REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-2364/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ADRIA - MONT d.o.o., Kukuljanovo, Kukuljanovo 317, OIB: 89264353099, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Žrtava fašizma 3, OIB: 36162371878, radi izdavanja dozvole za boravak i rad, 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216- 02/24-09/231771, URBROJ: 511-09-38-25-4 od 27. kolovoza 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe do pravomoćnosti odluke u ovom sporu.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/24-09/231771, URBROJ: 511-09- 38-25-4 od 27. kolovoza 2025. odbijen je zahtjev tužitelja kao poslodavca za izdavanje dozvole za boravak i rad za ČĆ, državljanina Ukrajine (točka 1.) te je određeno da je imenovani stranac dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) u roku od 15 dana računajući od dana izvršnosti rješenja (točka 2.), uz popratne odluke.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je tuženik prilikom donošenja osporavanog rješenja primijenio odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima (Narodne novine br. 40/25.; dalje: ZID ZS) iako iste u trenutku donošenja osporavanog rješenja još nisu stupile na snagu, a prijelaznim odredbama da je propisano kako se postupci pokrenuti prije stupanja navedenih na snagu izmjena i dopuna dovršavaju prema odredbama ranije važećeg Zakona. Budući da je zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad za stranog radnika podnesen 29. rujna 2024., smatra da je predmetni postupak trebalo provesti prema odredbama Zakona o strancima (Narodne novine br. 133/20., 114/22. i 151/22.; dalje: Zakon o strancima). U tom smislu navodi da tužitelj nikada nije bio sankcioniran ni po jednoj od osnova propisanim za odbijanje zahtjeva, slijedom čega drži da je osporavano rješenje nezakonito. Nadalje, u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ističe kako tuženik osporavano rješenje temelji na dopisu Državnog inspektorata koji ne predstavlja pravomoćnu odluku niti dokaz o počinjenom prekršaju te ne ispunjava zakonski standard „utvrđene činjenice“ iz čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09. i 110/21.; dalje: ZUP). Također ističe da je tuženik neosnovano doveo u vezu odgovornu osobu tužitelja, ĆĆ, s drugim trgovačkim društvima, čime tuženik stvara pogrešan dojam o povezanosti tužitelja s navodnim nepravilnostima drugih trgovačkih društava. Obrazlaže da je u cijelosti zanemaren zakonit rad državljanina treće zemlje FĆ, koji je zaposlen od 11. listopada 2021. te koji ispunjava sve uvjete za izdavanje dozvole. Zaključno, da mu se odbijanjem predmetnog zahtjeva onemogućava obavljanje registrirane djelatnosti, a zbog nedostatka kvalificirane radne snage i ispunjenje ugovornih obveza prema domaćim i inozemnim naručiteljima, što uzrokuje rizik od stečaja, gubitak radnih mjesta te smanjenje prihoda državnog proračuna. Stoga predlaže sudu odrediti odgodni učinak tužbe, kao i poništiti rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe da je osporavano rješenje doneseno primjenom odredaba Zakona o strancima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva tužitelja, a da je odredba ZID ZS navedena u obrazloženju rješenja isključivo radi obrazlaganja prijelaznog režima, odnosno razloga zbog kojih se na predmetni postupak primjenjuje ranije važeći Zakon o strancima. Ukazuje kako je čl. 93. st. 1. Zakona o strancima propisano više razloga zbog kojih se zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad može odbiti, među ostalima, i iz onih utvrđenih kod tužitelja na koje se pozvao u rješenju (strani radnici radili za tužitelja bez odgovarajućih dozvola za boravak i rad zbog čega su izrečene novčane kazne i zaštitne mjere, te su utvrđene povrede obveza iz područja mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te radnog prava). Smatra neosnovanim navode tužitelja o nastanku teško popravljive štete zbog nedostatka radne snage, budući da poslovne posljedice ne mogu opravdati odstupanje od zakonskih uvjeta za zapošljavanje državljana trećih zemalja. Protivi se prijedlogu za odgodni učinak i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju raspravu je pristupio tuženik dok uredno pozvani tužitelj nije pristupio, stoga je sud temeljem ovlaštenja iz čl. 91. st. 3. ZUS-a raspravu održao u njegovoj odsutnosti.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu ni imale.

6. Uvidom u dokumentaciju u spisu utvrđeno je da je tužitelj 29. rujna 2024. podnio tuženiku zahtjev za produljenje dozvole za boravak i rad za gore navedenog stranog radnika. Dalje, iz dopisa Državnog inspektorata od 19. veljače 2024. proizlazi da je kod tužitelja proveden inspekcijski nadzor tijekom kojeg su utvrđene nepravilnosti povezane s korištenjem neprijavljenog rada stranih radnika, kao i druge povrede obveza poslodavca u vezi sa zapošljavanjem i radom državljana trećih zemalja. Slijedom navedenih utvrđenja, tužitelju je izrečeno usmeno rješenje kojim mu je određena zabrana obavljanja djelatnosti u Rafineriji nafte Rijeka. Tijekom postupka su odgovornoj osobi tužitelja u četiri navrata upućeni pozivi radi saslušanja, no na uredno uručene pozive se nije odazvao, opravdavajući svoj nedolazak. Dopisom od 6. veljače 2025. tužitelja je tražio od tuženika da se pozitivno riješi svi njegovi zahtjevi za izdavanje dozvole za boravak i rad stranih radnika, a nakon čega je osporavanim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad za državljanina treće zemlje, imenovanog u točki 1. izreke osporavanog rješenja, pozivom na odredbu čl. 93. st. 1. t. 1. i 8. Zakona o strancima, a koje rješenje je predmetom ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Prigovor tužitelja da je tuženik primijenio ZID ZS koji nije bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja nije osnovan. Naime, iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da je primijenjen Zakon o strancima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, dok je ZID ZS naveden (str. 6. stranice rješenja) radi obrazloženja prijelaznih odredbi i potvrde primjene ranijeg zakona.

9. Nadalje, neosnovan je prigovor da za odbijanje zahtjeva nije bilo osnove budući da odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o strancima propisuju više samostalnih razloga za odbijanje zahtjeva, među kojima je i sankcioniranje poslodavca zbog neprijavljenog rada i nezakonitog zapošljavanja (t. 8.)., kao i neispunjavanje obveza u odnosu na prava radnika, uvjete rada i zapošljavanja (t. 1.).

10. Također, nisu osnovani niti navodi tužitelja iz tužbe kojima ističe da nikad nije sankcioniran jer upravo suprotno proizlazi iz navoda Državnog inspektorata od 19. veljače 2024., a iznesenih i na stranicama 2. i 3. obrazloženja osporavanog rješenja tuženika, iz kojih je razvidno da je tužitelj kao poslodavac zaposlio državljane trećih zemalja, znajući da nemaju izdanu dozvolu za boravak i rad. Dodatno, sam tužitelj je u podnesku od 6. veljače 2025. (u spisu upravnog postupka nazvan „zamolba“) naveo da je Državni inspektorat zatekao u nezakonitom radu radnike trećih zemalja koji su za tužitelja radili bez izdanih dozvola, opravdavajući nezakoniti rad izvršavanjem ugovorenih obveza, a po priznanju samog tužitelja i pravomoćno mu je izrečena novčana kazna za utvrđeni nezakoniti rad radnika, sve kako je to obrazloženo i u osporavanom rješenju.

11. Neosnovan je i prigovor da dopis Državnog inspektorata ne predstavlja dokaz na kojem se može temeljiti odluka. Naime, upravno tijelo nije vezano isključivo pravomoćnim sudskim odlukama, već u postupku može utvrđivati činjenice svim dopuštenim dokaznim sredstvima (čl. 58. st. 1. ZUP-a). U konkretnom slučaju činjenice nisu utvrđene samo na temelju dopisa Državnog inspektorata, već i na temelju drugih provedenih provjera i pribavljenih službenih podataka, kao i navoda samog tužitelja danih u tijeku postupka.

12. Prigovor tužitelja o neosnovanom povezivanju odgovorne osobe tužitelja s drugim trgovačkim društvima također ne dovodi u pitanje zakonitost osporavanog rješenja. Navedene okolnosti nisu predstavljale samostalnu osnovu odbijanja zahtjeva, već su uzete u obzir u okviru ukupne procjene okolnosti značajnih za ocjenu postupanja tužitelja kao poslodavca.

13. Također nije odlučan ni navod tužitelja o zakonitom radu pojedinog državljanina treće zemlje budući da se u ovom postupku ocjenjuje ispunjava li poslodavac uvjete za izdavanje nove dozvole za boravak i rad, a ne zakonitost ranijih pojedinačnih radnih odnosa.

14. Stoga, imajući u vidu da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz odredbi čl. 93. st. 1. t. 1. i 8. Zakona o strancima, to je pravilno osporavanim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad za gore navedenog stranog državljanina. Naime, osporavano rješenje tuženika je posljedica utvrđenog neispunjavanja obveze poslodavca, ovdje tužitelja, osporavano rješenje posljedica je utvrđenog neispunjavanja obveza poslodavca, ovdje tužitelja, u pogledu socijalne sigurnosti, prava radnika, uvjeta rada i zapošljavanja te podmirenja poreznih obveza, kao i utvrđenih nepravilnosti u vezi s neprijavljenim radom.

15. Slijedom, ostali tužbeni navodi nisu od utjecaja na drukčije rješenje ovog upravnog spora. U svezi istih tuženik se detaljno očitovao u odgovoru na tužbu i u obrazloženju osporavanog rješenja, a s kojim obrazloženjem se u cijelosti slaže i ovaj sud pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje tužitelja na isto.

16. Odluke iz točaka 2. do 4. osporavanog rješenja donesene su pravilnom primjenom odredbi čl. 184. i 203. Zakona o strancima, na koje se tuženik u obrazloženju rješenja osnovano pozvao.

17. Tužitelju je tijekom provedenog upravnog postupka omogućeno ostvarivanje prava na izjašnjavanje o svim pravno relevantnim činjenicama i okolnostima od značaja za donošenje odluke, koje je pravo tužitelj i iskoristio dostavljanjem pisanog očitovanja. Međutim, unatoč višekratnim pozivima tuženika na usmeno izjašnjenje, tužitelj se istima nije odazvao, već je naknadno pisanim putem zatražio donošenje odluke o podnesenom zahtjevu.

18. Slijedom svega navedenoga, sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je isto pozivom na naprijed citirane zakonske odredbe ocijenjeno zakonitim pa je valjalo na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS -a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

19. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, sud je isti ocijenio neosnovanim.

20. Čl. 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak (stavak 1.) te da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

21. U konkretnom slučaju sud ocjenjuje da bi određivanje odgodnog učinka tužbe bilo protivno javnom interesu budući da je osporeno rješenje doneseno radi osiguranja primjene propisa kojima se uređuju uvjeti zapošljavanja državljana trećih zemalja i zaštite zakonitosti u području njihova boravka i rada u Republici Hrvatskoj. Odgodom izvršenja osporenog rješenja dovela bi se u pitanje svrha navedenih propisa, osobito imajući u vidu da je odluka donesena zbog utvrđenog neispunjavanja zakonskih obveza poslodavca te prethodno utvrđenih nepravilnosti u vezi sa zapošljavanjem državljana trećih zemalja. Privatni interes tužitelja, koji se očituje u poslovnim posljedicama odbijanja zahtjeva i potrebi za radnom snagom, ne preteže nad javnim interesom zakonitog uređenja rada i boravka stranaca. Osim toga, tužitelj nije učinio vjerojatnim niti je predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da bi izvršenjem osporenog rješenja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti u smislu čl. 42. ZUS- a.

22. Stoga, kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti, to je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe kao neosnovan te je, na temelju odredbe čl. 42. st. 4. ZUS-a, riješeno kao u t. I. izreke rješenja.

23. O trošku upravnog spora zatraženog u tužbi, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Dodatno, sud utvrđuje da trošak nije ni specificiran u skladu s odredbama čl. 148. st. 2. i 3. ZUS-a, stoga isti ni iz tog razloga ne bi bio dosuđen. Slijedom, odlučeno je kao u t. II. izreke rješenja.

U Rijeci 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).