Poslovni broj: P-135/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja CR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Mobil Leasing d.o.o., Zagreb, Kovinska ulica 5, OIB: 17080997510, koje zastupa odvjetnik Ivan Emer, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom, nakon zaključene glavne i javne rasprave 9. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

„1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena ovosudnim rješenjem o ovrsi poslovni broj: OV-25623/08 od 01.12.2011. godine.

3. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju sve troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

i

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

„2. Donošenje pravomoćne odluke o Dovršetku ovrhe (odbacivanjem ili odbijanje ovršnog prijedloga), te isto dostaviti FINI i HZMO na postupanje.“

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku 750,00 eura troškova ovog postupka, u roku 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključkom ovog suda poslovni broj: Ovr-2729/24- 6, od 27. kolovoza 2024., tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Naime, 1. prosinca 2011., ovrhovoditelj, ovdje tuženik je na temelju ovršne isprave poslovni broj OV-25623/08 iz 2008. zatražio naplatu novčane tražbine koju je imao prema ovršeniku, ovdje tužitelju putem Financijske agencije - FINA. Spomenuta osnova za plaćanje je 4.8.2018. zbog nemogućnosti izvršenja proglašena neaktivnom te se prestala izvršavati. Nakon što je FINA prestala izvršavati opisanu osnovu za plaćanje, ovrhovoditelj je ostao pasivan te nije na drugi način pokušao naplatiti svoju tražbinu. Zakon o obveznim odnosima propisuje da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Poziva se i na čl. 5. st. 3 i 4. Ovršnog zakona. Tvrdi da iz svega navedenog proizlazi kako je zbog pasivnosti ovrhovoditelja predmetna tražbina zastarjela, pogotovo jer je ovršni sud pozivao ovrhovoditelja koji se nije očitao na okolnosti da je osnova za plaćanje zbog nemogućnosti izvršenja proglašena neaktivnom te se prestala izvršavati. Dodatna okolnost je da tužitelj niti na sudu niti putem FINA-e nije uspio dobiti presliku ovršne isprave temeljem koje se predmetna ovrha uopće zahtjeva pa je i u tome djelu sporno dali ta isprava uopće postoji te temeljem koje isprave se predmetna ovrha uopće provodi. Kao dokaze je predložio spis Ovr -2729/24-6, specifikaciju o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje na Fini -saslušanje stranaka, priklopiti spis ovog suda poslovni broj OV- 25623/08. Predložio je usvojiti tužbeni zahtjev iz točke I izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev. Tužitelj nije uz tužbu priložio nikakav dokaz da se protiv njega uopće vodi ovrha za koju tvrdi da je nedopuštena. Uslijed toga ističe i prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ove parnice, kao i prigovor nepostojanja aktivne te promašene pasivne legitimacije. Nadalje, ako je tužitelj na ovu parnicu upućen zaključkom suda sukladno odredbama Ovršnog zakona, tada je u ovoj parnici ovlašten isticati samo one razloge na koje se pozivao u svojoj žalbi, a to nije moguće provjeriti jer nije uopće uz tužbu priložio predmetnu žalbu. Konačno, tužba je i sadržajno nejasna, a i proturječna sama sebi jer tužitelj već u samoj tužbi tvrdi da se ovrha za koju tvrdi da je nedopuštena uopće ne izvršava od 2018. Vezano uz točku I. tužbenog zahtjeva, rješenje o ovrsi pod posl. br. OV-25623/08 ne samo da nije osnova ni za kakvu ovrhu koju bi tuženik vodio protiv tužitelja, već to uopće niti ne postoji. Vezano uz točku II. tužbenog zahtjeva, ona je posve nejasna i nerazumljiva, neprovediva te nepodobna za raspravljanje, kao uostalom i za ovrhu. U suštini, jedino što tuženik, pored već navedenog može, meritorno glede predmeta spora, u ovoj fazi postupka spram ovakve tužbe tvrditi jest samo to da ne postoji nikakva ovrha koju tuženik kao ovrhovoditelj aktivno vodi protiv tuženika kao ovršenika, a koja bi bila nedopuštena te da tužitelj nema nikakve tražbine tužitelja spram tuženika koja bi bila u zastari, a koju tužitelj nastoji prisilno naplatiti. Pođe li se od sadržaja nekih navoda iz same tužbe, kao i od sadržaja nekih isprava na koje se sam tužitelj poziva, djeluje kao da to ne spori niti tužitelj. Predlaže odbaciti, odnosno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom.

3. Tijekom postupka sud je pročitao očevidnik iz Fine (str. 15 spisa), potvrdu o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje kod Fine i specifikaciju (19 i 21) te e-mail (29).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka i ocjenjujući dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 153/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaključkom ovog suda upućen da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava zaplijenjenih u postupku izravne naplate.

6. Sporno je pitanje može li tužitelj tražiti proglašenje izravne naplate nedopuštenom.

7. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne. Nadalje, sud je odbio saslušavati što je obrazložio na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava.

8. Iz zaključka ovog suda poslovni broj Ovr-2729/2024-4 od 27. kolovoza 2024. upućen je ovršenik da u roku od petnaest (15) dana od dana dostave ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24).

9. Navedeno je bitno jer se u parnici o nedopuštenosti ovrhe ne raspravlja o razlozima iz kojih ovršenik nije upućen u parnicu, već samo zbog onog razloga zbog kojeg je upućen u parnicu (isti je stav zauzet u odlukama Županijskog suda u Splitu Gž 371/19-2 od 12. rujna 2019., Županijskog suda u Zagrebu Gž 2527/15 -2 od 29. svibnja 2018., i Županijskog suda u Varaždinu Gž 1641/20-2 od 20. siječnja 2021.). Iz kojih je razloga upućen u parnicu, vidljivo je iz izreke rješenja kojim je upućen.

10. U svojoj žalbi u predmetu ovog suda poslovni broj Ovr-2729/2024 tužitelj se poziva samo na odredbu zakona koji određuje zastaru te je tužba ispitivana samo u odnosu na to pitanje.

11. Čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima propisuje da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti.

12. Tuženik kao ovrhovoditelj je pokrenuo pri FINI postupak izravne naplate predmetnog potraživanja u kojem postupku nije uspio naplatiti svoju tražbinu niti u roku od 3 godine zbog čega je FINA, sukladno odredbi čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima isknjižila navedeno iz svog očevidnika naplate te tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao, jer to ne proizlazi iz niti jednog provedenog dokaza, da bi do nemogućnosti naplate u tom postupku došlo zbog krivnje ovdje tuženika. Stoga činjenica da tuženik, kao ovrhovoditelj, nije uspio protiv ovdje tužitelja, kao ovršenika, u postupku izravne naplate naplatiti predmetno potraživanje sama po sebi nije dovoljna da bi sud mogao zaključiti da bi tuženik bio kriv za nemogućnost nap late, odnosno nije došlo do prekida zastare izknjiženjem navedene osnove.

13. Zbog navedenog nisu ispitivani ostali prigovori stranaka u ovom postupku.

14. Stoga je djelomično odbijen tužbeni zahtjev.

15. U odnosu na odbacivanje tužbenog zahtjeva navodi se da parnični sud donosi presudu kojom utvrđuje (deklarira) da je ovrha nedopuštena - to je neposredni cilj parnice. Na temelju te pravomoćne presude, ovršni sud zatim donosi rješenje kojim ukida provedene radnje i obustavlja ovrhu. . Zahtjev za ukidanjem ovršnih radnji, koji bi trebao nastupiti rješenjem u ovršnom postupku, strukturalno ne može biti predmet tužbe u parničnom postupku. Tražiti od parničnog suda da presudom ukine ovršne radnje znači tražiti vrstu odluke i vrstu ovlasti koja tom sudu zakonski ne pripada. Taj dio zahtjeva procesno je nedopušten. Navedeno je potvrdila i sudska praksa. Tako Županijski sud u Zagrebu, u rješenjeu Gž-2929/2024-2 od 27. prosinca 2024. navodi da "parnični sud ne odlučuje o provedenim ovršnim radnjama, već samo o tome je li ovrha dopuštena ili nije. Na temelju pravomoćne presude kojom je utvrđeno da ovrha nije dopuštena, (ovršni) sud nadležan za odlučivanje o žalbi ukinut će, na prijedlog ovršenika, provedene radnje i obustaviti ovrhu (čl. 55. st. 6. OZ)."

16. Stoga je odlučeno kao u točki I. rješenja.

17. Odluka o trošku tuženika temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tuženika s ročišta na kojem je rasprava zaključena. Tuženiku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife) i pristupa na ročišta 6. listopada 2025. i 9. lipnja 2026. u iznosu od 250,00 eura svako (Tbr. 7/1 Tarife), što sve zajedno iznosi 750,00 eura.

18. Tuženiku ne pripada trošak sastavljanja podneska od 8. lipnja 2026. koji je predan dan prije održavanja ročišta.

19. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Sudac:

Ivan Borković

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.