Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-135/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, BGŠ, izvjestiteljice i članice, BG, članice, u pravnoj stvari tužiteljice MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika LIDL Hrvatska d.o.o., Velika Gorica, Ljudevita Posavskog 53, OIB: 66089976432, zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1636/2025-110 od 26. siječnja 2026., u sjednici održanoj 14. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1636/2025-110 od 26. siječnja 2026. u stavku I., VII. i IX. izreke te u dijelu stavka II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.169,90 eura na ime naknade štete zbog izgubljene zarade s pripadajućom zateznom kamatom.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr - 1636/2025-110 od 26. siječnja 2026. u dijelu stavka II. izreke kojim je naložena isplata naknade štete na ime izgubljene zarade u bruto iznosu, bez vraćanja na ponovni postupak.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku LIDL Hrvatska d.o.o. isplatiti tužiteljici MG iznos od 19.377,51 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja:
- na iznos od 18.581,19 EUR teče od 7. prosinca 2015. do isplate i
- na iznos od 796,32 EUR od 26. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.
II. Nalaže se tuženiku LIDL Hrvatska d.o.o. isplatiti tužiteljici MG bruto iznos od 4.169,90 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:
– na iznos od 135,34 EUR od 16. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. listopada 2013. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. studenoga 2013. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. siječnja 2014. do isplate
– na iznos od 172,53 EUR od 16. ožujka 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. travnja 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. svibnja 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. lipnja 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. srpnja 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. kolovoza 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. rujna 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. listopada 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. studenoga 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. prosinca 2014. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. siječnja 2015. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. veljače 2015. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. ožujka 2015. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. travnja 2015. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. svibnja 2015. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. lipnja 2015. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. srpnja 2015. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. kolovoza 2015. do isplate,
– na iznos od 172,53 EUR od 16. rujna 2015. do isplate,
– na iznos od 66,37 EUR od 16. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice MG u dijelu u kojem traži isplatu zateznih kamata koja na iznos od 18.581,19 EUR teče od 11. srpnja 2013. do 6. prosinca 2015.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice MG u dijelu u kojem traži isplatu zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose od 66,36 EUR za razdoblje od 11. srpnja 2013. do 30. lipnja 2014., koje teku od 10-tog u mjesecu za protekli mjesec pa do 25. siječnja 2026. te u dijelu u kojem traži isplatu mjesečnih iznosa od po 66,36 EUR/500,00 kuna od srpnja 2014. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti sa zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos s tim da se kao prvi dan dospijeća uzima 10-ti u mjesecu za protekli mjesec.
V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice MG koji glasi: „Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova naknade štete zbog nastalih troškova liječenja iznos od 2.654,45 eura/20.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29.03.2016. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice MG u dijelu u kojem traži isplatu iznosa od 1.006,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos: - 37,19 EUR od 16. kolovoza 2013. do isplate, - 172,53 EUR od 16. rujna 2013. do isplate, - 172,53 EUR od 16. veljače 2014. do isplate, -106,16 EUR od 16. listopada 2015. do isplate, -172,53 EUR od 16. studenoga 2015. do isplate, -172,53 EUR od 16. prosinca 2015. do isplate i -172,53 EUR od 16. siječnja 2016. do isplate.
VII. Nalaže se tuženiku LIDL Hrvatska d.o.o. naknaditi tužiteljici MG trošak parničnog postupka u iznosu od 7.235,21 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 26. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.
VIII. Odbija se zahtjev tužiteljice MG za naknadu troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 18.687,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.
IX. Odbija se zahtjev tuženika LIDL Hrvatska d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 28.228,40 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude prvog stupnja pa do isplate.“
2. Protiv presude u stavcima II. i IV. izreke te u dijelu stavka V. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP- a/), predlažući njezinu preinaku u pobijanom dijelu, sukladno navodima žalbe, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška njezinog sastava.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete, koju ista trpi kao posljedicu ozljeđivanja na radnom mjestu 11. srpnja 2013. i za koju joj odgovara tuženik, kao poslodavac u vrijeme nastanka štetnog događaja (čl. 103. st. 1. Zakona o radu /"Narodne novine", broj: 149/09, 6/11, 82/12, 88/12 i 73/13 - u daljnjem tekstu: ZR-a/ i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu /"Narodne novine", broj: 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09 i 193/12 - u daljnjem tekstu: ZZR-a/ u svezi s čl. 19. st. 2., čl. 1045., čl. 1046. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - u daljnjem tekstu: ZOO-a/); za isplatu zatezne kamate zbog kašnjenja u isplati (čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 1103. i čl. 1086. ZOO -a) te za naknadu parničnog troška (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /"Narodne novine", broj: 138/23 - u daljnjem tekstu: OT/).
6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi upire tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).
7. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilnom primijenio materijalno pravo, osim u dijelu kojim je tužitelju naknadu štete na ime izgubljene zarade dosudio u bruto iznosu.
8. U žalbenom stadiju postupka sporna je odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljici te je sporno da li se tužiteljica potpisom
9. Odredbom čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj: 75/09), koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na vrijeme nastanaka štetnog događaja (7. siječnja 2013.) izmijenjen je dotadašnji članak 15. na način da isti glasi:
»(1) Poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.«
10. U odnosu na odlučne činjenice za prosudbu odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljici, odnosno eventualnog postojanja doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja, koju štetu je tužiteljica nesporno pretrpjela na radnom mjestu, imajući pri tome u vidu zakonsku regulativu iz naprijed citirane odredbe čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu, pošavši od utvrđenja:
- da je tužiteljica 7. prosinca 2015. podnijela odštetni zahtjev tuženiku ;
- da je tuženik 11. srpnja 2013. podnio prijavu o ozljedi na radu, temeljem koje je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje 19. kolovoza 2013. priznao ozljedu koja se dogodila 11. srpnja 2013., kao ozljedu na radu;
-da iz iskaza tužiteljice te svjedokinje OG, kao nesporno proizlazi da je do ozljede na radu došlo tijekom obavljanja redovnih radnih zadataka tužiteljice u skladištu poslodavca na način da je tužiteljica ispred sebe gurala radni stol (non- food stol)-kolica; da je tužiteljica koristila radnu obuću te da se u jednom trenutku spotaknula o karton, koji je bio na podu i kojeg ranije pri dolasku po kolica nije zamijetila, a za vrijeme guranja kolica istog nije niti mogla primijetiti upravo radi dimenzije samih kolica koja su joj priječila pogled; da tužiteljica nije bila u žurbi prilikom guranja kolica, niti je bilo moguće brzo gurati stol-kolica zbog težine robe na njemu;
-da je tužiteljica prilikom obavljanja predmetnog posla postupala s dužnom pažnjom, prilagođavajući svoje kretanje i način obavljanja posla stvarnim uvjetima na radnom mjestu;
radi čega je pravilno zaključio sud prvog stupnja da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji isključuju odgovornosti tuženika prema općim propisima obveznog prava, niti da je tužiteljica na bilo koji način svojim postupanjem i načinom obavljanja radnog zadatka pridonijela nastanku štetnog događaja, radi čega su žalbeni navodi tuženika, kojima se osporava pravilnost takvog zaključka bez činjeničnog i pravnog uporišta.
11. U odnosu na žalbene navode da bi tužiteljicu valjalo odbiti u cijelosti s tužbenim zahtjevom, jer da je se ona jasnim očitovanjem volje odrekla potraživanja naknade štete koje potraživanje je predmetom ovog postupka, kao izvjestan se nameće zaključak da nije bilo osnovano za zaključiti da bi se tužiteljica potpisom Sporazumnog raskida Ugovora o radu od 2. studenoga 2015., koji se sadržajno veže isključivo uz status tužiteljice, kao radnika tuženika i prestanak njezinog Ugovora o radu, na način da definira Ugovor o radu temeljem kojeg je tužiteljica bila u radnom odnosu s tuženikom; regulira dan sporazumnog prestanka radnog odnosa; obvezu tužiteljice (ne) dolaska na posao od 18. studenoga 2015. te pravo na "jednokratnu isplatu bruto iznosa" te se uz navedeno dodaje "Poslodavac i radnik utvrđuju da osim plaće, od strane radnika, nema drugih obveza i potraživanja", koja formulacija, prema mišljenju ovog višeg suda, nije dostatna, niti dovoljno određena, da bi se temeljem iste moglo zaključiti da bi se tužiteljica odrekla svojih potraživanja naknade štete koju je pretrpjela kao posljedicu ozljeđivanja na radnom mjestu, kao što to uostalom ista životno i logično navodi u svom iskazu pa je pravilno odlučio sud prvog stupnja na način da je odbio taj prigovor tuženika, na što nije od utjecaja niti činjenica da je Generali osiguranje d.d., po polici osiguranja od opće odgovornosti osiguranika LIDL HRVATSKA d.o.o., ponudio tužiteljici sklapanje izvansudske nagodbe na iznos od 12.000,00 kn/1.592,67 eura na ime neimovinske štete povodom štetnog događaja od 11. srpnja 2013. te 2.500,00 kn/331,80 eura na ime naknade troškova punomoćnika - odvjetnika te u tu svrhu tužiteljici dostavio prijedlog izvansudske nagodbe (tužiteljica čini nespornim da je prihvatila ponuđeni iznos), jer se potpisom takve izvansudske nagodbe tužiteljica nije na pravno relevantan način mogla odreći svog potraživanja prema trećoj osobi odnosno tuženiku kao poslodavcu.
12. Prema mišljenju ovog višeg suda, a imajući u vidu povrede, koje je tužiteljica zadobila, trajanje liječenja, jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova i straha, kako su opisani u nalazu i mišljenju liječnika vještaka, osobna svojstva tužiteljice (rođena 1978. po zanimanju prodavač), lokalitet i stupanj zaostalog naruženja, trajne posljedice koje će tužitelj trpjeti u budućem životu i radu (42%), njihov utjecaj na svakodnevni život tužiteljice (teška ozljeda dominantne desne ruke), predvidivo vrijeme njihovog trajanja, kao i sve druge okolnosti konkretnog slučaja, primjereno visokom za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po svim utuženim kriterijima ukazuje se upravo dosuđeni iznos (čl. 1100. ZOO-a), s time da se liječnik vještak detaljno očitovao na sve prigovore tuženika u pisanom očitovanju od 7. ožujka 2019., kao i usmeno na ročištu 10. rujna 2019. tako da prigovore na vještačenje ne može više s uspjehom isticati u ovom stadiju postupka.
13. U odnosu na visinu izgubljene zarade valja navesti da je odredbom čl. 1095. st. 1. ZOO-a propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, dok je odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO-a propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
13.1. Kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužiteljica, neovisno o tome što je imala sklopljen Ugovor o radu za obavljanje poslova u nepunom radnom vremenu od 25 sati tjedno, šest mjeseci prije ozljeđivanja svaki mjesec ostvarivala veći fond radnih sati (tabela sačinjena po vještaku financijske struke na listu 247 spisa) osnovano je za zaključiti da bi u slučaju da nije došlo do ozljeđivanja i dalje nastavila raditi u tom opsegu pa je stoga pravilno pri izračunu uzet prosjek bruto plaće u prethodnih šest mjeseci prije ozljeđivanja (nema mjesta primjeni odredbe čl. 95. st. 5. ZR-a jer se ista primjenjuje u slučaju kada je do prekida rada došlo krivnjom poslodavca /npr. nedopušteni otkaz/, a ne u slučajevima kada se utvrđuje visina štete koju radnik kao oštećenik trpi) od kojeg je oduzet iznos bruto naknade plaće primljene za vrijeme bolovanja, jer se radi o dvije iste kategorije.
13.2. Na žalbene navode kojima tuženik osporava pravo na isplatu naknade štete u visini razlike između bruto plaće, koju bi tužiteljica primila da je radila i bruto naknade plaće, koju je primila za vrijeme bolovanja kao posljedice ozljede na radu, valja navesti da je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je pri izračunu izgubljene zarade valjalo uzeti u obzir bruto iznose, isključivo kao parametar izračuna izgubljene zarade, budući da tek isplatom iznosa dobivenog takvim izračunom tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu štete u punom opsegu imajući u vidu da upravo bruto plaća predstavlja imovinu radnika, koja imovina je umanjena štetnom radnjom tuženika, tako da se visina štete utvrđuje prema visini bruto, a ne neto plaće radnika (pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u svojim odlukama broj Rev x-365/2018-3 od 18. veljače 2020., broj Rev-3068/2018-2 od 28. kolovoza 2019. i Rev 394/2017 od 30. rujna 2020.), međutim pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je iznos od 4.169,90 eura dosudio tužiteljici kao „bruto iznos“, primjenom odredbe čl. 433.a ZPP-a (tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 30. lipnja 2023. nije potraživala isplatu naknade štete u bruto iznosu), jer za isto nije bilo pravnog osnova.
13.3. To stoga što kod dosude naknade štete nema mjesta primjeni odredbe čl. 92. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 23/14), kojom je propisano da su plaća i naknada plaće, u smislu tog Zakona, plaća i naknada plaće u bruto iznosu, odnosno odredbe čl. 433.a ZPP-a, kojom je propisano da kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu, jer se te zakonske odredbe primjenjuju samo u slučajevima kada radnik utužuje isplatu plaće, naknade plaće i razlike u plaći, ali ne i u slučaju kada je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete.
13.4. Još je za dodati da sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi (Rev - 234/2022 od 9. ožujka 2022.) nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari, budući da se odluka VSRH odnosi na tužbe i zahtjev na naknadu štete na ime izgubljene zarade po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti.
14. Odluka o parničnom trošku pravilna je u osnovi i visini (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, broj: 138/23 i 107/25, u daljnjem tekstu: OT/) te na istu nije od utjecaja djelomično usvajanje žalbe, jer isto nije utjecalo na samu visinu dosuđenog tužbenog zahtjeva.
15. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer je s istom uspio jedino u odnosu modalitet isplate, koji ne utječe na visinu njegove obveze (čl. 154. st. 1. ZPP-a).
16. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP -a) i rješenja (čl. 369. st. 1. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.).
U Zagrebu, 14. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Slavica Garac
