REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-413/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Šimundića, predsjednika vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Marije Bakula Vugrinec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica iz Zagreba, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-320/2025 od 8. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-320/2025 od 8. prosinca 2025. u pobijanim točkama
I., II. i IV. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita VĐĐ i prednika tuženika 13. svibnja 2005., sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora, a kojom se korisnik kredita obvezao platiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 0,80% od iznosa kredita jednokratno unaprijed, te je točkom II. izreke tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva za odobravanje kredita iznos od 503,57 EUR s kamatom od 21. svibnja 2015. do isplate po stopi koja se određuje na ostale odnose, u roku od 15 dana. Točkom IV. izreke tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.099,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 8. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje na ostale odnose.
2. Sud je ocijenio osnovan tužbeni zahtjev utvrdivši da je VĐĐ s prednikom tuženika sklopila 13. svibnja 2005. ugovor o kreditu, koji je bio tipski, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo i u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita kao administrativna naknada u iznosu od 0,80% jednokratno, koja se ima platiti unaprijed. Sud ocjenjuje predmetnu ugovornu odredbu ništetnom kao nepoštenu ugovornu odredbu sukladno odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/23). Obrazlaže da je iz rezultata dokaznog postupka utvrđeno da se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, da banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se troškovima radi, da tuženik nije dokazao opravdanost naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita i da se s obzirom na činjenicu da se radi o tipskom ugovoru radi o ugovornoj odredbi kojom je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , već i stoga jer bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača isti bio ograničen u ostvarivanju svog prava na podnošenje zahtjeva za kredit. Ocijenjen je neosnovanim prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije, s obrazloženjem da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pri čemu se sud pozvao na odredbu članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 335/05, 31/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sud je primjenom odredaba članka 323. stavka 1., članka 326. stavka 2. i članka 323. stavka 1. odredio vraćanje onoga što je primljeno na temelju tako ništetne ugovorne odredbe te je presuđeno kao u točki II. izreke, pri čemu je ocijenjen neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a koji počinje teći od utvrđenja ništetnosti odredbe. Zatezne kamate su dosuđene uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO -a s obrazloženjem da kamate teku od izvršenog plaćanja jer je tuženik kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna , jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o toj naknadi. Parnični trošak dosuđen je uz primjenu članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude pobijajući točku I., II. i IV. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 11. i 12. ZPP-a. Smatra da je sud pogrešno ocijenio tuženikov prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije, jer tužitelj nije potrošač i ne može tražiti zaštitu po osnovi potrošačkih prava te je tražbina strogo osobne naravi, pa potrošač ne može svoje pravo koje bi mu pripadalo po osnovi strogo osobnog položaja prenijeti na drugu fizičku ili pravnu osobu. Ističe da u odnosu na spornu odredbu nije trebalo provoditi test poštenosti sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača s obzirom na činjenicu da je odredba bila jasna i transparentna, a odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača isključuje se provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive ili transparentne odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Osporava i pravilnost primjene odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je odredbom propisano da su nepoštene ugovorne odredbe ako se o istima nije pregovaralo, protivne su načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O pitanju pojedinačnog pregovaranja sud je zaključio na temelju iskaza korisnika kredita, a ukazuje da europsko potrošačko pravo štiti prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću te se ne nameću obveze samo jednoj ugovornoj strani, neovisno o postupanju druge strane, slijedom čega Zakon o zaštiti potrošača pruža zaštitu onom potrošaču koji je prilikom sklapanja ugovora u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, što u konkretnom predmetu nije dokazano. Sud nije niti obrazložio u čemu se sastoji značajna neravnoteža, slijedom čega je pogrešno primijenio materijalno pravo, a pogrešan je pravni pristup suda kada obrazlaže da tuženik nije odredio na što se odnosi navedena naknada, odnosno što čini trošak obrade kredita, jer to tuženik nije niti u obvezi sukladno praksi Suda Europske unije. Pogrešno je primijenio materijalno pravo u odnosu na tuženikov prigovor zastare i u odnosu na dosuđene kamate pa predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku, ili presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama istaknutih žalbenih navoda, pri čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnoga prava. Presuda je pravilna i zaklonita.
7. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, kao i o spornim pravnim pitanjima. Nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje ukazuje žalitelj, niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Neosnovani su žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, bilo u ocjeni tuženikova prigovora aktivne legitimacije , bilo u ocjeni ništetnosti predmetne odredbe i pravu na vraćanje onoga što je na temelju ništetne odredbe plaćeno.
8. Prvostupanjski sud pravilno obrazlaže tužiteljevu aktivnu legitimaciju za isticanje predmetnih zahtjeva, zasnovanu na valjanom ugovoru o ustupu tražbine i pri tome pravilno primjenjuje odredbu članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Valja ukazati i na odredbu članka 80. stavka 1. ZOO -a da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Niti jedna od navedenih situacija nije ostvarena u konkretnom slučaju jer se ne radi o tražbini čiji bi prijenos bio zabranjen , niti je strogo osobne naravi, kao što to pogrešno u žalbi elaborira žalitelj. Naprotiv radi se o imovinskoj tražbini čiji je prijenos dopušten i moguć, iz čega i tužitelj izvodi svoju aktivnu legitimaciju, dok se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana osoba kako je to propisano odredbom članka 327. ZOO-a.
9. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača na koje se pozvao kada je ocijenio kada se radi o ništetnoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva u tipskom ugovoru, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a korisnik kredita nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade niti o tome na što se ta naknada odnosi. Pravilno prvostupanjski sud obrazlaže da je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ne samo u iznosu kojeg je potrošač na temelju ništetne odredbe morao isplatiti za obradu kredita tuženiku, već i s obzirom na činjenicu da je potrošač bio u poziciji da bi bez prihvaćanja takve ugovorne odredbe bio onemogućen u ostvarivanju svojega zahtjeva za kredit, jer se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru od strane trgovca kojem je potrošač mogao samo pristupiti. Stoga su netočni žalbeni navodi da je prvostupanjski sud propustio dati obrazloženje o tome u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. Pravilno je odbijen i prigovor zastare potraživanja jer je tužitelj stekao pravo tražiti povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe tek nakon što je utvrđena njena ništetnost, a pravilno je sud primijenio i odredbu članka 1115. ZOO-a prema kojoj nepošteni stjecatelj zatezne kamate ima platiti od dana stjecanja. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom isključuje se mogućnost ocjene tuženika kao savjesnog, već se radi i nepoštenom stjecatelju koji je dužan platiti zakonske zatezne kamate na stečeni iznos od dana stjecanja na temelju ništetne pravne osnove.
11. Kako je presuda u svemu pravilna i zakonita, to je pravilna i odluka o trošku postupka koju žalitelj posebno niti ne osporava.
12. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP -a presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 14. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Mladen Šimundić
