REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] S 5

Poslovni broj: Us I-1741/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Ivana Lubine, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja ELKRON d.o.o., [adresa], OIB: 29712872460, kojeg zastupa zakonski zastupnik SE iz [adresa], protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, Pula, Riva 8, OIB: 90017522601, radi naknade za uređenje voda, 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-363-05/25-01/1, URBROJ: 2163-18-09/1-25-2 od 17. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-363-05/25-01/1, URBROJ: 2163-18-09/1-25-2 od 17. lipnja 2025., odbijena je žalba tužitelja koju je izjavio protiv rješenja o ovrsi naknade za uređenje voda Grada Pule, Upravnog odjela za upravljanje imovinom i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za komunalne djelatnosti KLASA: UP/I-363-05/25-02/00083, URBROJ: 2163-7-05-02- 0492-25-1 od 19. veljače 2025., kojim je utvrđeno da tužitelj duguje na temelju ovršnih isprava-rješenja o utvrđivanju obveze plaćanja naknade za uređenje voda Hrvatskih voda (rješenja od 19. veljače 2018., 19. veljače 2018. i 20. veljače 2020.) na dan 19. veljače 2025., na ime dospjelog duga naknade za uređenje voda, ukupan iznos od 482,32 eura od čega iznos od 458,80 eura čini glavnicu, a iznos od 23,52 eura zakonsku zateznu kamatu te je na temelju ovršnih isprava, a radi naplate navedene novčane tražbine u iznosu od 482,32 eura i troškova ovršnog postupka u iznosu od 30,00 eura određena ovrha pljenidbom novčanih sredstava ovršenika po svim računima, a prema potrebi oročenim novčanim sredstvima kod svih banaka kod kojih ovršenik vodi svoje račune ili ima oročena novčana sredstva te prijenosom zaplijenjenih sredstava, a uz popratna utvrđenja i odluke.

2. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu, no dostavio ju je Trgovačkom sudu u Rijeci, koji se rješenjem poslovni broj: P-460/2025-2 od 7. kolovoza 2025., oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u toj stvari te je predmet ustupio ovom Sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

3. Tužitelj u tužbi, u bitnom, da predlaže da Sud odredi odgodni učinak tužbe te obrazlaže da bi u slučaju da tuženik pokrene ovršni postupak prije pravomoćnog okončanja ovog spora pretrpio novčano nenadoknadivu štetu koju bi kasnije bilo nemoguće naplatiti. Nadalje, navodi da su nezakonitim postupanjem tuženika povrijeđene odredbe članka 6. stavka 1., 14. i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nadalje, navodi da je nastupila zastara na predmetna potraživanja tuženika u cijelosti te da on nikada nije zaključio dugoročan ugovor s Gradom Pula-Pola, sukladno čemu on nije dužan tom tijelu navedeni novčani iznos iz pobijanog rješenja. Osim toga, navodi i da je rok zastare za komunalna davanja jednak vremenu potrebnom za zastaru povremenih tražbina koji je propisan člankom 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) i iznosi tri godine, a da zastara počinje teći prvog idućeg dana nakon roka dospijeća navedenog na računu. Nadalje, u odnosu na zastaru izvršenja rješenja kojim je određeno plaćanje komunalnog doprinosa, navodi da se primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), u prilog čemu ukazuje na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske zauzetu u odluci poslovni broj: Us-9838/2004-4 od 1. listopada 2008. i Us-1045/2009 od 29. veljače 2012. Nadalje, navodi da tuženik nije priložio u pobijanom rješenju odluku o vrijednosti boda komunalne naknade zbog čega smatra da je izračun komunalne naknade nezakonit i neosnovan. Također smatra i da se tijelo jedinice lokalne samouprave ne može smatrati poreznim tijelom. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika od 17. lipnja 2025.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ostaje pri navodima iz osporenog rješenja od 17. lipnja 2025. te dodatno ističe da tužbeni navod kojim se osporava zakonitost izračuna naknade tužitelj nije isticao u žalbenom postupku te ukazuje na odredbu članka 142. stavka 7. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22. i 152/24., dalje: OPZ) sukladno kojem da se u žalbi protiv rješenja o ovrsi ne može pobijati zakonitost ovršne isprave.

5. U tijeku spora održana je rasprava 7. srpnja 2026. kako bi se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24. i 39/26, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu nisu pristupile stranke iako su bile uredno pozvane te je rasprava na temelju odredbe članka 89. stavka 4. ZUS-a u svezi s člankom 91. stavkom 3. ZUS-a održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora, dok druge dokaze nije izvodio iz razloga što su se odlučne činjenice mogle utvrditi uvidom u navedenu dokumentaciju.

7. Među strankama je sporno jesu li ispunjeni uvjeti za prisilnu naplatu po rješenju o ovrsi prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-363-05/25-02/00083, URBROJ: 2163-7-05-02-0492-25-1 od 19. veljače 2025., odnosno je li tuženik zakonito odlučio o žalbi tužitelja izjavljenoj u postupku ovrhe naknade za uređenje voda.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredbom članka 5. stavka 1. točke 1. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva ("Narodne novine", broj 153/09., 90/11., 56/13., 154/14., 119/15., 120/16., 127/17., 66/19. i 36/24., dalje: ZFVG) propisano je da je vodna naknada, naknada za uređenje voda. Stavkom 2. istog članka propisano je da su vodne naknade javna davanja.

10. Odredbom članka 72. stavka 1. ZFVG-a propisano je da se protiv svih obveznika naknade za uređenje voda, koja se obračunava uz komunalnu naknadu, izvršenje provodi prema propisima o izvršenju komunalne naknade i na način kako se izvršava komunalna naknada. Stavkom 2. istog članka propisano je da su izvršne isprave na temelju kojih se provodi izvršenje iz stavka 1. ovoga članka, rješenja o obračunu naknade za uređenje voda.

11. Odredbom članka 74. stavkom 1. ZFVG-a propisano je da se na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz stavka 2. ovoga članka, primjenjuje OPZ.

12. Odredbom članka 3. OPZ-a propisano je da je porezno tijelo tijelo državne uprave, upravno tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave ili upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi utvrđivanja i/ili nadzora i/ili naplate poreza.

13. Odredbom članka 108. stavkom 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 4. istog članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

14. Odredbom članka 142. stavka 1. OPZ-a propisano je da protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave iz članka 140. stavka 2. ovoga Zakona može se podnijeti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja. Stavkom 7. istog članka propisano je da se žalbom na rješenje iz stavka 1. ovoga članka ne može pobijati zakonitost ovršne isprave.

15. Odredbom članka 100. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 68/18., 110/18., 32/20. i 145/24., dalje: ZKG) propisano je da se rješenje iz stavka 1. ovoga članka donosi i ovršava u postupku i na način propisan zakonom kojim se uređuje opći odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

16. Uvidom u spis predmeta upravnog postupka utvrđeno je da su Hrvatske vode, Vodnogospodarska ispostava za mali sliv "Raša-Boljunčica", donijele rješenje KLASA: 325-08/18-08/0113979, URBROJ: 374-3302-2-18-0001 od 19. veljače 2018., kojim je tužitelju utvrđen mjesečni iznos naknade za uređenje voda u iznosu od 26,44 kuna za poslovni prostor od 25,18 m2, na adresi [adresa], na kojem rješenju je otisnuta potvrda izvršnosti od 3. svibnja 2018. Nadalje, utvrđeno je da su Hrvatske vode, Vodnogospodarska ispostava za mali sliv "Raša-Boljunčica", donijele i rješenje KLASA: 325-08/18-08/0113980, URBROJ: 374-3302-2-18-0001 od 19. veljače 2018., kojim je tužitelju utvrđen mjesečni iznos naknade za uređenje voda u iznosu od 69,90 kuna za poslovni prostor od 66,57 m2, na adresi [adresa], na kojem rješenju je otisnuta potvrda izvršnosti od 3. svibnja 2018. Nadalje, utvrđeno je da su Hrvatske vode, Vodnogospodarski odjel za vodno područje primorsko-istarskih slivova Rijeka, VGI "Raša-Boljunčica" Labin, donijele rješenje KLASA: UP/I-325-08/20-08/14491, URBROJ: 374-3302-2-20-20-1 od 20. veljače 2020., kojim je tužitelju utvrđen mjesečni iznos naknade za uređenje voda u iznosu od 95,71 kuna za poslovni prostor od 91,15 m2, na adresi [adresa], na kojem rješenju je otisnuta potvrda izvršnosti od 6. srpnja 2020.

17. Primarno se ističe da sukladno citiranoj zakonskoj odredbi iz članka 142. stavka 7. OPZ-a, kojom je izričito propisano da se u žalbi izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi ne može pobijati zakonitost ovršne isprave, tužitelj ne može s uspjehom u ovom sporu, kao i postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, iznositi navode kojima osporava zakonitost ovršnih isprava odnosno rješenja o utvrđenoj visini – obvezi plaćanja naknada za uređenje voda KLASA: 325-08/18-08/0113979, URBROJ: 374-3302-2-18-0001 od 19. veljače 2018., KLASA: 325-08/18-08/0113980, URBROJ: 374-3302-2-18-0001 od 19. veljače 2018. i KLASA: UP/I-325-08/20-08/14491, URBROJ: 374-3302-2-20-20-1 od 20. veljače 2020.

18. Isto tako, predmet postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja tuženika nije utvrđivanje obveze iz predmeta ovoga spora, odnosno obveze naknade za uređenje voda, već je predmet spora ocjena zakonitosti rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja o ovrsi u skladu s odredbom članka 3. stavkom 1. ZUS-a. Stoga su tužbeni navodi kojima se spori sama naknada za uređenje voda i njezina visina ocijenjeni neosnovanima.

19. Nadalje, u pogledu prigovora zastare, potrebno je istaknuti da je izričito odredbom članka 74. stavka 1. ZFVG-a propisano da se na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz stavka 2. ovoga članka, primjenjuje OPZ. Osim toga, odgovarajućom primjenom ZKG-a na temelju ZFVG-a, a suprotno tužbenim navodima, u primjeni odredbe članka 100. stavka 3. ZKG-a, postupovni zakon za donošenje rješenja o naknadi za uređenje voda i ovrsi tog rješenja jest OPZ, a ne ZOO. Stoga nije osnovan tužbeni navod da je pitanje zastare u ovoj pravnoj stvari trebalo cijeniti sukladno ZOO-u, a ne OPZ-u.

19.1. Prema mišljenju Suda, na predmetnu situaciju je na odgovarajući način moguće primijeniti odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz 3/2023-7 od 18. srpnja 2023., u kojoj je taj Sud ocijenio pogrešnim stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da se o pitanju zastare tražbine s osnove komunalne naknade treba raspraviti primjenom članka 226. stavak 1. ZOO-a te zauzeo shvaćanje da se o prigovoru zastare treba odlučiti temeljem relevantnih odredaba OPZ-a na primjenu kojeg upućuje članak 23. stavak 5. (ranije važećeg) ZKG-a, kao i odredba članka 100. stavka 3. važećeg ZKG-a, koji je mjerodavan u konkretnom slučaju.

19.2. Nadalje, odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a propisan je zastarni rok od šest godina za utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, i to od dana kada je zastara počela teći. S obzirom da sukladno stavku 4. tog članka, zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela (dakle od 1. siječnja 2024. za obveze dospjele u 2023., kao vremenski najstarije obveze radi čije se prisilne naplate predmetni postupak provodio u ovoj stvari), jasno je, a imajući u vidu utvrđenu dospjelost predmetnih tražbina, da se u ovoj pravnoj stvari radi o tražbinama unutar propisanog zastarnog roka, odnosno da on nije protekao do donošenja predmetnog rješenja o ovrsi.

19.3. Stoga nisu osnovani tužbeni navodi da je nastupila zastara naplate naknade za uređenje voda po predmetnom rješenju o ovrsi.

20. S obzirom da je člankom 3. OPZ-a izričito propisano da je porezno tijelo, između ostalih i, upravno tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave ili upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi utvrđivanja i/ili nadzora i/ili naplate poreza, nije osnovan tuženi navoda da se tijelo jedinice lokalne samouprave, ovdje prvostupanjsko tijelo, ne može smatrati poreznim tijelom.

21. S obzirom da su osporena rješenja donesena u pravilno provedenom postupku, da su odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, ocjena je Suda da nije osnovan tužbeni navod da su osporenim rješenjem povrijeđena tužiteljeva prava zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

22. Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

23. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

24. Tužitelj je u okviru tužbe podnio prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, a kako bi se odgodilo izvršenje navedenog rješenja tuženika kojeg osporava tužbom do pravomoćnog okončanja ovog spora jer smatra da bi mu ovršnim postupkom pokrenutim prije pravomoćnosti odluke donesene u ovom sporu, nastala nenadoknadiva novčana šteta koju bi kasnije bilo nemoguće naplatiti.

25. Prijedlog tužitelja nije osnovan.

26. Odredbom članka 42. stavka 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano. Stavkom 2. istog članka propisano je da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

27. Ističe se da je odredbom članka 142. stavkom 6. OPZ-a propisano da žalba na rješenje iz stavka 1. i 5. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja o ovrsi.

28. Dakle, citiranom odredbom članka 42. stavkom 2. ZUS-a propisani su uvjeti pod kojima Sud može odrediti odgodni učinak tužbe, a koji uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. Neispunjavanje jednog od zakonom propisanih uvjeta razlog je za negativnu odluku o takvom zahtjevu stranke. Navedeno je slučaj u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je citiranom odredbom članka 142. stavka 6. OPZ-a propisano da žalba protiv rješenja ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave ne odgađa izvršenje rješenja o ovrsi. Stoga je Sud odbio prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe jer nisu ispunjeni uvjeti za određivanje odgodnog učinka tužbe iz citirane odredbe članka 42. stavka 2. ZUS-a radi čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- zakonskom zastupniku tužitelja SE, [adresa],

- tuženiku Istarskoj županiji, Upravnom odjelu za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeku za drugostupanjski upravni postupak, Pula, Riva 8