Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-68/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, DCG, izvjestiteljice i članice i DC, članice, u pravnoj stvari tužitelja TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 82031999604, kojeg zastupa punomoćnica BC, mag. iur. zaposlena kod tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1389/2024-17 od 17. listopada 2025., u sjednici održanoj dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1389/2024-17 od 17. listopada 2025. pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.250,00 EUR–a do 1.500,00 EUR– a (za iznos od 250,00 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 4.684,20 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 17. listopada 2025. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke),

- odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 250,00 EUR–a (točka III. izreke).

2.1. Protiv prvostupanjske presude, pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.250,00 EUR–a do 1.500,00 EUR–a (za iznos od 250,00 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika u cijelosti, predlažući da se žalba istog odbije kao neosnovana te prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu potvrdi, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 23. travnja 2025. (list 59-62 spisa) sukladno izračunu koji je dostavljen uz tuženikov podnesak od 17. travnja 2025. (list 57-58 spisa), da mu tuženik na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 4.684,20 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u pojedinim bruto iznosima, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate .

4.2. Tužitelj navedeni bruto iznos razlike plaće potražuje od tuženika jer mu je plaća u razdoblju od 1. listopada 2019. pa do 28. veljače 2023. obračunavana po koeficijentu složenosti poslova 2,00 umjesto po koeficijentu složenosti poslova 2,20, a u preostalom razdoblju od 1. ožujka 2023. pa do 29. veljače 2024. po koeficijentu složenosti poslova 2,10 umjesto po koeficijentu složenosti poslova 2,20.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju isti upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7.1. Prvostupanjski sud je na temelju dokaza koji su izvedeni tijekom postupka i koji su pravno relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu pravilno utvrdio u bitnom:

- da je tužitelj u dijelu utuženog razdoblja od 1. listopada 2019. pa do 21. travnja 2023. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu “Kontrolor karata I”, a za koje je bila ugovorena plaća koja se obračunavala prema koeficijentu složenosti poslova 2,00, dok je u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 22. travnja 2023. pa do 29. veljače 2024. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu “Kontrolor karata”, a za koje je bila ugovorena plaća koja se obračunavala prema koeficijentu složenosti poslova 2,10,

- da su u utuženom razdoblju zaposlenici tuženika na radnom mjestu “Kontrolor karata II” imali ugovorenu plaću koja se obračunavala prema koeficijentu složenosti poslova 2,20,

- da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao, i to u istim uvjetima, kao drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu “Kontrolor karata II”, neovisno o samom nazivu radnog mjesta, te da ga je u obavljanju tog posla mogao zamijeniti bilo koji kontrolor karata koji je primao plaću obračunatu prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, s time da je i sam tužitelj mogao zamijeniti bilo kojeg kontrolora karata u obavljanju njegovog posla, unatoč tome što je njemu prvotno bila obračunavana plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,00, a potom i prema koeficijentu složenosti poslova 2,10.

7.2. Ovdje valja napomenuti da (stupnjevita) tužba od 7. listopada 2024., kojom je postupak u ovom predmetu pokrenut, nije sadržavala određen tužbeni zahtjev jer tužitelju od strane tuženika nije bila dostavljena zatražena dokumentacija, tako da je tužitelj, nakon što je tuženik uz podnesak od 17. travnja 2025. dostavio izračun razlike plaće za tužitelja koji predstavlja razliku između plaće obračunate prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 i plaće obračunate prema koeficijentu složenosti poslova 2,00 (za razdoblje od 1. listopada 2019. pa do 28. veljače 2023.), odnosno plaće obračunate prema koeficijentu složenosti poslova 2,10 (za razdoblje od 1. ožujka 2023. pa do 29. veljače 2024.), konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 23. travnja 2025.

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio (pobijanu) presudu kojom je pod točkom I. izreke prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, obrazlažući svoju odluku u tome dijelu na način:

- da je odredbom iz čl. 91. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – u daljnjem tekstu: ZR) propisano da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti,

- da je odredbom čl. 91. st. 2. ZR–a propisano da jednak rad u smislu st. 1. tog članka obavljaju dvije osobe različitog spola ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, te ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti,

- da je odredbom iz čl. 91. st. 3. ZR–a propisano da rad jednake vrijednosti u smislu st. 1. tog članka obavljaju dvije osobe različitog spola ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima, kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja,

- da odredbe ZR–a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca valja tumačiti ekstenzivno , tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je u ovom predmetu slučaj,

- da je odredbom iz čl. 7. st. 1. ZR–a propisano da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a da je radnik obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao,

- da je odredbom iz čl. 90. st. 1. ZR–a propisano da je plaća, u smislu ZR–a, primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu,

- da navedene odredbe valja tumačiti na način da je poslodavac dužan isplatiti plaću za konkretno obavljen faktični rad, pa i za onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu jer je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu,

- da je tužitelj, iako s tuženikom u utuženom razdoblju nije imao sklopljen ugovor o radu za radno mjesto ''Kontrolor karata II'', u situaciji kada je faktički obavljao posao tog radnog mjesta, imao pravo na plaću u visini predviđenoj za posao koji je stvarno obavljao, dakle za posao radnog mjesta ''Kontrolor karata II'', slijedom čega je, imajući pri tome u vidu i da matematički obračun glavnog potraživanja među strankama nije sporan, valjalo naložiti tuženiku da isplati tužitelju bruto iznos od 4.684,20 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne bruto iznose od šesnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, a koje tužitelju sukladno odredbi iz čl. 92. st. 4. ZR–a, u svezi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) također pripadaju.

9.1. S obzirom na to da je tužitelj u utuženom razdoblju , iako formalno zaposlen na radnom mjestu ''Kontrolor karata'', a za koje je bila ugovorena plaća koja se obračunavala prvotno prema koeficijentu složenosti poslova 2,00, pa zatim prema koeficijentu složenosti poslova 2,10, faktički (sadržajno) obavljao jednaki rad kao drugi radnici koji su bili zaposleni kod tuženika na radnom mjestu ''Kontrolor karata II'', a za koje je bila ugovorena plaća koja se obračunavala prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, tuženik je u tom razdoblju bio dužan obračunavati i isplaćivati tužitelju plaću upravo primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,20, slijedom čega je prvostupanjski sud, imajući pri tome u vidu i izračun razlike plaće koji je dostavljen od strane tuženika, pravilno postupio kada je zaključio da tužitelj od tuženika na ime razlike plaće osnovano potražuje bruto iznos od 4.684,20 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, sve u smislu odredaba iz čl. 7. st. 1. i čl. 90. st. 1. ZR–a, u svezi čl. 92. st. 4. ZR–a i čl. 29. st. 2. ZOO–a, te kada je odlučio kao pod točkom I. izreke (pobijane) presude.

9.2.1. Pri tome valja dodati da prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu u tome dijelu, suprotno stavu prvostupanjskog suda, nije bilo mjesta primjeni odredaba iz čl. 91. st. 1., 2. i 3. ZR–a, budući da se navedenim odredbama regulira načelo jednakosti plaće žena i muškaraca, kao i situacije u kojima se to načelo primjenjuje, a što u ovom predmetu nije bio slučaj.

9.2.2. Međutim, (djelomično) pogrešan pravni pristup prvostupanjskog suda u pogledu primjene navedenih odredaba ZR–a u konačnici nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost (pobijane) presude pod točkom I. izreke, i to iz razloga koji su navedeni pod točkom 9.1. obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

10. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika u kojima on u bitnom ističe da u ovom predmetu nisu bili ispunjeni uvjeti za postupanje po (stupnjevitoj) tužbi jer je ista, prema mišljenju tuženika, bila neuredna, pa je istu trebalo vratiti tužitelju na ispravak u smislu odredaba iz čl. 109. ZPP–a, a koji upućuju na to da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a, valja odgovoriti da je tužba od 7. listopada 2024., u smislu odredaba iz čl. 106. ZPP–a, sadržavala sve što je bilo potrebno da se po njoj može postupiti, s time da se njome bez izračuna razlike plaće za tužitelja (koji je dostavljen uz tuženikov podnesak od 17. travnja 2025.) nije mogao postaviti određeni zahtjev.

11.1. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao sadržajno isti posao kao i drugi zaposlenici tuženika kojima se plaća obračunavala prema višem koeficijentu složenosti poslova (2,20), valja odgovoriti da je ta (odlučna) činjenica, osim na temelju iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 27. svibnja 2025., utvrđena i na temelju iskaza svjedoka IC saslušanog na ročištu od 27. svibnja 2025. te iskaza svjedoka JC saslušanog na ročištu od 5. rujna 2025., s time da tuženik tijekom postupka nije prigovarao istinitosti iskaza tužitelja, niti istinitosti iskaza navedenih svjedoka.

11.2. Posljedično, žalbeni navodi tuženika u kojima on također osporava vjerodostojnost, odnosno istinitost iskaza svjedoka IC iz razloga što isti pred prvostupanjskim sudom vodi istovrstan postupak protiv tuženika predstavljaju novu činjenicu, s time da ne upućuju na to da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba protiv prvostupanjske presude mogla podnijeti, tako da ih ovaj drugostupanjski nije razmatrao u smislu odredbe iz čl. 352. st. 1. ZPP–a.

12.1.1. Na kraju valja reći da su neosnovani i preostali žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo , i to odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25 – u daljnjem tekstu: Tarifa), kada je tužitelju priznao i dosudio trošak sastava podneska od 16. prosinca 2024. u iznosu od 250,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

12.1.2. Naime, podnesak od 16. prosinca 2024., a koji po svome sadržaju predstavlja obrazloženi podnesak jer se tužitelj njime očitovao na tuženikov odgovor na tužbu od 23. listopada 2024., bio je, suprotno mišljenju tuženika, potreban za vođenje ovog postupka, tako da tužitelj ima pravo na naknadu troška sastava konkretnog podneska u iznosu od 200,00 EUR–a, uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 50,00 EUR–a, što zbrojeno iznosi 250,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 17. listopada 2025., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, sve sukladno odredbama iz Tbr. 8. t. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife, čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24, 152/24 i 52/25) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

12.2. Tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu jer u pogledu glavne stvari u cijelosti nije uspio.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

14. Tužitelj nema pravo na naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, tako da je primjenom odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac