), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 20. Općih uvjeta Porsche leasinga s valutnom klauzulom u CHF (točka I. izreke presude) te u dijelu kojim se traži ništetnost odredbe Ugovora o troškovima zaključenja ugovora (točka II. izreke presude), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.022,60 € s kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate (točka III. izreke presude); odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 354,90 € s kamatama (točka IV. izreke presude); odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka (točka V. izreke presude); naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 € s kamatama tekućim od dana objave presude do isplate, po stopi propisanoj za ostale odnose (točka VI. izreke presude), dok je tuženik s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen (točka VII. izreke presude).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud, nakon provedenog postupka, a cijeneći sve dokaze, navodi razloge zbog kojih ne nalazi da bi pobijane odredbe Općih uvjeta bile protivne načelu savjesnosti i poštenja, niti da iste uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao suugovaratelja sastavljača općih uvjeta (tuženika), a niti da ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, u smislu odredbe članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/2015., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.; dalje: ZOO).

1.2. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci, a odluku o troškovima postupka temelji na odredbama članaka 154., 155. i 164. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 23/22. i 126/22.; dalje: Tarifa).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, za što smatra da pobijanu presudu čini potpuno oprečnom s pozitivnim zakonskim propisima, te recentnom sudskom praksom i stajalište sudova kako u RH tako i EU.

2.1. Smatra da je prvostupanjski sud, prilikom ocjene dokaza, pogrešno primijenio odredbu čanka 8. ZPP-a zbog čega je činjenično stanje ostale nepotpuno utvrđeno, te da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je izreka presude i rješenja u suprotnosti s obrazloženjem.

2.2. Tužitelj u svojoj žalbi ponavlja da se u tužbi i tijekom postupka jasno poziva na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te na sudsku praksu Suda EU (C - 84/2019, C-222/2019 i C-252/2019) koja se odnosi na primjenu Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, a prema kojoj da su općenite naknade i troškovi zaključenja ugovora ili prijevremene otplate, koje ne sadržavaju konkretnu uslugu, ništetne. Dalje, ponavlja i razloge zbog kojih smatra da obje sporne odredbe, valutna klauzula i klauzula o plaćanju troškova sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, uzrokuju takvu očiglednu neravnopravnost pa da je to dodatan razlog zbog kojeg bi iste bile ništetne u smislu odredbi članaka 295. i 296. ZOO-a.

2.3. Pri tome žalitelj ne spori da je sporni ugovor sklopio kao obrtnik, no poziva se na odredbu članka 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj: 77/93., 90/96., 102/98., 64/01., 71/01., 68/07. i 79/07.; dalje: Zakon o obrtu/93), prema kojima je obrtnik fizička osoba, pa smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je obrtnik trgovac. Ponavlja navode iznesene tijekom postupka o nepoštenosti spornih odredbi, kao i to da tužitelj, kao slabija ugovorna strana, nije imao mogućnost utjecanja na sadržaj općih uvjeta poslovanja kao sastavnog dijela ugovora, a u pravilu s istima nije upoznat niti ga razumije, pri čemu se posebno poziva na odredbe o zaštiti potrošača.

2.4. Navodi i da sud ima obvezu tumačiti nacionalno pravo sukladno cilju Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (Sl. list EZ 1993. L95/29) a koja Direktiva je inače implementirana u domaćem pravu kroz Zakon o zaštiti potrošača. Smatra kako, u protivnom, sud krši obvezu iz članka 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) kojom je propisano da je Direktiva obvezujuća za svaku državu članicu u pogledu rezultata (cilja) koji je njime potrebno postići. Smatra da je temeljna svrha valutne klauzule da ista osigura ravnopravnost u ispunjenju novčanih obveza što znači da se rizik vrijednosti novčane obveze mora pravedno i ravnomjerno rasporediti, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, jer je sav rizik prebačen na korisnika.

2.5. Ponavlja kako je sud pogrešno utvrdio da tužitelj nije potrošač, te obrazlaže kako je obrtnik fizička osoba, na koju bi se trebao primijeniti Zakon o potrošačima, te se poziva na odluke sudova za koje smatra da dokazuju njegove tvrdnje.

2.6. Predlaže preinačiti presudu uz naknadu troška tuženiku.

2.7. Neovisno o tome što tužitelj navodi kako žalbu podnosi protiv presude, iz njenog je sadržaja jasno razvidno da se ista odnosi na dio presude u kojemu tužitelj nije uspio u sporu (točka I.-VI. izreke).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima.

6. Prvostupanjski sud nije počinio neku od bitnih povreda postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a, suprotno navodima žalitelja, nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

7. Naime, prvostupanjski je sud dao razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu u suprotnosti s izrekom presude, a to što se tuženik s tim zaključcima ne slaže ne čini presudu nerazumljivom niti predstavlja razlog zbog kojega se presuda ne bi mogla ispitati.

8. Činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu, u osnovi, nisu sporne između stranaka – nije sporno sklapanje Ugovora, nije sporan njegov sadržaj, niti je sporno to da je tužitelj ugovor sklopio kao obrtnik. Ono što je sporno između stranaka jest pitanje mogu li se na tužitelja, kao obrtnika, primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača te, vezano za to pitanje, da li su pojedine odredbe Ugovora ništetne kao protivne moralu društva te načelu savjesnosti i poštenja primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, kako to tvrdi tužitelj.

9. U odnosu na dio žalbe u kojemu se žalitelj poziva na d rugu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te drugih sudova, treba ukazati kako ranije donesene odluke, osim snagom pravne argumentacije, ne sprječavaju sud da u drugom predmetu zauzme različito pravno shvaćanje. Naime, prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki je sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (članak 115. stavak 3. Ustava RH, „Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 44/01., 55/01, 76/10., 85/10. i 5/14.). Naravno, kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju, sud je dužan argumentirano obrazložiti razloge svake pojedine odluke, posebno u situaciji kada se njegova odluka razlikuje od ranijih odluka tog ili kojeg višeg suda.

10. No, pri tome treba ukazati da, o ovom istom pravnom pitanju (primjene pravila Zakona o zaštiti potrošača i na obrtnike) doista postoje različita praksa (primjerice, suprotno odlukama na koje se poziva tuženik odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2775/2025; Pž-4883/2025, prema kojima se na obrtnike ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao i slična odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Primjerice, u svojoj odluci poslovni broj Rev-250/2022, na pitanje hoće li obrtnik kao fizička osoba uživati zaštitu kao potrošač, Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovara da to ovisi o tome je li sporan ugovor zaključen isključivo za obavljanje gospodarske djelatnosti jer u takvom slučaju ne djeluje u pravnom prometu u svojstvu „potrošača“, te da će stoga sudovi glede zahtjeva koji se temelje na potraživanju zbog nepoštenih odredbi ugovora o osnovanosti potraživanja odlučivati ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja ocjenjujući je li sporan ugovor sa spornim ili nepoštenim odredbama sklopljen isključivo u svrhu gospodarske djelatnosti obrtnika ili za mješovitu ili isključivo osobnu svrhu. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-704/2024 navodi i da odredba ugovora o kreditu sklopljenog između trgovca (obrtnika) i kreditne institucije, a kojom je ugovoreno pravo kreditne institucije izvršiti promjenu kamatne stope sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog EURIBOR/LIBOR na tržištu kapitala i izmjenama i dopunama Odluke kreditne institucije, nije protivna odredbi članka 3., ili članka 10. stavka 3., ili članka 269. stavka 2. ili članka 271. ili članka 272. ZOO-a.

11. Imajući u vidu sve navode tužitelja, kao i gore navedenu sudsku praksu, ovaj sud u daljnjem tijeku obrazloženja navodi razloge zbog kojih smatra da se, u konkretnom slučaju, na tužitelja ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao niti odluke koje su vezane za prava iz tog Zakona.

12. Naime, u odnosu na primjenu materijalnog prava, prvostupanjski sud pravilno kazuje da je, u vrijeme sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07. i 125/07.; dalje: ZZP/07), a ne Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., na koji se poziva tužitelj.

13. Dalje, prilikom odlučivanja o osnovnom spornom pitanju, odnosno o tome je li tužitelj potrošač ili ne, ovaj je sud prije svega vodio računa o tome da se radi o Ugovoru sklopljenom između trgovaca, što znači da je tužitelj, prilikom sklapanja navedenog ugovora, morao postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika (članak 10. stavak 1. ZOO-a), što predstavlja viši stupanj pažnje od pažnje koju treba primijeniti fizička osoba (pažnja dobrog domaćina).

14. Naime, neovisno o tvrdnjama žalitelja iznesenim tijekom postupka i ponovljenim u žalbi, obrtnik nije potrošač niti se na njega mogu primjenjivati odredbe kojima se štiti pravo fizičkih osoba prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Ovo iz razloga što se, prema odredbi članka 1. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93., 34/99., 52/00. i 118/03.; dalje: ZTD), kao propisa koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora (29. listopad 2007.) trgovcem smatra pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu.

15. S obzirom na to da je tužitelj u ovom predmetu, prilikom sklapanja Ugovora, djelovao u svojstvu fizičke osobe koja obavlja gospodarsku djelatnost sa svrhom postizanja dobiti u smislu odredbe članka 1. stavka 1. tada važećeg Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj: 77/93., 82/96., 90/96., 64/01., 71/01., 68/07. i 79/07.), i ovaj sud smatra da je predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca. Ova činjenica ne samo da pretpostavlja da je tužitelj morao primijeniti veći stupanj pažnje od onoga koji se traži od obične fizičke osobe, već i da je imao svijest o samoj svrsi obavljanja obrta (postizanja dobiti), te da je, shodno tome, morao odlučiti o načinu svog djelovanja.

16. Stoga se, prilikom sklapanja svakog ugovora, postupci trgovca trebaju procjenjivati upravo u odnosu na tako očekivani stupanj pažnje i ciljeve njihovog djelovanja, pri čemu se ukazuje da je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno primjenom odredbe članka 22. stavka 1. ZOO-a.

17. Osim navedenog, u odnosu na pitanje plaćanja naknade, prvostupanjski se sud pravilno poziva na odredbe Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06., dalje: ZL/06), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, prema kojima je posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora s dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu.

18. Vezano za tu naknadu, prema odredbi članka 5. stavka 1. ZL/05, prvostupanjski sud isto tako pravilno navodi da je posao operativnog leasinga pravni posao u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete.

19. Stoga, polazeći od načela slobode uređivanja međusobnih odnosa (članak 2. ZOO-a), činjenice da se radi o valutnoj klauzuli odnosno naknadi koja nije protivna zakonu i koju je tužitelj platio, da je obveza plaćanja naknade bila jasno i vidljivo navedena, da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora morao primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika, u konkretnom je slučaju pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja.

20. S obzirom na to da tužitelj u svojoj žalbi ne navodi razloge zbog kojih osporava odluku o troškovima postupka, a ovaj sud, u odnosu na taj dio odluke, ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava na utvrđene činjenice, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

21. Slijedom navedenog, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak