REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] D 5

Poslovni broj: Us I-2474/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Krešimir Raspudić, odvjetnik u Opatiji, V. Nazora 3, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva civilne zaštite Rijeka, Službe inspekcijskih poslova, Zagreb, Ul. grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi obavljanja poslova privatne zaštite - zaštitara tehničara, 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I- 217-02/25-16/86, URBROJ: 511-01-375-25-2 od 5. studenoga 2025..

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-217-02/25-16/86, URBROJ: 511-01-375- 25-2 od 5. studenoga 2025. tužitelju je privremeno zabranjeno obavljanje poslova privatne zaštite - zaštitara tehničara (točka 1.) te je određeno da je dužan vratiti zaštitarsku iskaznicu serijskog broja [serijski broj] izdanu 31. prosinca 2020. Navedeno iz razloga što je to tijelo utvrdilo da je tužitelj pravomoćno osuđen zbog počinjenja prekršaja iz čl. 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, slijedom čega tužitelj više ne ispunjava uvjete iz čl. 18. st. 1. t. 3. u svezi čl. 15. st. 1. t. 7. Zakona o privatnoj zaštiti (Narodne novine br. 16/20., 114/22., dalje: Zakon o privatnoj zaštiti).

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost tuženikove odluke zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila upravnog postupka. Smatra da je tuženik pogrešno primijenio odredbe Zakona o privatnoj zaštiti jer prekršaj za koji je proglašen krivim iz domene Zakona o suzbijanju zlouporabe droga te isti po svojoj naravi nije prekršaj s elementima nasilja, već regulatorni prekršaj koji se odnosi na postupanje s tvarima čiji je promet zakonski ograničen. Ističe kako u njegovom postupanju nije bilo uporabe sile, prijetnje, napada niti ugrožavanja sigurnosti drugih osoba, zbog čega smatra da nije postojao zakonski uvjet za primjenu čl. 15. st. 1. t. 7. Zakona o privatnoj zaštiti. Ističe i da osporavano rješenje ne sadrži dostatno obrazloženje jer tuženik nije naveo iz kojih razloga smatra da se predmetni prekršaj može podvesti pod zakonski pojam prekršaja s elementima nasilja. Time da je počinjena i bitna povreda odredaba Zakona o općem upravnom postupku, osobito čl. 98. st. 5. ZUP-a jer obrazloženje rješenja ne sadrži odlučne razloge za donošenje odluke niti omogućuje sudsku kontrolu zakonitosti. Također ističe povredu načela zakonitosti, materijalne istine, razmjernosti i saslušanja stranke. Navodi da tuženik nije utvrdio sve odlučne činjenice, nije ispitao okolnosti konkretnog prekršaja niti mu je omogućio da se prije donošenja odluke izjasni o okolnostima važnim za primjenu sporne zakonske odredbe. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ostaje pri obrazloženju svog rješenja. Obrazlaže da je čl. 18. st. 1., u vezi s čla. 22. Zakona o privatnoj zaštiti, propisano da se dopuštenje za obavljanje poslova privatne zaštite može izdati osobi koja ispunjava uvjete iz čl. 15. st. 1. istog Zakona, među kojima je i uvjet iz t. 7. navedene odredbe. Ističe da je uvidom u službene evidencije Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije utvrđeno da je tužitelj pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pp-1350/2024 od 23. prosinca 2024., pravomoćna 6. ožujka 2025., proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 663,61 eura te zaštitna mjera oduzimanja 1,1 grama droge. U odnosu na tužbene navode dodatno ističe da se osporavanim rješenjem nije utvrđivalo niti tvrdilo da je predmetni prekršaj počinjen uz elemente nasilja, već da sama činjenica pravomoćne prekršajne osude zbog djela iz područja zlouporabe droga predstavlja okolnost zbog koje tužitelj više ne ispunjava zakonske uvjete za obavljanje poslova privatne zaštite. U odnosu na prigovor povrede prava na saslušanje stranke, tuženik navodi da izjašnjenje tužitelja ne bi moglo utjecati na drugačije rješenje stvari jer je odlučna činjenica (postojanje pravomoćne prekršajne odluke) već bila utvrđena. Dodatno ističe da privremena zabrana obavljanja poslova privatne zaštite nije trajna zabrana, već traje do trenutka kada osoba ponovno ispuni zakonom propisane uvjete za obavljanje tih poslova. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu ni imale.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pp-1350/2024-5 od 23. prosinca 2024. (str. 21/2-25/2 spisa), proglašen krivim za prekršaj iz čl. 54. st. 3. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, da je presuda postala pravomoćna 6. ožujka 2025. te da je na temelju iste tužitelju izrečena novčana kazna.

8. Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o privatnoj zaštiti propisano je da se dopuštenje za obavljanje poslova privatne zaštite može izdati osobi koja, između ostalih uvjeta, ispunjava i uvjet iz čl. 15. st. 1. t. 7. istog Zakona. Nadalje, odredbom st. 3. istoga članka Zakona propisana je obveza nadležnog ministarstva privremeno zabraniti obavljanje poslova privatne zaštite osobi koja više ne ispunjava propisane uvjete.

9. Prema ocjeni suda, tužitelj pogrešno tumači sadržaj odredbe čl. 15. st. 1. t. 7. Zakona o privatnoj zaštiti kada smatra da se ista može primijeniti isključivo na prekršaje kod kojih su izričito utvrđeni elementi nasilja u smislu uporabe sile, prijetnje ili napada na drugu osobu.

10. Naime, navedena zakonska odredba ne propisuje samo prekršaje protiv javnog reda i mira ili druge klasične oblike nasilnog ponašanja, već izrijekom navodi i prekršaje iz područja suzbijanja zlouporabe droga. Zakonodavac je time određene kategorije protupravnih ponašanja izdvojio kao nespojive s obavljanjem poslova privatne zaštite, imajući u vidu posebnu prirodu i svrhu te djelatnosti, koja uključuje zaštitu osoba i imovine te zahtijeva visok stupanj osobne pouzdanosti i integriteta osobe kojoj je povjereno obavljanje takvih poslova.

11. Stoga nije odlučno pitanje sadrži li konkretna radnja tužitelja elemente nasilja u smislu fizičke agresije ili ugrožavanja druge osobe, već je odlučno da je tužitelj pravomoćno kažnjen za prekršaj koji je zakonodavac u čl. 15. st. 1. t. 7. Zakona o privatnoj zaštiti izričito naveo kao okolnost koja predstavlja zapreku za obavljanje poslova privatne zaštite.

12. Suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik nije u osporavanom rješenju zaključio da je tužitelj počinio nasilni prekršaj niti je predmetni prekršaj prekvalificirao u nasilni oblik. Tuženik je samo utvrdio postojanje pravomoćne prekršajne sankcije za djelo iz područja zlouporabe droga te iz te činjenice izveo pravnu posljedicu propisanu Zakonom o privatnoj zaštiti.

13. Slijedom navedenog, neosnovan je prigovor tužitelja da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo.

14. Sud nadalje ne prihvaća navode tužitelja da osporavano rješenje ne sadrži dostatno obrazloženje. Naime, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je tuženik naveo pravnu osnovu donošenja odluke, utvrdio postojanje pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci, naveo pravnu kvalifikaciju prekršaja zbog kojeg je tužitelj pravomoćno proglašen krivim te obrazložio da zbog navedene okolnosti tužitelj više ne ispunjava zakonom propisane uvjete za obavljanje poslova privatne zaštite.

15. Činjenica da tuženik nije posebno obrazlagao zbog čega konkretni prekršaj sadrži elemente nasilja nije od odlučnog značaja budući da se osporavano rješenje ni ne temelji na zaključku da je tužitelj počinio nasilni prekršaj, već na činjenici da je pravomoćno kažnjen za prekršaj iz područja zlouporabe droga, koji je kao takav izrijekom obuhvaćen predmetnom zakonskom odredbom , a kako je ranije i obrazloženo.

16. Stoga nije došlo do povrede odredbe čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09. i 110/21.; dalje: ZUP) jer obrazloženje sadržava odlučne činjenice i pravne razloge na kojima se odluka temelji.

17. Sud ne prihvaća niti prigovor da je tuženik povrijedio načelo materijalne istine. Navedeno stoga što je u konkretnom slučaju odlučna činjenica bila postojanje pravomoćne prekršajne odluke, a ta činjenica je utvrđena na temelju službenih evidencija nadležnog tijela. Tuženik nije bio ovlašten ponovno ocjenjivati pravilnost i zakonitost pravomoćne sudske odluke niti ponovno utvrđivati činjenice koje su bile predmet prekršajnog postupka.

18. Nije osnovan ni prigovor povrede prava na saslušanje stranke. Naime, iako čl. 30. ZUP-a propisuje pravo stranke da se izjasni o činjenicama i okolnostima važnim za odluku, u konkretnom slučaju izjašnjenje tužitelja nije moglo utjecati na drukčiji ishod upravnog postupka. Odlučna činjenica za donošenje osporavanog rješenja bila je postojanje pravomoćne prekršajne odluke kojom je tužitelj proglašen krivim za prekršaj iz Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, a ta činjenica proizlazi iz službenih evidencija. Stoga je tuženik pravilno primijenio odredbu čl. 49. st. 1. ZUP-a prema kojoj se upravna stvar u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti može riješiti neposredno, bez posebnog izjašnjavanja stranke, kada se činjenično stanje može utvrditi na temelju službenih podataka kojima tijelo raspolaže. Uostalom, ni tijekom ovog upravnog spora tužitelj nije osporio postojanje niti pravomoćnost navedene prekršajne odluke. Osim toga, tužitelju je u ovom upravnom sporu omogućeno da se u tužbi i na raspravi izjasni o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja smatra relevantnima za odlučivanje, a njegove je navode sud razmotrio prilikom donošenja odluke. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da tužitelju nije povrijeđeno pravo na izjašnjavanje.

19. Sud ne nalazi ni povredu načela razmjernosti. Privremena zabrana obavljanja poslova privatne zaštite nije trajno oduzimanje prava na obavljanje djelatnosti, već zakonom predviđena mjera koja traje do trenutka kada osoba ponovno ispuni propisane uvjete za obavljanje tih poslova. Imajući u vidu posebnu narav poslova privatne zaštite, kod kojih je od osobitog značaja povjerenje javnosti i osobna pouzdanost osoba koje ih obavljaju, zakonodavac je ovlastio nadležno tijelo da reagira kada naknadno nastupe okolnosti zbog kojih osoba više ne ispunjava zakonske pretpostavke. Stoga se predmetna mjera ne može smatrati nerazmjernom, već predstavlja zakonom predviđenu posljedicu prestanka ispunjavanja uvjeta za obavljanje predmetnih poslova.

20. Slijedom svega navedenog, sud nalazi da je tuženik pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe Zakona o privatnoj zaštiti kada je tužitelju privremeno zabranio obavljanje poslova privatne zaštite - zaštitara tehničara.

21. Tužbeni navodi kojima se osporava zakonitost rješenja nisu osnovani jer se temelje na pogrešnom tumačenju čl. 15. st. 1. t. 7. Zakona o privatnoj zaštiti, odnosno na pogrešnoj pretpostavci da se navedena odredba odnosi isključivo na prekršaje koji u konkretnom činjeničnom opisu sadrže elemente nasilja.

22. Budući da je tužitelj pravomoćno kažnjen za prekršaj iz područja suzbijanja zlouporabe droga, koji zakon izričito navodi kao relevantnu okolnost za ispunjavanje uvjeta za obavljanje poslova privatne zaštite, pravilno je zaključeno da više ne ispunjava zakonske uvjete za obavljanje tih poslova.

23. Obveza vraćanja iskaznice (točka 2. osporenog rješenja) osobe koja više ne ispunjava neki od propisanih uvjeta za obavljanje poslova privatne zaštite je propisana odredbom čl. 88. st. 1. Zakona o privatnoj zaštiti.

24. Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika je ocijenjeno zakonitim pa je stoga sud na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

25. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).