REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] J 5

Poslovni broj: Us I-2561/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dario Banić i Tomislav Horački, Karlovac, Domobranska 6, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 66486182714, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II 560-01/25-01/294, URBROJ: 512M-02-03-25-2 od 30. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Karlovac, KLASA: UP/I 560 - 01/25-01/12, URBROJ: 512M2-01-04-11-25-2 od 20. kolovoza 2025., odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti Narodnoj zaštiti MO Novigrad na Dobri, [adresa], u razdoblju od 1. kolovoza 1991. do 4. listopada 1991., uz obrazloženje da tužitelj za traženo razdoblje ne ispunjava kumulativne uvjete propisane odredbama čl. 3. st. 1. t. b) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine broj 121/17., 98/19. i 84/21., 156/23.; dalje: ZHBDR).

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 560-01/25-01/294, URBROJ: 512M-02-03-25-2 od 30. listopada 2025. odbijena kao neosnovana.

3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnost stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlaže da je kao pripadnik naoružanog odreda Narodne zaštite sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Smatra kako su tijela pogrešno cijenila iskaze svjedoka kojima se isto potvrđuje. Tvrdi da ispunjava uvjete za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te stoga predlaže sudu poništiti rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu (str. 20/1-23/1 spisa) osporava tužbeni zahtjev tužitelja ustrajući u cijelosti u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja. Iz dokaza izvedenih u upravnom postupku (uvida u službenu evidenciju, iskaza tužitelja i svjedoka) da ne proizlazi da bi tužitelj bio pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite u smislu čl. 3. st. 2. ZHBDR-a i u vezi s čl. 179. t. a) istoga Zakona, te da se aktivnosti tužitelja ne mogu smatrati borbenim aktivnostima u smislu čl. 3. st. 2. ZHBDR-a. Stoga da tužitelj ne ispunjava kumulativne uvjete za utvrđivanje statusa. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Među strankama nije sporno da tužitelj ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, no sporno je je li u razdoblju od 1. kolovoza 1991. do 4. listopada 1991. bio pripadnik Narodne zaštite Novigrad na Dobri, [adresa], kao i je li u tom razdoblju tužitelj kao pripadnik Narodne zaštite obavljao aktivnosti koje bi se mogle smatrati oružanim otporom agresoru i djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom u smislu odredbe čl. 3. st. 2. ZHBDR-a.

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to odlučeno raspravnim rješenjem i obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredbom čl. 3. st. 1. ZHBDR-a propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro, ranjen ili ozlijeđen u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. Dalje, st. 2. istog članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (dalje: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu st. 1. toga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

10. Odredbom čl. 179. st. 1. t. a) ZHBDR je propisano da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjen ica o kojima vodi službenu evidenciju.

11. Iz iskaza tužitelja (zapisnik od 11. rujna 2024.) i saslušanih svjedoka PP i ČP (zapisnik od 11. rujna 2024.) , koje su tijela cijenila pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti s ostalim provedenim dokazima, proizlazi da je tužitelj pristupio naoružanim odredima Narodne zaštite MO Novigrad na Dobri, da je raspolagao naoružanjem (puškom) te da su njegove zadaće obuhvaćale obavljanje stražarskih dužnosti, patroliranje na relaciji od mosta Novigrad na Dobri do Ladešić Drage, upozoravanje stanovništva na zamračenje te kontrolu ulaska i izlaska iz mjesnog odbora na određenim punktovima. Istodobno, tijela su pri ocjeni njihove dokazne vrijednosti pravilno uzela u obzir da iskazi nisu u cijelosti podudarni u pogledu odlučne činjenice razdoblja sudjelovanja tužitelja u naoružanim odredima Narodne zaštite. Naime, sam tužitelj u svojoj izjavi navodi da je sudjelovao u razdoblju od 15. srpnja 1991. do 12. listopada 1991., što odstupa od razdoblja navedenog u zahtjevu od 10. svibnja 2024. i tužbi (od 1. kolovoza 1991. do 4. listopada 1991.), dok su svjedoci njegovo sudjelovanje vremenski vezali uz razdoblje od sredine srpnja 1991. do pristupanja 137. brigadi HV-a.

12. Nije sporno da tužitelj za predmetno razdoblje nije evidentiran na popisu pripadnika Narodne zaštite MO Novigrad na Dobri. Dokumentacija dostavljena uz tužbu (str. 4/1-5/2 spisa) ne dokazuje pripadnost Narodnoj zaštiti, već 137. brigadi VP 2159 (a što je među strankama nesporno) i političkoj stranci (Hrvatskoj demokratskoj zajednici). Stoga je pravilno zaključeno da, osim iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, koji su cijenjeni u provedenom dokaznom postupku, ali nisu u potpunosti podudarni u pogledu odlučne činjenice trajanja njegova sudjelovanja u naoružanim odredima Narodne zaštite, ne postoje materijalni dokazi koji bi potvrđivali njegovu pripadnost Narodnom odredu MO Novigrad na Dobri u razdoblju za koje traži priznanje statusa. Slijedom navedenoga, pravilno su upravna tijela, nakon ocjene svih provedenih dokaza, uključujući iskaze stranke i svjedoka, utvrdila da tužitelj nije dokazao ispunjenje propisanog uvjeta iz čl. 3. st. 1. u vezi s čl. 179. ZHBDR-a za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u traženom razdoblju.

13. Ujedno, čak i kada bi se uzelo u obzir da je tužitelj bio pripadnik Narodne zaštite MO Novigrad na Dobri u gore navedenom razdoblju, prema iskazima svjedoka PP i ČP, a i prema iskazu samog tužitelja danom na zapisnik pred prvostupanjskim tijelom, opisane aktivnosti koje je tužitelj obavljao ne mogu se smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (kao što bi to bile primjerice aktivnosti odlaska u postrojbu, na borbeni položaj, obuka i priprema za odlazak na bojište), kako je propisano odredbom čl. 3. st. 2. ZHBDR-a.

14. Stoga, kako nisu ispunjena oba kumulativna zakonska uvjeta za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata propisani odredbama čl. 3. st. 1. i 2. ZHBDR-a, to je pravilno osporavanim rješenjem tuženika odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja.

15. Sud nije smatrao svrhovitim i ekonomičnim saslušati dodatno predloženog svjedoka OP jer su tijekom upravnog postupka već saslušana dva svjedoka na iste odlučne okolnosti. Budući da je činjenično stanje u tom dijelu dovoljno razjašnjeno na temelju već provedenih dokaza, izvođenje tog daljnjeg dokaza ne bi moglo utjecati na drukčiju ocjenu odlučnih činjenica niti na zakonitost osporene odluke.

16. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje ocijenjeno je zakonitim pa je sud na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan kako je to navedeno t. I. izreke ove presude.

17. O trošku upravnog spora sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

18. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju čl. 135. ZHBDR.

U Rijeci 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).