REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-271/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Franka Žanetića, odvjetnika, dana 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 791109 od 26.7.2005. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, a koja u čl. 7. 1. glasi:

“Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto), naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217 naknaditi tužitelju JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.038,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 26.7.2005. između prednika tuženika i tužitelja sklopljen Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor i banka, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan isplate. Odredbom čl.7.1. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno u iznosu od 2,00% od ukupnog iznosa kredita te mu je istu i naplatio prilikom isplate kredita.

2. Tužitelj ističe da o samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženik prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 i kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

3. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže presliku Ugovora o kreditu broj 791109, prometnu karticu po kreditu i otplatnu tablicu.

4. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjeva u cijelosti kao neosnovanom. Tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu, temeljem koje je navodno naplaćena administrativna naknada. Međutim, tužitelj u konkretnom slučaju nema pravni interes za podizanje isključivo deklaratorne tužbe jer bi joj u slučaju osnovanosti zahtjeva bilo znatno jednostavnije i učinkovitije ostvariti pravnu zaštitu kondemnatornom tužbom, kojom bi mogao neposredno tražiti povrat navedenog iznosa za koji tvrdi da je neosnovano naplaćen. Sukladno načelu ekonomičnosti postupka iz članka 10. ZPP-a, sud je dužan spriječiti vođenje nepotrebnih i neučinkovitih postupaka, osobito kada je očito da bi se eventualna pravna korist tužitelja mogla ostvariti izravnim zahtjevom na činidbu, a ne zasebnim utvrđenjem koje ne proizvodi neposredne pravne učinke. Slijedom navedenog, tuženik smatra da tužitelj ne ispunjava pretpostavke za vođenje deklaratorne parnice, budući da je u konkretnom slučaju mogućnost ostvarivanja prava kondemnatornim putem očita, a podizanje ove tužbe predstavlja nepotrebno opterećenje suda i suprotno je svrsi i duhu procesne ekonomije, stoga tuženik predlaže odbaciti zahtjev. Tuženik ističe prigovor zastare. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

5. Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% (očita omaška budući je u čl. 7.1. naknada određena u iznosu od 2,00% od iznosa kredita) na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 7. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl. 7.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 2,00% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Samim pregledom Ugovora je moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

6. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Glede tvrdnje tužiteljice da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza.

7. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

8. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Neosnovane su i neutemeljene i tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu. Nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja te mu nalaže naknaditi parnični trošak tuženiku.

9. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava naprijed opisane navode tuženika iz odgovora na tužbu kao paušalne i neosnovane. Posebno ističe da se transparentnost sporne odredbe o ulaznoj naknadi ne može se ograničiti samo na njezinu razumljivost na vizualnoj i gramatičkoj razini. Tužitelju niti danas nije poznato koje konkretno troškove obrade mu je tuženik naplatio. Jasno, razlog je taj što ekonomskog opravdanja nema. Naime, obrada kredita spada u cijenu koju tužitelj plaća na ime korištenja kredita. Ta cijena je izračena u obliku kamatne stope. Ovakvim načinom poslovanja tužitelj dvostruko naplaćuje svoje usluge- jednom kroz trošak „obrade kredita“, a drugi puta putem naplate kamate na odobreni iznos kredita, umjesto da je svoje poslovanje i ekonomsku računicu organizirao na način da u okviru kamatne stope naplati i sve eventualne popratne troškove poput sporne obrade. Tuženik je financijska institucija koja se bavi kreditiranjem, u tu svrhu ima zaposlenike koji za svoj rad, između ostaloga i obradu kreditnog zahtjeva, primaju plaću. Dakle, ne radi se ni o kakvim izvanrednim troškovima radi kojih bi tuženi morao angažirati vanjske suradnike i imati vanredne troškove, već o redovnom poslovanju koje izvršavaju njegovi zaposlenici. Prebaciti trošak obrade kredita na tužitelja, a koju obradu rade zaposlenici tuženoga u okviru svojih radnih zadataka, znači da tužitelj ne plaća samo cijenu kredita u vidu kamatne stope, već i participira u troškovima plaće zaposlenika tuženika koji „obrađuju“ zahtjev. Ne samo da tužitelju nije priopćeno dovoljno elemenata iz kojih bi isti mogao razabrati što plaća pod pojmom „troška obrade kredita“, nego mu u tom pogledu nije pojašnjeno apsolutno ništa, a još manje pregovarano o strukturi i visini navodnih „troškova“.

10. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 791109 koji je tužitelj dana 26.7.2005. sklopio sa pravnim prednikom tuženika, sadržane u čl. 7.1. koji glasi: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto), naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj." Sporno je je li citirana ugovorna odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati ili ga je tuženik kao jača ugovorna strana, profesionalna financijska institucija, davanjem na potpis unaprijed pripremljenog ugovora doveo u neravnopravan položaj, sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prave, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužitelj status potrošača te osnovanost prigovora zastare.

11. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu te saslušanjem tužitelja NO. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP-a), sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

12. Tužitelj JO svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao nenamjenski kredit. Novac je potrošio za vlastite potrebe, nešto za kupnju auta, nešto za redovne životne troškove, dugove. Kada je u banci potpisivao ugovor dočekao ga je sastavljeni primjerak ugovora. Nije raspravljao o odredbama ugovora niti su mu one posebno pojašnjavane. Nikoga nije niti tražio da mu što pojasni, bilo mu je bitno da mu se novac isplati. Naknada mu je naplaćena iz kredita. Banka mu nikada nije predočila popis radnji niti troškovnik na obradu zahtjeva.

13. Povezujući opisani iskaz tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv, sa naprijed citiranim spornom ugovornom odredbom čl. 7., ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 791109 od dana 26.7.2005. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika. Odredbom čl. 142 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/01 u nastavku ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.(st. 1). Opći uvjeti ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.(st.2). Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora.(st. 3). Članak 143 ZOO-a propisuje da su ništave odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa (st. 1). Odredbom čl. 46 st. 1 ZOO-a određeno je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.(st.2). Članak 47. ZOO-a određuje da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

14. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

15. U članku 81. st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U članku 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U članku 87. st.1 ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Sud je u ovom postupku, osim što u konkretnom odnosu ugovornih stanaka vrijedi naprijed citirana zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP-a jer je tužitelj potpisao od strane tuženika unaprijed formulirani, tipski ugovor o kreditu, sa sigurnošću utvrdio i da tuženik tužitelju nije predočio strukturu troškova niti mu objasnio kako je određena njihova visina. Tuženik ne navodi niti prilaže dokaze na temelju kojih bi opravdao tvrdnju da činjenica da je sporna odredba sastavljena od strane tuženika ne podrazumijeva da se o istoj nije pregovaralo i da ista uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba čl. 7 Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, sud zaključuje da se u konkretnom slučaju u ugovornom odnosu tuženika i tužitelja radi o znatnijoj neravnoteži na štetu tužitelja kao "slabije" ugovorne strane u odnosu na tuženika kao jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o naknadama i istu naplatio i koji u ovom postupku, uz sve navedeno, nije dokazao da ta naplata ima konkretnu protučinidbu. Pri tome je za napomenuti da se utvrđivanje postojanja znatnije neravnoteže ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita, već na ukupan, naprijed opisan odnos ugovornih stranaka u kojem se nisu vodili pojedinačni pregovori niti se omogućilo tužitelju da intervenira u ugovor čime je narušeno i načelo savjesnosti i poštenja ugovornih stranaka koje znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao.

19. U čl. 187. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave. Stavkom 2. je propisano da se tužba iz st. 1. može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje takva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost takve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. U čl. 288. st. 2. ZPP-a propisano je da sud donosi rješenje o odbacivanju tužbe, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje. Tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe jer je riječ o pravnom pitanju o kojem ovisi njegov eventualni daljnji kondemnatorni zahtjev, tj. bez prethodnog pravomoćnog utvrđenja valjanosti sporne odredbe, tužitelj od tuženika ne može dalje ostvariti pravo na isplatu. Neosnovan je i prigovor zastare budući se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Slijedom navedenog, primjenjujući naprijed citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje odlučeno je kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

20. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 24.2.2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištu 11.6.2026. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Nije priznat zatraženi trošak podneska kojim tužitelj obavještava sud da je platio sudsku pristojbu jer isti nije nužan za vođenje postupka, a navedeno sud provjerava i sam. Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 875,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 110,00 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.038,09 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 14.7.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja uz rj o pristojbi na presudu (110,00 EUR)

- pun. tuženika