Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-978/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1168/2019-28 od 15. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1168/2019-28 od 15. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. II. III. i V. izreke.
II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1168/2019-28 od 15. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke za iznos od 696,26 EUR sa pripadajućim kamatama.
III. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1168/2019-28 od 15. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom daljnjeg bruto iznosa od 204,77 EUR i bruto iznosa od 40,63 EUR i za navedeno sudi:
Nalaže se tuženici platiti tužitelju bruto iznos od 204,77 EUR sa zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od 41,62 EUR počev od 16. kolovoza 2013. pa do isplate te
- na iznos od 163,15 EUR počev od 16. rujna 2013. pa do isplate, te platiti tužitelju bruto iznos od 40,63 EUR sa zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od 16,95 EUR počev od 16. rujna 2013. te
- na iznos od 23,68 EUR počev od 16. listopada 2013.
pa sve do isplate, po kamatnoj stopi koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima , osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom iznosu, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 65,00 EUR u roku od 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka preko dosuđenih 65,00 EUR.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 1.144,20 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2014. do isplate, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (točka I. izreke), zatim platiti tužitelju bruto iznos od 76,12 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose glavnice teku kako je pobliže određeno u toj točki izreke prvostupanjske presude, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (točka II. izreke), te nadalje platiti tužitelju bruto iznos od 98,55 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose glavnice teku kako je pobliže određeno u toj točki izreke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (točka III. izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 941,66 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos (točka IV. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.015,45 EUR (točka V. izreke).
2. Protiv citirane presude u dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u točki IV. izreke te u pogledu odluke o troškovima postupka u dijelu kojim mu nije dosuđen daljnji iznos parničnog troška žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja uz dosudu troška sastava žalbe, a podredno vratiti predmet u pobijanom dijelu na ponovno suđenje te dosuditi tužitelju trošak sastava žalbe. Za trošak sastava žalbe tužitelj potražuje 100 bodova uvećano za 25% PDV-a.
3. Protiv citirane presude žali se i tuženik i to iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP-a sadržajno u dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke. Predlaže usvojiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način da drugostupanjski sud odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška tuženiku, kao i troška sastava žalbe, a podredno osporenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće po osnovi neisplaćenog prekovremenog rada, zahtjev za isplatu neisplaćenih dodataka izuzev dodatka za prekovremeni rad, zahtjev za isplatu po osnovu neiskorištene dnevne stanke od 60 minuta te za isplatu razlike plaće za 106 sati rada po redovnoj cijeni rada, a to u razdoblju od 12. srpnja 2011. do 12. srpnja 2018.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci u okviru žalbenih razloga, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima stranaka presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koji u žalbi ističe obje stranke.
7. Nadalje, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer su u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđene sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke. No prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo glede prigovora zastare.
8. Sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev ocjenjuje djelomično osnovanim na temelju propisa koje je citirao pod točkom 7. do 9. obrazloženja, a visinu do koje je osnovan tužbeni zahtjev utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke za koji utvrđuje da je sačinjen temeljem spisu priložene dokumentacije, u skladu s pravilima struke i u njemu nema proturječnosti te iskaza tužitelja, koji nalazi životnim i logično uvjerljivim glede utvrđenja nemogućnosti korištenja dnevne stanke od 60 minuta tijekom radnog vremena u danima kad je radio dulje od 12 sati u kontinuitetu te je slijedom tako provedenog dokaznog postupka utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim, sve na način kako je to odlučeno u izreci pobijane presude pod točkom I. do III. Preostali dio zahtjeva u ukupnom iznosu od 941,66 EUR (točka IV. izreke) sud prvog stupnja odbija djelomično zbog nastupa zastare (iznos od ukupno 204,77 EUR), a djelomično jer smatra da nema zakonske osnove za isplatom tog dijela zahtjeva (iznos od 696,26 EUR).
9. U žalbenoj fazi postupka i nadalje je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva po svim utuženim osnovama, kao i je li dio potraživanja tužitelja u zastari.
10. U odnosu na zahtijevanu isplatu razlike plaće po osnovi neisplaćenog prekovremenog rada za razdoblje do 1. lipnja 2014. te neisplaćene dodatke izuzev dodataka za prekovremeni rad po kojoj osnovi tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od ukupno 280,89 EUR treba reći da žalbeni navodi tuženice kojim osporava tužitelju pravo na navedeno potraživanje nisu osnovani iz razloga kako slijedi.
11.1. Na tužitelja kao djelatnu vojnu osobu, u pogledu radnog vremena, isplate plaća i dodataka na plaću u utuženom razdoblju primjenjivali su se podzakonski akti, koji su doneseni temeljem Zakona o službi u oružanim snagama RH.
11.2. U pogledu radnog vremena, isplate plaća i dodataka na plaću tužitelju, s obzirom na utužena razdoblja, razlikuju se dva razdoblja s obzirom na zakonske i pod zakonske akte koji su u tim razdobljima bili na snazi.
11.3. Prvo razdoblje odnosi se na period do 1. lipnja 2014., kada se primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika (Narodne novine broj 118/09, 118/12) i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine broj 118/09) koji su stupili na snagu 1. listopada 2009.
11.4. Naprijed navedenom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u oružanim snagama RH, te pravo na povećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstvo i stražarska služba. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine broj 118/09) bilo je regulirano pitanje dodatka za rad u turnusu kao i dodatka za dežurstvo i stražarsku službu.
11.5. Drugo razdoblje odnosi se na period od 1. siječnja 2014. nadalje, odnosno na razdoblje od stupanja na snagu Zakona o službi u oružanim snagama RH (Narodne novine broj 73/13, 75/15) u kojem su u primjeni Odluka o rasporedu radnog vremena (Narodne novine broj 66/14, 23/15, 84/15) i Pravilnik o dodacima na plaću djelatne vojne osobe (Narodne novine broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15).
12. Suprotno žalbenim navodima tuženice, po stavu ovog suda drugog stupnja tužitelj osnovano potražuje u razdoblju do 1. lipnja 2014. razliku plaće za neisplaćeni prekovremene sate rada te za neisplaćene dodatke izvan dodataka za prekovremeni rad, a to temeljem odredbe čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02,175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOS/02), čl. XII. i XIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine broj 118/09, 118/12, dalje Odluka 09), te Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine 118/09), slijedom kojih materijalnopravnih odredbi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj, u utuženom razdoblju, ima pravo na uvećanu plaću radi prekovremenog rada i pravo na dodatke izvan dodataka za prekovremeni rad, visine kojeg dijela zahtjeva su utvrđene financijskim vještačenjem temeljem spisu priložene dokumentacije, slijedom čega su žalbeni navodi tuženice istaknuti u pravcu osporavanja tih prava tužitelju u cijelosti neosnovani, pri čemu valja napomenuti da po stavu ovog suda drugog stupnja utuženo potraživanje tužitelja s osnove neisplaćenih dodataka nije niti djelomično u zastari, a iz razloga kako će to nastavno u obrazloženju ove odluke biti obrazloženo.
13.1. Dana 1. siječnja 2014. stupio je na snagu Zakona o službi u oružanim snagama RH (Narodne novine broj 73/13, 75/15, dalje: ZSOS) kojim je čl. 136. st. 1. i 2. propisano da se plaća djelatne vojne osobe sastoji od osnovne plaće i dodatka na plaću. Plaća se određuje odlukom o rasporedu. Čl. 155. istog Zakona propisano je da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. ovoga Zakona, a isto proizlazi i iz Odluke o rasporedu radnog vremena (Narodne novine 66/14) donesena na temelju čl. 153. st. 3. ZSOS-a, kojom je u točki IV. propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.
13.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio dio zahtjeva tužitelja za isplatom razlike plaće za 106 sati prekovremenog rada u razdoblju od 1. lipnja 2014. do 27. srpnja 2018. po redovnoj cijeni sata u visini od 696,26 EUR, jer za taj rad nema zakonske osnove na isplatu, sve kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
13.3. U odnosu na daljnje žalbene navode tužitelje glede eventualnog spora oko evidencije radnog vremena, kao i navoda da propusti zapovjednika za izdavanje takvog naloga za korištenje slobodnih dana ne mogu ići na teret tužitelja, treba reći da se radi o novim činjenicama koje tužitelj prvi put iznosi u žalbi, a što nije dopušteno (čl. 352. st. 1.ZPP-a), pri čemu dalje treba istaknuti da su ti žalbeni navodi u konkretnom slučaju, obzirom na činjeničnu osnovu u ovom postupku na kojoj tužitelj temelji zahtjev za isplatom po ovoj osnovi, irelevantni.
14.1. Nadalje sud prvog stupnja prihvatio je i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorištenu dnevnu stanku, osim u dijelu zahtjeva za koji smatra da je u zastari. U tom dijelu sud je prihvatio kao životan i logičan iskaz tužitelja da vojno vozilo nisu smjeli napuštati kada bi se primjerice vozile zaštićene osobe ili delegacije i takvo vozilo je bilo u policijskoj pratnji, a to i u slučaju kada bi se čekalo na te osobe, a kada su u vozilu uvijek morali biti prisutni, što je znalo biti i od 6 ujutro do 23 sata toga dana. Zbog navedenog kada je radio dulje od 12 sati u kontinuitetu, nije bilo moguće koristiti dnevnu pauzu na bilo koji način. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorišteni dnevni odmor (stanku) pozivom na toč. III Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine br. 118/09.) i toč XI Odluke o rasporedu radnog vremena (Narodne novine br. 66/14.).
14.2. Tuženica osporava utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelju nije bilo osigurano 60 minuta dnevne stanke, te da za takvo utvrđenje prvostupanjskog suda nema dokaza.
14.3. Što se tiče dužnosti vođenja evidencije korištenja dnevne stanke, točni su žalbeni navodi tuženice da nije imala obvezu evidentiranja dnevnog odmora, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud u odluci broj Rev 300/2023-2 od 23. svibnja 2023. u kojoj je je izrazio pravno shvaćanje prema kojem: "… tuženica u utuženom razdoblju nije imala obvezu zasebnog evidentiranja dnevnog odmora (stanke) djelatnih vojnih osoba u evidenciji radnog vremena…".
14.4. U odnosu na navode da sama činjenica da vrijeme korištenja dnevnog odmora nije nigdje evidentirano, ne može značiti da tužitelj to pravo nije koristio treba reći da je to točno, no u ovom postupku je upravo saslušanjem tužitelja utvrđeno da to pravo nije koristio, a na čiji iskaz nije bilo primjedbi te ga je prvostupanjski sud prihvatio kao logičan i životno uvjerljiv.
14.5. U odluci Vrhovnog suda republike Hrvatske broj Rev-300/2023-2 od 23. svibnja 2023. zauzeto je pravno shvaćanje:
„Ako tužitelju od strane tuženice nije omogućeno ostvarenje prava na uvećani dnevni odmor (stanku), koje pravo izvire iz materijalnopravne odredbe koju je donijela sama tuženica, te budući se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to je tuženica dužna, jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku, naknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada (između stranaka visina tužbenog zahtjeva nije sporna).“
14.6. Stoga kako tuženica nije ni tvrdila, a niti je dokazala da je tužitelju omogućila korištenje dnevnog odmora od 60 minuta, jer samo pozivanje tuženice na Pravilnik o prehrani pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 131/13, 36/15, 51/15, 121/16 i 38/18), koji regulira tek pravo radnika na jedan obrok za 8 sati rada a preko toga 3 dnevna obroka, nije dokaz da je korišten sporni uvećani dnevni odmor, a saslušanjem tužitelja je utvrđeno da to pravo nije koristio, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica u obvezi platiti tužitelju naknadu za neiskorištenu dnevnu stanku.
14.7. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio, i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorišteni dnevni odmor (stanku) prihvatio, tako da u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a koji ističe tuženica.
15. U pogledu prigovora zastare:
15.1. Predmetnom pobijanom presudom zbog nastupa zastare odbijen je dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 204,77 EUR s osnova neisplaćenih dodataka na prekovremeni rad, te dio zahtjeva od 40,63 EUR s osnove neiskorištene dnevne stanke (točka IV. izreke i točka 6. i 9. obrazloženja), te u pogledu ovog dijela zahtjeva tužitelj osnovano žalbom pobija zaključke prvostupanjskog suda u pogledu istaknutog prigovor zastare.
15.2. Prema odredbi čl. 139. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17.,dalje: ZR) potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva u roku od pet godina , a koja odredba se ima primijeniti u konkretnom slučaju primjenom odredbe čl. 232. st. 2. ZR-a
15.3. Odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP-a propisano je da je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Stavkom 3. istog članka propisano je da podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje, dok je stavkom 5. istog članka propisano da ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, da podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.
15.4. Prema odredbi čl. 238. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., 69/26., dalje: ZOO) ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
15.5. Dakle, nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, zastara u smislu odredbe čl. 186.a st. 3. ZPP-a zbog zastoja zastare ne teče, te ista nastavlja teći nakon što državno odvjetništvo zahtjev za mirno rješenje spora nije prihvatilo, odnosno najkasnije tri mjeseca od dana njegovog podnošenja sukladno čl. 238. st. 2. ZOO-a i čl. 186. st. 5. ZPP-a.
15.6. Slijedom navedenih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
15.7. U ovom konkretnom slučaju, do prekida zastare je došlo podnošenjem tužbe 29. listopada 2018. pa bi sukladno čl. 139. ZR-a u zastari bile sve tražbine starije od pet godina, odnosno prije 29. listopada 2013.
15.8. No kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora 27. srpnja 2018. nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od pet godina, slijedom čega proizlazi da su u zastari potraživanja tužitelja dospjela prije 29. srpnja 2013.
15.9. Stoga kako je najstarije utuženo potraživanje tužitelja prema specifikaciji njegovog zahtjeva iz podneska od 20. rujna 2023. (list 539-541 spisa) dospjelo dana 15. kolovoza 2013., prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo glede po tuženici istaknutog prigovora zastare, a što osnovano ukazuje tužitelj u žalbi.
15.10. Slijedom navedenog, prema stavu ovog suda drugog stupnja potraživanja tužitelja u iznosu od 41,62 EUR i 163,15 EUR (dospjela u kolovozu i rujnu 2013.) sa osnove neisplaćenih dodataka te potraživanja u iznosu od 16,95 EUR i 23,68 EUR s osnove neiskorištene dnevne stanke (dospjela u rujnu i listopadu 2013.) nisu zastarjela, pa je stoga valjalo u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu te tužitelju dosuditi navedene iznose sa zateznim kamatama na način kako je to i zahtijevao.
16. Kako obje stranke osporavajući odluku o troškovima postupka ne navode konkretne povrede i propuste prvostupanjskog suda vezano za tu odluku o parničnom trošku pod točkom V. izreke, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod točkom V. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.
17. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu, a u preostalom dijelu istu preinačiti temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a te stoga odlučiti kao u točki I., II. i III. izreke ove presude.
18.1. Kako je tužitelj djelomično uspio sa žalbom, to mu je temeljem čl. 166. st. 2. ZPP- a valjalo dosuditi trošak žalbenog postupka koji se sastoji od troška sastava žalbe po Tbr. 10.1., i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.), uvećanog za PDV (Tbr. 46.), što iznosi 250,00 EUR.
18.2. Prema uspjehu u ovom žalbenom postupku u omjeru od 26%, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 65,00 EUR, koji iznos troška je naloženo tuženici da mu nadoknadi, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 185,00 EUR valjalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke.
19. Zahtjev tuženice za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan , jer sa žalbom nije uspjela te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP -a, odlučiti kao pod toč. VI. izreke ove presude.
U Zagrebu, 14. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Ivica Veselić
