Poslovni broj: Us I-1085/2026-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Radojke Ćupurdija kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Filipu Gregoru, odvjetniku iz Zagreba, Ulica Antuna Bauera 4, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, OIB: 91547293790, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po opunomoćenici AV, diplomiranoj pravnici i zaposlenici tuženika, radi isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu, nakon javne i usmene rasprave zaključene 8. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenice zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, objavljene 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102- 05/26-01/136, URBROJ: 344-116/7-26-02 od 24. ožujka 2026. i rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar, KLASA: UP/I-102-05/04-01/1638, URBROJ: 2198-20-214/23-26-10 od 29. siječnja 2026. te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, podredno da sud poništi citirana rješenja i naloži prvostupanjskom tijelu isplatiti tužitelju novčanu naknadu u jednokratnom iznosu utvrđenom nakon provedenog financijskog vještačenja.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja zaprimljenoj kod ovog suda 6. svibnja 2026. podnesenoj protiv rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/26-01/136, URBROJ: 344-116/7-26-02 od 24. ožujka 2026., te u podnesku zaprimljenom kod ovoga suda 30. lipnja 2026. kojim se očitovao na navode odgovora na tužbu tuženika, tužitelj u bitnom najprije reproducira izreke osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, nakon čega detaljno opisuje kronologiju postupanja nadležnog tijela prije donošenja prvostupanjskog rješenja. Ističe da je u provedenom postupku činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, kao i da je od službene osobe prvostupanjskog tijela tražio jasne informacije o uvjetima, načinu ostvarivanja prava te mogućnosti isplate preostalog iznosa novčane naknade u jednokratnom iznosu u slučaju otvaranja obrta, kao i da ga nitko od službenika s kojima je komunicirao nije ni na koji način obavijestio ili upozorio na mogućnost da bi njegov zahtjev mogao biti odbijen zbog nedostatka sredstava ili da bi u tom slučaju izgubio pravo na mjesečnu naknadu za nezaposlene, s tim da je prvostupanjsko rješenje kojim je zahtjev tužitelja odbijen doneseno 99 dana nakon što je tužitelj podnio zahtjev, i to unatoč zadovoljavanju svih uvjeta za pozitivno rješenje te uredno prikupljenoj dokumentaciji, a zahtjev je odbijen uz obrazloženje da nisu osigurana financijska sredstva. Posljedica takvog postupanja bila je da je tužitelj izgubio pravo na redovitu mjesečnu novčanu naknadu, ostao bez očekivanih sredstava nužnih za održavanje poslovanja, odnosno bez egzistencijalne sigurnosti izgubivši prethodno zakonom stečeno i zajamčeno pravo u korist drugog prava koje je neostvareno, a sve zato jer je radi zadovoljavanja zakonskih uvjeta potrebnih za odobrenje jednokratne naknade otvorio obrt. Tužitelj nadalje ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri čemu problematizira odredbe Pravilnika o uvjetima i načinu isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu i Zakona o tržištu rada, koje odredbe su primijenjene na konkretnu upravnu stvar, pri čemu naglašava da se odredbe Pravilnika trebaju tumači u skladu sa svrhom Zakona o tržištu rada, a ne restriktivno i formalistički, kao apsolutnu zapreku za ostvarivanje prava. Ukazuje i na bitnu povredu pravila postupka jer nadležna tijela nisu potpuno i pravilno utvrdila sve činjenice koje su od odlučnog značaja za zakonito rješavanje ove upravne stvari, kao i da u postupku nisu izvedeni dokazi koje je tužitelj predlagao, a da su predloženi dokazi izvedeni, moglo se utvrditi da je tužitelj postupao upravo prema uputama službenih osoba te da je na temelju takvih uputa poduzeo radnje koje su za njega proizvele ozbiljne pravne i egzistencijalne posljedice. Stoga je izostanak provođenja dokaznog postupka izravno utjecao na sadržaj donesene odluke. Tužitelj isto tako ističe kako je u provedenom postupku došlo do povrede načela pomoći stranci i zaštite legitimnih očekivanja, nadalje ukazuje i na nedostatno obrazloženje osporenog rješenja, kao i na povredu načela razmjernosti, te se poziva na sudsku praksu upravnih sudova i Europskog suda za ljudska prava primjenjivu u konkretnom slučaju, koju taksativno reproducira u tužbi. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu na način kako je to precizirano u izreci ove presude, a također predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi mu trošak spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom osporio sve tužbene navode tužitelja pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega ističe da je očito kako je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, da su primijenjene pravilne odredbe materijalnog i procesnog prava, pa je predložio sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

3.U sporu je održana rasprava 8. srpnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupile zamjenica zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenica tuženika.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da ga se u ovom sporu sasluša u svojstvu stranke, da se u svojstvu svjedoka saslušaju JV, HV i ŽVU, djelatnice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar, te da se pregleda televizijski prilog od 26. siječnja 2026., to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotrebni i suvišni, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

9.Naime, rješenjem prvostupanjskog tijela Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar, KLASA: UP/I-102-05/04-01/1638, URBROJ: 2198-20- 214/23-26-10 od 29. siječnja 2026. odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu, to u bitnom iz razloga što je u provedenom postupku utvrđeno da nisu osigurana financijska sredstva u svrhu isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu, te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbu članka 2. stavka 1. Pravilnika o uvjetima i načinu isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu („Narodne novine", br. 28/19).

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/26-01/136, URBROJ: 344-116/7-26-02 od 24. ožujka 2026., postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora, njegova žalba je odbijena, čime je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, to u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo tijelo prvog stupnja u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da u konkretnoj upravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke da se tužitelju isplati novčana naknada u jednokratnom iznosu, slijedom čega je tuženik isto ocijenio pravilnim i zakonitim.

11.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke da se tužitelju isplati novčana naknada u jednokratnom iznosu, u svezi s čim je li u tom smislu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na isto potom pravilno primijenilo mjerodavno materijalno pravo, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

12.Odredbom članka 55. stavak 1. Zakona o tržištu rada („Narodne novine", br. 118/18, 32/20, 18/22, 156/23 i 154/24), propisano je da nezaposlenoj osobi koja ima pravo na novčanu naknadu može se, na njezin zahtjev, isplatiti naknada u jednokratnom iznosu ovisno o utvrđenom trajanju prava na naknadu prema članku 54. stavku 1. ovoga Zakona, radi zapošljavanja i samozapošljavanja.

Stavkom 6. istog članka citiranog Zakona propisano je da uvjete i način isplate naknade iz stavka 1. ovoga članka propisat će pravilnikom ministar nadležan za rad. Člankom 2. stavkom 1. Pravilnika o uvjetima i načinu isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu („Narodne novine", br. 28/19) propisano je da nezaposlenoj osobi može se, pod uvjetom da su u tu svrhu osigurana financijska sredstva, na njezin zahtjev isplatiti naknada u jednokratnom iznosu.

Sukladno članku 5. stavku 1. istog Pravilnika, o zahtjevu iz članka 4. Pravilnika odlučuje rješenjem regionalna odnosno područna ustrojstvena jedinica Zavoda. Člankom 6. stavak 1. istog Pravilnika propisano je da prije donošenja rješenja iz članka 5. stavka 1. ovoga Pravilnika zatražit će se suglasnost središnje ustrojstvene jedinice Zavoda o osiguranju financijskih sredstava za ovu namjenu.

Prema članku 3. točki 1. istog Pravilnika isplata novčane naknade u jednokratnom iznosu može se odobriti nezaposlenoj osobi za registraciju obrta odnosno samostalne djelatnosti.

13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora istu odbio, te potvrdio prvostupanjsko rješenje naprijed citirane izreke, a ovo stoga što i ovaj sud nalazi da u konkretnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke da se tužitelju isplati novčana naknada u jednokratnom iznosu, kod kojeg stanja stvari je prvostupanjsko tijelo svoje rješenje donijelo pravilnom primjenom mjerodavnih odredbi Pravilnika o uvjetima i načinu isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu, te je stoga i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, pa ovaj sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i rješenje prvostupanjskog tijela u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu proizlazi da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe [adresa], KLASA: UP/I-102-05/04- 01/1638, URBROJ: 2181-20-214/15-25-08 od 20. listopada 2025. priznato pravo na novčanu naknadu u trajanju od 390 dana, počevši od 1. rujna 2025. do zaključno 25. rujna 2026., ukoliko prije isteka navedenog roka ne nastupi neki od zakonom propisanih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu. Iz upravnog spisa je nadalje razvidno kako je tužitelj 20. listopada 2025. prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu radi registracije obrta. Također, iz rješenja Upravnog odjela za gospodarstvo i turizam KLASA, UP/I-311-02/25-02/2232, URBROJ: 2198-18-01-02/2-25-2 od 20. studenog 2025. te iz Izvatka iz Obrtnog registra proizlazi da je tužitelj naznačenog datuma registrirao obrt „ [obrt]“ za tehničko savjetovanje, s početkom obavljanja djelatnosti od 13. prosinca 2025. Iz podataka spisa potom proizlazi da je povodom predmetnog zahtjeva tužitelja prvostupanjsko tijelo zatražilo suglasnost Središnjeg ureda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje radi osiguranja financijskih sredstava za tu namjenu, no s obzirom da financijska sredstva za isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu nisu bila osigurana, prvostupanjsko tijelo donijelo je svoje rješenje od 29. siječnja 2026. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na isplatu navedene naknade u jednokratnom iznosu, protiv kojeg rješenja je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika od 24. ožujka 2026., u odnosu na koje rješenje je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

15.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe da u provedenom postupku činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, da je došlo do povrede materijalnog prava na štetu tužitelja, kao i do procesnih povreda, te povrede brojnih načela upravnog postupka, uslijed kojih razloga da je osporena rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela nezakonita, za kazati je kako sud ovakve navode tužitelja ne nalazi utemeljenima.

16.Naime, s prethodnim u vezi najprije je za navesti kako sud zaključuje da u provedenom upravnom postupku nije došlo do povrede niti jednog od načela upravnog postupka kakva u vidu ima mjerodavni Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na štetu tužitelja, pa tako niti onih koje tužitelj apostrofira u tužbi. U tom smislu, za kazati je kako iz podataka upravnog spisa nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjsko tijelo povodom predmetnog zahtjeva tužitelja za isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu radi zapošljavanja i samozapošljavanja, prije donošenja svog rješenja, zatražilo suglasnost središnje ustrojstvene jedinice Zavoda za zapošljavanje o osiguranju financijskih sredstava za takvu namjenu, čime je nedvojbeno postupljeno sukladno članku 6. stavku 1. Pravilnika o uvjetima i načinu isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu, a koja suglasnost nije dana s obzirom da financijska sredstva za tu svrhu nisu bila osigurana, kod kojeg neprijepornog stanja stvari prvostupanjsko tijelo je jedino i moglo donijeti rješenje kojim se odbija zahtjev tužitelja jer se u smislu odredbe članka 2. stavka 1. istog Pravilnika nezaposlenoj osobi može, ali samo pod uvjetom da su u tu svrhu osigurana financijska sredstva, na njezin zahtjev isplatiti naknada u jednokratnom iznosu, što znači da u konkretnom slučaju nije bio zadovoljen ključan uvjet da bi se tužitelju isplatiti naknada u jednokratnom iznosu i to da su u tu svrhu osigurana financijska sredstva, međutim kako u tu svrhu financijska sredstva nesporno nisu osigurana, potpuno je jasno da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je na temelju odredbe čl. 2. stavka 1. Pravilnika odbilo zahtjev tužitelja, te je ujedno i tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio njegovu žalbu izjavljenu protiv tog rješenja, na koji način nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja, s tim da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, pri čemu nije došlo ni do procesnih povreda na štetu tužitelja koje bi bile od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora.

17.Stoga, kod izloženog stanja stvari nedvojbeno je da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede niti jednog od načela upravnog postupka, a kako to tužitelj neutemeljeno tvrdi, s čim u vezi je posebice za apostrofirati tužitelju kako on nije mogao imati legitimna očekivanja da će se njegov zahtjev usvojiti, to pak iz razloga što je u smislu članka 55. stavka 1. Zakona o tržištu rada te članka 2. stavka 1. Pravilnika o uvjetima i načinu isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu, isplata novčane naknade u jednokratnom iznosu kakvu je tužitelj u konkretnom slučaju zatražio propisana isključivo kao mogućnost, dakle fakultativno, ali ne i kao obveza koja bi morala biti ispunjena, s tim da je isplata novčane naknade u jednokratnom iznosu moguća jedino pod uvjetom da su za tu svrhu osigurana financijska sredstva, pa kako ista nesporno nisu osigurana, imajući u vidu fakultativnost citiranih odredbi, potpuno je jasno da tužitelj sasvim sigurno nije mogao imati legitimna očekivanja da će njegov zahtjev biti usvojen.

18.Isto tako, u konkretnom slučaju nije moglo doći niti do povrede načela zaštite stečenih prava, to pak iz razloga što tužitelj nikada nije stekao pravo na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu jer se to pravo može ostvariti samo uz ispunjenje uvjeta kakve definiraju naprijed citirane odredbe Zakona o tržištu rada i Pravilnika o uvjetima i načinu isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu, a koji uvjeti uslijed prethodno obrazloženih razloga u ovoj upravnoj stvari nisu bili ispunjeni, s čim u vezi je dodatno za navesti kako je jedino pravo koje je tužitelj stekao ono definirano rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe Zadar, KLASA: UP/I- 102-05/04-01/1638, URBROJ: 2181-20-214/15-25-08 od 20. listopada 2025. kojim mu je priznato pravo na novčanu naknadu u trajanju od 390 dana, počevši od 1. rujna 2025. do zaključno 25. rujna 2026., ukoliko prije isteka navedenog roka ne nastupi neki od zakonom propisanih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu, slijedom čega je nedvojbeno da tužitelj nikada nije stekao pravo na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu.

19.Vezano za tužiteljevo problematiziranje roka u kojem je doneseno prvostupanjsko rješenje, za kazati je kako to rješenje nesumnjivo nije doneseno u roku kakav u vidu ima odredba čl. 101. Zakona o općem upravnom postupku, no takva okolnost nije niti može biti od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora s obzirom da rješenje koje je doneseno izvan propisanog zakonskog instruktivnog roka ne može samo iz tog razloga biti nezakonito, s tim da je tužitelj u tom pogledu imao na dispoziciji svoja prava zaštititi podnošenjem žalbe, odnosno tužbe radi šutnje uprave, a na koji način on prema podacima upravnog spisa u konkretnom slučaju nije postupio.

20.Također, tužiteljevo problematiziranje Pravilnika o uvjetima i načinu isplate novčane naknade u jednokratnom iznosu („Narodne novine", br. 28/19) u cijelosti je bespredmetno, to pak stoga što predmet ovog spora nije niti može biti ocjena zakonitosti tog podzakonskog akta, već je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti pojedinačnih upravnih akata i to osporenog rješenja tuženika od 24. ožujka 2026. te prvostupanjskog rješenja od 29. siječnja 2026., s tim da je ocjena zakonitosti općih akata u isključivoj nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, dok prvostupanjski upravni sudovi nisu nadležni ocjenjivati zakonitost takvih akata, već samo pojedinačnih upravnih akata.

21.Konačno, za nadodati je kako je i pozivanje tužitelja na sudsku praksu upravnih sudova i Europskog suda za ljudska prava potpuno bespredmetno s obzirom da sudska praksa na koju se tužitelj poziva u tužbi nije primjenjiva na konkretnu upravnu stvar, niti sud nalazi bilo kakvu činjeničnu ili pravnu poveznicu s predmetom ovog spora. Također, tužitelj neosnovano ukazuje na manjkavost obrazloženja osporenog rješenja tuženika, jer ovaj sud zaključuje da je obrazloženje osporenog rješenja tuženik u suglasju s mjerodavnom odredbom čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku s obzirom da isto sadrži kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, kao i razloge zbog kojih nije usvojen zahtjev stranke te razloge donošenja zaključaka tijekom postupka, isto ujedno sadrži i propise na temelju kojih je riješena upravna stvar, s tim da je utvrđeno činjenično stanje dovedeno u vezu s mjerodavnim odredbama materijalnog prava, pa je potpuno jasno da obrazloženje osporenog akta tuženika ne sadrži manjkavosti zbog kojih bi to rješenje ovaj sud trebao ocijeniti nezakonitim.

22.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

23.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

24.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti u izreci rješenja.

U Splitu, 14. srpnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Filipu Gregoru, odvjetniku iz Zagreba, Ulica Antuna

Bauera 4, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Središnjem uredu, sa sjedištem u [adresa], uz zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.